Savo Škobić
DA JE SREĆE I PAMETI
(roman)
DA JE SREĆE I PAMETI
(roman)
Ovo se nije dogodilo samo zato što nije bilo ni sreće ni pameti.
Autor
PRVO POGLAVLJE
PROZORI U NOĆI
Uvijek kada bih vozom putovao noću, gledao sam kroz prozor vagona u pravcu u kojem ide i voz. Najduže bih pogled zadržavao na nekom od prozora koji bi u daljini žmirkao toplom žućkastom svjetlošću i zračio misterioznom nostalgijom, kao da ja pripadam i tom domu, i toj sobi, i osobama iza tog prozora. Zamišljao sam ko su te osobe, šta rade, kako izgledaju, koje razgovore vode. Nekada bi to bila sretna porodica i kućom bi se orio razdragani dječiji smijeh dok ih mati pokušava umiriti i odvesti na spavanje. Drugi put bi to bila soba puna nijeme tuge i straha u očima osoba okupljenih oko kreveta sa bolesnikom. Poneki bolni uzdah bi remetio tišinu.
Odjedared je zvižduk lokomotive koja je vukla voz dozvao ukućane na prozor i oni su razdragano mahali. Nesvjesno podigoh ruku i uzvratih im mahanjem. Da li su me vidjeli?!
– Znači, brzo će Nemila – preko zalogaja konstatova brkati seljak, koji je britvom rezao slaninu i zajedno sa komadom hljeba je trpao u usta, a potom bi odgrizao malo mladog luka.
– Kako znate, baš me zanima? – mazno prošaputa stara cura koja je sa karminom u jednoj ruci i malim ogledalom u drugoj pokušavala da popravi šminku zakrećući i lice i ogledalo prema svjetlosti lampe sa plafona kupea koja je žmirkala i prijetila da će se svakog trenutka ugasiti.
– Svaku veče mašinovođa zviždukom mašine pozdravlja svoje ukućane.
– Kao da kaže ženi da podgrije večeru i da pristavi kafu – proguguta ova kroz poluzatvorene usne da joj se ne vide pokvareni zubi, smijući se uz blago groktanje.
Na to seljak zapjeva punim ustima, onako po seljački:
– Tjeraj mala djecu na spavanje,
evo tvoga Šarca za jahanje...!
Groktanje se pojača i svi prisutni u kupeu prasnuše u opšti smijeh. Smijao sam se i ja, i dalje gledajući u osvijetljene prozore koji su se sada brzo smjenjevali kako se voz približavao stanici.
Uz veliki trzaj i jaku škripu kočnica voz se zaustavi. To je prouzrokovalo da se stara dama začas našla u krilu brkatog seljaka, koji je upravo umotavao svoju večeru u staru veliku novinu. Mora da ju je dugo godina čuvao za slične potrebe, jer tolike novine nisam vidio već desetljećima. Otvorih prozor i provirih u hladnu noć jer me je zaintrigirala galama putnika.
– Tako ti je to kada se mašinovođa zagleda u svoje prozore pa kasno vidi da mu je izbačen signal da stane – promumlja brko preko poslednjeg zalogaja.
Istovremeno je pokušavao da pomogne gošći u svom krilu da ustane, a ona bi se uz silan kikot nespretno vraćala. Pogledah u pravcu lokomotive i neka mi sitna kiša okvasi lice. To me automatski vrati u djetinjstvo kada su lokomotive bile na ugalj i popularno smo ih zvali ćiro. Volio sam kao i ostala djeca iz tog vremena gledati u pravcu u kojem voz ide iako mi je topal dim išao u lice i oči punio peckavom prašinom uglja. Lica su nam bila crna, oči crvene a mi sretni. I još se nečega sjetih iz vremena ćire. Kada se voz približavao tunelu, lokomotiva bi zviždala, a onda se vagon orio povicima: „Tunel! Zatvaraj prozore!“. Obično bi moj tata skakao i povlačio kaiš za zatvaranje prozora, a ako ga ne bi tako uspio zatvoriiti gurnuo bi na gore sa obje ruke ručke pri vrhu prozora. U dnu prozora je bila metalna ploča sa izgraviranim natpisom na srpskom i engleskom: „NE NAGINJI SE KROZ PROZOR!“, a odmah ispod nje povelika metalna pepeljara koja se mogla okretati da bi se ispraznila, ali se nije mogla skinuti i ukrasti. Uvijek smo putovali drugom klasom, gdje nije bilo zatvornih kupea. a lijepa plišana sjedišta prve klase bismo gledali samo u prolazu kroz taj vagon. Ako bi kojim slučajem neki prozor u vagonu ostao otvoren, čim bi naš vagon ušao u tunel, za čas bi bio pun dima, kašlja i psovki.
Dok je voz stajao i negodovanje putnika jenjavalo, meni pogled privukoše prozori na obližnjoj velikoj kući, udaljenoj tridesetak metra od stanice. Po igri sjenki na zavjesama prozora zaključio sam da je to, u stvari, prilično velika prostorija, najvjerovatnije dnevni boravak, i da se nekoliko osoba dobro zabavlja u ludom ritmu. Nakon nekoliko trenutaka, po dvije sjenke se spojiše u jednu i njihovi su pokreti sada bili usporeni. Nije mi bilo teško pogoditi da plešu uz neku laganu melodiju. Treperava žuta svjetlost na brdu iznad te kuće mi privuče pažnju. Prvo sam pomislio da je u pitanjuu ulična rasvjeta, a onda shvatih da je domaćin lijepo na zid kuće stavio narandžastu halogenu sijalicu onakvu kakve se stavljaju na ulazu u grad ili na glavnoj ulici u gradu. Pomislih da je to, vjerovatno, radnik elektrodistribucije te da je tako došao do te sijalice, jer ne vjerujem da se to ima za kupiti u maloprodaji. Prizor je bio lijep. Domaćin je cijepao drva, a neka je osoba sjedila na klupi uz samu kuću. Zbog daljine nisam mogao zaključiti ni pol ni starost te osobe. Ali mi je neki nesklad smetao u toj slici. Razmišljao sam šta bi to moglo biti i tada vidjeh: čovjek bi sjekirom udario u drvo koje cijepa, ali tek kada bi digao sjekiru iznad glave čulo se udaljeno: „TUP!“. Zbog razlike brzine svjetlostii i brzine zvuka izgledalo je kao da čovjek udara sjekirom u nešto što je iznad njegove glave. Voz cimnu i lagano krenu i ja se vratih na svoje mjesto. Nije ubrzavao jer je stanica bila veoma blizu.
Na peronu nije bilo uobičajene gužve, kao u ona zlatna vremena. Danas vozom putuju rijetki. Ili imaju vlastita prevozna sredstava ili nigdje i ne putuju. Kroz kratki prolaz za čas se nađoh u staroj velikoj sarajevskoj željezničkoj stanici. Davno sam saznao pa se i sada sjetih da je pravljena po projektu po kojem je pravljena i željeznička stanica u Moskvi. Pogledah na niz šaltera za vozne karte. Nekada su u bilo koje doba dana znali biti veliki redovi na svim tim silnim šalterima, a sada je samo na jednom bilo dvoje koji su kupovali kartu ili su se raspitivali o redu vožnje. Pored je stajala jedna žena koja je u jednoj ruci držala veliku puntu torbu a u drugoj ruku djevojčice. Dijete je imalo plavu kosu, bucmasto lice i krupne uplakane plave oči. Veliki sat je pokazivao da je skoro pola devet i bilo mi je jasno da imam malo više od pola sata da odem na dogovoreno mjesto za razgovor, te da neću morati ići ni taksijem ni tramvajem. Ići ću pješice.
Kompletna ta slika me vrati na drugi januar 1979. godine. Kolima smo, moja žena, sin koji je imao nepune tri godine i ja sa bratom, njegovim autom išli u Prištinu kod najstarijeg brata da čekamo Novu godinu. Dan je bio lijep i nigdje nije bilo snijega. Lijepo smo se proveli i trebali smo taj dan takođe kolima da se vratimo kući. Međutim, drugi januar je 1979. osvanu zatrpan snijegom visine preko sedamdeset centimetara. Kratko smo se dogovorili da nas oni prebace kolima do Kosova Polja, odakle ćemo žena, sin i ja vozom za Beograd, pa poslije drugim kući. Tako smo i napravili. Em što smo došli ranije, em se ispostavilo da voz već kasni. Ušli smo u čekaonicu ali se nisimo mogli dugo zadržati u njoj. Bilo je jako hladno. Oko jedne male „bubnjare“ okupilo se toliko ljudi da je nismo mogli ni vidjeti, a kamoli se ugrijati. Na peronu su braća ili žena trčkarali sa malim po peronu da ga zgriju. Kada je metalni zvuk sa zvučnika na nekoliko jezika javio da voz za Beograd ulazi u stanicu, iz čekaonice izjuriše svi, i tek tada smo shvatili da ih je bilo duplo više nego što smo mislili. Nas trojica se rasporedimo duž perona uz dogovor ko ugleda kroz prozor da u nekom kupeo ima slobodnih mjesta da zvizne „naš“ znak.
Kada je voz stigao, ne samo da su bili svi kupei puni, nego i hodnici u vagonima. Izašlo je iz voza svega nekoliko ljudi, a svi mi ostali smo morali da uđemo u već prepun voz. Tada začusmo „naš“ zvižduk sa kraja voza. Kada smo došli obradovali smo se prizorom: u dva poslednja vagona bilo je vrlo malo ljudi. Brzo smo saznali zašto je tako – u ta dva vagona nije bilo grijanja. Nema veze, konstatujemo, pozdravimo se sa mojom braćom koji odoše nazad za Prištinu. I žena i ja smo skinuli bunde. Ona je uzela sina u krilo i umotao sam ih našim bundama, a ja sam u sakou sa džemperom ispod, malo bio tu, a malo sam hodao po vozu ili sam išao do vagon–restorana. Od nekoliko drugih putnika koji sjede tu već nekoliko sati, saznao sam da ima nade da nam poprave grijanje, jer im je tako rekao kondukter. I stvarno, već nakon nekoliko minuta začusmo kuckanje, škripu i slično iz pravca gdje se naš vagon veže sa onim gdje ima grijanje. Nakon dugo vremena, kada me je studen već pravo zabrinula, dolazi kondukter da nam saopšti da se grijanje ne može popraviti i da se ova dva vagona moraju otkačiti. Mi smo ga ubjeđivali da nemamo gdje da idemo, da je tamo prepuno i da ćemo radije ovdje u hladnoći provesti ostatak puta. Rekao nam je da ne smije po zakonu i da se vagoni moraju otkačiti. Nije nam bilo druge. Možda bi se i vratili za Prištinu, ali su moja braća već bila u toplom stanu brinući se šta je sa nama?
– Ja ću prvi, krupniji sam – reče veći od dvojice naših novih saputnika, gledajući u mene. – Ja ću da krčim put, a ti za mnom sa svojima. Idemo. Držite se skupa i ne dopustite da vas razdvoje.
Tako je i bilo. Brzo smo i lako prešli u drugi vagon, ali tu smo stali. Probijao se naš vodič. Ja sam držao torbu u visini koljena ispred sebe, a žena se sa sinom bukvalno zalijepila za mene. Išli smo stopu po stopu. Odjednom, neka debela žena, za glavu viša i duplo teža od mene, koja je čučala između radijadora u hodniku se uspravi, gurnu moju torbu na mjesto gdje je ona bila i reče mi strogo:
– Sjedi tu ženu i dijete! – okrenu se i ode zalijepivši se za onoga ispred nas.
Odmah sam prihvatio njen prijedlog pošto sam vidio da nema šanse da bolje mjesto nađem. Nisam uspio ni da joj se zahvalim. Grubo odgurnem jednog žgoljavog i malog čovjeka koji htjede da se uvali na moju torbu koju sam stavio na pod između dva prozora, tačnije između dva radijatora koji su bili ispod tih prozora. Žena je sjela na torbu, stavio sam joj sina u krilo, a ja sam se podlakticama naslonio na zid između prozora spreman da ih svojih tijelom štitim sve vrijeme puta.
– Moraju mi ruke skršiti da bi vama naudili – rekoh ženi na šta se ona tužno i promrzlo nasmiješi.
Ali voz je uporno stajao i svi smo se čudili zašto sada ne polazi. Čuli smo kada su otkačili vagone. Neko reče da mora da sačeka voz iz Skoplja za Beograd, koji ne kasni. I stvarno, desetak minuta kasnije ulazi taj voz u stanicu i mi zavidno konstatovasmo da je poluprazan i da ima mjesta koliko voliš. Tada dođoh na ideju kako da nešto promijenim u našu korist i brzo potražih očima ko bi mi u tome pomogao. Vidjeh jednog momka kod samih vrata voza i kada su nam se pogledi sreli doviknuh mu:
– E, da sam bliže prešao bih na onaj voz. Em ima mjesta, em će ranije da krene.
Momak kome je bila upućena ova poruka se nasmiješi i viknu:
– Bogami, momak, u pravu si. Zato je naš voz i čekao da bi onaj išao prvi. Ljudi, hajdemo! – Otvori vrata, iskoči iz našeg i pretrča u drugi voz. Prvo je samo nekoliko njih pošlo za njim, a onda nastade totalni juriš. Ljudi su istrčavali iz cijelog voza i prelazili u drugi, tako da se ne samo ispraznio hodnik vagona nego su i kupei postali poluprazni. Otvorim vrata kupea do nas u kojem su bili jedan mladi bračni par sa kćerkicom.
– Dobro veče, je l' slobodno? – upitah i kada se oni prebaciše na jednu stranu uđoh, smjestih ženu i sina na drugu stranu kupea te digoh torbu iznad sjedišta.
– Pametno ste nas oslobodili gužve – reče saputnik uz smješak. – Baš sam vas promatrao sve vrijeme i, ne znam zašto, ali sam i očekivao nešto tako. Jeste li znali da naš voz ide prvi?
– Ma naravno, mora krenuti prvi, jer isuviše dugo gubi u vremenu – rekoh. – Žao mi samo onog momka koji mi je pomogao oko ovoga.
– Ma, neka krene, ako hoće i za dva dana – reče moja žena. – Neka smo se mi smjestili i neka nam je toplo.
– U pravu ste – reče saputnica.
Tog momenta, začusmo zvižduk pištaljke otpravnika vozova i naš voz prvo cimnu pa onda krenu. Iz onog voza u koji su pretrčali pojuriše mnogi putnici psujući na svim jezicima naših naroda i narodnosti. Mi smo se zgledali i tek tada odahnuli. Koliko god da smo vjerovali da će naš voz ići prvi nismo bili sigurni, jer o svemu tome odlučuje ljudski faktor. Ako otpravnik vozova kaže drugačije i biće drugačije. Nakon nekoliko trenutaka trže nas oštro kucanje na vratima. Kada smo se okrenuli, onaj momak otvara vrata uz zdrav, širok mladalački osmjeh.
– Dobro veče, jeste li se raskomotili? – reče mi.
– Zdravo. Sada njima govorim kako mi je žao što si i ti nasjeo na fazon – rekoh pruživši mu ruku u pozdrav.
– Ma kakvi nasjeo – smijao se. – Odmah sam te skužio i odlučio da te podržim. Znao sam i ja da ovaj voz mora prije da krene.
– Uđite – reče mu naš saputnik.
– Hvala, idem u ovaj kupe do vas, prazan je, moći ću da spavam. Doviđenja – reče i mahnuvši nam izađe iz kupea. Djeca su već bila zaspala, a i ostali su se spremali da dremnu. Pogledam kroz prozor i po običaju počnem loviti svjetla u daljini. Kako je noć odmicala sve je manje bilo osvijetljenih prozora. Tek tada osjetih umor i odlučih da i ja pokušam malo odspavati. Odem do vrata i prekidačem za svjetlo prebacim na ono plavo svjetlo za spavanje.
PROZORI U NOĆI
Uvijek kada bih vozom putovao noću, gledao sam kroz prozor vagona u pravcu u kojem ide i voz. Najduže bih pogled zadržavao na nekom od prozora koji bi u daljini žmirkao toplom žućkastom svjetlošću i zračio misterioznom nostalgijom, kao da ja pripadam i tom domu, i toj sobi, i osobama iza tog prozora. Zamišljao sam ko su te osobe, šta rade, kako izgledaju, koje razgovore vode. Nekada bi to bila sretna porodica i kućom bi se orio razdragani dječiji smijeh dok ih mati pokušava umiriti i odvesti na spavanje. Drugi put bi to bila soba puna nijeme tuge i straha u očima osoba okupljenih oko kreveta sa bolesnikom. Poneki bolni uzdah bi remetio tišinu.
Odjedared je zvižduk lokomotive koja je vukla voz dozvao ukućane na prozor i oni su razdragano mahali. Nesvjesno podigoh ruku i uzvratih im mahanjem. Da li su me vidjeli?!
– Znači, brzo će Nemila – preko zalogaja konstatova brkati seljak, koji je britvom rezao slaninu i zajedno sa komadom hljeba je trpao u usta, a potom bi odgrizao malo mladog luka.
– Kako znate, baš me zanima? – mazno prošaputa stara cura koja je sa karminom u jednoj ruci i malim ogledalom u drugoj pokušavala da popravi šminku zakrećući i lice i ogledalo prema svjetlosti lampe sa plafona kupea koja je žmirkala i prijetila da će se svakog trenutka ugasiti.
– Svaku veče mašinovođa zviždukom mašine pozdravlja svoje ukućane.
– Kao da kaže ženi da podgrije večeru i da pristavi kafu – proguguta ova kroz poluzatvorene usne da joj se ne vide pokvareni zubi, smijući se uz blago groktanje.
Na to seljak zapjeva punim ustima, onako po seljački:
– Tjeraj mala djecu na spavanje,
evo tvoga Šarca za jahanje...!
Groktanje se pojača i svi prisutni u kupeu prasnuše u opšti smijeh. Smijao sam se i ja, i dalje gledajući u osvijetljene prozore koji su se sada brzo smjenjevali kako se voz približavao stanici.
Uz veliki trzaj i jaku škripu kočnica voz se zaustavi. To je prouzrokovalo da se stara dama začas našla u krilu brkatog seljaka, koji je upravo umotavao svoju večeru u staru veliku novinu. Mora da ju je dugo godina čuvao za slične potrebe, jer tolike novine nisam vidio već desetljećima. Otvorih prozor i provirih u hladnu noć jer me je zaintrigirala galama putnika.
– Tako ti je to kada se mašinovođa zagleda u svoje prozore pa kasno vidi da mu je izbačen signal da stane – promumlja brko preko poslednjeg zalogaja.
Istovremeno je pokušavao da pomogne gošći u svom krilu da ustane, a ona bi se uz silan kikot nespretno vraćala. Pogledah u pravcu lokomotive i neka mi sitna kiša okvasi lice. To me automatski vrati u djetinjstvo kada su lokomotive bile na ugalj i popularno smo ih zvali ćiro. Volio sam kao i ostala djeca iz tog vremena gledati u pravcu u kojem voz ide iako mi je topal dim išao u lice i oči punio peckavom prašinom uglja. Lica su nam bila crna, oči crvene a mi sretni. I još se nečega sjetih iz vremena ćire. Kada se voz približavao tunelu, lokomotiva bi zviždala, a onda se vagon orio povicima: „Tunel! Zatvaraj prozore!“. Obično bi moj tata skakao i povlačio kaiš za zatvaranje prozora, a ako ga ne bi tako uspio zatvoriiti gurnuo bi na gore sa obje ruke ručke pri vrhu prozora. U dnu prozora je bila metalna ploča sa izgraviranim natpisom na srpskom i engleskom: „NE NAGINJI SE KROZ PROZOR!“, a odmah ispod nje povelika metalna pepeljara koja se mogla okretati da bi se ispraznila, ali se nije mogla skinuti i ukrasti. Uvijek smo putovali drugom klasom, gdje nije bilo zatvornih kupea. a lijepa plišana sjedišta prve klase bismo gledali samo u prolazu kroz taj vagon. Ako bi kojim slučajem neki prozor u vagonu ostao otvoren, čim bi naš vagon ušao u tunel, za čas bi bio pun dima, kašlja i psovki.
Dok je voz stajao i negodovanje putnika jenjavalo, meni pogled privukoše prozori na obližnjoj velikoj kući, udaljenoj tridesetak metra od stanice. Po igri sjenki na zavjesama prozora zaključio sam da je to, u stvari, prilično velika prostorija, najvjerovatnije dnevni boravak, i da se nekoliko osoba dobro zabavlja u ludom ritmu. Nakon nekoliko trenutaka, po dvije sjenke se spojiše u jednu i njihovi su pokreti sada bili usporeni. Nije mi bilo teško pogoditi da plešu uz neku laganu melodiju. Treperava žuta svjetlost na brdu iznad te kuće mi privuče pažnju. Prvo sam pomislio da je u pitanjuu ulična rasvjeta, a onda shvatih da je domaćin lijepo na zid kuće stavio narandžastu halogenu sijalicu onakvu kakve se stavljaju na ulazu u grad ili na glavnoj ulici u gradu. Pomislih da je to, vjerovatno, radnik elektrodistribucije te da je tako došao do te sijalice, jer ne vjerujem da se to ima za kupiti u maloprodaji. Prizor je bio lijep. Domaćin je cijepao drva, a neka je osoba sjedila na klupi uz samu kuću. Zbog daljine nisam mogao zaključiti ni pol ni starost te osobe. Ali mi je neki nesklad smetao u toj slici. Razmišljao sam šta bi to moglo biti i tada vidjeh: čovjek bi sjekirom udario u drvo koje cijepa, ali tek kada bi digao sjekiru iznad glave čulo se udaljeno: „TUP!“. Zbog razlike brzine svjetlostii i brzine zvuka izgledalo je kao da čovjek udara sjekirom u nešto što je iznad njegove glave. Voz cimnu i lagano krenu i ja se vratih na svoje mjesto. Nije ubrzavao jer je stanica bila veoma blizu.
Na peronu nije bilo uobičajene gužve, kao u ona zlatna vremena. Danas vozom putuju rijetki. Ili imaju vlastita prevozna sredstava ili nigdje i ne putuju. Kroz kratki prolaz za čas se nađoh u staroj velikoj sarajevskoj željezničkoj stanici. Davno sam saznao pa se i sada sjetih da je pravljena po projektu po kojem je pravljena i željeznička stanica u Moskvi. Pogledah na niz šaltera za vozne karte. Nekada su u bilo koje doba dana znali biti veliki redovi na svim tim silnim šalterima, a sada je samo na jednom bilo dvoje koji su kupovali kartu ili su se raspitivali o redu vožnje. Pored je stajala jedna žena koja je u jednoj ruci držala veliku puntu torbu a u drugoj ruku djevojčice. Dijete je imalo plavu kosu, bucmasto lice i krupne uplakane plave oči. Veliki sat je pokazivao da je skoro pola devet i bilo mi je jasno da imam malo više od pola sata da odem na dogovoreno mjesto za razgovor, te da neću morati ići ni taksijem ni tramvajem. Ići ću pješice.
Kompletna ta slika me vrati na drugi januar 1979. godine. Kolima smo, moja žena, sin koji je imao nepune tri godine i ja sa bratom, njegovim autom išli u Prištinu kod najstarijeg brata da čekamo Novu godinu. Dan je bio lijep i nigdje nije bilo snijega. Lijepo smo se proveli i trebali smo taj dan takođe kolima da se vratimo kući. Međutim, drugi januar je 1979. osvanu zatrpan snijegom visine preko sedamdeset centimetara. Kratko smo se dogovorili da nas oni prebace kolima do Kosova Polja, odakle ćemo žena, sin i ja vozom za Beograd, pa poslije drugim kući. Tako smo i napravili. Em što smo došli ranije, em se ispostavilo da voz već kasni. Ušli smo u čekaonicu ali se nisimo mogli dugo zadržati u njoj. Bilo je jako hladno. Oko jedne male „bubnjare“ okupilo se toliko ljudi da je nismo mogli ni vidjeti, a kamoli se ugrijati. Na peronu su braća ili žena trčkarali sa malim po peronu da ga zgriju. Kada je metalni zvuk sa zvučnika na nekoliko jezika javio da voz za Beograd ulazi u stanicu, iz čekaonice izjuriše svi, i tek tada smo shvatili da ih je bilo duplo više nego što smo mislili. Nas trojica se rasporedimo duž perona uz dogovor ko ugleda kroz prozor da u nekom kupeo ima slobodnih mjesta da zvizne „naš“ znak.
Kada je voz stigao, ne samo da su bili svi kupei puni, nego i hodnici u vagonima. Izašlo je iz voza svega nekoliko ljudi, a svi mi ostali smo morali da uđemo u već prepun voz. Tada začusmo „naš“ zvižduk sa kraja voza. Kada smo došli obradovali smo se prizorom: u dva poslednja vagona bilo je vrlo malo ljudi. Brzo smo saznali zašto je tako – u ta dva vagona nije bilo grijanja. Nema veze, konstatujemo, pozdravimo se sa mojom braćom koji odoše nazad za Prištinu. I žena i ja smo skinuli bunde. Ona je uzela sina u krilo i umotao sam ih našim bundama, a ja sam u sakou sa džemperom ispod, malo bio tu, a malo sam hodao po vozu ili sam išao do vagon–restorana. Od nekoliko drugih putnika koji sjede tu već nekoliko sati, saznao sam da ima nade da nam poprave grijanje, jer im je tako rekao kondukter. I stvarno, već nakon nekoliko minuta začusmo kuckanje, škripu i slično iz pravca gdje se naš vagon veže sa onim gdje ima grijanje. Nakon dugo vremena, kada me je studen već pravo zabrinula, dolazi kondukter da nam saopšti da se grijanje ne može popraviti i da se ova dva vagona moraju otkačiti. Mi smo ga ubjeđivali da nemamo gdje da idemo, da je tamo prepuno i da ćemo radije ovdje u hladnoći provesti ostatak puta. Rekao nam je da ne smije po zakonu i da se vagoni moraju otkačiti. Nije nam bilo druge. Možda bi se i vratili za Prištinu, ali su moja braća već bila u toplom stanu brinući se šta je sa nama?
– Ja ću prvi, krupniji sam – reče veći od dvojice naših novih saputnika, gledajući u mene. – Ja ću da krčim put, a ti za mnom sa svojima. Idemo. Držite se skupa i ne dopustite da vas razdvoje.
Tako je i bilo. Brzo smo i lako prešli u drugi vagon, ali tu smo stali. Probijao se naš vodič. Ja sam držao torbu u visini koljena ispred sebe, a žena se sa sinom bukvalno zalijepila za mene. Išli smo stopu po stopu. Odjednom, neka debela žena, za glavu viša i duplo teža od mene, koja je čučala između radijadora u hodniku se uspravi, gurnu moju torbu na mjesto gdje je ona bila i reče mi strogo:
– Sjedi tu ženu i dijete! – okrenu se i ode zalijepivši se za onoga ispred nas.
Odmah sam prihvatio njen prijedlog pošto sam vidio da nema šanse da bolje mjesto nađem. Nisam uspio ni da joj se zahvalim. Grubo odgurnem jednog žgoljavog i malog čovjeka koji htjede da se uvali na moju torbu koju sam stavio na pod između dva prozora, tačnije između dva radijatora koji su bili ispod tih prozora. Žena je sjela na torbu, stavio sam joj sina u krilo, a ja sam se podlakticama naslonio na zid između prozora spreman da ih svojih tijelom štitim sve vrijeme puta.
– Moraju mi ruke skršiti da bi vama naudili – rekoh ženi na šta se ona tužno i promrzlo nasmiješi.
Ali voz je uporno stajao i svi smo se čudili zašto sada ne polazi. Čuli smo kada su otkačili vagone. Neko reče da mora da sačeka voz iz Skoplja za Beograd, koji ne kasni. I stvarno, desetak minuta kasnije ulazi taj voz u stanicu i mi zavidno konstatovasmo da je poluprazan i da ima mjesta koliko voliš. Tada dođoh na ideju kako da nešto promijenim u našu korist i brzo potražih očima ko bi mi u tome pomogao. Vidjeh jednog momka kod samih vrata voza i kada su nam se pogledi sreli doviknuh mu:
– E, da sam bliže prešao bih na onaj voz. Em ima mjesta, em će ranije da krene.
Momak kome je bila upućena ova poruka se nasmiješi i viknu:
– Bogami, momak, u pravu si. Zato je naš voz i čekao da bi onaj išao prvi. Ljudi, hajdemo! – Otvori vrata, iskoči iz našeg i pretrča u drugi voz. Prvo je samo nekoliko njih pošlo za njim, a onda nastade totalni juriš. Ljudi su istrčavali iz cijelog voza i prelazili u drugi, tako da se ne samo ispraznio hodnik vagona nego su i kupei postali poluprazni. Otvorim vrata kupea do nas u kojem su bili jedan mladi bračni par sa kćerkicom.
– Dobro veče, je l' slobodno? – upitah i kada se oni prebaciše na jednu stranu uđoh, smjestih ženu i sina na drugu stranu kupea te digoh torbu iznad sjedišta.
– Pametno ste nas oslobodili gužve – reče saputnik uz smješak. – Baš sam vas promatrao sve vrijeme i, ne znam zašto, ali sam i očekivao nešto tako. Jeste li znali da naš voz ide prvi?
– Ma naravno, mora krenuti prvi, jer isuviše dugo gubi u vremenu – rekoh. – Žao mi samo onog momka koji mi je pomogao oko ovoga.
– Ma, neka krene, ako hoće i za dva dana – reče moja žena. – Neka smo se mi smjestili i neka nam je toplo.
– U pravu ste – reče saputnica.
Tog momenta, začusmo zvižduk pištaljke otpravnika vozova i naš voz prvo cimnu pa onda krenu. Iz onog voza u koji su pretrčali pojuriše mnogi putnici psujući na svim jezicima naših naroda i narodnosti. Mi smo se zgledali i tek tada odahnuli. Koliko god da smo vjerovali da će naš voz ići prvi nismo bili sigurni, jer o svemu tome odlučuje ljudski faktor. Ako otpravnik vozova kaže drugačije i biće drugačije. Nakon nekoliko trenutaka trže nas oštro kucanje na vratima. Kada smo se okrenuli, onaj momak otvara vrata uz zdrav, širok mladalački osmjeh.
– Dobro veče, jeste li se raskomotili? – reče mi.
– Zdravo. Sada njima govorim kako mi je žao što si i ti nasjeo na fazon – rekoh pruživši mu ruku u pozdrav.
– Ma kakvi nasjeo – smijao se. – Odmah sam te skužio i odlučio da te podržim. Znao sam i ja da ovaj voz mora prije da krene.
– Uđite – reče mu naš saputnik.
– Hvala, idem u ovaj kupe do vas, prazan je, moći ću da spavam. Doviđenja – reče i mahnuvši nam izađe iz kupea. Djeca su već bila zaspala, a i ostali su se spremali da dremnu. Pogledam kroz prozor i po običaju počnem loviti svjetla u daljini. Kako je noć odmicala sve je manje bilo osvijetljenih prozora. Tek tada osjetih umor i odlučih da i ja pokušam malo odspavati. Odem do vrata i prekidačem za svjetlo prebacim na ono plavo svjetlo za spavanje.
DRUGO POGLAVLJE
PERPETUUM MOBILE
Nije bilo teško pronaći kafić u kojem su me čekali pregovarači, jer je Majkl, crvenokosi Irac, bio perfekcionista u svemu pa tako i u objašnjavanju kako da dođem do tog kafića. On i NJemica Greta su vodili međunarodnu nevladinu organizaciju za pomoć malim dramskim družinama da stanu na noge „EL CONDOR PASA“. Taj „Kondorov let“ mi je bio od koristi kada sam prije desetak godina pokretao Dramsku radionicu „Talija“. Stvoreni su svi uslovi za nesmetan rad sa djecom na „daskama koje život znače“, što sam, uostalom i radio cijeli svoj život. Nakon šest sati, po isteku projekta, smo se rastali kao ljudi i svega nekoliko puta sam se sa njima čuo. Počeo sam ih već i zaboravljati i odlaskom u penziju tonuti u svakodnevnu učmalost, a onda iznenada je uslijedio njegov mejl kao „deus ex machina” (“Bog iz mašine”). NJime se u tragedijama označavala pojava Bogova ili nadnaravnih bića koja bi se na pozornicu spuštala mašinom i sudjelovala u raspletu radnje, obično sretnijim od onoga koji bi se očekivao iz same tragičnosti situacije. Izraz se također koristi odnoseći se na intervenciju vanjskog elementa koji rješava određenu situaciju bez da slijedi dotadašnju logiku odnosa ili prkoseći zdravom razumu. Zdrav razum je nalagao: “Doviđenja, možda se sretnemo u nekom od narednih života” ili: “Ko sam ja da me se oni još uvijek sjećaju?” NJihov zdrav razum je nalagao: “Imamo šansu da to opet poguramo, pa zašto da ne?”
Dok sam im prilazio mogao sam konstatovati da im vrijeme ne može ništa te da su potpuno isti kao i prije desetak godina. Sjedili su u polukružnoj „kifli“ kafića okrenuti ka vratima na koja sam ušao i sudeći po njihovim facama nisu me još prepoznali ili im to noviji evropski maniri ne dopuštaju da na taj način pokazuju svoje emocije. Bili su u društvu dva starija gospodina i jedne nešto mlađe gospođe (ili je to njena šminka tako dočaravala) i sve troje su imali po pedesetak kilograma viška.
Greta me je prva ugledala i odmah mi se nasmiješila, zatim se Majkl nasmiješio, a Greta mi mahnula u pozdrav. Kada sam im sasvim prišao ustadoše oboje i sa mnom se pozdraviše srdačno, on čvrsto mi stisnuvši ruku dok me drugom snažno tapšao po ramenu, a ona mi pruži obe ruke i lice za pusicu. Sa nekoliko riječi predstaviše me svom društvu. On malo na engleskom, ona malo na njemačkom, iz čega sam ja razumio samo nekoliko riječi englesko–njemačkog miksa (koliko sam naučio iz filmova) - da sam ja taj čovjek kojeg su čekali i da sam se čitav svoj radni vijek bavio i bavim djecom u pozorišnom svijetu. Zatim meni predstaviše članove uprave moćne svjetske korporacije koja se bavi pozorištem za djecu i sa djecom „World Children Theatre Corporation”. Gospodin sa velikim smeđim i prosjedim zulufima i gospođa su bili muž i žena, Englezi, a drugi proćelavi gospodin je bio Nijemac. Nisam čekao da mi završi predstavljanje, nego sam se rukovao sa njima i sjeo ljubazno pitajući za dozvolu. Uvijek sam mrzio teatralnost upoznavanja, kojom prilikom se u najljepšoj slici predstavljaju oni koji će kasnije, tokom razgovora već se sami predstaviti u pravoj slici, naročito ako padne i koja čašica više.
Meni je bilo važno da sjednem što prije jer sam se umorio hodajući. Nisam smio uzeti taksi sa željezničke stanice, jer ko zna koliko bi me taksista vozao po Sarajevu i tako mi pokazivao prirodne ljepote tog drevnog grada, i što je još važnije, nisam smio trošiti ono malo novaca u džepu.
Tog jutra sam se smijao sam sebi: idem na razgovore gdje će biti u pitanju nekoliko miliona evra, a ja u džepu imam svega pedesetak evra u domaćoj, KM valuti. Naravno, to moji sagovornici nisu mogli na meni vidjeti. Iz Majklovog mejla sam shvatio samo da ću imati intervju sa finansijskim moćnicima i do sada najjačim donatorima. Sve šta su oni finansijski pomogli to je profunkionisalo punim kvalitetom. Dodao je i to da se ništa ne plašim sagovornika i da se samo opustim i govorim onako kako mislim te da neće biti problema. Dugo sam razmišljao o tome šta da im preložim i kako da to iznesem opušteno. Kada sam sve isplanirao nije mi ostalo puno vremena za spavanje. Čim sam se probudio, popio sam svoju prvu jutarnju garnituru (kafica i votkica, sa malo narandžinog soka kako bi ubio onaj ukus paljevine koji pruža vodka), pa sam se dao u lov na male novčanice. Od trojice prijatelja sakupio sam jedva 86 KM, tačnije manje od 50 evra. Dali su mi sve šta su imali kod sebe, a ja im nisam smio reći ni kuda idem ni zašto idem, da mi se ne bi smijali ako mi misija ne uspije.
Razgovor se vodio malo na engleskom, malo na njemačkom a najviše, naravno, na srpskom jeziku. Kada smo se ispozdravljali i izmijenjali podsjetnice, proćelavi gospodin pogleda Gretu preko zamagljenih naočala i ljubazno smješkajući se poče nešto na svom maternjem, njemačkom, da joj govori. Svaki čas bi pogledao u mene i njoj govorio. Kada je završio, ona mu klimnu glavom, okrenu se ka meni i uz blagi tajanstveni polusmješak, koji nije bio podsmijeh, nego nekako topal, ali ipak suzdržan, mi reče:
– Gospodin Hans te moli da mu u nekoliko riječi predstaviš sebe. Šta bi ti htio da oni znaju o tebi?
– Samo to me je pitao? – zbunjeno ću ja, jer su govorili najmanje tri minuta.
– Objašnjavao mi je zbog čega im to treba i slično, ali ne bih da te zamaram time. Nebitno je.
Nasmiješi mi se Greta.
Ja ih pogledah brzim švenkom slijeva nadesno, kao kada LJubiša Samardžić svojim puškomitraljezom u filmu „Bitka na Neretvi“, reda Nijemce, mrskog okupatora. Onda se i ja nasmiješih i rekoh:
– Osnovni moto koji me vodi već više od četrdeset godina je činjenica da na svijetu nema ništa tužnije od dječijeg plača i ništa ljepše od dječijeg smijeha. Ali ako i bude dječijih suza to smiju biti samo suze radosnice. Dok je Greta prevodila Nijemcu, a Majkl engleskom paru, osjećao sam se kao da sam na nekoj međunarodnoj i važnoj konferenciji za štampu. Završili su sa prevodom istovremeno i svo petoro me nagradi toplim aplauzom i osmjesima širokim i iskrenim.
– Jedan nula za mene!– pomislih.
Bilo mi je neprijatno. Srećom, nekoliko mangupa za šankom pijano prihvatiše aplauz, pa se ovi moji umiriše. Engleskinja baci nekoliko hladnih pogleda ka njima i ja tiho rekoh Majklu:
– Sjetih se moga komičara iz mladosti, DŽeme, koji bi na ovo rekao: „Tako ih je hladno pogledala da su momci dobili upalu pluća.“
Majkl se glasno nasmija iznenadivši sam sebe. Ostali su pitali čemu se smije? On prevede Englezima, a odmah zatim i Greta Nijemcu, ali kroz smijeh, na šta se i on nasmija. NJihov smijeh me podsjeti kada smo u školskom horu pjevali u kanonu. Prvo su se nasmijali Englezi i Greta, a potom her Hans. Na kraju se ja nasmijah tom kanonu, a oni me pogledaše sa velikim znakom pitanja u očim. Ja slegoh ramenim stavivši ruku na grudi u znak izvinjenja. Gdje bi ovaj razgovor otišao ako bi im sada objašnjavali i to?
Predjelo stiže na jednom velikom ovalu. Dok su oni pitali, a jedno od ovo dvoje meni prevodili, imao sam dovoljno vremena da pojedem nešto više nego ostali. Razgovarali smo naizgled o širokim i neobaveznim temama, ali sam brzo shvatio da je to neka vrsta testiranja. Htjeli su ljudi da znaju sa kim posla imaju, ali da to ne bude baš klasično propitivanje. Nisam se imao čega plašiti i odgovarao sam iskreno, trudeći se da štošta protkam i blagim humorom, ali nenametljivo i ne po svaku cijenu. Kada smo ispraznili oval i naručili i treću turu pića, vidio sam da se taj dio razgovora bliži kraju. Oni su nešto pričali na svojim jezicima, a greta i Majkl su se trudili da im prevode. Znao sam da se radi o meni jer meni nisu skoro ništa prevodili sem ponekog kratkog potpitanja ili traženja pojašnjenja.
Završiše konsultacije i okrenuše se svi prema meni. NJih troje glavnih se kratko pogledaše i prstima odrediše ko će me pitati prvi, ko drugi, a ko treći. Popih poveći gutljaj votke spreman na borbu prsa u prsa, na sve ili ništa.
Hans me pogleda sasvim ozbiljan kroz svoje zamagljene naočale, zatim ih skide i obrisa kravatom huknuvši u svako okno sa obje strane, potom ih vrati na nos, pa me pogleda preko njih. Gledao je u mene dok mi je govorio na njemačkom, ali i sve vrijeme dok mi je Greta prevodila.
– Gospodin Hans bi volio znati – poče i Greta neobično ozbiljna – šta bi ti uradio kada bi ti neko donirao pet miliona evra?
– Ne bih radio ništa. Ko bi radio uz tolike pare? – našalih se ja.
– Budi ozbiljan jer je i šansa takva – kroz smješak me upozori Greta.
– Napravio bih moderno pozorište za djecu u mom gradu – rekoh sa tvrdnjom i dodatnom sigurnošću u glasu.
– Nemate pozorište za djecu? – začudi se Hans.
– Nemamo pozorište uopšte. Imamo neki stari Dom kulture sa kino salom, malom pozornicom. Tu su stari reflektori, nema ni cugova, a ni šminkarnice ni toaleta.
– Kako može bez šminkarnice i toaleta? – čudio se on. – Šta su to napravili projektanti?
– Bila je šminkarnica velika, ali ju je bivši direktor iznajmio nekom momku za kafić te tako nabacio dodatna sredstva Domu kulture i umanjio negativno poslovanje.
Opet su nešto raspravljali pogledajući u mene, plašeći se da razumijem ono što Hans govori. Nisam ga tebao ni razumjeti. Čovjek se sav zacrvenio u licu od srdžbe i opet su mu se naočale zamaglile. Riječ preuze Englez. Obrati se Majklu, a u mene je pogledao tek kada je prestao govoriti.
– Mister Robert te pita šta ti misliš kome bi trebali povjeriti taj zadatak i toliki novac? Da li nekoj ustanovi, nevladinoj organizaciji ili opštini? – reče mi Majkl.
Zadržah pogled na čaši sa još malo votkice. Taman bi mi taj gutljaj dobro došao, ali ne smijem zbog utiska koji bi to ostavilo na njih o meni. Namjerno napravih malu pauzu da pojačam važnost onoga što ću reći. Uhvatih duboko vazduh i polako ga ispustih kroz nos da ne primijete. Digoh pogled u mister Roberta, i samouvjereno, da bi se to vidjelo, rekoh:
– Ni jednom od njih?
– Nikome?! – iznenadi se Majkl ne prevodeći još ništa.
– Nisam rekao nikome, nego ni jednom od njih, od ovih nabrojanih.
U pogledu mu vidjeh zbunjenost i blago razočarenje. Trebalo mu je puno više riječi da to prevede nego što sam ja rekao, pa mu dobacih:
– Ne objašnjavaj. Ja ću im objasniti kada dođe za to vrijeme.
Iako sam očekivao da će i Robert kao što je i Hans pjeniti i rumeniti, ali on nije. Znatiželjno se nasmiješi i nagnu prema meni, kao da ću da mu šapnem rješenje ili bar pojašnjenje.
– Zaista?! – prevede Majkl pogodivši intenzitet i boju glasa. – Živo ga interesuje kako si to zamislio? – pa dodade prijateljski. – I mene interesuje. Neka ti je Bog na pomoći.
– Da sam na vašem mjestu ja bih taj novac prebacio na moj privatni račun u banci.
Namjerno sam napravio pauzu kako bi se oni smijali, ljutili, govorili svi u glas, da mi ovo dvoje nisu stigli ni prevesti, u stvari, sve vrijeme su ih pokušavali smiriti. – Dopustite da vam obrazložim svoje mišljenje pa onda odustanite ako već želite. Jer, što bi rekli Latinjani: „Audiatur et altera pars!“ ili: „Treba da se čuje i druga strana!“
Naravno, latinski se nije morao prevoditi. Englezi se odmah složiše sa tim, a Greta sa nekoliko riječi umiri Hansa. Mora da je nešto lijepo govorila o meni i mojoj inteligenciji, jer me je pogledala sa smješkom i blagim divljenjem u očima. Ja sam iskoristio priliku, dok su se oni dogovarali da me saslušaju, pa neprimjetno popih ono votke što je bilo još u čaši.
– Ako taj novac poklonite nekom od nabrojanih, vrlo brzo će pola para otići u privatne džepove, a sa drugom polovinom će krpiti neke rupe u opštinskom budžetu ili u nekoj od ustanova, uz tvrdnju da je to samo privremena posudba dok bude završen projekat pozorišta, dok se odredi lokacija u Urbanističkom zavodu, pa dok se riješe imovinsko pravni odnosi, dobije građevinska dozvola, raspiše tender za izvođača radova, kupi materijal i sl. Zatim će nakon dvije, tri ili čak četiri godine, lokalna politika reći da je inflacija pojela pola para i da treba dodatna finansijska injekcija i na kraju bi za pet godina dobili manju zgradu sa stotinjak mjesta i ni sa jednim zaposlenim. Dalo bi se na korištenje nekoj nevladinoj organizaciji, koja bi morala, u cilju pribavljanja osnovnih sredstava za režijske troškove, kao što su struja, voda, komunalije i sl. to dječije pozorište izdavati Lovačkom drutvu kako bi tu priređivao loto–večeri ili tombolu. Tu bi se, naravno, prodavalo i piće u velikim količinama, pušilo bi se tako da bi bilo grehota sutradan dovesti djecu da tu obavljaju probe ili glume. Te loto–večeri bi bivale sve češće, a dječije probe i predstave sve rjeđe i rjeđe, dok se ne bi sasvim ugasilo. Onda bi lokalni političari rekli: „Evo kakva su nam djeca i kakvi su oni koji ih vode: mi im napravimo pozorište, a oni ga ne koriste, pa ga sada moramo dati Lovačkom društvu. Oni će ga bar znati dobro i pametno iskoristiti.“
Povremeno sam zastajkivao da ovi stignu prevesti. Oni su to činili sada automatski ne dodajući ništa i ne oduzimajući ništa. Imao sam osjećaj kao da su oni već vidjeli kraj ovom razgovoru, što je inpliciralo da je ono predjelo istovremeno bilo i glavno jelo i što sam pojeo, pojeo sam.
Englezi su slušali gledajući u mene i iz očiju im nisam uspio ništa pročitati, dok me je Hansovo lice počelo radovati. Pažljivo je slušao, klimao glavom i odobravao svaku moju riječ. Prvi je rekao, a Greta mi prevede:
– Gospodin je u pravu, potpuno je u pravu. Imali smo sličnih slučajeva.
Tada se gospođa Helga nasmiješi, nagnu prema meni i reče nešto blagim glasom punim podrške, a Majkl mi prevede:
– E, sada je vrijeme da vidimo tu drugu stranu medalje, zar ne? – potom reče tišim glasom da bih ja znao da to nije prevod nego da me on pita – E, šta ćeš sad?
– Votku, osušilo mi se grlo, a treba mi i malo podrške iznutra – rekoh, što Majkl, naravno, nije preveo, ali je her Hans prepoznao međunarodnu riječ „votka“ i brzo pozva konobara i rukom mu pokaza da ponese još jednu turu. On je pio „šnaps“ (domaću ljutu prepečenicu), dame su pile vermut, a Majkl i Robert „tuborg“ –pivo. Ne čekajući da konobar donese piće, počeh obrazlagati svoj plan. Odobrovoljiše se i Greta i Majkl kada su vidjeli kako su ovi postali zainteresovani.
– Moj plan ima radni naziv „Perpetuum mobile“. Svima vam je jasno šta predstavlja taj pojam pa se neću baviti tumačenjima istog, nego ću vam pojasniti kako će to moj plan da decenijama funkcioniše, bez dodatnih interventnih finansijskih injekcija. I ne treba mi vaših pet miliona. Biće dovoljna i četiri miliona evra. Sa dva miliona ću kupiti zemljište, pribaviti sve potrebne dozvole i projekat, napraviti to pozorištance sa najmodernijim tehničko–scenskim uređajima i rasvjetom, i još će nam ostati da godinu dana radimo nesmetano. Dakle, da imamo dovoljno sredstava za bruto lične dohotke, režijske troškove i slično.
Druga dva miliona ću oročiti u nekoj banci na godinu dana uz kamatnu stopu od 6%, na bazi godine dana. Kroz godinu dana kada prispije kamata, ona će iznositi 120.000 evra. Kada to podijelimo sa dvanaest, imaćemo deset hiljada evra ili dvadeset hiljada KM mjesečno, što je više nego potrebno za naša mjesečne finansijske potrebe. Naravno, istog dana po prestanku oročenja mi to obnovimo i tako možemo u nedogled, odnosno, sve dok je evro stabilna valuta. Djeca će imati svoje pozorište za koje neće plaćati ulaznicu, ako su publika, odnosno za male vrijedne glumce, rekvizitere, scenografe i slično imaće dovoljno mjesta za sve.
Sa užitkom sam pijuckao svoju votkicu i ispod oka promatrao prisutne. Svi su se smješkali, klimali glavom i odobravali.
– Ko će nama garantovati da će to biti baš tako? – upita Robert.
– Ja ću vam garantovati, ugovorom. Ne tražim ja da vi meni date novac bezuslovno i „Ćao, vidimo se nekad negdje“. U slučaju da se ne budem držao klauzula ugovora oročena i ostala novčana sredstva pripašće vama, kao i nekretnine zajedno sa zemljištem i svim ostalim što bude kupljeno vašim sredstvima. Vaši stručnjaci će napraviti ugovor, koji ćemo vi i ja potpisati. Čim dobijem sredstva ja ću oformiti i registrovati privatno pozoriše „Teatar snova“.
– Pretpostavljam da ćete vi biti direktor, gospodine Mitroviću, a rekoste da ćete imati i nekoliko zaposlenih osoba? – proguguta Helga i ja je zamislih u kostimu supruge Hogara Strašnog, sa onim volovskim rogovima na kapi, iz istoimenog crtanog stripa u „Politikinom zabavniku“.
– Da. Sem domara svi će biti uglavnom mladi, obrazovani i talentovani ljudi, koji su nekada bili, ili su još uvijek glumci amateri. Po potrebi ću naknadno i povremeno angažovati neke stručnjake, lutkara i slično, ali to će biti veoma rijetko. Dakle, domar će biti uz to još i scenograf, majstor scene i vozač. Voziće manji kombi za nabavke ili minibus kada budemo išli na gostovanja ili festivale. Osoba koja će obavljati poslove tehničkog sekretara biće istovremeno kostimograf, šminker i vlasuljar. Pored njih tu je momak za poslovima intedanta, magacionera, garderobera i rekvizitera, a biće po potrebi i vozač manjeg kombija u slučaju potrebe za oba vozila. Zatim ćemo imati majstora za svjetlosne, tonske i video efekte, marketing i kompjuterske poslove, kao što su kreacija i izrada plakata, pozivnica, afiša i slično. Na poslednjem mjestu je čistačica koja je istovremeno i kurirka, kafe kuharica, a biće zadužena takođe da na pauzama probe ili predstave, akterima posluži sokove, tople napitke i grickalice, ili objed.
– I to je sve? – Začudi se Majkl.
– Sve – rekoh ja i dodah uz smješak. – Četa mala ali odabrana.
Još kratko su se konsultovali pa mi se obrati Hans. Podsjećao me je na Krigera, zloglasni lik iz serija „Otpisani“ i „Povratak otpisanih“, a kojeg je briljantno odigrao proslavljeni jugoslovenski glumac Stevo Žigon.
– U redu. Imamo dogovor. Vaš glavni račun biće u našoj banci u Minhenu, gdje ću vam već sutra privremeno otvoriti račun dok ne registrujete pozorište. U istoj banci ćete i oročiti dva miliona evra, a ugovor o oročenju će ići sa sutrašnjim datumom. Takođe ću vam sutra uplatiti na vaš račun u vašoj banci, pet stotina hiljada evra da odmah možete krenuti u registraciju i ostale poslove, a kada otvorite račun pozorišta, tada ću vam prebaciti i preostalih milion i petsto hiljada evra. Pošto smo mi unaprijed dogovorili da taj projekat podržimo sa pet miliona, ja ću vam prebaciti i taj peti milion, a vi ga možete čuvati sa strane u slučaju prijeke potrebe ili novih ideja.
– U tom slučaju mogli bismo svake godine organizovati veliki evropski festival dječijeg dramskog stvaralaštva – dodah ja, ne krijući oduševljenje. Kada im je prevedena ova moja ideja svi su odobravali, pa ja dodah: – Ako ništa, eto nam prilike da se svake godine sastanemo u ovom broju, zar ne?
Dramci ne mogu bez aplauza. To što sam rekao ih je toliko oduševilo da su opet toplo zapljeskali. Srećom, nije bilo onih mangupa za šankom da im pokvare raspoloženje.
PERPETUUM MOBILE
Nije bilo teško pronaći kafić u kojem su me čekali pregovarači, jer je Majkl, crvenokosi Irac, bio perfekcionista u svemu pa tako i u objašnjavanju kako da dođem do tog kafića. On i NJemica Greta su vodili međunarodnu nevladinu organizaciju za pomoć malim dramskim družinama da stanu na noge „EL CONDOR PASA“. Taj „Kondorov let“ mi je bio od koristi kada sam prije desetak godina pokretao Dramsku radionicu „Talija“. Stvoreni su svi uslovi za nesmetan rad sa djecom na „daskama koje život znače“, što sam, uostalom i radio cijeli svoj život. Nakon šest sati, po isteku projekta, smo se rastali kao ljudi i svega nekoliko puta sam se sa njima čuo. Počeo sam ih već i zaboravljati i odlaskom u penziju tonuti u svakodnevnu učmalost, a onda iznenada je uslijedio njegov mejl kao „deus ex machina” (“Bog iz mašine”). NJime se u tragedijama označavala pojava Bogova ili nadnaravnih bića koja bi se na pozornicu spuštala mašinom i sudjelovala u raspletu radnje, obično sretnijim od onoga koji bi se očekivao iz same tragičnosti situacije. Izraz se također koristi odnoseći se na intervenciju vanjskog elementa koji rješava određenu situaciju bez da slijedi dotadašnju logiku odnosa ili prkoseći zdravom razumu. Zdrav razum je nalagao: “Doviđenja, možda se sretnemo u nekom od narednih života” ili: “Ko sam ja da me se oni još uvijek sjećaju?” NJihov zdrav razum je nalagao: “Imamo šansu da to opet poguramo, pa zašto da ne?”
Dok sam im prilazio mogao sam konstatovati da im vrijeme ne može ništa te da su potpuno isti kao i prije desetak godina. Sjedili su u polukružnoj „kifli“ kafića okrenuti ka vratima na koja sam ušao i sudeći po njihovim facama nisu me još prepoznali ili im to noviji evropski maniri ne dopuštaju da na taj način pokazuju svoje emocije. Bili su u društvu dva starija gospodina i jedne nešto mlađe gospođe (ili je to njena šminka tako dočaravala) i sve troje su imali po pedesetak kilograma viška.
Greta me je prva ugledala i odmah mi se nasmiješila, zatim se Majkl nasmiješio, a Greta mi mahnula u pozdrav. Kada sam im sasvim prišao ustadoše oboje i sa mnom se pozdraviše srdačno, on čvrsto mi stisnuvši ruku dok me drugom snažno tapšao po ramenu, a ona mi pruži obe ruke i lice za pusicu. Sa nekoliko riječi predstaviše me svom društvu. On malo na engleskom, ona malo na njemačkom, iz čega sam ja razumio samo nekoliko riječi englesko–njemačkog miksa (koliko sam naučio iz filmova) - da sam ja taj čovjek kojeg su čekali i da sam se čitav svoj radni vijek bavio i bavim djecom u pozorišnom svijetu. Zatim meni predstaviše članove uprave moćne svjetske korporacije koja se bavi pozorištem za djecu i sa djecom „World Children Theatre Corporation”. Gospodin sa velikim smeđim i prosjedim zulufima i gospođa su bili muž i žena, Englezi, a drugi proćelavi gospodin je bio Nijemac. Nisam čekao da mi završi predstavljanje, nego sam se rukovao sa njima i sjeo ljubazno pitajući za dozvolu. Uvijek sam mrzio teatralnost upoznavanja, kojom prilikom se u najljepšoj slici predstavljaju oni koji će kasnije, tokom razgovora već se sami predstaviti u pravoj slici, naročito ako padne i koja čašica više.
Meni je bilo važno da sjednem što prije jer sam se umorio hodajući. Nisam smio uzeti taksi sa željezničke stanice, jer ko zna koliko bi me taksista vozao po Sarajevu i tako mi pokazivao prirodne ljepote tog drevnog grada, i što je još važnije, nisam smio trošiti ono malo novaca u džepu.
Tog jutra sam se smijao sam sebi: idem na razgovore gdje će biti u pitanju nekoliko miliona evra, a ja u džepu imam svega pedesetak evra u domaćoj, KM valuti. Naravno, to moji sagovornici nisu mogli na meni vidjeti. Iz Majklovog mejla sam shvatio samo da ću imati intervju sa finansijskim moćnicima i do sada najjačim donatorima. Sve šta su oni finansijski pomogli to je profunkionisalo punim kvalitetom. Dodao je i to da se ništa ne plašim sagovornika i da se samo opustim i govorim onako kako mislim te da neće biti problema. Dugo sam razmišljao o tome šta da im preložim i kako da to iznesem opušteno. Kada sam sve isplanirao nije mi ostalo puno vremena za spavanje. Čim sam se probudio, popio sam svoju prvu jutarnju garnituru (kafica i votkica, sa malo narandžinog soka kako bi ubio onaj ukus paljevine koji pruža vodka), pa sam se dao u lov na male novčanice. Od trojice prijatelja sakupio sam jedva 86 KM, tačnije manje od 50 evra. Dali su mi sve šta su imali kod sebe, a ja im nisam smio reći ni kuda idem ni zašto idem, da mi se ne bi smijali ako mi misija ne uspije.
Razgovor se vodio malo na engleskom, malo na njemačkom a najviše, naravno, na srpskom jeziku. Kada smo se ispozdravljali i izmijenjali podsjetnice, proćelavi gospodin pogleda Gretu preko zamagljenih naočala i ljubazno smješkajući se poče nešto na svom maternjem, njemačkom, da joj govori. Svaki čas bi pogledao u mene i njoj govorio. Kada je završio, ona mu klimnu glavom, okrenu se ka meni i uz blagi tajanstveni polusmješak, koji nije bio podsmijeh, nego nekako topal, ali ipak suzdržan, mi reče:
– Gospodin Hans te moli da mu u nekoliko riječi predstaviš sebe. Šta bi ti htio da oni znaju o tebi?
– Samo to me je pitao? – zbunjeno ću ja, jer su govorili najmanje tri minuta.
– Objašnjavao mi je zbog čega im to treba i slično, ali ne bih da te zamaram time. Nebitno je.
Nasmiješi mi se Greta.
Ja ih pogledah brzim švenkom slijeva nadesno, kao kada LJubiša Samardžić svojim puškomitraljezom u filmu „Bitka na Neretvi“, reda Nijemce, mrskog okupatora. Onda se i ja nasmiješih i rekoh:
– Osnovni moto koji me vodi već više od četrdeset godina je činjenica da na svijetu nema ništa tužnije od dječijeg plača i ništa ljepše od dječijeg smijeha. Ali ako i bude dječijih suza to smiju biti samo suze radosnice. Dok je Greta prevodila Nijemcu, a Majkl engleskom paru, osjećao sam se kao da sam na nekoj međunarodnoj i važnoj konferenciji za štampu. Završili su sa prevodom istovremeno i svo petoro me nagradi toplim aplauzom i osmjesima širokim i iskrenim.
– Jedan nula za mene!– pomislih.
Bilo mi je neprijatno. Srećom, nekoliko mangupa za šankom pijano prihvatiše aplauz, pa se ovi moji umiriše. Engleskinja baci nekoliko hladnih pogleda ka njima i ja tiho rekoh Majklu:
– Sjetih se moga komičara iz mladosti, DŽeme, koji bi na ovo rekao: „Tako ih je hladno pogledala da su momci dobili upalu pluća.“
Majkl se glasno nasmija iznenadivši sam sebe. Ostali su pitali čemu se smije? On prevede Englezima, a odmah zatim i Greta Nijemcu, ali kroz smijeh, na šta se i on nasmija. NJihov smijeh me podsjeti kada smo u školskom horu pjevali u kanonu. Prvo su se nasmijali Englezi i Greta, a potom her Hans. Na kraju se ja nasmijah tom kanonu, a oni me pogledaše sa velikim znakom pitanja u očim. Ja slegoh ramenim stavivši ruku na grudi u znak izvinjenja. Gdje bi ovaj razgovor otišao ako bi im sada objašnjavali i to?
Predjelo stiže na jednom velikom ovalu. Dok su oni pitali, a jedno od ovo dvoje meni prevodili, imao sam dovoljno vremena da pojedem nešto više nego ostali. Razgovarali smo naizgled o širokim i neobaveznim temama, ali sam brzo shvatio da je to neka vrsta testiranja. Htjeli su ljudi da znaju sa kim posla imaju, ali da to ne bude baš klasično propitivanje. Nisam se imao čega plašiti i odgovarao sam iskreno, trudeći se da štošta protkam i blagim humorom, ali nenametljivo i ne po svaku cijenu. Kada smo ispraznili oval i naručili i treću turu pića, vidio sam da se taj dio razgovora bliži kraju. Oni su nešto pričali na svojim jezicima, a greta i Majkl su se trudili da im prevode. Znao sam da se radi o meni jer meni nisu skoro ništa prevodili sem ponekog kratkog potpitanja ili traženja pojašnjenja.
Završiše konsultacije i okrenuše se svi prema meni. NJih troje glavnih se kratko pogledaše i prstima odrediše ko će me pitati prvi, ko drugi, a ko treći. Popih poveći gutljaj votke spreman na borbu prsa u prsa, na sve ili ništa.
Hans me pogleda sasvim ozbiljan kroz svoje zamagljene naočale, zatim ih skide i obrisa kravatom huknuvši u svako okno sa obje strane, potom ih vrati na nos, pa me pogleda preko njih. Gledao je u mene dok mi je govorio na njemačkom, ali i sve vrijeme dok mi je Greta prevodila.
– Gospodin Hans bi volio znati – poče i Greta neobično ozbiljna – šta bi ti uradio kada bi ti neko donirao pet miliona evra?
– Ne bih radio ništa. Ko bi radio uz tolike pare? – našalih se ja.
– Budi ozbiljan jer je i šansa takva – kroz smješak me upozori Greta.
– Napravio bih moderno pozorište za djecu u mom gradu – rekoh sa tvrdnjom i dodatnom sigurnošću u glasu.
– Nemate pozorište za djecu? – začudi se Hans.
– Nemamo pozorište uopšte. Imamo neki stari Dom kulture sa kino salom, malom pozornicom. Tu su stari reflektori, nema ni cugova, a ni šminkarnice ni toaleta.
– Kako može bez šminkarnice i toaleta? – čudio se on. – Šta su to napravili projektanti?
– Bila je šminkarnica velika, ali ju je bivši direktor iznajmio nekom momku za kafić te tako nabacio dodatna sredstva Domu kulture i umanjio negativno poslovanje.
Opet su nešto raspravljali pogledajući u mene, plašeći se da razumijem ono što Hans govori. Nisam ga tebao ni razumjeti. Čovjek se sav zacrvenio u licu od srdžbe i opet su mu se naočale zamaglile. Riječ preuze Englez. Obrati se Majklu, a u mene je pogledao tek kada je prestao govoriti.
– Mister Robert te pita šta ti misliš kome bi trebali povjeriti taj zadatak i toliki novac? Da li nekoj ustanovi, nevladinoj organizaciji ili opštini? – reče mi Majkl.
Zadržah pogled na čaši sa još malo votkice. Taman bi mi taj gutljaj dobro došao, ali ne smijem zbog utiska koji bi to ostavilo na njih o meni. Namjerno napravih malu pauzu da pojačam važnost onoga što ću reći. Uhvatih duboko vazduh i polako ga ispustih kroz nos da ne primijete. Digoh pogled u mister Roberta, i samouvjereno, da bi se to vidjelo, rekoh:
– Ni jednom od njih?
– Nikome?! – iznenadi se Majkl ne prevodeći još ništa.
– Nisam rekao nikome, nego ni jednom od njih, od ovih nabrojanih.
U pogledu mu vidjeh zbunjenost i blago razočarenje. Trebalo mu je puno više riječi da to prevede nego što sam ja rekao, pa mu dobacih:
– Ne objašnjavaj. Ja ću im objasniti kada dođe za to vrijeme.
Iako sam očekivao da će i Robert kao što je i Hans pjeniti i rumeniti, ali on nije. Znatiželjno se nasmiješi i nagnu prema meni, kao da ću da mu šapnem rješenje ili bar pojašnjenje.
– Zaista?! – prevede Majkl pogodivši intenzitet i boju glasa. – Živo ga interesuje kako si to zamislio? – pa dodade prijateljski. – I mene interesuje. Neka ti je Bog na pomoći.
– Da sam na vašem mjestu ja bih taj novac prebacio na moj privatni račun u banci.
Namjerno sam napravio pauzu kako bi se oni smijali, ljutili, govorili svi u glas, da mi ovo dvoje nisu stigli ni prevesti, u stvari, sve vrijeme su ih pokušavali smiriti. – Dopustite da vam obrazložim svoje mišljenje pa onda odustanite ako već želite. Jer, što bi rekli Latinjani: „Audiatur et altera pars!“ ili: „Treba da se čuje i druga strana!“
Naravno, latinski se nije morao prevoditi. Englezi se odmah složiše sa tim, a Greta sa nekoliko riječi umiri Hansa. Mora da je nešto lijepo govorila o meni i mojoj inteligenciji, jer me je pogledala sa smješkom i blagim divljenjem u očima. Ja sam iskoristio priliku, dok su se oni dogovarali da me saslušaju, pa neprimjetno popih ono votke što je bilo još u čaši.
– Ako taj novac poklonite nekom od nabrojanih, vrlo brzo će pola para otići u privatne džepove, a sa drugom polovinom će krpiti neke rupe u opštinskom budžetu ili u nekoj od ustanova, uz tvrdnju da je to samo privremena posudba dok bude završen projekat pozorišta, dok se odredi lokacija u Urbanističkom zavodu, pa dok se riješe imovinsko pravni odnosi, dobije građevinska dozvola, raspiše tender za izvođača radova, kupi materijal i sl. Zatim će nakon dvije, tri ili čak četiri godine, lokalna politika reći da je inflacija pojela pola para i da treba dodatna finansijska injekcija i na kraju bi za pet godina dobili manju zgradu sa stotinjak mjesta i ni sa jednim zaposlenim. Dalo bi se na korištenje nekoj nevladinoj organizaciji, koja bi morala, u cilju pribavljanja osnovnih sredstava za režijske troškove, kao što su struja, voda, komunalije i sl. to dječije pozorište izdavati Lovačkom drutvu kako bi tu priređivao loto–večeri ili tombolu. Tu bi se, naravno, prodavalo i piće u velikim količinama, pušilo bi se tako da bi bilo grehota sutradan dovesti djecu da tu obavljaju probe ili glume. Te loto–večeri bi bivale sve češće, a dječije probe i predstave sve rjeđe i rjeđe, dok se ne bi sasvim ugasilo. Onda bi lokalni političari rekli: „Evo kakva su nam djeca i kakvi su oni koji ih vode: mi im napravimo pozorište, a oni ga ne koriste, pa ga sada moramo dati Lovačkom društvu. Oni će ga bar znati dobro i pametno iskoristiti.“
Povremeno sam zastajkivao da ovi stignu prevesti. Oni su to činili sada automatski ne dodajući ništa i ne oduzimajući ništa. Imao sam osjećaj kao da su oni već vidjeli kraj ovom razgovoru, što je inpliciralo da je ono predjelo istovremeno bilo i glavno jelo i što sam pojeo, pojeo sam.
Englezi su slušali gledajući u mene i iz očiju im nisam uspio ništa pročitati, dok me je Hansovo lice počelo radovati. Pažljivo je slušao, klimao glavom i odobravao svaku moju riječ. Prvi je rekao, a Greta mi prevede:
– Gospodin je u pravu, potpuno je u pravu. Imali smo sličnih slučajeva.
Tada se gospođa Helga nasmiješi, nagnu prema meni i reče nešto blagim glasom punim podrške, a Majkl mi prevede:
– E, sada je vrijeme da vidimo tu drugu stranu medalje, zar ne? – potom reče tišim glasom da bih ja znao da to nije prevod nego da me on pita – E, šta ćeš sad?
– Votku, osušilo mi se grlo, a treba mi i malo podrške iznutra – rekoh, što Majkl, naravno, nije preveo, ali je her Hans prepoznao međunarodnu riječ „votka“ i brzo pozva konobara i rukom mu pokaza da ponese još jednu turu. On je pio „šnaps“ (domaću ljutu prepečenicu), dame su pile vermut, a Majkl i Robert „tuborg“ –pivo. Ne čekajući da konobar donese piće, počeh obrazlagati svoj plan. Odobrovoljiše se i Greta i Majkl kada su vidjeli kako su ovi postali zainteresovani.
– Moj plan ima radni naziv „Perpetuum mobile“. Svima vam je jasno šta predstavlja taj pojam pa se neću baviti tumačenjima istog, nego ću vam pojasniti kako će to moj plan da decenijama funkcioniše, bez dodatnih interventnih finansijskih injekcija. I ne treba mi vaših pet miliona. Biće dovoljna i četiri miliona evra. Sa dva miliona ću kupiti zemljište, pribaviti sve potrebne dozvole i projekat, napraviti to pozorištance sa najmodernijim tehničko–scenskim uređajima i rasvjetom, i još će nam ostati da godinu dana radimo nesmetano. Dakle, da imamo dovoljno sredstava za bruto lične dohotke, režijske troškove i slično.
Druga dva miliona ću oročiti u nekoj banci na godinu dana uz kamatnu stopu od 6%, na bazi godine dana. Kroz godinu dana kada prispije kamata, ona će iznositi 120.000 evra. Kada to podijelimo sa dvanaest, imaćemo deset hiljada evra ili dvadeset hiljada KM mjesečno, što je više nego potrebno za naša mjesečne finansijske potrebe. Naravno, istog dana po prestanku oročenja mi to obnovimo i tako možemo u nedogled, odnosno, sve dok je evro stabilna valuta. Djeca će imati svoje pozorište za koje neće plaćati ulaznicu, ako su publika, odnosno za male vrijedne glumce, rekvizitere, scenografe i slično imaće dovoljno mjesta za sve.
Sa užitkom sam pijuckao svoju votkicu i ispod oka promatrao prisutne. Svi su se smješkali, klimali glavom i odobravali.
– Ko će nama garantovati da će to biti baš tako? – upita Robert.
– Ja ću vam garantovati, ugovorom. Ne tražim ja da vi meni date novac bezuslovno i „Ćao, vidimo se nekad negdje“. U slučaju da se ne budem držao klauzula ugovora oročena i ostala novčana sredstva pripašće vama, kao i nekretnine zajedno sa zemljištem i svim ostalim što bude kupljeno vašim sredstvima. Vaši stručnjaci će napraviti ugovor, koji ćemo vi i ja potpisati. Čim dobijem sredstva ja ću oformiti i registrovati privatno pozoriše „Teatar snova“.
– Pretpostavljam da ćete vi biti direktor, gospodine Mitroviću, a rekoste da ćete imati i nekoliko zaposlenih osoba? – proguguta Helga i ja je zamislih u kostimu supruge Hogara Strašnog, sa onim volovskim rogovima na kapi, iz istoimenog crtanog stripa u „Politikinom zabavniku“.
– Da. Sem domara svi će biti uglavnom mladi, obrazovani i talentovani ljudi, koji su nekada bili, ili su još uvijek glumci amateri. Po potrebi ću naknadno i povremeno angažovati neke stručnjake, lutkara i slično, ali to će biti veoma rijetko. Dakle, domar će biti uz to još i scenograf, majstor scene i vozač. Voziće manji kombi za nabavke ili minibus kada budemo išli na gostovanja ili festivale. Osoba koja će obavljati poslove tehničkog sekretara biće istovremeno kostimograf, šminker i vlasuljar. Pored njih tu je momak za poslovima intedanta, magacionera, garderobera i rekvizitera, a biće po potrebi i vozač manjeg kombija u slučaju potrebe za oba vozila. Zatim ćemo imati majstora za svjetlosne, tonske i video efekte, marketing i kompjuterske poslove, kao što su kreacija i izrada plakata, pozivnica, afiša i slično. Na poslednjem mjestu je čistačica koja je istovremeno i kurirka, kafe kuharica, a biće zadužena takođe da na pauzama probe ili predstave, akterima posluži sokove, tople napitke i grickalice, ili objed.
– I to je sve? – Začudi se Majkl.
– Sve – rekoh ja i dodah uz smješak. – Četa mala ali odabrana.
Još kratko su se konsultovali pa mi se obrati Hans. Podsjećao me je na Krigera, zloglasni lik iz serija „Otpisani“ i „Povratak otpisanih“, a kojeg je briljantno odigrao proslavljeni jugoslovenski glumac Stevo Žigon.
– U redu. Imamo dogovor. Vaš glavni račun biće u našoj banci u Minhenu, gdje ću vam već sutra privremeno otvoriti račun dok ne registrujete pozorište. U istoj banci ćete i oročiti dva miliona evra, a ugovor o oročenju će ići sa sutrašnjim datumom. Takođe ću vam sutra uplatiti na vaš račun u vašoj banci, pet stotina hiljada evra da odmah možete krenuti u registraciju i ostale poslove, a kada otvorite račun pozorišta, tada ću vam prebaciti i preostalih milion i petsto hiljada evra. Pošto smo mi unaprijed dogovorili da taj projekat podržimo sa pet miliona, ja ću vam prebaciti i taj peti milion, a vi ga možete čuvati sa strane u slučaju prijeke potrebe ili novih ideja.
– U tom slučaju mogli bismo svake godine organizovati veliki evropski festival dječijeg dramskog stvaralaštva – dodah ja, ne krijući oduševljenje. Kada im je prevedena ova moja ideja svi su odobravali, pa ja dodah: – Ako ništa, eto nam prilike da se svake godine sastanemo u ovom broju, zar ne?
Dramci ne mogu bez aplauza. To što sam rekao ih je toliko oduševilo da su opet toplo zapljeskali. Srećom, nije bilo onih mangupa za šankom da im pokvare raspoloženje.
TREĆE POGLAVLJE
BIROKRATIJA
Već dugo vremena nisam imao ovaj osjećaj: čeka me previše posla, sve važniji od važnijeg, a nikako da se sredim, i sam sa samim sobom dogovorim način i redoslijed obavljanja tih poslova. Davno je neko lijepo rekao da je dobra organizacija pola posla. Dok sam tako razmišljao uz kaficu i votkicu na tv-u je išao neki crtić za djecu. Odlučih da ga gledam nekoliko minuta i tako ove misli pomjerim u kraj. Iz iskustva sam znao da će se one same posložiti kada im se vratim. Nakon nekoliko trenutaka posvećenih crtiću, ruka mi sam potraži telefon i odmah sam znao, okupiću ekipu i prvo njih upoznati sa mojim planom, u nadi da će svi pristati, ako ni za šta drugo, svi su oni bili bez zaposlenja, a teško ga je danas naći. Pored toga bili smo i prijatelji. Za sve njih sam spremio poruku i poslao im SMS:
– Zdravo, uspio sam progurati projekat sa pozorištem za djecu. Naravno, u tome sam planirao i tebe. Ukoliko želiš od ponedeljka biti zaposlena osoba, molim te dođi danas u podne u plavi separe restorana „Luna“.
– Važi. Ne sumnjam. Hvala. Vidimo se – prvi mi odgovori Mitar, najstariji od njih, ozbiljan čovjek, desetak godina mlađi od mene.
– Kad, kako, kuda, šta? Oki-doki, ako stignem. Radiiim! – kratko mi odgovori Balto. NJemu je, u stvari, nadimak bio Baltazar, zato što je uvijek nešto izmišljao i pronalazio, ali smo ga skraćeno zvali Balto. Bio je pravi maher za kompjutere i imao je fantastičnu nadarenost za idejna rješenja plakata i slično.
Kada sam se već spremao da odem do banke i vidim da li je her Hans održao obećanje, stiže i Vanjina poruka:
– Slučajno ugledah poruku. Stižem naravno. Pozzzzz.
Mnogi su koristili to „pozzzz“. Mene je to iritiralo i podsjećalo na nekada popularne crtane romane. Odmah vidim Taličnog Toma kako spava u sjenci velikog kaktusa sa cigaretom na kraju usana, a u oblačiću iznad njega (koji je vezan sa njegovom glavom malim bijelim krugovima, što je značilo da ne govori nego misli), pisalo je „zzzzzzzzzzzzzzz“. To je značilo da spava.
Kada sam već prilazio banci u kojoj sam imao račun preko kojeg sam do penzionisanja primao platu, stiže mi Majina poruka:
– Jooooj, sad sam ustala. Falim te Bože, napokon dobra vijest. Nadam se da se ne šališ. Stižem, naravno.
Poruku nisam ni poslao teta Radi, gospođi koja je živjela u mom komšiluku. Hranila je i brinula se o dvoje slatkih unučića, blizanaca brata i sestre, učenika črtvrtog razreda osnovne škole, koji su ostali siroćići nakon saobraćajne nesreće. Od primanja je imala samo njihova dva dječija doplatka. Ta činjenica i njeno poštenje su me naveli da je planiram za posao čistačice. Žena je bila vrijedna, zdrava, i još u dobroj snazi.
U banci nije bilo puno stranaka; svega nekoliko. Brzo sam došao na red i prišao šalteru. Uglavnom su ljudi držali u rukama račune i novac, a samo po neki kreditnu karticu ili deviznu štednu knjižicu. Svoju sam jedva našao u kutiji sa plaćenim računima za struju i internet. Neplaćene račune sam držao na vitrini u dnevnom boravku, da mi budu na očima i da ih platim (bar dio njih), kada mi stigne penzija. Proturih je kroz mali otvor na šalteru i uljudno se nasmiješih.
– Dobro jutro. Možete li, molim vas, vidjeti da li su mi stigle pare?
– Ovo vam je devizna štedna knjižica – hladno će ona, bez pozdrava i pruži ruku ka meni. – Dajte mi vašu karticu.
– Pa ja i trebam dobiti devize, ukoliko evro nije postao domaća valuta, nisam slušao vijesti jutros – pokušah da se našalim. Nisam je uspio oraspoložiti. Nijemo je listala moju knjižicu, a zatim mi se ljuto okrenu.
– Pa imate samo dva eura. Želite li da ih podignete? – naglasi ono „eura“ kao ispravku jer sam ja rekao „evra“, a iskrivljena usna je trebala da liči na podsmijeh. NJena koleginica koja je sjedila na šalteru ispred nje se glasno zakikota.
– Znam ja koliko piše tu – pokušah sačuvati hladnokrvnost pa pokazah na njen kompjuter. – Molim vas, pogledajte da li mi je stiglo pet stotina hiljada evra.
Ona reče nešto tiho na šta se njene koleginice nasmijaše glasno tako dajući svoj lični doprinos podsmijehu koji je bio upućen meni. Bilo mi je jako neprijatno i obli me rumenilo. Niko ne voli kada ga podcjenjuju. Naljuti me što sam ispao slabić pred njima pa malo podigoh glas:
– Šta ste rekli?!
– Ko će vama poslati pola miliona eura?! I još nešto: kaže se euro, a ne evro – ukucavala je brzo broj računa sa knjižice u kompjuter.
– Ne treba biti puno pametan da se shvati da onaj ko živi u Europi kaže euro, a ja pošto živim u Evropi govorim evro – vrati mi se samopouzdanje pa nastavih sigurnijim glasom. –Tih pola pola miliona evra mi prebacuje „World Children Theatre Corporation” iz Minhena. I još nešto, draga gospođo... ona me prekide u čudu gledajući u monitor svoga kompjutera:
– Pet stotina hiljada?! – više me nije slušala, brzo dohvati telefon i probra nekoliko brojeva brzinom svjetlosti, te sa bežičnom slušalicom odšeta do prozora na drugoj strani velike prostorije tako da više nisam mogao čuti šta govori. Nije ni trebalo, znam da vrši provjeru tačnosti onoga što je vidjela na mom računu. Kada je ponovo sjela na svoje mjesto, gurnu moju knjižicu u aparat i ukuca nešto na tastaturi. Zvuci tog aparata mi dadoše do znanja da je sada i zvanično to zabilježeno u mojoj knjižici.
– I još nešto, draga gospođo... – glas sam obojio upozorenjem, te se ona okrenu ka meni i više se niko nije smijao. – Pored tih pola miliona, za koji dan će mi stići još dva i po miliona evra, ali ja ću promijeniti banku. Volio bih vidjeti šta će reći vaši poslodavci kada saznaju da su zbog vašeg ponašanja izgubili ovako dobrog komitenta? Sada se ona blago zacrveni i uz usiljeni polusmješak mi pruži knjižicu:
– Želite li još nešto?
– Da. Želim da podignem novac – rekoh automatski.
– Da podignete sa vašeg računa? Koliko? – pokuša ona da glumi uslužnost, na šta ja zaključih da joj je Oskar čak i za sporednu ulogu jako daleko.
– Sve – hladno rekoh, iako sam znao da je to prosto nemoguće i da se podizanje veće svote deviznih sredstava mora najaviti par dana prije.
– Sve? Zašto sve? Ne možete sve. Podizanje veće svote deviznih sredstava morate najaviti na par dana ranije kako bismo prikupili potrebne devize.
– Dobro. Sada ćete mi sto hiljada evra pretvoriti u konvertabilne marke i isplatiti, ali ja ću svakako promijeniti banku – pogledah u sat i vidjeh kako vrijeme brzo protiče. – Ako možete to malo brže? – zamolih.
Novčanice stavih u polupraznu torbicu koju sam nosio o ramenu, nasmiješih se i klimnuh glavom u pozdrav, dotaknuvši vrhom kažiprsta obod šešira i bez riječi pođoh ka izlazu.
Tek kada sam prišao izlaznim vratima iz banke začuh žamor koji prekinu tišinu što je vladala proteklih desetak minuta.
– Dva nula za mene – ponosno prošaputah.
Sekretarica načelnika Opštine, prijatna i pametna mlada žena mi se prijateljski nasmiješi, pozdravi me uz pitanje šta želim.
– Morao bih, sine, da razgovaram sa načelnikom, ako može odmah?
– Pogledaću šta mogu dogovoriti. Sačekajte malo, sjedite.
Odšeta do načelnikove kancelarije, brzo se vrati i priđe mi.
– Načelnik želi da zna o čemu biste razgovarali, jer nema baš puno slobodnog vremena – reče mi ona blagim glasom sa primjesom izvinjavanja.
– Reci mu, sine, da je riječ o izgradnji pozorišta za djecu, o projektu vrijednom pet miliona evra.
– O, to je jako lijepo. Molim vas, sačekajte malo. Vjerujem da će sada imati vremena – reče i žurnim koracima ode. Brzo se vrati i stade kraj otvorenih vrata uz širok i prijateljski osmijeh.– Izvolite, čika Mrgude, načelnik vas očekuje.
– Hvala ti, sine – rekoh prolazeći kraj nje, a ona zatvori vrata.
– Dobro mi došli, gospodine Mitroviću, krenu mi u susret načelnik sa pruženom rukom za rukovanjem uz širok osmijeh. „Širok osmijeh i zlatan zub“, prostruji mi mislima dio Balaševićeve pjesme „Svirajte mi jesen stiže“.
– Kako ste? Dugo se nismo vidjeli – reče on srdačno, pošto prihvatih njegovu ruku.
– Nismo, gospodine načelniče. Ne želim da vas ometam u radu – rekoh sjedajući na ponuđenu stolicu.
– Mislim da je krajnje vrijeme da pređemo na ti, zar ne? Jako dugo se poznajemo pa ne moramo više da se persiramo. Šta ćete... – nasmija se on – šta ćeš popiti? Kafica i nešto oštro, pretpostavljam?
– Može i votkica – rekoh.
– Votka, viski i dvije kafe! – naredi on u interfon pred sobom, pa mi se okrenu uz smješak. – Da mi pređemo na stvar. Čujem, imaš novi projekat težak pet miliona evrića? Griješim li?
– Ne griješiš. Evo o čemu se radi, Juče sam u Sarajevu imao poslovni sastanak sa upravnicima „World Children Theatre Corporation”. To ti je velika svjetska korporacija koja se brine o dječijim pozorištima. Kako njihovoj izgradnji i pokretanju rada, tako ih prati i pomaže i dalje, kako i sve edukativne aktivnosti na tom polju rada sa djecom.
– Odlično. To je tvoj fah, ti se u to dobro razumiješ. Bićeš ti nama od koristi. Imaću ja to u vidu, vidjećeš – on nesvjesno poče da trlja ruke.
– Hvala – rekoh mirno.
– Ne treba da se zahvaljuješ. Postaviću te za animatora kulture u tom pozorištu. Kada oni dolaze da se dogovorimo?
– Sve je već dogovoreno. Nema razloga da dolaze.
– Bravo, tako i treba. Zašto otezati. Uvijek mi je smetalo ono: „Kada ćemo se dogovoriti da se dogovorimo o tome gdje i kada da se nađemo kako bi se dogovorili o svemu!“ – poče usiljeno da se cereka, a u očima mu sijevnu iskra sumnje pošto se ja nisam smijao. – Dobro, kada stiže novac?
– Prva dogovorena tranša je već stigla. Uplaćeno mi je osnovni dio novca za pripreme i prve radove, a ostatak dolazi kada potpišemo ugovor – rekoh polako, ali sam živo čekao da mu vidim izraz lica kada sazna da tu neće svoje omrsiti brke.
– Kako stigla? Kad stigla? Koliko? – zabrza on ne shvatajući ništa. – Kako to misliš da je tebi uplaćena prva tranša? Zašto tebi da bude uplaćena?
– Zato, što je to moj projekat i zato što sam ja sa njima napravio dogovor.
– Pa dobro, ti si napravio projekat i obavio razgovor, ali to je opšta, javna stvar, vrijedna ne samo za naš grad nego i cijelu Opštinu, pa i regiju. Ne možeš ti kao pojedinac voditi cijelu operaciju. Priznaćeš ipak je tu puno posla za koji su potrebni drugi ljudi, stručniji od tebe. To mora da ide preko opštine, a ja ću, kao načelnik, odrediti ko će i šta raditi u cijelom tom poduhvatu.
– Kada su me pitali kome da povjere toliki novac i taj jako važan projekat, da li Opštini, nekoj nevladinoj organizaciji ili ustanovi, ja sam im rekao da nikom od toga navedenog.
– Kako nikome, pa ne može se to samo od sebe napraviti?
– I oni su me pitali zašto nikom od nabrojanih a ja sam im objasnio rekavši: Ako taj novac poklonite nekom od nabrojanih, vrlo brzo će pola para otići u privatne džepove, a sa drugom polovinom će krpiti neke rupe u opštinskom budžetu ili u nekoj od ustanova, uz tvrdnju da je to samo privremena pozajmica dok budu završen projekat pozorišta, dok se odredi lokacija u Urbanističkom zavodu, pa dok se riješe imovinsko–pravni odnosi, dobije građevinska dozvola, raspiše tender za izvođača radova, kupi materijal i sl. Zatim će nakon dvije, tri ili čak četiri godine, lokalna politika reći da je inflacija pojela pola para i da treba dodatna finansijska injekcija i na kraju bi za pet godina dobili manju zgradu sa stotinjak mjesta i ni jednim zaposlenim. Dalo bi se na korištenje nekoj nevladinoj organizaciji, koja bi morala, u cilju pribavljanja osnovnih sredstava za režijske troškove, kao što su struja, voda, komunalije i sl. to Dječije pozorište izdavati Lovačkom drutvu kako bi tu priređivao loto–večeri ili tombolu. Tu bi se, naravno, prodavalo i piće u velikim količinama, pušilo bi se tako da bi bilo grehota sutradan dovesti djecu da tu obavljaju probe ili da glume. Te loto–večeri bi bivale sve češće, a dječije probe i predstave sve rjeđe i rjeđe, dok se ne bi sasvim ugasile. Onda bi lokalni političari rekli: „Evo kakva su nam djeca i kakvi su oni koji ih vode: mi im napravimo pozorište, a oni ga ne koriste, pa ga sada moramo dati Lovačkom društvu. Oni će ga bar znati dobro i pametno iskoristiti.“
Kada sam završio načelnik je dugo šutio gledajući me u oči pokušavajući u njima otkriti moje namjere. Nije ni pogledao sekretaricu dok je spuštala posluženje pred nas, čudeći se zašto smo tako ozbiljbi i šutimo.Zatim odmahnu glavom, nagnu se malo prema meni i reče:
– Mnogo, jako mnogo proizvoljnih insinuacija kojima se kod tih stranaca ukaljao i ime našega grada i građane našega grada, moj jarane, jarane – pokuša da se osmijehne. – Reci mi, pa šta si onda dogovorio, da idu u drugi grad pa da tamo prave Dječije pozorište?
– Ni ta solucija nije isključena. Prihvatili su moj prijedlog – zastadoh malo pijući kaficu kako bih okupirao kompletnu njegovu pažnju. – Osnovaću privatno pozorište za djecu “Teatar snova”, registrovaću ga, potom ću sa njima potpisati ugovor i sredstvima koja dobijem od njih ću napraviti i voditi pozorište.
– Taj tvoj „Teatar snova“ će ostati samo u tvojim snovima, bivši prijatelju moj.
– Zašto bivši? Uostalom nikada i nismo bili baš prijatelji, zar ne?
– U pravu si – nadmeno se nasmiješi. – Nemamo ništa zajedničko, sem nekoliko prijatelja. Odmah ću dati sekretarici da pronađe tu korporaciju i da ostvarimo kontakt sa njima. Reći ću im koliki si ti, u stvari, samo puki i neuki maštar, te da ako stvarno žele nešto takvo da dođu i razgovaraju sa mnom.
– I na to sam ih upozorio – slagah ne trepnuvši. – Oni su se na vrijeme obavijestili i o meni i o ovom gradu. Uvjerili su se da je uspjelo samo ono u šta politika nije imala upletene prste.
– Politika? Sve je politika. I ovo što sada vi i ja razgovaramo i to je politika – njegova nadmenost je bila već jako vidljiva. – Htjeli ste demokratiju, evo vam demokratija.
– Daleko ste vi od demokratije, gospodine načelniče. I to što smo se vratili na persiranje vam o tome govori.
– Ja sam na pertu samo sa prijateljima, a ovakvim postupcima mi niste ni p od prijatelja, dragi moj gospodine – zatvori rokovnik u koji je upisivao nešto na početku našeg razgovor i diže pogled. – Ukoliko vam ne bude išlo sa tim snom o pozorištu za djecu javite se prije nego protračite sav novac. Do tada neka vam je sretno sa birokratijom.
– Shvatio sam vašu prijetnju i u svemu ovom jedino je bila dobra votkica. Doviđenja – okrenuh se, izađoh i ne pruživši mu ruku u pozdrav.
Moram priznati da nisam ni očekivao oduševljenje, ali me je iznenadilo njegovo razočarenje i ovakav obrt situacije. Na upitan pogled sekretarice slegnuh ramenima i odmahnuh glavom, a ona se tužno nasmiješi i mahnu mi u pozdrav.
Tri nula za mene.
BIROKRATIJA
Već dugo vremena nisam imao ovaj osjećaj: čeka me previše posla, sve važniji od važnijeg, a nikako da se sredim, i sam sa samim sobom dogovorim način i redoslijed obavljanja tih poslova. Davno je neko lijepo rekao da je dobra organizacija pola posla. Dok sam tako razmišljao uz kaficu i votkicu na tv-u je išao neki crtić za djecu. Odlučih da ga gledam nekoliko minuta i tako ove misli pomjerim u kraj. Iz iskustva sam znao da će se one same posložiti kada im se vratim. Nakon nekoliko trenutaka posvećenih crtiću, ruka mi sam potraži telefon i odmah sam znao, okupiću ekipu i prvo njih upoznati sa mojim planom, u nadi da će svi pristati, ako ni za šta drugo, svi su oni bili bez zaposlenja, a teško ga je danas naći. Pored toga bili smo i prijatelji. Za sve njih sam spremio poruku i poslao im SMS:
– Zdravo, uspio sam progurati projekat sa pozorištem za djecu. Naravno, u tome sam planirao i tebe. Ukoliko želiš od ponedeljka biti zaposlena osoba, molim te dođi danas u podne u plavi separe restorana „Luna“.
– Važi. Ne sumnjam. Hvala. Vidimo se – prvi mi odgovori Mitar, najstariji od njih, ozbiljan čovjek, desetak godina mlađi od mene.
– Kad, kako, kuda, šta? Oki-doki, ako stignem. Radiiim! – kratko mi odgovori Balto. NJemu je, u stvari, nadimak bio Baltazar, zato što je uvijek nešto izmišljao i pronalazio, ali smo ga skraćeno zvali Balto. Bio je pravi maher za kompjutere i imao je fantastičnu nadarenost za idejna rješenja plakata i slično.
Kada sam se već spremao da odem do banke i vidim da li je her Hans održao obećanje, stiže i Vanjina poruka:
– Slučajno ugledah poruku. Stižem naravno. Pozzzzz.
Mnogi su koristili to „pozzzz“. Mene je to iritiralo i podsjećalo na nekada popularne crtane romane. Odmah vidim Taličnog Toma kako spava u sjenci velikog kaktusa sa cigaretom na kraju usana, a u oblačiću iznad njega (koji je vezan sa njegovom glavom malim bijelim krugovima, što je značilo da ne govori nego misli), pisalo je „zzzzzzzzzzzzzzz“. To je značilo da spava.
Kada sam već prilazio banci u kojoj sam imao račun preko kojeg sam do penzionisanja primao platu, stiže mi Majina poruka:
– Jooooj, sad sam ustala. Falim te Bože, napokon dobra vijest. Nadam se da se ne šališ. Stižem, naravno.
Poruku nisam ni poslao teta Radi, gospođi koja je živjela u mom komšiluku. Hranila je i brinula se o dvoje slatkih unučića, blizanaca brata i sestre, učenika črtvrtog razreda osnovne škole, koji su ostali siroćići nakon saobraćajne nesreće. Od primanja je imala samo njihova dva dječija doplatka. Ta činjenica i njeno poštenje su me naveli da je planiram za posao čistačice. Žena je bila vrijedna, zdrava, i još u dobroj snazi.
U banci nije bilo puno stranaka; svega nekoliko. Brzo sam došao na red i prišao šalteru. Uglavnom su ljudi držali u rukama račune i novac, a samo po neki kreditnu karticu ili deviznu štednu knjižicu. Svoju sam jedva našao u kutiji sa plaćenim računima za struju i internet. Neplaćene račune sam držao na vitrini u dnevnom boravku, da mi budu na očima i da ih platim (bar dio njih), kada mi stigne penzija. Proturih je kroz mali otvor na šalteru i uljudno se nasmiješih.
– Dobro jutro. Možete li, molim vas, vidjeti da li su mi stigle pare?
– Ovo vam je devizna štedna knjižica – hladno će ona, bez pozdrava i pruži ruku ka meni. – Dajte mi vašu karticu.
– Pa ja i trebam dobiti devize, ukoliko evro nije postao domaća valuta, nisam slušao vijesti jutros – pokušah da se našalim. Nisam je uspio oraspoložiti. Nijemo je listala moju knjižicu, a zatim mi se ljuto okrenu.
– Pa imate samo dva eura. Želite li da ih podignete? – naglasi ono „eura“ kao ispravku jer sam ja rekao „evra“, a iskrivljena usna je trebala da liči na podsmijeh. NJena koleginica koja je sjedila na šalteru ispred nje se glasno zakikota.
– Znam ja koliko piše tu – pokušah sačuvati hladnokrvnost pa pokazah na njen kompjuter. – Molim vas, pogledajte da li mi je stiglo pet stotina hiljada evra.
Ona reče nešto tiho na šta se njene koleginice nasmijaše glasno tako dajući svoj lični doprinos podsmijehu koji je bio upućen meni. Bilo mi je jako neprijatno i obli me rumenilo. Niko ne voli kada ga podcjenjuju. Naljuti me što sam ispao slabić pred njima pa malo podigoh glas:
– Šta ste rekli?!
– Ko će vama poslati pola miliona eura?! I još nešto: kaže se euro, a ne evro – ukucavala je brzo broj računa sa knjižice u kompjuter.
– Ne treba biti puno pametan da se shvati da onaj ko živi u Europi kaže euro, a ja pošto živim u Evropi govorim evro – vrati mi se samopouzdanje pa nastavih sigurnijim glasom. –Tih pola pola miliona evra mi prebacuje „World Children Theatre Corporation” iz Minhena. I još nešto, draga gospođo... ona me prekide u čudu gledajući u monitor svoga kompjutera:
– Pet stotina hiljada?! – više me nije slušala, brzo dohvati telefon i probra nekoliko brojeva brzinom svjetlosti, te sa bežičnom slušalicom odšeta do prozora na drugoj strani velike prostorije tako da više nisam mogao čuti šta govori. Nije ni trebalo, znam da vrši provjeru tačnosti onoga što je vidjela na mom računu. Kada je ponovo sjela na svoje mjesto, gurnu moju knjižicu u aparat i ukuca nešto na tastaturi. Zvuci tog aparata mi dadoše do znanja da je sada i zvanično to zabilježeno u mojoj knjižici.
– I još nešto, draga gospođo... – glas sam obojio upozorenjem, te se ona okrenu ka meni i više se niko nije smijao. – Pored tih pola miliona, za koji dan će mi stići još dva i po miliona evra, ali ja ću promijeniti banku. Volio bih vidjeti šta će reći vaši poslodavci kada saznaju da su zbog vašeg ponašanja izgubili ovako dobrog komitenta? Sada se ona blago zacrveni i uz usiljeni polusmješak mi pruži knjižicu:
– Želite li još nešto?
– Da. Želim da podignem novac – rekoh automatski.
– Da podignete sa vašeg računa? Koliko? – pokuša ona da glumi uslužnost, na šta ja zaključih da joj je Oskar čak i za sporednu ulogu jako daleko.
– Sve – hladno rekoh, iako sam znao da je to prosto nemoguće i da se podizanje veće svote deviznih sredstava mora najaviti par dana prije.
– Sve? Zašto sve? Ne možete sve. Podizanje veće svote deviznih sredstava morate najaviti na par dana ranije kako bismo prikupili potrebne devize.
– Dobro. Sada ćete mi sto hiljada evra pretvoriti u konvertabilne marke i isplatiti, ali ja ću svakako promijeniti banku – pogledah u sat i vidjeh kako vrijeme brzo protiče. – Ako možete to malo brže? – zamolih.
Novčanice stavih u polupraznu torbicu koju sam nosio o ramenu, nasmiješih se i klimnuh glavom u pozdrav, dotaknuvši vrhom kažiprsta obod šešira i bez riječi pođoh ka izlazu.
Tek kada sam prišao izlaznim vratima iz banke začuh žamor koji prekinu tišinu što je vladala proteklih desetak minuta.
– Dva nula za mene – ponosno prošaputah.
Sekretarica načelnika Opštine, prijatna i pametna mlada žena mi se prijateljski nasmiješi, pozdravi me uz pitanje šta želim.
– Morao bih, sine, da razgovaram sa načelnikom, ako može odmah?
– Pogledaću šta mogu dogovoriti. Sačekajte malo, sjedite.
Odšeta do načelnikove kancelarije, brzo se vrati i priđe mi.
– Načelnik želi da zna o čemu biste razgovarali, jer nema baš puno slobodnog vremena – reče mi ona blagim glasom sa primjesom izvinjavanja.
– Reci mu, sine, da je riječ o izgradnji pozorišta za djecu, o projektu vrijednom pet miliona evra.
– O, to je jako lijepo. Molim vas, sačekajte malo. Vjerujem da će sada imati vremena – reče i žurnim koracima ode. Brzo se vrati i stade kraj otvorenih vrata uz širok i prijateljski osmijeh.– Izvolite, čika Mrgude, načelnik vas očekuje.
– Hvala ti, sine – rekoh prolazeći kraj nje, a ona zatvori vrata.
– Dobro mi došli, gospodine Mitroviću, krenu mi u susret načelnik sa pruženom rukom za rukovanjem uz širok osmijeh. „Širok osmijeh i zlatan zub“, prostruji mi mislima dio Balaševićeve pjesme „Svirajte mi jesen stiže“.
– Kako ste? Dugo se nismo vidjeli – reče on srdačno, pošto prihvatih njegovu ruku.
– Nismo, gospodine načelniče. Ne želim da vas ometam u radu – rekoh sjedajući na ponuđenu stolicu.
– Mislim da je krajnje vrijeme da pređemo na ti, zar ne? Jako dugo se poznajemo pa ne moramo više da se persiramo. Šta ćete... – nasmija se on – šta ćeš popiti? Kafica i nešto oštro, pretpostavljam?
– Može i votkica – rekoh.
– Votka, viski i dvije kafe! – naredi on u interfon pred sobom, pa mi se okrenu uz smješak. – Da mi pređemo na stvar. Čujem, imaš novi projekat težak pet miliona evrića? Griješim li?
– Ne griješiš. Evo o čemu se radi, Juče sam u Sarajevu imao poslovni sastanak sa upravnicima „World Children Theatre Corporation”. To ti je velika svjetska korporacija koja se brine o dječijim pozorištima. Kako njihovoj izgradnji i pokretanju rada, tako ih prati i pomaže i dalje, kako i sve edukativne aktivnosti na tom polju rada sa djecom.
– Odlično. To je tvoj fah, ti se u to dobro razumiješ. Bićeš ti nama od koristi. Imaću ja to u vidu, vidjećeš – on nesvjesno poče da trlja ruke.
– Hvala – rekoh mirno.
– Ne treba da se zahvaljuješ. Postaviću te za animatora kulture u tom pozorištu. Kada oni dolaze da se dogovorimo?
– Sve je već dogovoreno. Nema razloga da dolaze.
– Bravo, tako i treba. Zašto otezati. Uvijek mi je smetalo ono: „Kada ćemo se dogovoriti da se dogovorimo o tome gdje i kada da se nađemo kako bi se dogovorili o svemu!“ – poče usiljeno da se cereka, a u očima mu sijevnu iskra sumnje pošto se ja nisam smijao. – Dobro, kada stiže novac?
– Prva dogovorena tranša je već stigla. Uplaćeno mi je osnovni dio novca za pripreme i prve radove, a ostatak dolazi kada potpišemo ugovor – rekoh polako, ali sam živo čekao da mu vidim izraz lica kada sazna da tu neće svoje omrsiti brke.
– Kako stigla? Kad stigla? Koliko? – zabrza on ne shvatajući ništa. – Kako to misliš da je tebi uplaćena prva tranša? Zašto tebi da bude uplaćena?
– Zato, što je to moj projekat i zato što sam ja sa njima napravio dogovor.
– Pa dobro, ti si napravio projekat i obavio razgovor, ali to je opšta, javna stvar, vrijedna ne samo za naš grad nego i cijelu Opštinu, pa i regiju. Ne možeš ti kao pojedinac voditi cijelu operaciju. Priznaćeš ipak je tu puno posla za koji su potrebni drugi ljudi, stručniji od tebe. To mora da ide preko opštine, a ja ću, kao načelnik, odrediti ko će i šta raditi u cijelom tom poduhvatu.
– Kada su me pitali kome da povjere toliki novac i taj jako važan projekat, da li Opštini, nekoj nevladinoj organizaciji ili ustanovi, ja sam im rekao da nikom od toga navedenog.
– Kako nikome, pa ne može se to samo od sebe napraviti?
– I oni su me pitali zašto nikom od nabrojanih a ja sam im objasnio rekavši: Ako taj novac poklonite nekom od nabrojanih, vrlo brzo će pola para otići u privatne džepove, a sa drugom polovinom će krpiti neke rupe u opštinskom budžetu ili u nekoj od ustanova, uz tvrdnju da je to samo privremena pozajmica dok budu završen projekat pozorišta, dok se odredi lokacija u Urbanističkom zavodu, pa dok se riješe imovinsko–pravni odnosi, dobije građevinska dozvola, raspiše tender za izvođača radova, kupi materijal i sl. Zatim će nakon dvije, tri ili čak četiri godine, lokalna politika reći da je inflacija pojela pola para i da treba dodatna finansijska injekcija i na kraju bi za pet godina dobili manju zgradu sa stotinjak mjesta i ni jednim zaposlenim. Dalo bi se na korištenje nekoj nevladinoj organizaciji, koja bi morala, u cilju pribavljanja osnovnih sredstava za režijske troškove, kao što su struja, voda, komunalije i sl. to Dječije pozorište izdavati Lovačkom drutvu kako bi tu priređivao loto–večeri ili tombolu. Tu bi se, naravno, prodavalo i piće u velikim količinama, pušilo bi se tako da bi bilo grehota sutradan dovesti djecu da tu obavljaju probe ili da glume. Te loto–večeri bi bivale sve češće, a dječije probe i predstave sve rjeđe i rjeđe, dok se ne bi sasvim ugasile. Onda bi lokalni političari rekli: „Evo kakva su nam djeca i kakvi su oni koji ih vode: mi im napravimo pozorište, a oni ga ne koriste, pa ga sada moramo dati Lovačkom društvu. Oni će ga bar znati dobro i pametno iskoristiti.“
Kada sam završio načelnik je dugo šutio gledajući me u oči pokušavajući u njima otkriti moje namjere. Nije ni pogledao sekretaricu dok je spuštala posluženje pred nas, čudeći se zašto smo tako ozbiljbi i šutimo.Zatim odmahnu glavom, nagnu se malo prema meni i reče:
– Mnogo, jako mnogo proizvoljnih insinuacija kojima se kod tih stranaca ukaljao i ime našega grada i građane našega grada, moj jarane, jarane – pokuša da se osmijehne. – Reci mi, pa šta si onda dogovorio, da idu u drugi grad pa da tamo prave Dječije pozorište?
– Ni ta solucija nije isključena. Prihvatili su moj prijedlog – zastadoh malo pijući kaficu kako bih okupirao kompletnu njegovu pažnju. – Osnovaću privatno pozorište za djecu “Teatar snova”, registrovaću ga, potom ću sa njima potpisati ugovor i sredstvima koja dobijem od njih ću napraviti i voditi pozorište.
– Taj tvoj „Teatar snova“ će ostati samo u tvojim snovima, bivši prijatelju moj.
– Zašto bivši? Uostalom nikada i nismo bili baš prijatelji, zar ne?
– U pravu si – nadmeno se nasmiješi. – Nemamo ništa zajedničko, sem nekoliko prijatelja. Odmah ću dati sekretarici da pronađe tu korporaciju i da ostvarimo kontakt sa njima. Reći ću im koliki si ti, u stvari, samo puki i neuki maštar, te da ako stvarno žele nešto takvo da dođu i razgovaraju sa mnom.
– I na to sam ih upozorio – slagah ne trepnuvši. – Oni su se na vrijeme obavijestili i o meni i o ovom gradu. Uvjerili su se da je uspjelo samo ono u šta politika nije imala upletene prste.
– Politika? Sve je politika. I ovo što sada vi i ja razgovaramo i to je politika – njegova nadmenost je bila već jako vidljiva. – Htjeli ste demokratiju, evo vam demokratija.
– Daleko ste vi od demokratije, gospodine načelniče. I to što smo se vratili na persiranje vam o tome govori.
– Ja sam na pertu samo sa prijateljima, a ovakvim postupcima mi niste ni p od prijatelja, dragi moj gospodine – zatvori rokovnik u koji je upisivao nešto na početku našeg razgovor i diže pogled. – Ukoliko vam ne bude išlo sa tim snom o pozorištu za djecu javite se prije nego protračite sav novac. Do tada neka vam je sretno sa birokratijom.
– Shvatio sam vašu prijetnju i u svemu ovom jedino je bila dobra votkica. Doviđenja – okrenuh se, izađoh i ne pruživši mu ruku u pozdrav.
Moram priznati da nisam ni očekivao oduševljenje, ali me je iznenadilo njegovo razočarenje i ovakav obrt situacije. Na upitan pogled sekretarice slegnuh ramenima i odmahnuh glavom, a ona se tužno nasmiješi i mahnu mi u pozdrav.
Tri nula za mene.
ČETVRTO POGLAVLJE
RAJA
Pogledah u sat i zaključih da neću kasniti na sastanak sa budućim radnim kolegama. Polako ću odšetati tamo zaobilaznim putem da kroz park u miru malo razmislim o svemu. Odlučih da ne mijenjam banku. Trebao sam zbog službenica koje su me ismijale, ali neću zbog donatora da ne bi njima bilo nešto sumnjivo. Dao sam im svoj račun u ovoj banci i neka tako za sada ostane. Vjerovatno će se i njihov stav prema meni promijeniti. Ako ništa, onda će im moja prijetnja o mogućim problemima zbog svog ponašanja prema važnom komitentu uvijek visiti u mislima kada god me ugledaju na šalteru.
Što se načelnika tiče, ostalo je da ga sačekam dan ili dva. Nismo se dogovorili ali znam da će me, kada ga prođe bijes, pozvati na još jedan razgovor ili će mi poslati nekoga da me ubijedi da i njih uključim na neki način u ovaj projekat. Čvrsto sam odlučio da nikome neću dati ni pare mita, „podmazivati“ ili slično. Pokazaću da se može sve završiti pošteno. Nikada nisam bio pristalica toga, i bakšiš sam davao, kada sam mogao, samo konobaricama ili ljubaznim trgovkinjama.
Kao što sam i očekivao Mitar je stigao prvi. Stravstveni ribolovac i borac za pravdu je sjedio i smješkao se meni u pozdrav. Iako mlađi od mene, imao je skladan brak, ženu koja je radila kao službenica i dvoje zlatne djece na fakultetu. Pošto je nakon rata, i firma u kojoj je radio privatizovana i dovedena do bankrotstva, kao i ostalih šest velikih firmi u Gumnu, jedno vrijeme je radio kod rođaka u pilani „na crno“. Ubrzo je jače povrijedio ruku i ostao bez nekoliko prstiju tako da više nije mogao naći zaposlenje. Nije gubio volju i snagu duha zahvaljujući svojoj složnoj i dobroj porodici. U više navrata bi mi pomogao oko idejnog rješenja i izrade kulisa ili maski za predstavu. NJegovi talenti i mašta su neosporni, i bila bi moja velika greška da ga nisam angažovao.
– Pretpostavljam da ćeš sa objašnjenjem svega što treba da se objasni sačekati dok se sakupe ostali, pa da ti ispričam vic koji sam maločas čuo – reče pošto smo se rukovali. – U dva sata ujutro zove jedna plavuša drugu telefonom i veli: „Oprostite molim vas da li je to broj pet, pet, pet – pet, pet, pet?“ Ova joj bunovno kaže: „Ne, ovo je petstopedesetpet – petstopedestpet.“ Prva plavuša poče da se izvinjava što ju je uznemirila u to doba noći, a ova joj veli: „Ma ne, nema veze. Niste me vi probudili, ionako mi je telefon zvonio.“ – Slatko sam se nasmijao i zaključih da mi je upravo dobar vic trebao da se opustim. Imao sam osjećaj da sam sve vrijeme u nekom grču i da ću negdje jako zakasniti.
– Ne kasnim! Po prvi put u životu ne kasnim ni minut. – Nas dvojica ustadosmo da pozdravimo Maju, buduću sekretaricu našeg pozorištanca. – To je dobar znak, zar ne?
Maja je bila samohrana majka dva lijepa i pametna momka, srednjoškolca. Obojica su bili nadareni za glumu i gitaru i bili su, kao i ona, omiljeni u svom društvu. Ni ona nije bila zaposlena kao i ostali koje sam angažovao.
– Raja, izvinite, morala sam prvo da svratim do samoizbora. Mama mi jutros reče da su opet stigli pileći bataci, zaleđeni. Tri marke kilo. Ma to je jeftinije nego džaba – pričala je sa oduševljenjem i široko otvorenih svojih lijepih, plavih očiju. – Morala sam da ih kupim i odnesem kući pa će ih mama ispržiti za ručak. Momci još rastu pa im treba kalorija, a bome i meni – nasmija se krijući rukom zube. To joj je ostalo iz vremena dok još nije napravila zube. Ovi novi su joj bili jako lijepi i uopšte se nije dalo primijetiti da su vještački.
– Naravno, sa punim stomakom u nove radne pobjede! – izbaci Mitar parolu.
– Pričaj, šta ima? – okrenula se ka meni, pošto se njemu kratko nasmiješila, očekujući moj odgovor.
– Nema ništa, šta ima kod tebe? – nasmiješih se mirno.
– Ma daj, ne zezaj – pobuni se ona. – Znaš da me to jako interesuje, vidiš da nisam ni zakasnila.
– Majo, budi strpljiva. Sačekaj da dođu i ostali – reče Mitar, smirujući njeno nestrpljenje. – Ne može čovjek sto puta da priča istu stvar.
– Koji ostali? Zar ima i ostalih? – gledala je čas njega, čas mene – Pa koliko će nas to biti zaposleno?
– Sa mnom šest ukupno – rekoh kada me oboje upitno pogledaše.
– Znači, čekamo još troje? – kod Mitra je često bilo istovremeno i konstatacija i pitanje.
– Ne, čekamo još samo dvojicu, a teta Radu, koja će biti čistačica i kurirka, nisam ni zvao na ovaj prvi razgovor.
– I nju ćeš zaposliti? Jaooo, baš si srce – sažaljivo sa primjesama oduševljenja konstatova Maja.
– A ko su ta dvojica koju čekamo? – upita Mitar, a Maja požuri:
– Nemoj nam reći. Čekaj da pogodim! ... Znam to su Vanja i Balto. Jesam li pogodila?
– Jesi – rekoh.
– Baltu znam, to je onaj haker, ima ženu i sina i živi gore...
– Ma znaš i Vanju, garant. Uvijek su skupa, malo krupniji, šiša se na kratko i vozi...
– Askonu. Znam – zaključi Mitar.
Uvijek sam volio slušati njih dvoje kada razgovaraju. Lijepo su se nadopunjavali i razumjeli, a nikada se nisu, ono družili, nego onako, pri kratkim susretima pred neku predstavu i slično. NJih dvojica uđoše zajedno. Balto mu je nešto objašnjavao mlatarujući rukama, a Vanja je klimao glavom potvrdno. Zastadoše na nekoliko metara da Balto završi priču, a onda nam priđoše. Izrukovasmo se.
Kada konobar spusti naručeno piće i povelik oval meze, sačekah izraze oduševljenja protkane humorom i smijehom, pa podigoh čašu:
– Dižem ovu čašu, dragi moji prijatelji i od danas saradnici, prije svega u vaše zdravlje i u uspijeh našeg projekta, koji će, ako bude sreće i pameti, vječno funkcionisati. Ovim činom proglašavam da je upravo rođeno pozorište za djecu „Teatar snova“ u Gumnu – sačekah da splasne oduševljenje, koje bi vjerovatno trajalo i duže da nije nadvladala znatiželja da čuju više detalja o ovom projektu. – Juče sam u Sarajevu imao poslovni sastanak sa upravnicima „World Children Theatre Corporation”. To vam je velika svjetska korporacija koja se brine o dječijim pozorištima. Kako njihovoj izgradnji i pokretanju rada, tako ih prati i pomaže i dalje, tako i sve edukativne aktivnosti na tom polju rada sa djecom. Taj razgovor su mi organizovali NJemica Greta i Irac Majkl. Oni, vodeći organizaciju „EL CONDOR PASA“, u prevodu „Kondorov let“ pomogli su mi prije desetak godina, da pokrenem našu Dramsku radionicu „Talija“. Opet su me se sjetili i opet su mi pomogli.
– Neka su živi i zdravi! – reče Mitar – Ne mogu priznati da te potpuno shvatam, pa predlažem da nastaviš, a ja ću se već nekako uklopiti.
– Primili su me, što bi rekao her Žika, na nivou. Krišom sam pogledao oko sebe. Mislio sam da je sigurno skrivena kamera. Za nevjerovati.
– Tako je svugdje u svijetu, samo kod nas drugačije. Ovdje svako sa svakim razgovara sa visine – reče Maja.
– Ma bili bi i mi na nivou uz toliku lovu – veli Vanja.
– Ljudi su voljni da ulože novac za Dječije pozorište i htjeli su sa mnom o tome da razgovaraju.
– Prvo sa tobom da pokupe ideju, a onda će doći i sa opštinskom vrhuškom napraviti ugovor – reče Mitar uz blagu dozu gorčine.
– E, neće moći ove noći! – rekoh uz smješak ne krijući ponos. – Uspio sam složiti kockice svaku na svoje mjesto i to im se dopalo.
– Bravo, majstore! – reče Balto. – To sam kod tebe uvijek cijenio.
– A koji je novac u pitanju, hoće li se isplatiti truda? Živjeli! – reče Mitar, a ja sačekah da uzme gutljaj pa rekoh prije nego ga proguta:
– Pet miliona evra.
Kao što sam i očekiva, uslijedio je Mitrov tuš i opšte oduševljenje. Malo sačekah da se smire, pa nastavih.
– Radiće kao perpetuum mobile, sam će se ubuduće finansirati, i kao što rekoh, ako bude sreće i pameti i naši unuci će imati od čega da žive.
– Živo me interesuje kako si ih uspio na to nagovoriti. Pričaj! – reče Vanja.
– Kada su me pitali u šta bih ja uložio ta sredstva, rekoh da je najbolje da napravimo novo i moderno pozorište za djecu u kojem bi i djeca besplatno glumila, a i publika ne bi plaćala ulaz. To ih je odmah oduševilo i složili su takav aplauz da sam se osjećao kao da sam upravo dobio Oskara.
– Baš lijepo– raznježi se Maja.
– Pitali su me, potom, kome da povjere taj posao, Opštini, “Taliji” ili nekoj ustanovi. Ja sam im, naravno rekao da ja ne bih nikome to povjerio i da bih ja to naravno dao sebi – znao sam da će se nasmijati, pa nastavih: – I oni su se prvo nasmijali, a Švabo je bio čak i ljut.
– I ne bio, prevalio toliki put da bi čuo nebulozu – reče Vanja.
– Zašto bi to bila nebuloza? – pobuni se Maja.
– Ne kažem ja, ali oni mora da su tako mislili – vadio se Vanja.
– I jesu. Pitali su me zašto nikom od nabrojanih, a ja sam im objasnio da ako ne daju meni, taj posao ubrzo će pola para otići u privatne džepove, a sa drugom polovinom će lokalni političari razvlačiti dvije do četiri godine. Potom će reći da je inflacija pojela pola para i tražili bi još para. Na kraju bi za pet godina preuredili neku kuću u salu sa malom pozorniicom i stotinjak mjesta. Niko ne bi bio zaposlen. Lokalni političari bi vremenom to pretvorili u salu za bingo ili bi dali nekome za kafančugu, pa bi se na sva zvona žalili: „Evo kakva su nam djeca i kakvi su oni koji ih vode: mi im napravimo pozorište a oni ga ne koriste.“
– Baš tako. Grozni su! – reče ljuto Maja. – Šta god da čovjek pokuša, oni to hoće skrenuti na svoj mlin. Ne podržavaju ništa gdje nemaju lične koristi. Sram ih bilo!
– E, nek si im rekla! – našali se Balto.
– Nisu oni krivi. Duško Radović je lijepo rekao: „Svaki narod zaslužuje onakvu vlast kakvu ima“ – mrzovoljno će Mitar.
– I? Šta je bilo? Kako su reagovali? – upita Vanja.
– Uglavnom su odobravali. Švabo je čak rekao da je to tačno i da je bilo već takvih slučajeva.
– Svugdje je isto, samo nama naše najteže pada – gunđao je i dalje Mitar. – Nego, rekao si da će pozorište raditi kao perpetuum mobile? Kako si to zamislio?
– Pa zna se šta je perpetuum mobile, to ti je sprava koja radi bez ikakvog pogona, goriva i koja... – pokuša Balto da mu objasni, jer je uvijek jedva čekao da nekome objasni kako radi neka sprava i slično, ali ga Mitar zaustavi.
– Ma znam ja to veoma dobro, nego, na šta se tačno misli kada se o tome govori u kontekstu našeg pozorišta?
– I mene interesuje – reče Vanja.
– Dva miliona ću oročiti u nekoj banci na godinu dana, uz kamatnu stopu od 6% na bazi godine dana. Kroz godinu dana kada prispije kamata ona će iznositi 120.000 evra. Kada to podijelimo sa dvanaest, imaćemo deset hiljada evra ili dvadeset hiljada KM mjesečno, što je više nego dovoljno za naša mjesečne finansijske potrebe. Naravno, istog dana po prestanku oročenja mi to obnovimo i tako možemo u nedogled, odnosno sve dok je evro stabilna valuta. Djeca će imati svoje pozorište za koje neće plaćati ulaznicu, ako su publika, odnosno za male vrijedne glumce i ostale zainteresovane imaće dovoljno mjesta za sve.
– Super si to zamislio – odobri mi Mitar pa nastavi uz smješak. – Otkuda u kulturi kada ti je, izgleda mjesto u biznisu?
– To mi je rečeno i u mom gradu prije tridesetak godinica – rekoh, pa pošto otpih malo votkice, nastavih. – Radio sam u omladini kao animator kulture. Jedanput, imali smo našu omladinsku radnu brigadu u Ptuju, u Sloveniji, i oni zovu da dođem sa nekim šarenim programom, te da im tako prikupim još bodova, pa da osvoje prvo mjesto u smjeni Akcije. Lako mi je za program kada smo imali jako kulturno–umjetničko društvo, zatim još nekoliko sekcija po školama, firmama i slično, a bilo je i nekoliko djevojaka i momaka koji su svirali gitare i lijepo pjevali, ali je bio problem prevoz. Sjetim se ja kako ću ih nadmudriti i odem kod direktora „Autosaobraćaja“. Ispričam mu šta mi treba i velim da nemamo novaca. On mi se nasmiješi pa reče: „Slušaj, ne može džaba baš. Dobićeš 40% popusta na kolektivnu omladinsku vožnju, popunićeš i ovjeriti objavu, to plaća Republika. Pored toga ja, kao direktor, mogu ti dati još 20%. Eto, a ostalih 40% ćeš morati platiti.“ Nasmiješih mu se i rekoh da ne moram. On diže jednu obrvo što mi je bio znak da očekuje nastavak pa rekoh: „Ja ću tebi donijeti ovjerene dvije objave, kao da idu dva autobusa, to je ukupno 80% popusta i onih tvojih 20% jednako je 100%.“ On se malo zamisli, potom se nasmiješi, pruži mi ruku pa reče: „Otkuda u kulturi? Tebi je mjesto u biznisu?“
– To se zove umještost. Ne kaže džaba naš narod: „Ko umije njemu dvije!“ – reče Mitar, a Vanja presiječe graju.
– Vratimo se mi našem biznisu. Šta bi dalje?
– Uglavnom smo se dogovili. Švabo mi je rekao na kraju: „Imamo dogovor. Vaš glavni račun biće u našoj banci u Minhenu, gdje ću vam već sutra otvoriti privremeni račun dok ne registrujete pozorište. U istoj banci ćete i oročiti dva miliona evra, a ugovor o oročenju će ići sa sutrašnjim datumom. Takođe ću vam sutra uplatiti na vaš račun, u vašoj banci, pet stotina hiljada evra da odmah možete krenuti u registraciju i ostale poslove, a kada otvorite račun pozorišta, tada ću vam prebaciti i preostalih milion i petsto hiljada evra. Pošto smo mi unaprijed dogovorili da taj projekat podržimo sa pet miliona, ja ću vam prebaciti i taj peti milion, a vi ga možete čuvati sa strane u slučaju prijeke potrebe ili novih ideja.“
– I, jesi li bio u banci? Stiže li lova? – dignuvši jednu obrvu upita uvijek sumnjičavi Vanja.
Bez komentara otvorih torbicu i izvukoh svežnjeve novca, što je izazvalo eksploziju zadovoljstva. Odmah su počeli svi da pričaju, Vanja i Maja su htjeli da i dotaknu novac, nazdravljali su, smijali se. Ja ih pustih da malo pročiste ventile na duši, koji su bili zakrčeni kokuznim vremenima i stalnom borbom za bukvalni ostanak u životu.
– Znači, sve je tu. Kada ćemo početi sa radom? – upita Balto, jedva odvojivši oči od novca.
– Pa počeli smo, zar ne šefe? – nasmiješi se Mitar.
– Da. rekoh – Ovo je naš prvi radni dan. Sa današnjim danom ste svi zaposleni u privatnom pozorištu za djecu “Teatar snova”.
– Šta će ko da radi i gdje će nam biti ta radna mjesta dok ne napravimo pozorište? – reče Maja.
– Ovako, iznajmićemo u pošti one dvije kancelarije uz cestu koje su sada prazne, a bio je nekada tu advokat, potom i neka mikrokreditna banka. To ćemo završiti Maja i ja, a vas trojica ćete otići da kupite sve što je potrebno za kancelariju, namještaj, tepihe, kompjutere i slično. Maja će potom otići da vidi šta nam sve treba za registraciju firme. Moramo što prije startati, kako bismo prije zime napravili svečano otvaranje. Važi li?
– Važi! – složno uzviknuše svi.
– E, sada malo o vama i vašim radnim zadacima – rekoh, a oni se pretvoriše u uši. – Rekao sam im da će sem domara svi biti uglavnom mladi, obrazovani i talentovani ljudi, koji su nekada bili ili su još uvijek glumci amateri, a da ću po potrebi naknadno i povremeno angažovati neke stručnjake, lutkara i slično, ali to će biti veoma rijetko – izvadih mali rokovnik i olovku, te dadoh Maji. – Evo, Majo, ovdje ćeš od sada sve zapisivati što ti budem govorio.
– Važi... – malo zastade zbunjena, pa upita – Izvini, kako ćemo te sada oslovljavati, „direktore“ ili „gospodine direktore“ i hoću li te morati persirati, bar pred gostima?
– Pa, nisam o tome razmišljao, ali Mitar me maločas oslovi sa „šefe“, pa ne bi bilo loše da to rade i ostali, a o persiranju nema ni govora. Sami znate da se ja ne mogu obraćati jednom čovjeku kao...
– Da ih je množina! – završiše uglas i uz smijeh moju misao, sa kojom sam im se, vjerovatno, već popeo na vrh glave.
– Da, upravo tako, a ono što ne mogu i ne volim ja da radim ne mogu tražiti ni od vas. Ni pred gostima ni kada smo sami, nema persiranja. Mi smo do sada bili drugari i takvi ćemo i ostati, a ja sam samo prvi među jednakima.
– Si, šefe! – reče Balto.
– Dakle, domar je Mitar, a on će biti uz to još i scenograf, majstor scene i vozač. Voziće manji kombi za nabavke ili minibus kada budemo išli na gostovanja ili festivale. Može li, Mitre?
– Može, naravno da može – reče on pa nastavi – Naravno, sada ćemo svi raditi sve što nam narediš, bez obzira da li to pada u naš opis radnog mjesta, zar ne?
– Da – rekoh – Upravo tako, ali i kasnije kada naše pozorište proradi, nećemo se baš moći čvrsto držati toga što piše u sistematizaciji radnih mjesta, nego ćemo morati da uskačemo i pomažemo drugima kako bi se na vrijeme i kvalitetno obavili zadaci koji se moraju obaviti. Maja će biti osoba koja će obavljati poslove tehničkog sekretara, a biće istovremeno kostimograf, šminker i vlasuljar. Vanja će biti zadužen za poslove intedanta, magacionera, garderobera i rekvizitera, a biće po potrebi i vozač manjeg kombija u slučaju potrebe za oba vozila. Zatim, Balto će biti majstor za svjetlosne, tonske i video efekte, te marketing i kompjuterske poslove kao što su kreacija i izrada plakata, pozivnica, afiša i slično. Na poslednjem mjestu je teta Rada. Biće čistačica koja je istovremeno i kurirka, kafe kuharica, a biće zadužena takođe da na pauzama probe ili predstave akterima posluži sokove, tople napitke i grickalice ili objed. Sa njom još nisam razgovarao, ali vjerujem da će rado prihvatiti.
– Ma hoće, jadnica, naravno da hoće – reče raznježeno Maja i doda. Baš si srce što si joj dao priliku da zaradi kako bi mogla ishraniti ono dvoje preslatkih anđelčića.
– A sada ono što vas, možda čak i najviše interesuje, plate – rekoh uz smješak, a oni se umiriše. – Lične dohotke i topli obrok će vam se obračunavati i isplaćivati počev od današnjeg dana po Zakonu o radu, odnosno po Kolektivnom ugovoru za pozorišta. Dakle, pošto smo svi srednja stručna sprema, imaćemo svi istu platu s tim što ću ja imati plus 20% na funkciju, što je, takođe, po Zakonu. Ima u tom Kolektivnom ugovoru do detalja razrađeni koeficjenti za svako radno mjesto, ali pošto ćete vi obavljati više različitih poslova istovremeno, mislim da je najbolje da za sve odredimo najbolji koeficijent za srednju stručnu spremu i da po tome vršimo obračun ličnih dohodaka, naravno moram ipak konsultovati nekog ko dobro poznaje Zakon i njegovu primjenu u praksi. Da li se slažete sa svim ovim što sam rekao? – Svi su počeli da odobravaju, ali ja ozbiljnim glasom nastavih – Ko je za neka digne ruku? – Prvo su se nasmijali misleći da se šalim, a kada vidješe da sam i dalje ozbiljan svi istovremeno digoše po ruku, a Maja diže obe ruke – Zašto dvije ruke, Majo?
– Pa ova je, šefe, za teta Radu, da joj ne pišem prvi dan rada da je odsutna s posla – reče ona uz smješak.
– Moramo i šihtericu nabaviti – sjeti se Mitar.
– Misliš heftericu? – ispravi ga Maja.
– Pa dobro, moramo i heftericu i svašta još od tog kancelarijskog pribora i materijala, ali i šihtericu. Znaš li šta je šihterica? – upita Mitar.
– Šihterica? Nemam pojma. Šta je to?
– Zna li ko od vas? – znatiželjno nas pogleda Mitar, a u glasu i u pogledu je bilo malo tajanstvenosti i trijumfa.
– Šta? – trže se Balto kao da ga je neko probudio, što izazva smijeh svih nas.
– Šta je to šihterica? – strpljivo i lagano uživajući u trenutnoj situaciji ponovi Mitar.
– Nemam pojma. Da je „šahterica“, to bi vjerovatno bila neka sprava za lagano otvaranje teških šahtova, ali ovo stvarno ne znam – reče Balto.
– Znaš li ti? – upita me Vanja.
– Naravno da zna, stari je on kancelarijski pacov – nasmiješi se Mitar.
– Znaš li? – ponovi pitanje Vanja, gledajući me sa smješkom.
– Šihterica je jedna mala specijalna knjižica sa rubrikama i kolonama u koje se upisuje koliko je i kada koji radnik radio – rekoh uzvrativši mu smješak, jer sam bio siguran da je mislio da ne znam ni ja.
Naručili smo još jednu turu pića, razgovarali o svemu i dogovarali se o poslovima koji nas očekuju. Kada smo pojeli mezu i popili piće, rekoh im:
– Naša prva pauza je gotova, a sada svi za svojim poslovima. Majo, ti i ja idemo do upravnika pošte. Idemo! Platih račun, koji Maja preuze i stavi ga u svoj rokovnik i odloži u tašnu. Volim kada su ljudi samoinicijativni.
RAJA
Pogledah u sat i zaključih da neću kasniti na sastanak sa budućim radnim kolegama. Polako ću odšetati tamo zaobilaznim putem da kroz park u miru malo razmislim o svemu. Odlučih da ne mijenjam banku. Trebao sam zbog službenica koje su me ismijale, ali neću zbog donatora da ne bi njima bilo nešto sumnjivo. Dao sam im svoj račun u ovoj banci i neka tako za sada ostane. Vjerovatno će se i njihov stav prema meni promijeniti. Ako ništa, onda će im moja prijetnja o mogućim problemima zbog svog ponašanja prema važnom komitentu uvijek visiti u mislima kada god me ugledaju na šalteru.
Što se načelnika tiče, ostalo je da ga sačekam dan ili dva. Nismo se dogovorili ali znam da će me, kada ga prođe bijes, pozvati na još jedan razgovor ili će mi poslati nekoga da me ubijedi da i njih uključim na neki način u ovaj projekat. Čvrsto sam odlučio da nikome neću dati ni pare mita, „podmazivati“ ili slično. Pokazaću da se može sve završiti pošteno. Nikada nisam bio pristalica toga, i bakšiš sam davao, kada sam mogao, samo konobaricama ili ljubaznim trgovkinjama.
Kao što sam i očekivao Mitar je stigao prvi. Stravstveni ribolovac i borac za pravdu je sjedio i smješkao se meni u pozdrav. Iako mlađi od mene, imao je skladan brak, ženu koja je radila kao službenica i dvoje zlatne djece na fakultetu. Pošto je nakon rata, i firma u kojoj je radio privatizovana i dovedena do bankrotstva, kao i ostalih šest velikih firmi u Gumnu, jedno vrijeme je radio kod rođaka u pilani „na crno“. Ubrzo je jače povrijedio ruku i ostao bez nekoliko prstiju tako da više nije mogao naći zaposlenje. Nije gubio volju i snagu duha zahvaljujući svojoj složnoj i dobroj porodici. U više navrata bi mi pomogao oko idejnog rješenja i izrade kulisa ili maski za predstavu. NJegovi talenti i mašta su neosporni, i bila bi moja velika greška da ga nisam angažovao.
– Pretpostavljam da ćeš sa objašnjenjem svega što treba da se objasni sačekati dok se sakupe ostali, pa da ti ispričam vic koji sam maločas čuo – reče pošto smo se rukovali. – U dva sata ujutro zove jedna plavuša drugu telefonom i veli: „Oprostite molim vas da li je to broj pet, pet, pet – pet, pet, pet?“ Ova joj bunovno kaže: „Ne, ovo je petstopedesetpet – petstopedestpet.“ Prva plavuša poče da se izvinjava što ju je uznemirila u to doba noći, a ova joj veli: „Ma ne, nema veze. Niste me vi probudili, ionako mi je telefon zvonio.“ – Slatko sam se nasmijao i zaključih da mi je upravo dobar vic trebao da se opustim. Imao sam osjećaj da sam sve vrijeme u nekom grču i da ću negdje jako zakasniti.
– Ne kasnim! Po prvi put u životu ne kasnim ni minut. – Nas dvojica ustadosmo da pozdravimo Maju, buduću sekretaricu našeg pozorištanca. – To je dobar znak, zar ne?
Maja je bila samohrana majka dva lijepa i pametna momka, srednjoškolca. Obojica su bili nadareni za glumu i gitaru i bili su, kao i ona, omiljeni u svom društvu. Ni ona nije bila zaposlena kao i ostali koje sam angažovao.
– Raja, izvinite, morala sam prvo da svratim do samoizbora. Mama mi jutros reče da su opet stigli pileći bataci, zaleđeni. Tri marke kilo. Ma to je jeftinije nego džaba – pričala je sa oduševljenjem i široko otvorenih svojih lijepih, plavih očiju. – Morala sam da ih kupim i odnesem kući pa će ih mama ispržiti za ručak. Momci još rastu pa im treba kalorija, a bome i meni – nasmija se krijući rukom zube. To joj je ostalo iz vremena dok još nije napravila zube. Ovi novi su joj bili jako lijepi i uopšte se nije dalo primijetiti da su vještački.
– Naravno, sa punim stomakom u nove radne pobjede! – izbaci Mitar parolu.
– Pričaj, šta ima? – okrenula se ka meni, pošto se njemu kratko nasmiješila, očekujući moj odgovor.
– Nema ništa, šta ima kod tebe? – nasmiješih se mirno.
– Ma daj, ne zezaj – pobuni se ona. – Znaš da me to jako interesuje, vidiš da nisam ni zakasnila.
– Majo, budi strpljiva. Sačekaj da dođu i ostali – reče Mitar, smirujući njeno nestrpljenje. – Ne može čovjek sto puta da priča istu stvar.
– Koji ostali? Zar ima i ostalih? – gledala je čas njega, čas mene – Pa koliko će nas to biti zaposleno?
– Sa mnom šest ukupno – rekoh kada me oboje upitno pogledaše.
– Znači, čekamo još troje? – kod Mitra je često bilo istovremeno i konstatacija i pitanje.
– Ne, čekamo još samo dvojicu, a teta Radu, koja će biti čistačica i kurirka, nisam ni zvao na ovaj prvi razgovor.
– I nju ćeš zaposliti? Jaooo, baš si srce – sažaljivo sa primjesama oduševljenja konstatova Maja.
– A ko su ta dvojica koju čekamo? – upita Mitar, a Maja požuri:
– Nemoj nam reći. Čekaj da pogodim! ... Znam to su Vanja i Balto. Jesam li pogodila?
– Jesi – rekoh.
– Baltu znam, to je onaj haker, ima ženu i sina i živi gore...
– Ma znaš i Vanju, garant. Uvijek su skupa, malo krupniji, šiša se na kratko i vozi...
– Askonu. Znam – zaključi Mitar.
Uvijek sam volio slušati njih dvoje kada razgovaraju. Lijepo su se nadopunjavali i razumjeli, a nikada se nisu, ono družili, nego onako, pri kratkim susretima pred neku predstavu i slično. NJih dvojica uđoše zajedno. Balto mu je nešto objašnjavao mlatarujući rukama, a Vanja je klimao glavom potvrdno. Zastadoše na nekoliko metara da Balto završi priču, a onda nam priđoše. Izrukovasmo se.
Kada konobar spusti naručeno piće i povelik oval meze, sačekah izraze oduševljenja protkane humorom i smijehom, pa podigoh čašu:
– Dižem ovu čašu, dragi moji prijatelji i od danas saradnici, prije svega u vaše zdravlje i u uspijeh našeg projekta, koji će, ako bude sreće i pameti, vječno funkcionisati. Ovim činom proglašavam da je upravo rođeno pozorište za djecu „Teatar snova“ u Gumnu – sačekah da splasne oduševljenje, koje bi vjerovatno trajalo i duže da nije nadvladala znatiželja da čuju više detalja o ovom projektu. – Juče sam u Sarajevu imao poslovni sastanak sa upravnicima „World Children Theatre Corporation”. To vam je velika svjetska korporacija koja se brine o dječijim pozorištima. Kako njihovoj izgradnji i pokretanju rada, tako ih prati i pomaže i dalje, tako i sve edukativne aktivnosti na tom polju rada sa djecom. Taj razgovor su mi organizovali NJemica Greta i Irac Majkl. Oni, vodeći organizaciju „EL CONDOR PASA“, u prevodu „Kondorov let“ pomogli su mi prije desetak godina, da pokrenem našu Dramsku radionicu „Talija“. Opet su me se sjetili i opet su mi pomogli.
– Neka su živi i zdravi! – reče Mitar – Ne mogu priznati da te potpuno shvatam, pa predlažem da nastaviš, a ja ću se već nekako uklopiti.
– Primili su me, što bi rekao her Žika, na nivou. Krišom sam pogledao oko sebe. Mislio sam da je sigurno skrivena kamera. Za nevjerovati.
– Tako je svugdje u svijetu, samo kod nas drugačije. Ovdje svako sa svakim razgovara sa visine – reče Maja.
– Ma bili bi i mi na nivou uz toliku lovu – veli Vanja.
– Ljudi su voljni da ulože novac za Dječije pozorište i htjeli su sa mnom o tome da razgovaraju.
– Prvo sa tobom da pokupe ideju, a onda će doći i sa opštinskom vrhuškom napraviti ugovor – reče Mitar uz blagu dozu gorčine.
– E, neće moći ove noći! – rekoh uz smješak ne krijući ponos. – Uspio sam složiti kockice svaku na svoje mjesto i to im se dopalo.
– Bravo, majstore! – reče Balto. – To sam kod tebe uvijek cijenio.
– A koji je novac u pitanju, hoće li se isplatiti truda? Živjeli! – reče Mitar, a ja sačekah da uzme gutljaj pa rekoh prije nego ga proguta:
– Pet miliona evra.
Kao što sam i očekiva, uslijedio je Mitrov tuš i opšte oduševljenje. Malo sačekah da se smire, pa nastavih.
– Radiće kao perpetuum mobile, sam će se ubuduće finansirati, i kao što rekoh, ako bude sreće i pameti i naši unuci će imati od čega da žive.
– Živo me interesuje kako si ih uspio na to nagovoriti. Pričaj! – reče Vanja.
– Kada su me pitali u šta bih ja uložio ta sredstva, rekoh da je najbolje da napravimo novo i moderno pozorište za djecu u kojem bi i djeca besplatno glumila, a i publika ne bi plaćala ulaz. To ih je odmah oduševilo i složili su takav aplauz da sam se osjećao kao da sam upravo dobio Oskara.
– Baš lijepo– raznježi se Maja.
– Pitali su me, potom, kome da povjere taj posao, Opštini, “Taliji” ili nekoj ustanovi. Ja sam im, naravno rekao da ja ne bih nikome to povjerio i da bih ja to naravno dao sebi – znao sam da će se nasmijati, pa nastavih: – I oni su se prvo nasmijali, a Švabo je bio čak i ljut.
– I ne bio, prevalio toliki put da bi čuo nebulozu – reče Vanja.
– Zašto bi to bila nebuloza? – pobuni se Maja.
– Ne kažem ja, ali oni mora da su tako mislili – vadio se Vanja.
– I jesu. Pitali su me zašto nikom od nabrojanih, a ja sam im objasnio da ako ne daju meni, taj posao ubrzo će pola para otići u privatne džepove, a sa drugom polovinom će lokalni političari razvlačiti dvije do četiri godine. Potom će reći da je inflacija pojela pola para i tražili bi još para. Na kraju bi za pet godina preuredili neku kuću u salu sa malom pozorniicom i stotinjak mjesta. Niko ne bi bio zaposlen. Lokalni političari bi vremenom to pretvorili u salu za bingo ili bi dali nekome za kafančugu, pa bi se na sva zvona žalili: „Evo kakva su nam djeca i kakvi su oni koji ih vode: mi im napravimo pozorište a oni ga ne koriste.“
– Baš tako. Grozni su! – reče ljuto Maja. – Šta god da čovjek pokuša, oni to hoće skrenuti na svoj mlin. Ne podržavaju ništa gdje nemaju lične koristi. Sram ih bilo!
– E, nek si im rekla! – našali se Balto.
– Nisu oni krivi. Duško Radović je lijepo rekao: „Svaki narod zaslužuje onakvu vlast kakvu ima“ – mrzovoljno će Mitar.
– I? Šta je bilo? Kako su reagovali? – upita Vanja.
– Uglavnom su odobravali. Švabo je čak rekao da je to tačno i da je bilo već takvih slučajeva.
– Svugdje je isto, samo nama naše najteže pada – gunđao je i dalje Mitar. – Nego, rekao si da će pozorište raditi kao perpetuum mobile? Kako si to zamislio?
– Pa zna se šta je perpetuum mobile, to ti je sprava koja radi bez ikakvog pogona, goriva i koja... – pokuša Balto da mu objasni, jer je uvijek jedva čekao da nekome objasni kako radi neka sprava i slično, ali ga Mitar zaustavi.
– Ma znam ja to veoma dobro, nego, na šta se tačno misli kada se o tome govori u kontekstu našeg pozorišta?
– I mene interesuje – reče Vanja.
– Dva miliona ću oročiti u nekoj banci na godinu dana, uz kamatnu stopu od 6% na bazi godine dana. Kroz godinu dana kada prispije kamata ona će iznositi 120.000 evra. Kada to podijelimo sa dvanaest, imaćemo deset hiljada evra ili dvadeset hiljada KM mjesečno, što je više nego dovoljno za naša mjesečne finansijske potrebe. Naravno, istog dana po prestanku oročenja mi to obnovimo i tako možemo u nedogled, odnosno sve dok je evro stabilna valuta. Djeca će imati svoje pozorište za koje neće plaćati ulaznicu, ako su publika, odnosno za male vrijedne glumce i ostale zainteresovane imaće dovoljno mjesta za sve.
– Super si to zamislio – odobri mi Mitar pa nastavi uz smješak. – Otkuda u kulturi kada ti je, izgleda mjesto u biznisu?
– To mi je rečeno i u mom gradu prije tridesetak godinica – rekoh, pa pošto otpih malo votkice, nastavih. – Radio sam u omladini kao animator kulture. Jedanput, imali smo našu omladinsku radnu brigadu u Ptuju, u Sloveniji, i oni zovu da dođem sa nekim šarenim programom, te da im tako prikupim još bodova, pa da osvoje prvo mjesto u smjeni Akcije. Lako mi je za program kada smo imali jako kulturno–umjetničko društvo, zatim još nekoliko sekcija po školama, firmama i slično, a bilo je i nekoliko djevojaka i momaka koji su svirali gitare i lijepo pjevali, ali je bio problem prevoz. Sjetim se ja kako ću ih nadmudriti i odem kod direktora „Autosaobraćaja“. Ispričam mu šta mi treba i velim da nemamo novaca. On mi se nasmiješi pa reče: „Slušaj, ne može džaba baš. Dobićeš 40% popusta na kolektivnu omladinsku vožnju, popunićeš i ovjeriti objavu, to plaća Republika. Pored toga ja, kao direktor, mogu ti dati još 20%. Eto, a ostalih 40% ćeš morati platiti.“ Nasmiješih mu se i rekoh da ne moram. On diže jednu obrvo što mi je bio znak da očekuje nastavak pa rekoh: „Ja ću tebi donijeti ovjerene dvije objave, kao da idu dva autobusa, to je ukupno 80% popusta i onih tvojih 20% jednako je 100%.“ On se malo zamisli, potom se nasmiješi, pruži mi ruku pa reče: „Otkuda u kulturi? Tebi je mjesto u biznisu?“
– To se zove umještost. Ne kaže džaba naš narod: „Ko umije njemu dvije!“ – reče Mitar, a Vanja presiječe graju.
– Vratimo se mi našem biznisu. Šta bi dalje?
– Uglavnom smo se dogovili. Švabo mi je rekao na kraju: „Imamo dogovor. Vaš glavni račun biće u našoj banci u Minhenu, gdje ću vam već sutra otvoriti privremeni račun dok ne registrujete pozorište. U istoj banci ćete i oročiti dva miliona evra, a ugovor o oročenju će ići sa sutrašnjim datumom. Takođe ću vam sutra uplatiti na vaš račun, u vašoj banci, pet stotina hiljada evra da odmah možete krenuti u registraciju i ostale poslove, a kada otvorite račun pozorišta, tada ću vam prebaciti i preostalih milion i petsto hiljada evra. Pošto smo mi unaprijed dogovorili da taj projekat podržimo sa pet miliona, ja ću vam prebaciti i taj peti milion, a vi ga možete čuvati sa strane u slučaju prijeke potrebe ili novih ideja.“
– I, jesi li bio u banci? Stiže li lova? – dignuvši jednu obrvu upita uvijek sumnjičavi Vanja.
Bez komentara otvorih torbicu i izvukoh svežnjeve novca, što je izazvalo eksploziju zadovoljstva. Odmah su počeli svi da pričaju, Vanja i Maja su htjeli da i dotaknu novac, nazdravljali su, smijali se. Ja ih pustih da malo pročiste ventile na duši, koji su bili zakrčeni kokuznim vremenima i stalnom borbom za bukvalni ostanak u životu.
– Znači, sve je tu. Kada ćemo početi sa radom? – upita Balto, jedva odvojivši oči od novca.
– Pa počeli smo, zar ne šefe? – nasmiješi se Mitar.
– Da. rekoh – Ovo je naš prvi radni dan. Sa današnjim danom ste svi zaposleni u privatnom pozorištu za djecu “Teatar snova”.
– Šta će ko da radi i gdje će nam biti ta radna mjesta dok ne napravimo pozorište? – reče Maja.
– Ovako, iznajmićemo u pošti one dvije kancelarije uz cestu koje su sada prazne, a bio je nekada tu advokat, potom i neka mikrokreditna banka. To ćemo završiti Maja i ja, a vas trojica ćete otići da kupite sve što je potrebno za kancelariju, namještaj, tepihe, kompjutere i slično. Maja će potom otići da vidi šta nam sve treba za registraciju firme. Moramo što prije startati, kako bismo prije zime napravili svečano otvaranje. Važi li?
– Važi! – složno uzviknuše svi.
– E, sada malo o vama i vašim radnim zadacima – rekoh, a oni se pretvoriše u uši. – Rekao sam im da će sem domara svi biti uglavnom mladi, obrazovani i talentovani ljudi, koji su nekada bili ili su još uvijek glumci amateri, a da ću po potrebi naknadno i povremeno angažovati neke stručnjake, lutkara i slično, ali to će biti veoma rijetko – izvadih mali rokovnik i olovku, te dadoh Maji. – Evo, Majo, ovdje ćeš od sada sve zapisivati što ti budem govorio.
– Važi... – malo zastade zbunjena, pa upita – Izvini, kako ćemo te sada oslovljavati, „direktore“ ili „gospodine direktore“ i hoću li te morati persirati, bar pred gostima?
– Pa, nisam o tome razmišljao, ali Mitar me maločas oslovi sa „šefe“, pa ne bi bilo loše da to rade i ostali, a o persiranju nema ni govora. Sami znate da se ja ne mogu obraćati jednom čovjeku kao...
– Da ih je množina! – završiše uglas i uz smijeh moju misao, sa kojom sam im se, vjerovatno, već popeo na vrh glave.
– Da, upravo tako, a ono što ne mogu i ne volim ja da radim ne mogu tražiti ni od vas. Ni pred gostima ni kada smo sami, nema persiranja. Mi smo do sada bili drugari i takvi ćemo i ostati, a ja sam samo prvi među jednakima.
– Si, šefe! – reče Balto.
– Dakle, domar je Mitar, a on će biti uz to još i scenograf, majstor scene i vozač. Voziće manji kombi za nabavke ili minibus kada budemo išli na gostovanja ili festivale. Može li, Mitre?
– Može, naravno da može – reče on pa nastavi – Naravno, sada ćemo svi raditi sve što nam narediš, bez obzira da li to pada u naš opis radnog mjesta, zar ne?
– Da – rekoh – Upravo tako, ali i kasnije kada naše pozorište proradi, nećemo se baš moći čvrsto držati toga što piše u sistematizaciji radnih mjesta, nego ćemo morati da uskačemo i pomažemo drugima kako bi se na vrijeme i kvalitetno obavili zadaci koji se moraju obaviti. Maja će biti osoba koja će obavljati poslove tehničkog sekretara, a biće istovremeno kostimograf, šminker i vlasuljar. Vanja će biti zadužen za poslove intedanta, magacionera, garderobera i rekvizitera, a biće po potrebi i vozač manjeg kombija u slučaju potrebe za oba vozila. Zatim, Balto će biti majstor za svjetlosne, tonske i video efekte, te marketing i kompjuterske poslove kao što su kreacija i izrada plakata, pozivnica, afiša i slično. Na poslednjem mjestu je teta Rada. Biće čistačica koja je istovremeno i kurirka, kafe kuharica, a biće zadužena takođe da na pauzama probe ili predstave akterima posluži sokove, tople napitke i grickalice ili objed. Sa njom još nisam razgovarao, ali vjerujem da će rado prihvatiti.
– Ma hoće, jadnica, naravno da hoće – reče raznježeno Maja i doda. Baš si srce što si joj dao priliku da zaradi kako bi mogla ishraniti ono dvoje preslatkih anđelčića.
– A sada ono što vas, možda čak i najviše interesuje, plate – rekoh uz smješak, a oni se umiriše. – Lične dohotke i topli obrok će vam se obračunavati i isplaćivati počev od današnjeg dana po Zakonu o radu, odnosno po Kolektivnom ugovoru za pozorišta. Dakle, pošto smo svi srednja stručna sprema, imaćemo svi istu platu s tim što ću ja imati plus 20% na funkciju, što je, takođe, po Zakonu. Ima u tom Kolektivnom ugovoru do detalja razrađeni koeficjenti za svako radno mjesto, ali pošto ćete vi obavljati više različitih poslova istovremeno, mislim da je najbolje da za sve odredimo najbolji koeficijent za srednju stručnu spremu i da po tome vršimo obračun ličnih dohodaka, naravno moram ipak konsultovati nekog ko dobro poznaje Zakon i njegovu primjenu u praksi. Da li se slažete sa svim ovim što sam rekao? – Svi su počeli da odobravaju, ali ja ozbiljnim glasom nastavih – Ko je za neka digne ruku? – Prvo su se nasmijali misleći da se šalim, a kada vidješe da sam i dalje ozbiljan svi istovremeno digoše po ruku, a Maja diže obe ruke – Zašto dvije ruke, Majo?
– Pa ova je, šefe, za teta Radu, da joj ne pišem prvi dan rada da je odsutna s posla – reče ona uz smješak.
– Moramo i šihtericu nabaviti – sjeti se Mitar.
– Misliš heftericu? – ispravi ga Maja.
– Pa dobro, moramo i heftericu i svašta još od tog kancelarijskog pribora i materijala, ali i šihtericu. Znaš li šta je šihterica? – upita Mitar.
– Šihterica? Nemam pojma. Šta je to?
– Zna li ko od vas? – znatiželjno nas pogleda Mitar, a u glasu i u pogledu je bilo malo tajanstvenosti i trijumfa.
– Šta? – trže se Balto kao da ga je neko probudio, što izazva smijeh svih nas.
– Šta je to šihterica? – strpljivo i lagano uživajući u trenutnoj situaciji ponovi Mitar.
– Nemam pojma. Da je „šahterica“, to bi vjerovatno bila neka sprava za lagano otvaranje teških šahtova, ali ovo stvarno ne znam – reče Balto.
– Znaš li ti? – upita me Vanja.
– Naravno da zna, stari je on kancelarijski pacov – nasmiješi se Mitar.
– Znaš li? – ponovi pitanje Vanja, gledajući me sa smješkom.
– Šihterica je jedna mala specijalna knjižica sa rubrikama i kolonama u koje se upisuje koliko je i kada koji radnik radio – rekoh uzvrativši mu smješak, jer sam bio siguran da je mislio da ne znam ni ja.
Naručili smo još jednu turu pića, razgovarali o svemu i dogovarali se o poslovima koji nas očekuju. Kada smo pojeli mezu i popili piće, rekoh im:
– Naša prva pauza je gotova, a sada svi za svojim poslovima. Majo, ti i ja idemo do upravnika pošte. Idemo! Platih račun, koji Maja preuze i stavi ga u svoj rokovnik i odloži u tašnu. Volim kada su ljudi samoinicijativni.
PETO POGLAVLJE
ČETA MALA ALI ODABRANA
Ponedeljak je osvanuo sunčan i lijep sa blagim daškom vjetra sa obližnjih planina. Taj vjetar je donosio i miris snijega, ali smo svi vjerovali da je sa zimom konačno gotovo. Proljeće je kalendarski već počelo prije desetak dana, ali se zima malo odužila. Baš lijepo godišnje doba za početak, kao što je i ponedeljak, a tu je još i broj 21, moj omiljeni broj koji me svuda prati i uglavnom mi lijepe stvari donosi. Kada sam ušao u kancelariju vidio sam da je Maja na velikom i lijepom zidnom kalendaru, sa motivima prirode i panoramom Gumna, već crvenim markerom zaokružila današnji datum, 21. april. Svi su već bili stigli. Maja i Balto su sjedili za svojim kompjuterima, Mitar i Vanja u foteljama iza salonskog stola, a teta Rada je kuhala kafu. Kada me vidje ostavi sve i krenu mi u susret sa velikim toplim osmijehom i raširenih ruku u zagrljaj.
– Hvala ti, dobri moj komšija. Do neba ti hvala za ovaj posao!“ – zaplaka od sreće. – Neka ti Bog dobrim zdravljem plati!
Nikada nisam umio primati poklone, riječi zahvalnosti ili pohvale. U takvim situacijama se izgubim kao dijete pred slastičarnom. Iz te situacije me izvuče Maja.
– Predlažem, šefe, da dok čekamo kaficu, potpišeš ove papire kako bismo Vanja i ja otišli da registrujemo firmu, otvorimo račun u banci i damo da se napravi naš pečat. Balto je već napravio idejno rješenje pečata, memoranduma, logotip i natpis na vratima, a uradiće nam svima i vizitke. Treba samo da vidiš i aminuješ – izgovori u rafalu Maja i doda mi fasciklu sa svim papirima i krenu ispred mene u moju kancelariju. – A najvažniji papir je deponovanje potpisa. Bez toga nema ni računa ni love.
Na ulazu u kancelariju okrenuh se ostalima i slegnuh ramenima nasmiješivši se u znak izvinjenja. U kancelariji nije bilo puno namještaja. Veliki radni sto sa kompjuterom, mali salonski okrogli sto sa tri polufotelje i u uglu mala i uska vitrina. U uglu do velikog prozora, koji je bio zakriven prelijepim plavkastim zavjesama, stajala je velika zemljana saksija sa ogromnim fikusom. Luster se sastojao od tri male lampe, reflektorke, da prisutne asociraju na proljeće, a na podu veliki plavkasti tepih koji je zauzimao ¾ prostorije. Fotelja je bila udobna, kožna, na okretanje, i sa još nekoliko operacija. Pošto nisam bio dok su useljavali i sređivali kacelariju, bio sam jako i prijatno iznenađen. Sve je kupljeno u Robnoj kući i stalo je na jednu fakturu koju mi prvu spusti na sto Maja i reče:
– Znaju da smo firma u osnivanju pa će sačekati par dana dok ne otvorimo naš žiro- račun.
– Lijepo od njih. Ne zaboravi, prvi virman ide njima.
– Si šefe! – nasmiješi se Maja.
Dok sam potpisivao tonu papira na vrata proviri teta Rada i upita me uz veliku dozu izvinjavanja:
– Hoćete li da vam tu donesem kafe?
– Hvala. Popićemo tamo svi skupa i tako ćemo svako jutro – rekoh, a ona izađe zatvorivši vrata za sobom.
Nakon potpisivanja, pogledah crteže koje mi je pripremio Balto. Bili su fantastični tako da ni jedne jedine zamjerke nisam imao. Rekoh da je super, kao što je i bilo. Uvijek mi je jako smetalo, i mrzio sam kada mi moj pretpostavljeni odličnu ideju okrnji svojim glupim zahtjevom da nešto promijenim, samo zbog toga što je smatrao da on mora nešto promijeniti kako bi se znalo ko je pretpostavljeni, a ko radnik, poslušnik. Uvijek me je to podsjećalo na situaciju kada gledam na tv-u polaganje vijenaca na spomenike: dva vojnika ili omladina cijelim putem nosi vijenac, spuste ga i naslone na spomenik, a onaj u čije ime se to radi samo priđe pa malo ovlaš, kao popravi trake sa tekstom na vijencu. Zašto lijepo nije samo stao ispred vijenca i minutom ćutnje odao poštu i gotovo?
– Super ste ovo sredili – rekoh pijuckajući kaficu. – Jeste da košta, ali ako, isplati se. Mora da se vidi u startu da smo ozbiljna firma i da smo odlučni da posao kvalitetno završimo.
– Može li, šefe, i jedna votkica uz kafu? – nasmiješi se Maja. – Znam da to voliš, a kupili smo i nešto pića da imaš čime poslužiti svoje goste.
– Može, može, naravno da može – rekoh uz smješak na šta se i ostali nasmijaše. – Posluži i ostale, naravno ko hoće i ko šta smije.
– Znači, dopada ti se ono što sam nam napravio? – pitao je Balto, pa nastavi pošto mu ja klimnuh glavom. – Znači, mogu ovo da stavim na vrata? – Podiže malu plastičnu ploču dimenzija 40x20 cm. Na svijetloplavoj podlozi, tamnoplavim je bio urađen naš logotip, a istom bojom napisano:
ČETA MALA ALI ODABRANA
Ponedeljak je osvanuo sunčan i lijep sa blagim daškom vjetra sa obližnjih planina. Taj vjetar je donosio i miris snijega, ali smo svi vjerovali da je sa zimom konačno gotovo. Proljeće je kalendarski već počelo prije desetak dana, ali se zima malo odužila. Baš lijepo godišnje doba za početak, kao što je i ponedeljak, a tu je još i broj 21, moj omiljeni broj koji me svuda prati i uglavnom mi lijepe stvari donosi. Kada sam ušao u kancelariju vidio sam da je Maja na velikom i lijepom zidnom kalendaru, sa motivima prirode i panoramom Gumna, već crvenim markerom zaokružila današnji datum, 21. april. Svi su već bili stigli. Maja i Balto su sjedili za svojim kompjuterima, Mitar i Vanja u foteljama iza salonskog stola, a teta Rada je kuhala kafu. Kada me vidje ostavi sve i krenu mi u susret sa velikim toplim osmijehom i raširenih ruku u zagrljaj.
– Hvala ti, dobri moj komšija. Do neba ti hvala za ovaj posao!“ – zaplaka od sreće. – Neka ti Bog dobrim zdravljem plati!
Nikada nisam umio primati poklone, riječi zahvalnosti ili pohvale. U takvim situacijama se izgubim kao dijete pred slastičarnom. Iz te situacije me izvuče Maja.
– Predlažem, šefe, da dok čekamo kaficu, potpišeš ove papire kako bismo Vanja i ja otišli da registrujemo firmu, otvorimo račun u banci i damo da se napravi naš pečat. Balto je već napravio idejno rješenje pečata, memoranduma, logotip i natpis na vratima, a uradiće nam svima i vizitke. Treba samo da vidiš i aminuješ – izgovori u rafalu Maja i doda mi fasciklu sa svim papirima i krenu ispred mene u moju kancelariju. – A najvažniji papir je deponovanje potpisa. Bez toga nema ni računa ni love.
Na ulazu u kancelariju okrenuh se ostalima i slegnuh ramenima nasmiješivši se u znak izvinjenja. U kancelariji nije bilo puno namještaja. Veliki radni sto sa kompjuterom, mali salonski okrogli sto sa tri polufotelje i u uglu mala i uska vitrina. U uglu do velikog prozora, koji je bio zakriven prelijepim plavkastim zavjesama, stajala je velika zemljana saksija sa ogromnim fikusom. Luster se sastojao od tri male lampe, reflektorke, da prisutne asociraju na proljeće, a na podu veliki plavkasti tepih koji je zauzimao ¾ prostorije. Fotelja je bila udobna, kožna, na okretanje, i sa još nekoliko operacija. Pošto nisam bio dok su useljavali i sređivali kacelariju, bio sam jako i prijatno iznenađen. Sve je kupljeno u Robnoj kući i stalo je na jednu fakturu koju mi prvu spusti na sto Maja i reče:
– Znaju da smo firma u osnivanju pa će sačekati par dana dok ne otvorimo naš žiro- račun.
– Lijepo od njih. Ne zaboravi, prvi virman ide njima.
– Si šefe! – nasmiješi se Maja.
Dok sam potpisivao tonu papira na vrata proviri teta Rada i upita me uz veliku dozu izvinjavanja:
– Hoćete li da vam tu donesem kafe?
– Hvala. Popićemo tamo svi skupa i tako ćemo svako jutro – rekoh, a ona izađe zatvorivši vrata za sobom.
Nakon potpisivanja, pogledah crteže koje mi je pripremio Balto. Bili su fantastični tako da ni jedne jedine zamjerke nisam imao. Rekoh da je super, kao što je i bilo. Uvijek mi je jako smetalo, i mrzio sam kada mi moj pretpostavljeni odličnu ideju okrnji svojim glupim zahtjevom da nešto promijenim, samo zbog toga što je smatrao da on mora nešto promijeniti kako bi se znalo ko je pretpostavljeni, a ko radnik, poslušnik. Uvijek me je to podsjećalo na situaciju kada gledam na tv-u polaganje vijenaca na spomenike: dva vojnika ili omladina cijelim putem nosi vijenac, spuste ga i naslone na spomenik, a onaj u čije ime se to radi samo priđe pa malo ovlaš, kao popravi trake sa tekstom na vijencu. Zašto lijepo nije samo stao ispred vijenca i minutom ćutnje odao poštu i gotovo?
– Super ste ovo sredili – rekoh pijuckajući kaficu. – Jeste da košta, ali ako, isplati se. Mora da se vidi u startu da smo ozbiljna firma i da smo odlučni da posao kvalitetno završimo.
– Može li, šefe, i jedna votkica uz kafu? – nasmiješi se Maja. – Znam da to voliš, a kupili smo i nešto pića da imaš čime poslužiti svoje goste.
– Može, može, naravno da može – rekoh uz smješak na šta se i ostali nasmijaše. – Posluži i ostale, naravno ko hoće i ko šta smije.
– Znači, dopada ti se ono što sam nam napravio? – pitao je Balto, pa nastavi pošto mu ja klimnuh glavom. – Znači, mogu ovo da stavim na vrata? – Podiže malu plastičnu ploču dimenzija 40x20 cm. Na svijetloplavoj podlozi, tamnoplavim je bio urađen naš logotip, a istom bojom napisano:
DJEČIJE POZORIŠTE “TEATAR SNOVA”
– Direkcija –
Svi smo bili oduševljeni, a Balto se ponosno smješkao. Znao je da volim plavu boju pa je to tako i napravio. Pogledah oko sebe i zaključih da je skoro sve u plavim tonovima, čak i namještaj ali blago, nekako nenametljivo.
Maja nam je nasula piće. Dogovarao sam sa njima detalje zadataka. Pažljivo su slušali i nisu mi upadali u riječ jer su znali da me to nervira. Već sam u godinama kada misao lako zbriše u pola rečenice, kadkada i u nepovrat. Dugo, predugo sam čekao ovakve trenutke kada ću moći polako da kažem sve šta mislim. Kada sretnete osobu koja prebrzo priča, znajte da je to neko ko je odrastao u velikoj porodici. Neko ko se čitav život borio da dođe do riječi i da ne bi bio prekinut u izlaganju, govorio je što je brže mogao, pa mu je to ostalo za čitav život navika.
– Balto, tebi je sada prioritetni zadatak da na internetu pronađeš najbolje i najpovoljnije firme koje se bave projektovanjem i izgradnjom velikih objekata, pozorišta i slično, po sistemu ključ u ruke – rekoh Balti, a on odmah ustajući srknu kaficu na brzaka, uze svoje pivo i odnese do svog stola i poče tipkati po tastaturi. – Ne mora se to odnositi na naše zemlje ili na Evropu. Traži po cijelom svijetu.
– Zar ne bi morali raspisati tender? Mislim da to Zakon nalaže? – upita Mitar.
– Mislim da se to odnosi samo na javne ustanove, a ne na privatnike. Svojim novcem mogu angažovati koga hoću, zar ne? – rekoh.
– Logično – konstatova Mitar.
– Hoćemo li mi? – reče Maja gledajući u Vanju, a već je držala fasciklu sa aktima pod miškom.
– Da, da, daaa! – reče Vanja ustajući i sakupljajući svoje ključeve, cigarete i upaljač.
– Šefe, odosmo mi da predamo ovo za registraciju firme, a onda ćemo do knjižare da kupimo još neke sitnice i do pošte da ih malo požurimo sa priključkom telefona i interneta. Za sada koristimo njihov internet, naravno to su nam odobrili – reče Maja.
– Sretno vam bilo! – rekoh.
– Ako ti teta Rada nije više potrebna da i nju usput odbacimo do kuće? – molećivo me pogleda Maja.
– Ma nema potrebe – pravdajući se reče teta Rada. – Mogu ja ostati koliko treba.
– Maja je u pravu. Idite vi sada pa nam dođite opet ujutro. Popodne će nam kavu skuhati Maja. Ne brinite, zna i ona da kuha kafu. Istina, njena kafa nije kao vaša, ali se može piti – našalih se a oni odoše.
– Imaš li za mene kakav zadatak? – reče Mitar.
– Nemam, za sada. Iskrsnuće već nešto – rekoh uz smješak.
– Ranije se dugo čekalo na registraciju privatne firme ili slično, čak i po nekoliko dana – nagnu se Mitar prema meni. – Čak se moralo malo i podmazati. Sada sve to ide puno brže. Za dan- dva ćeš imati firmu glanc novu!
– Mi ćemo imati – rekoh uz smješak. – Nikada nemoj zaboraviti da je to naše. Ne moje nego naše.
– To me podsjeti na jedan vic– reče Mitar i već poče da se smije vicu blago odmahujući glavom. – Veli muž ženi: „Upali mi televizor.“ Žena se odmah pobuni: „Kako upali mi? Valjda upali nam? To je naš televizor.“ Muž je pogleda pa reče: „Dobro, dušo upali nam naš televizor i donesi nam naše pantalone da se presvučem.“
– Shvatio sam poruku – rekoh uz smijeh. – Odoh u našu kancelariju.
– O kojoj se sumi radi za taj projekat? – upita Balto.
– Pa ne mora baš džaba, ali da ne bude ni preskupo – rekoh. – Izvuci ti sve na koje naiđeš pa ćemo razmotriti.
Sjedoh za svoj radni sto i malo mu se više posvetih. Bio je veliki sa po dva reda od po četiri ladice sa strana, a morao sam se nagnuti da bih dohvato ivicu stola. Takav sam sličan imao u svom gradu nekada davno, samo nije bio nov kao ovaj, ali je i on bio od punog drveta. Ne razumijem se puno u to ali mislim da je ovaj bio od orahovine i lijepo je mirisao. Meni su kupili lap–top i na taj način izbjegli gomilu kablova i kojekakvih priključaka, koji su mi uvijek smetali. Sve više sam nailazio na dokaze njihove pažnje prema meni. Ugađali su mi, ali su to pokušavali i prikriti da ne bih shvatao kao njihovo ulizivanje, nego prostu zahvalnost. Nabavili su mi i pravu pravcatu tintarnicu sa bočicama plave i crvene tinte i držalo i pero kako se nekada davno pisalo. Tu je bio i kožni ram za sliku, u koji ja sam treba da stavim fotku, neke meni drage osobe, i veliki duguljasti telefon kakav su imali Maja i Balto. Vjerovatno su nabavili još nekoliko takvih i ostavili ih upakovane dok nam ne proradi pozorištance. To je mala telefonska centrala gdje smo mogli pojedinačno ili svi odjednom biti u kontaktu (konferencijski), a da ne trošimo telefonske inpulse. Digoh slušalicu u želji da provjerim kako to funkcioniše, a onda je brzo spustih bojeći se da me ko ne vidi; sjetih se da nisu još priključeni.
Otvarao sam ladice jednu za drugom. Naravno, znao sam da su prazne, ali sam htio vidjeti kako klize i da ne zapinju. Misli mi se brzinom svjetlosti vratiše tridesetak godina nazad, u najsretnije doba moga predugačkog života. Žena i ja smo mudro ,od stana koji je pored predsoblja i malog kupatila, imao još tri prostorije, načinili stan dostojan čovjeka i njegove porodice. U prvoj prostoriji smo, u sami ugao pored vrata, smjestili kuhinju: šporet (pola plin, pola struja), frižider, sudoper te viseće i druge kuhinjske elemente, a uza zid kod ulaza u tu prostoriju smo stavili malu modernu vitrinu boje trule višnje, koja je bila sva u toniranom staklu. Uz stražnju stranu kuhinjskog elementa bio je naslonjen trosjed i tu je počinjala dnevna soba, koja je pored tog trosjeda imala još dvosjed, fotelju, stolić, tabure i komodu na kojoj je bio televizor. U uglu do prozora prekrivenog teškim duplim zavjesama, bila je visoka noćna lampa. Žena je od nekih boba nanizanih na konac napravila neku vrstu zavjese, i tako i vizuelno odvojila dnevni boravak od kuhinje.
Od slijedeće prostorije smo isto tako napravili dvije: u prvom dijelu, do vrata smo stavili dječije krevete na sprat, a uz suprotni zid vitrinu za dječije stvari. U dnu kreveta je bio šifonjer naslonjen stražnjom stranom, tačnije okrenut ka drugom dijelu te prostorije – našoj spavaćoj sobi, u kojoj su se, pored velikog bračnog kreveta nalazili natkasni sa stonim lampama. Dječija i spavaća soba su bile razdvojene velikim platnenim, prozirnim, ali ne i providnim paravanom, tako da je u dječijoj sobi bilo dovoljno dnevne svjetlosti koja je dolazila kroz veliki prozor spavaće sobe.
Treća prostorija je bila i najinteresantnija. Iako znatno manja od dvije predhodne, bila je funkcionalno iskorištena: Uz desni zid je bila vitrina slična onoj u kuhinji, a ispred nje je bio trpezarijski sto sa šest stolica, s tim što je krajnja stolica (na čelu stola), istovremeno bila i stolica za mojim radnim stolom (samo je okrenem za 180°), koji se nalazio u desnom uglu uz zid nasuprot vitrini. Uza zid na ulaznim vratima u sobu su bile dvije velike stare drvene stalaže pune knjiga. Te stalaže sam dobio kao prvi honorar za režiju komedije „Doživljaji Nikoletine Bursaća“ sa dramskom sekcijom srednje škole, za koju sam uradio i dramatizaciju. Direktor je bio toliko oduševljen mojim radom tako da me je pitao kako želim da me nagradi za taj „podvig“ (kako ga je sam nazvao), a ja sam zaželio baš te stalaže, jer su tih dana u školskoj biblioteci metalnim, zamjenjivali ove drvene stalaže. Protezale su se skroz do zida, a između stalaže i mog radnog stola bio je ženin veliki sto za crtanje tehničkih crteža, jer je ona vanredno studirala mašinstvo.
Jedne večeri, zamoli me ona da joj pravim društvo u radnoj sobi jer mora da do ujutro završi crtež.
– Odlično! – rekoh. – Baš i ja moram napisati novu komediju. Navališe na mene danas glumci sa pitanjima kada ćemo početi sa probama nove predstave i ja im rekoh da je proba sutra uveče.
– Sutra?! – začudi se žena. – Pa hoćeš li stići prekucati predstavu na matrice?
Tada je fotokopiranje bilo jako skupo i rijetko se moglo naći da ti neko nešto iskopira, neki dokumenat ili slično, a kamoli tekst pozorišne predstave u desetak primjeraka. Tekstove ili materijal za skupštinu, skripte i slično, prekucavali smo na matrice pisačima mašinama bez trake za kucanje. Matrica je napravljena od jako tankog papira pa bi mašina, u stvari, slovo probila kroz matricu. Tako, kada bi se matrica stavila na šapirograf boja bi prolazila kroz te probijene dijelove matrice pa bi ostavljali otisak na papiru baš u obliku otkucanih slova. Prekucavanje je išlo jako sporo jer se moralo paziti da se ne pogriješii u kucanju. U slučaju da bi neka greška ipak promakla, onda bismo sa korekturnim lakom, faktički navukli tanak sloj laka preko probijenog slova, pa kada se ono osuši mogli bismo preko toga otkucati ispravno slovo. Muka živa.
– Neću ja, ženo, prekucavati dramski tekst, pisaću ga direktno na matricu – rekoh. – Imam već nešto u glavi, ostalo će doći samo po sebi. Nego, de ti nama nacijepaj veliki oval meze, skuvaj rakije i puno kafe pa ćemo mi, lijepo, do zore sve završiti.
– Važi – reče ona nasmiješivši se, a kada se smiješila to je činila cijelim licem i očima, neka je svijetlost izbijala iz očiju pa mi je bila prelijepa.
– Preksinoć, kada sam bio dežurni u Mjesnoj zajednici u okviru ove vježbe Civilne zaštite...
– Je l' to ono: „Pažnja! Pažnja! Vježba Civilne zaštite pod nazivom „Ništa nas ne smije iznenaditi“ odgađa se zbog kiše!“ – smješkala se i dalje.
– Da, to – smijao sam se i ja. – Mislio sam da ću biti sam u kancelariji pa sam počeo pisati novu predstavu „Hinđubis“. Nekoliko minuta poslije dođe onaj stari Pero, šumar u penziji. Malo smo popričali, i on kada vidje da ću ja da pišem i da mu neću moći posvetiti puno vremena, izvadi ukrštenicu i poče popunjavati. Naravno, moj glavni lik je dobio po njemu ime: Pero. Zvaće se Petar Petrović Pero.
– Ne bih se ja sa tim zezala – veli ona.
– Zašto? Kakvo zezanje?
– Ma, prozivaće te oni iz Komiteta. Reći će ti da se zezaš sa Njegošem.
– Ma kakvim NJegošem, dušo, znaš li ti koliko na svijetu ima ljudi koji se zovu Petar Petrović?
– Ali, jedan je Njegoš.
– „Ćud je ženska smiješna rabota!
Ne zna žena ko je kakve vjere;
stotinu će promijenit vjerah
da učini što joj srce žudi.“ – rekoh ja po crnogorski.
– Bolja mi je njegova ona: „Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga, al zube polomi!“ – ode žena da pripremi naručeno, a ja sjedoh za mašinu i iz ladice izvadih one dvije stranice, tačnije prvu pojavu moje nove komedije.
Pisanje je išlo prilično dobro jer sam bio raspoložen i inspirisan raznim malverzacijama koje su se gomilale u gradu. Naravno, bio sam obazriv da ne odam koje ime i slično. Kako bih koju pojavu završio pročitao bih joj. NJen smijeh i raspoloženje, te nestrpljenje da čuje nastavak, bili su mi garant da sam na putu da napravim dobru komediju. Isto tako, kako se lagano praznio bokal kuvane rakije i nestajali sa ovala najinteresantniji eksponati (pršuta i mortadela), komedija je bila sve interesantnija. Negdje pred kraj, kada je kulminacija bila na pragu, žena me upita:
– Sve hoću da te pitam, a evo još se u tekstu do sada ne pominje. Šta je stvarno hinđubis, šta znači ta riječ? Znam ono naše narodno značenje: nešto zbrkano, smušeno, ali šta stvarno znači?
Taman sam bio došao do mjesta koje treba da malo „spusti“ atmosferu, da je smiri kako bi ono što slijedi imalo jači efekat, što bi narod rekao „zatišje pred buru“, pa mi je to njeno pitanje dalo rješenje. Brzo ukucah te njene riječi malo ih preformulišući, kao da Peru pita njegova draga, a potom napisah i njegov odgovor. Potom ga pročitah, kako bi to Pero govorio, izvještačeno, važno:
– Pa znate, je l', ovaj, to vam je naša stara izvorna kovanica, sastavljena iz više riječi, što bi u prevodu značilo otprilike ovako: HIN, što znači nešto hinduski iliti indijski, ĐU je skraćenica od đuskati ili igrati, a rječica BIS znači još ili opet. Dakle riječ HINĐUBIS je staro indijsko kolo poput naše „Treske“.
– Ti si lud, mame mi! Joj, to je super! – nasmija se ona, a ja to odmah ukucah kao da su riječi Merime, Perine djevojke i krenuh ka kulminaciji. Nakon desetak minuta izvadih poslednju matricu iz mašine, složih ih sve u kutije, svih 42 i odahnuh.
– Eto, gotovo – rekoh i navalih na mezu, kuvanu rakiju i kafu. Tada skontah da sve vrijeme nisam zapalio ni jednu cigaretu, pa se nasmiješih pripaljujući jedan lijep „LD“ – Zamisli, dušo, na vratima Doma zdravlja parolu: „Ako želite da bacite pušenje, počnite da pišete komedije!“
Zajedno smo se smijali tome. Izbacivao sam još nekoliko dosjetki, jednu za drugom. NJen smijeh mi i sada zvoni u ušima i jasno u mislima vidim njen dragi lik iako nije sa mnom već više od četvrt vijeka. Neke se stvari ne mogu izbrisati iz sjećanja na vijeke vjekova.
ŠESTO POGLAVLJE
NIKO K'O JAPANAC
Iz uspomena me iščupa kucanje na vratima, potom uđe Balto noseći nekoliko tek isprintanih crteža. Dok je prilazio i govorio, ja vidjeh da su u pitanju projekti i odmah sam znao o čemu se radi. To me podsjeti na ono kad Lala kaže: „Čim sam ušao u štalu, pa vid'o i kravu i tele, ja sam oma znao da se krava otelila!“
– Šefe, niko ko Japanci. Kao da su znali šta nama treba. Ovo je super i mislim da ćeš se i ti složiti.
Stavi pred mene te crteže i prođe meni iza leđa da preko moga ramena može pokazivati i komentarisati. Tada uđe i Mitar, bojažljivo pokucavši na otvorena vrata.
– Smije li se? Smetam li?
– Ma, daj, Mitre, kako ti možeš smetati? Priđi da zajedno ovo pogledamo. Bolje je kada nas je više u razmatranju planova, zar ne?
– Zajedno smo skupa, što bi rekao Kovačević! – dobaci Balto.
– Slažem se – reče Mitar pa upita pokazujući na cigaretu koja mu se dimila u ruci – Moram li izaći i ugasiti je ili...?
– Ma puši slobodno, dohvati samo pepeljaru – pokazah rukom na mali okrugli sto, pa pogledah u Baltu. – Govori.
– To ti je najpoznatija japanska Korporacija za izgradnju pozorišta "Misubiši" ili na japanskom Gekijō no kensetsu no tame kabushikigaisha, "Misubiši".
– Kako, kako? – rekoh, a obojica se nasmijaše.
– Gekijō no kensetsu no tame kabushikigaisha, "Misubiši".
– Odkada ti znaš japanski? – reče Mitar pa pogleda u mene. – On ti je maher za sve, ne samo za kompjutere. To majka više ne rađa.
– Ko kaže da znam? – sa smješkom ga pogleda Balto. – Imaš u kompjuteru mogućnost da ti se prevede i da pročita za tebe. Dovoljno je da mi dva-tri puta pročita jednu frazu i ja je naučim.
– Ovo si, vidim, već preveo – rekoh dok sam razgledao fantastični projekat pred sobom. – Mali, ali funkcionalni. Gledajte, ovo je ulaz u pozorište. Zašto ovoliko stepenica, duž cijele prednje strane?
– Toliki će biti pad poda od ulaza prema pozornici. Vidiš, u istoj su visini prilaz stepenicama i kraj sale – Mitar malo zastade, pa nastavi – Ima tačno 200 mjesta sa balkonom i ložama. Dosta.
– Dosta, naravno – rekoh. – Šest loža sa po četiri sjedišta.
– Da, a vidiš, ima mjesta da se unesu i pomoćna sjedišta – reče Balto pa nastavi pokazujući na ulazni hol. – Sasvim dovoljno mjesta za sve. Vidiš, ovdje je biletarnica, ovdje garderoba i ovde dvoja vrata za ulaz. Valjda ako bude gužve da možemo...
– Ne – rekoh pokazujući – Ovo je ulaz za balkon i lože, vidiš hodnik vodi do stepenica.
– A kakve su ovo, onda stepenice pored biletarnice? – upita Mitar, a Balto mu pojasni.
– One vode na sprat do službenih prostorija - do kancelarija.
– Gdje su planovi toga? – rekoh listajući papire na stolu. – Interesuje me to, ali me više interesuje kakva i kolika je pozornica?
– Evo ga – reče Balto pružajući mi jedan list, a Mitar uze drugi i sjede u polu-fotelju za malim okruglim stolom.
Razgledao sam oba crteža. Prvi je predstavljao uske stepenice koje su izlazile na sprat odmah kraj WC–a u malo predsoblje, koje je predstavljalo prijemnu kancelariju ili sobu za odmor, bila su dva niska stola i nekoliko takođe niskih fotelja, zatim komoda sa tv prijemnikom. Iz te prostorije vodila su dvoja vrata za kancelarije. U većoj su bila predviđena tri radna stola, a u manjoj samo jedan.
Drugi crtež je predstavljao pozornicu sa svim mogućim uređajima i pomagalima. U uglu, tik uz zavjesu se nalazio režiserski sto i dvije stolice, za režisera i tehničkog operatera. Bilo je sve na dugme. Sve živa elektronika, ali mi se dopadalo da su cugovi imali i klasične konopce sa tegovima. Takođe su i zavjese imale i manuelnu opciju. Središnji dio pozornice se mogao, pritiskom na jedno dugme, okrenuti za 180°, a bilo je mnoštvo reflektora i iz sale i na pozornici, a bilo je i klasičnih sufita na cugovima. Proscenij je bio prilično nizak, 60 cm od poda i na svega dva metra od prvog reda. Protezao se od stepenica koje su sa strana vodile na pozornicu i tri metra u dubinu gdje je počinjala pozornica, uzdignuta svega trideset centimetara od proscenija.
Otraga, iza horizont- platna, su se nalazile dvije šminkarnice i dva WC–a. Ispod pozornice i šminkarnica nalazile su se garaža i radionice. Jednom riječju bio sam oduševljen.
– Slušajte šta piše za arhitektu – reče Mitar i poče da čita. – „Japanski arhitekta Tojo Ito dobio je Prickerovu nagradu za 2013., priznanje koje se često naziva Nobelom za arhitekturu, objavio je Prickerov žiri u Los Anđelesu.
Itove građevine, među kojima su i biblioteke, pozorišta i stambene zgrade, nagrađene su zbog njihove fluidne lepote i ravnoteže između fizičkog i virtuelnog sveta, navodi se u obrazloženju žirija, u kome je ove godine bio i sudija Vrhovnog suda SAD Stiven Brajer.
Brajer je u saopštenju naveo da je Itova arhitektura “unapredila kvalitet i javnih i privatnih prostora”, i da je “inspirisao mnoge arhitekte, kritičare i ljubitelje umetnosti”.
– I zaslužio ju je, na časnu riječ – rekoh i pogledah u Baltu. – I, koliko će nas koštati ovo zadovoljstvo?
– Nemam pojma – slegnu ramenima. – Saznaćemo.
– Saznaj. Uputi im zvaničan dopis na memorandumu, pitaj za cijene. Vidim da je u pitanju sistem „ključ u ruke“. Neka nam pošalju popis svih radova i stvari koje će biti instalirane... ma znaš već kako. Ne zaboravi da vidiš sa njima način plaćanja i rok završetka poslova od potpisa ugovora – rekoh pa ustadoh od stola. Dok je Balto izlazio, ja sjedoh za okrugli sto kod Mitra. – E, sada nam, prijatelju moj, preostaje da nađemo lijepo mjesto za izgradnju našeg pozorištanca, da dobijemo dozvolu od Zavoda za urbanizam i građevinsku dozvolu. E, tu počinju problemi.
– Moramo naći nešto što je privatno i od vlasnika otkupiti jer ti državnu imovinu neće htjeti prodati – veli mudri Mitar.
– Zato sam, prijatelju moj dragi i sjeo ovdje do tebe, ti nam tu najbolje možeš pomoći. Ti znaš sve ljude u gradu, bar one starosjedioce. Znaš čije je šta i šta je državno, a šta ne.
– Ima nekoliko zanimljivih lokacija, a koliko mogu skontati iz ovog projekta, ne treba ni da bude neka velika površina. Nešto oko šest stotina kvadratnih metara, ako nećemo praviti ovaj parking – reče mi Mitar i pogleda me u oči. – Ja ne bih pravio parking. To je pozorište za djecu. Ako napravimo parking tu će se parkirati svi oni koji nemaju veze sa pozorištem, oni koji nemaju gdje drugo parkirati svoja vozila.
– U pravu si, nećemo praviti parking, a za naša vozila imamo garažu.
– Dobro, pronaći ću ja već nešto. Moram se raspitati. Reci mi, šefe, koje su moje kompetencije prilikom razgovora? Smijem li se pogađati ili da to ostavim za tebe?
– Imaš sve kompetencije, ja ću samo potpisati ugovor. Ali prije nego kupiš volio bih znati o kojoj se lokaciji radi.
– To se podrazumijeva – složi se sa mnom Mitar.
Dohvatih flašu i čaše pa sam nam nasuo po jednu votkicu, takozvanu čašicu razggovora.
– Vidim, voliš votkicu – reče Mitar pa nastavi. – Je li dugo to tvoje piće? Ja više volim domaću šljivu.
– Meni je čir na stomaku uvijek birao piće. Bilo je sezona „badelovke“, „stomaklije“, „vlahova“ i tako dalje ali, evo, votka se najduže zadržala. Živio.
– Uvijek sam volio popiti čašicu- dvije, ali se nikada nisam opijao.
– Ja sam, bogami, znao i odcugati i otfeštati sa društvom, ali nisam sebi nikada dozvolio da zaspem za stolom ili pod stolom – nasmijasmo se toj dosjetki. – Niti me je ko ikada vodio kući. Imao sam neki plovak u grlu ili u mozgu, kako li već, koji mi je davao znak kada je dosta.
– Samokontrola? Neka vrsta samokontrole?
– Da – rekoh. –U mom gradu je bio neki veseli Pero koji je u mladosti znao puno popiti. Pričao mi je da je toliko volio piti lozu da mu se znalo desiti da se u neko doba noći vrati iz kafane pijan k'o zmaj, ali mu nije bilo dosta, nego sjedne u kuhinju, naspe u tanjir lozu, udrobi i pojede. To mu je bilo umjesto supe.
– E, svašta sam čuo ali to ne – kroz smijeh reče Mitar.
– Od njega sam, takođe, čuo za ono šta znači kada te svrbi lijevi dlan.
– Lijevi? To znači da ćeš dobiti pare.
– E, ne. On veli: Kada ti neko daje pare, ti pružiš desni dlan, a kada nekome daješ pare, držiš ih na lijevom dlanu a desnom mu odbrojavaš. Dakle, po tezi tog veselog Pere je suprotno od noga što smo ranije znali – rekoh.
– Ma, ja se radujem kada me svrbi bilo koji dlan. Ako ću davati nekom pare znači da ću ih prvo morati imati, zar ne? E, pošto već dugo nemam novaca moraću prvo dobiti da bi ih nekome dao.
Nasmijah se na tu teoriju. Bio mi je drag taj čovjek. Mudar, jasan, iskren i pošten. Razgovarali smo još izvjesno vrijeme, a onda Mitar ode u potragu za pogodnim placem za naš „Teatar snova“. Odoh do Balte da vidim dokle je stigao sa poslom. Sjedio je za kompjuterom i brzinom svjetlosti kuckao po tastaturi. Čitav život sam umio kucati na mašini. Tačnije od svoje 15–te godine, kada sam na bratovoj mašini pisao pjesme, pjesmice i priče. U 20–toj, on, taj moj brat, kada su svi počeli da hvale moje pisanje, nije me hvalio, nego mi je kupio pisaću mašinu. To mi je bilo najbolje i najljepše priznanje. Ali nikada nisam brzo kucao nego polako sa dva prsta. Kažu da ako jednom naučiš kucati sa dva prsta po tastaturi, nikada više nećeš moći uvježbati kucati sa svih deset prstiju, takozvano „slijepo kucanje“, jer je već u tebi izgrađen taj stečeni refleks.
Balto je istraživao po internetu o mnogim bitnim stvarima vezanim za pozorište. Šminka, kostimi, svjetlosni i tonski efekti i slično. Sviđala mi se njegova istrajnost i pedantnost. Sve što je našao interesantno on je link toga kopirao u poseban fajl, kako ne bi kasnije ponovo lutao. Dok smo razgovarali o nekoj posebnoj pozorišnoj rasvjeti zazvoni telefon i mi se pogledasmo. Znači, Maja je obavila taj dio posla.
NIKO K'O JAPANAC
Iz uspomena me iščupa kucanje na vratima, potom uđe Balto noseći nekoliko tek isprintanih crteža. Dok je prilazio i govorio, ja vidjeh da su u pitanju projekti i odmah sam znao o čemu se radi. To me podsjeti na ono kad Lala kaže: „Čim sam ušao u štalu, pa vid'o i kravu i tele, ja sam oma znao da se krava otelila!“
– Šefe, niko ko Japanci. Kao da su znali šta nama treba. Ovo je super i mislim da ćeš se i ti složiti.
Stavi pred mene te crteže i prođe meni iza leđa da preko moga ramena može pokazivati i komentarisati. Tada uđe i Mitar, bojažljivo pokucavši na otvorena vrata.
– Smije li se? Smetam li?
– Ma, daj, Mitre, kako ti možeš smetati? Priđi da zajedno ovo pogledamo. Bolje je kada nas je više u razmatranju planova, zar ne?
– Zajedno smo skupa, što bi rekao Kovačević! – dobaci Balto.
– Slažem se – reče Mitar pa upita pokazujući na cigaretu koja mu se dimila u ruci – Moram li izaći i ugasiti je ili...?
– Ma puši slobodno, dohvati samo pepeljaru – pokazah rukom na mali okrugli sto, pa pogledah u Baltu. – Govori.
– To ti je najpoznatija japanska Korporacija za izgradnju pozorišta "Misubiši" ili na japanskom Gekijō no kensetsu no tame kabushikigaisha, "Misubiši".
– Kako, kako? – rekoh, a obojica se nasmijaše.
– Gekijō no kensetsu no tame kabushikigaisha, "Misubiši".
– Odkada ti znaš japanski? – reče Mitar pa pogleda u mene. – On ti je maher za sve, ne samo za kompjutere. To majka više ne rađa.
– Ko kaže da znam? – sa smješkom ga pogleda Balto. – Imaš u kompjuteru mogućnost da ti se prevede i da pročita za tebe. Dovoljno je da mi dva-tri puta pročita jednu frazu i ja je naučim.
– Ovo si, vidim, već preveo – rekoh dok sam razgledao fantastični projekat pred sobom. – Mali, ali funkcionalni. Gledajte, ovo je ulaz u pozorište. Zašto ovoliko stepenica, duž cijele prednje strane?
– Toliki će biti pad poda od ulaza prema pozornici. Vidiš, u istoj su visini prilaz stepenicama i kraj sale – Mitar malo zastade, pa nastavi – Ima tačno 200 mjesta sa balkonom i ložama. Dosta.
– Dosta, naravno – rekoh. – Šest loža sa po četiri sjedišta.
– Da, a vidiš, ima mjesta da se unesu i pomoćna sjedišta – reče Balto pa nastavi pokazujući na ulazni hol. – Sasvim dovoljno mjesta za sve. Vidiš, ovdje je biletarnica, ovdje garderoba i ovde dvoja vrata za ulaz. Valjda ako bude gužve da možemo...
– Ne – rekoh pokazujući – Ovo je ulaz za balkon i lože, vidiš hodnik vodi do stepenica.
– A kakve su ovo, onda stepenice pored biletarnice? – upita Mitar, a Balto mu pojasni.
– One vode na sprat do službenih prostorija - do kancelarija.
– Gdje su planovi toga? – rekoh listajući papire na stolu. – Interesuje me to, ali me više interesuje kakva i kolika je pozornica?
– Evo ga – reče Balto pružajući mi jedan list, a Mitar uze drugi i sjede u polu-fotelju za malim okruglim stolom.
Razgledao sam oba crteža. Prvi je predstavljao uske stepenice koje su izlazile na sprat odmah kraj WC–a u malo predsoblje, koje je predstavljalo prijemnu kancelariju ili sobu za odmor, bila su dva niska stola i nekoliko takođe niskih fotelja, zatim komoda sa tv prijemnikom. Iz te prostorije vodila su dvoja vrata za kancelarije. U većoj su bila predviđena tri radna stola, a u manjoj samo jedan.
Drugi crtež je predstavljao pozornicu sa svim mogućim uređajima i pomagalima. U uglu, tik uz zavjesu se nalazio režiserski sto i dvije stolice, za režisera i tehničkog operatera. Bilo je sve na dugme. Sve živa elektronika, ali mi se dopadalo da su cugovi imali i klasične konopce sa tegovima. Takođe su i zavjese imale i manuelnu opciju. Središnji dio pozornice se mogao, pritiskom na jedno dugme, okrenuti za 180°, a bilo je mnoštvo reflektora i iz sale i na pozornici, a bilo je i klasičnih sufita na cugovima. Proscenij je bio prilično nizak, 60 cm od poda i na svega dva metra od prvog reda. Protezao se od stepenica koje su sa strana vodile na pozornicu i tri metra u dubinu gdje je počinjala pozornica, uzdignuta svega trideset centimetara od proscenija.
Otraga, iza horizont- platna, su se nalazile dvije šminkarnice i dva WC–a. Ispod pozornice i šminkarnica nalazile su se garaža i radionice. Jednom riječju bio sam oduševljen.
– Slušajte šta piše za arhitektu – reče Mitar i poče da čita. – „Japanski arhitekta Tojo Ito dobio je Prickerovu nagradu za 2013., priznanje koje se često naziva Nobelom za arhitekturu, objavio je Prickerov žiri u Los Anđelesu.
Itove građevine, među kojima su i biblioteke, pozorišta i stambene zgrade, nagrađene su zbog njihove fluidne lepote i ravnoteže između fizičkog i virtuelnog sveta, navodi se u obrazloženju žirija, u kome je ove godine bio i sudija Vrhovnog suda SAD Stiven Brajer.
Brajer je u saopštenju naveo da je Itova arhitektura “unapredila kvalitet i javnih i privatnih prostora”, i da je “inspirisao mnoge arhitekte, kritičare i ljubitelje umetnosti”.
– I zaslužio ju je, na časnu riječ – rekoh i pogledah u Baltu. – I, koliko će nas koštati ovo zadovoljstvo?
– Nemam pojma – slegnu ramenima. – Saznaćemo.
– Saznaj. Uputi im zvaničan dopis na memorandumu, pitaj za cijene. Vidim da je u pitanju sistem „ključ u ruke“. Neka nam pošalju popis svih radova i stvari koje će biti instalirane... ma znaš već kako. Ne zaboravi da vidiš sa njima način plaćanja i rok završetka poslova od potpisa ugovora – rekoh pa ustadoh od stola. Dok je Balto izlazio, ja sjedoh za okrugli sto kod Mitra. – E, sada nam, prijatelju moj, preostaje da nađemo lijepo mjesto za izgradnju našeg pozorištanca, da dobijemo dozvolu od Zavoda za urbanizam i građevinsku dozvolu. E, tu počinju problemi.
– Moramo naći nešto što je privatno i od vlasnika otkupiti jer ti državnu imovinu neće htjeti prodati – veli mudri Mitar.
– Zato sam, prijatelju moj dragi i sjeo ovdje do tebe, ti nam tu najbolje možeš pomoći. Ti znaš sve ljude u gradu, bar one starosjedioce. Znaš čije je šta i šta je državno, a šta ne.
– Ima nekoliko zanimljivih lokacija, a koliko mogu skontati iz ovog projekta, ne treba ni da bude neka velika površina. Nešto oko šest stotina kvadratnih metara, ako nećemo praviti ovaj parking – reče mi Mitar i pogleda me u oči. – Ja ne bih pravio parking. To je pozorište za djecu. Ako napravimo parking tu će se parkirati svi oni koji nemaju veze sa pozorištem, oni koji nemaju gdje drugo parkirati svoja vozila.
– U pravu si, nećemo praviti parking, a za naša vozila imamo garažu.
– Dobro, pronaći ću ja već nešto. Moram se raspitati. Reci mi, šefe, koje su moje kompetencije prilikom razgovora? Smijem li se pogađati ili da to ostavim za tebe?
– Imaš sve kompetencije, ja ću samo potpisati ugovor. Ali prije nego kupiš volio bih znati o kojoj se lokaciji radi.
– To se podrazumijeva – složi se sa mnom Mitar.
Dohvatih flašu i čaše pa sam nam nasuo po jednu votkicu, takozvanu čašicu razggovora.
– Vidim, voliš votkicu – reče Mitar pa nastavi. – Je li dugo to tvoje piće? Ja više volim domaću šljivu.
– Meni je čir na stomaku uvijek birao piće. Bilo je sezona „badelovke“, „stomaklije“, „vlahova“ i tako dalje ali, evo, votka se najduže zadržala. Živio.
– Uvijek sam volio popiti čašicu- dvije, ali se nikada nisam opijao.
– Ja sam, bogami, znao i odcugati i otfeštati sa društvom, ali nisam sebi nikada dozvolio da zaspem za stolom ili pod stolom – nasmijasmo se toj dosjetki. – Niti me je ko ikada vodio kući. Imao sam neki plovak u grlu ili u mozgu, kako li već, koji mi je davao znak kada je dosta.
– Samokontrola? Neka vrsta samokontrole?
– Da – rekoh. –U mom gradu je bio neki veseli Pero koji je u mladosti znao puno popiti. Pričao mi je da je toliko volio piti lozu da mu se znalo desiti da se u neko doba noći vrati iz kafane pijan k'o zmaj, ali mu nije bilo dosta, nego sjedne u kuhinju, naspe u tanjir lozu, udrobi i pojede. To mu je bilo umjesto supe.
– E, svašta sam čuo ali to ne – kroz smijeh reče Mitar.
– Od njega sam, takođe, čuo za ono šta znači kada te svrbi lijevi dlan.
– Lijevi? To znači da ćeš dobiti pare.
– E, ne. On veli: Kada ti neko daje pare, ti pružiš desni dlan, a kada nekome daješ pare, držiš ih na lijevom dlanu a desnom mu odbrojavaš. Dakle, po tezi tog veselog Pere je suprotno od noga što smo ranije znali – rekoh.
– Ma, ja se radujem kada me svrbi bilo koji dlan. Ako ću davati nekom pare znači da ću ih prvo morati imati, zar ne? E, pošto već dugo nemam novaca moraću prvo dobiti da bi ih nekome dao.
Nasmijah se na tu teoriju. Bio mi je drag taj čovjek. Mudar, jasan, iskren i pošten. Razgovarali smo još izvjesno vrijeme, a onda Mitar ode u potragu za pogodnim placem za naš „Teatar snova“. Odoh do Balte da vidim dokle je stigao sa poslom. Sjedio je za kompjuterom i brzinom svjetlosti kuckao po tastaturi. Čitav život sam umio kucati na mašini. Tačnije od svoje 15–te godine, kada sam na bratovoj mašini pisao pjesme, pjesmice i priče. U 20–toj, on, taj moj brat, kada su svi počeli da hvale moje pisanje, nije me hvalio, nego mi je kupio pisaću mašinu. To mi je bilo najbolje i najljepše priznanje. Ali nikada nisam brzo kucao nego polako sa dva prsta. Kažu da ako jednom naučiš kucati sa dva prsta po tastaturi, nikada više nećeš moći uvježbati kucati sa svih deset prstiju, takozvano „slijepo kucanje“, jer je već u tebi izgrađen taj stečeni refleks.
Balto je istraživao po internetu o mnogim bitnim stvarima vezanim za pozorište. Šminka, kostimi, svjetlosni i tonski efekti i slično. Sviđala mi se njegova istrajnost i pedantnost. Sve što je našao interesantno on je link toga kopirao u poseban fajl, kako ne bi kasnije ponovo lutao. Dok smo razgovarali o nekoj posebnoj pozorišnoj rasvjeti zazvoni telefon i mi se pogledasmo. Znači, Maja je obavila taj dio posla.
– Javi se – rekoh – pa ako su opštinari, reci da sam trentno zauzet i neka se jave kasnije. – Balto mi namignu i podiže slušalicu.
– Pozorište „Teatar snova“, izvolite – reče službenim glasom. Jedno vrijeme je slušao, a onda istim glasom reče. – U redu, obavijestiću direktora kasnije o tome. Sada je kod njega neka delegacija iz Japana, pa kada oni odu ja ću ga informisati o vašem pozivu. Doviđenja.
Spusti slušalicu pa se nasmiješi. – Sekretarica gospodina načelnika ti poručuje da te načelnik poziva da odmah dođeš na razgovor o projektu „Dječije pozorište“.
– Dobro ti je to sa delegacijom iz Japana. Sada će sebi načelnik uho da gricka od jeda.
Smijali smo se. – E, a kada se ponovo javi, a to će biti za otprilike petnaestak minuta, reci mu da imam isuviše mnogo posla i da očekujem još jednu delegaciju, ovaj put iz...
– Iz Beča! – dosjeti se on.
– Da, iz Beča, pa ako želi da taj razgovor obavimo danas neka dođe do mene, a ako ne, neka ga ostavi do ujutro. Kako li su samo saznali naš broj?
– Ma njegova sekretarica Draga je carica. Načelnici i stranke se smjenjuju ona ostaje i fenomenalno obavlja svoj posao. Vjerovatno je ona zvala poštu pa su joj dali broj.
– Stvarno je milo i vrijedno dijete ta Draga. Ni našoj Maji ne fali ništa. I ona će biti jako dobra sekretarica – rekoh i baš tada, kao u tv sapunicama, pomislih, ulaze Maja i Vanja. – „Lupus in fabula!“ – uzviknuh ja nasmijan zbog poređenja. – Znamo da ste nam priključili halofon. Šta ste još lijepoga uradili?
– Predala sam zahtjev za registraciju firme i pokupovala neke kancelarijske potrepštine – reče Mila stavljajući kese na svoj sto.
– Mislim da će vam se moj učinak više dopasti – reče Vanja stavljajući kese na salonski sto. – Ja sam nam kupio u grilu pečenu piletinu za doručak.
– Koji doručak, već je skoro pola dva? – pobuni se Balto.
– Joj, ja ne smijem ništa jesti i ovako sam se udebljala – požali se Maja.
– Uopšte, Majo, nisi debela. Nego, 'ajde, zvrcni i Mitra pa da zajedno jedemo – rekoh a telefon zazvoni. Balto i ja pogledasmo u sat i nasmiješismo se. Prošlo je tačno petnaest minuta otkako su zvali iz Opštine. Maja podiže slušalicu.
– Pozorište „Teatar snova“, izvolite.
Slušala je jedno vrijeme gledajući u mene.
– Joj, Draga, ja ti pojma nemam, upravo sam ušla u kancelariju, sačekaj da provjerim – poklopi rukom slušalicu pa poče govoriti. – Draga, sekretarica...
– Znam! – prekinuh je i rukom joj pokazah da prestane govoriti, pa joj rekoh: – Reci joj da je sastanak sa Japancima upravo završio, ali da imam isuviše mnogo posla i da očekujem još jednu delegaciju, ovaj put iz Beča, pa ako načelnik želi da taj razgovor obavimo danas neka dođe do mene, a ako ne, neka ga ostavi do ujutro.
– Ej, Draga. Sada sam razgovarala sa direktorom. Japanci su otišli, ali on ima isuviše mnogo posla i očekuje još jednu delegaciju, ovaj put iz Beča, pa ako načelnik želi da taj razgovor obave danas neka dođe do njega, a ako ne, neka ga ostavi do ujutro.
Slušala je jedno vrijeme, a onda poklopi slušalicu i veli mi: – Otišla je do načelnika u kancelariju i rekla mi da sačekam da ne mora opet zvati. Ponovo vrati slušalicu na uho i po izrazu njenog luca sam shvatio da sluša šta joj Draga govori. – Dobro, prenijeću mu. Sačekaj. Nas dvije k'o dva telefona, umjesto da njih dvojica razgovaraju... Jeste, sačekaj. – Ponovo pokri slušalicu i reče mi: – Načelnik ti je poručio da se nacrtaš kod njega u osam ujutro.
– Reci joj da mu kaže da ja ne znam crtati i da se neću nacrtati. Taj neozbiljan njegov zahtjev ću ovaj put shvatiti kao ljubazan poziv i da ću doći tačno u deset.
– Ali tada im je pauza za doručak – reče Maja. – Znam, zato sam to i rekao –nasmiješih se i pokazah joj da to prenese u slušalicu.
– Draga, moj direktor veli da kažeš načelniku da on ne zna crtati i da se neće nacrtati. Te da će taj neozbiljan načelnikov zahtijev ovaj put shvatiti kao ljubazan poziv i da će doći tačno u deset... Da, znam, ali on samo tada može... Hvala, ćao! – spusti slušalicu i sa smješkom pogleda u mene. – Veli Draga da ti čestita kako si mu odgovorio i pozdravlja te.
– Pozdravi i ti nju - rekoh u šali. – De, zvrcni Mitra, ovo će nam se ohladiti.
– Sad sam ga ja zvao. Dolazi, tu je blizu – reče Vanja ulazeći u kancelariju i noseći hljeb u kesi. – Ovo sam zaboravio u autu.
– U redu. Majo, postavljaj trpezu! – rekoh.
– Evo, odmah – reče ona i poče da sklanja sve sa salonskog stola.
– Šefe, da vidiš nešto. Pozva me Balto i ja priđoh da vidim na njegovom monitoru. Napravio je idejno rješenje pečata. U sredini su dvije simpatične maske koje su pokazivale različita raspoloženja. Ispod je lučno kao osmijeh bilo napisano: „TEATAR SNOVA“ a odmah ispod toga ime grada – Gumno. U velikom krugu, ivicom pečata je pisalo: Privatno pozorište za djecu.
– Odlično! – rekoh – To je pečat, a štambilj? – On se trže malo unazad i diže jednu obrvu.
– Pa to je isto! – reče ne krijući čuđenje.
– E, nije isto – reče Mitar koji je ušao neposredno pred moje pitanje. – Pečat je okrugal i služi za ovjeru potpisa na aktima, pismima i slično. Pečat je službeni potpis kojeg u svom poslovanju ne može izbjeći nijedna firma ili društvo. Iako je u svojoj osnovi služben i bez njega nijedan dokument nema pravnu vrijednost, koristi se i u nekim manje službenim obrascima ili prilikama. Štambilj je četvrtast i služi za obilježavanje i zavođenje. Nakon otvaranja i pregleda na svaki se akt stavlja prijemni štambilj. Otisak prijemnog štambilja stavlja se u gornjem desnom uglu prve strane akta. Ako na prednjoj strani nema dovoljno mjesta, otisak treba staviti na poleđinu akta u gornjem lijevom uglu. Ako su stranice akta potpuno popunjene tekstom, otisak se stavlja na komad čistog papira koji se pričvršćuje uz akt. Ako je tekst akta pisan u produžetku nakon ranijeg akta, prijemni štambilj se stavlja na desno ispod teksta posljednjeg akta u produžetku. U štambilj se upisuju broj prijemnog protokola i datum prijema akta ili pošte Otisak štambilja se ne stavlja na priloge akta. Postoje, takođe, u pisarnicama opštine ili suda i veliki četvrtasti štambilji sa puno izgraviranog teksta sa praznim poljima za upis izvjesnih podataka, koji služe u praktične svrhe, tačnije kako bi se službenici oslobodili stalnog upisivanja tog teksta.
– A šta je, onda žig? – upta Maja, komadajući pečeno pile.
– Žig je isključivo pravo priznato za znak koji služi za razlikovanje proizvoda ili usluga jedne osobe od ostalih osoba u privrednom prometu. Ime, logotip, amblem, etiketu ili druga jasna obilježja vašeg proizvoda ili usluge moguće je zaštititi žigom. Žig se u većini zemalja stiče registracijom na osnovu ispitivanja koje obavlja odgovarajuće nadležno telo. Osnovni uslovi koje neki znak mora zadovoljiti da bi mogao postati žig jesu da je razlikovan te da nije sličan nekom ranijem žigu. Žig osigurava vlasniku isključivo pravo na stavljanje u promet proizvoda ili usluga obeleženih njime. Zaštita žigom predstavlja efikasno tržišno sredstvo kojim proizvođači i pružaoci usluga štite sredstva koja su uložili u promociju i marketing svojih proizvoda ili usluga. Zaštita same kreacije nekog znaka, logotipa ili etikete može predstavljati autorsko delo koje je zaštićeno kao autorsko pravo, čime je zaštićen interes autora ili kreatora.
– Sve zna, k'o tranzistor – našali se Vanja, a Mitar, gledajući u Baltu, kroz smješak reče: – Da li ste zadovoljni pojašnjenjem, mladi gospodine?
– Da, veoma i hvala skroz! – uzvrati Balto.
– Hajte, ljudi, da se jede – pozva nas Maja. – Vala, moraću i ja sa vama pa makar se udebljala sto kila.
– Hoemo li, raja po jednu čašicu? Red je, kao aperitiv – upitah, iako sam znao da me niko neće odbiti.
– Kao imperativ! – našali se Mitar pa nastavi gledajući u mene – Da ti ispričam nešto. Ovdje je davno živio neki Sejfo, Brzi su ga zvali. Konobar, čikica. Nadimak Brzi je dobio po tome što je bio jako spor. Toliko je spor bio da kada bi ljudi dobili jedno piće, odmah bi naručili i slijedeću turu, koja im je stizala pošto bi već popili prvu. E, u to vrijeme nekako je i počela i ovdje da se koristi za nas nova riječ „aperitiv“. Jadni Sejfo to nije dobro upamtio pa je govorio „Hajte, ljudi kod mene na po jedan imperativ!“. Imao je svoju kafanicu sa tri stola kojoj je zbog toga promijenio i ime, pa umjesto „Kod Sejfe“, zvala se „Imperativ“.
– Je li to onaj što je umakao hljeb u stakleno zvono? – upita ga Vanja.
– A, ne. To je bio Jevrej, trgovac. Ne mogu sada da se sjetim imena. – Mitar se opet meni obrati – Znaš li za to?
– Ne znam – rekoh kroz smješak očekjući još malo šale.
– Ti znaš da su Jevreji bili u ono doba uglavnom trgovci i da su bili jako škrti?
– Kao Kir Janja? – rekoh, a on nastavi.
– Da. Tu ih je Sremac baš lijepo opisao. Elem, bio ovdje nekada davno taj trgovac Jevrej, kojem stvarno ne mogu da se sjetim imena. Za njega se pričalo, neću da griješim dušu pa da to potvrdim, jer nisam vidio svojim očima, ali uglavnom, pričalo se da je on bio toliko škrt da je kupio pola oke ovčijeg sira, stavio ga pod stakleno zvono, one za torte i držao u hladnom špaizu, ostavi, kako god. Kada dođe vrijeme ručka, on kupi hljeb, izvadi ono stakleno zvono sa sirom, otkine komad hljeba „umoči“, tačnije prisloni u staklo i gledajući u sir jede suv hljeb. Kada sav pojede, opet ono zvono odnese u špaiz. Kažu ljudi, da se znao sir i ubuđati pod tim zvonom, toliki je škrtac bio.
Svi smo se tome smijali, a onda navalismo na pečenu piletinu i po koji gutljaj „mučenice“, kako je Mitar zvao bilo koji alkohol. Desetak minuta kasnije na vrata pokuca, proviri i uđe, Dovla, a za njim i Vaske. Moji bivši glumci.
– Dobri dan, dobri ljudi. Prijaatno vam – reče i krenu da se rukuje sa svima što izazva pravu pometnju jer su nam ruke bile masne od piletine.
– Oooo, evo mojih nesuđenih glumaca! – rekoh ustajući. – Da niste malo uranili, ovo je pozorište za djecu koja već idu u školu, a ne za one iz obdaništa.
– Mi smo samo svratili da vam čestitamo i zaželimo puno sreće i uspjeha u ostvarenju svojih planova – reče Vaske dok je Vanja donosiojoš dvije stolice iz moje kancelarije.
– I da popijemo u to ime, kao što je brate i red, zar ne – reče Dovla prihvatajući čašicu koju mu je Maja nasula. – E, pa neka vam dragi Bog da puno zdravlja i snage da istrajete do kraja u svom naumu!
On, Mitar, Maja i Vanja se prekrstiše. – Živjeli!
– Živ, zdrav i radostan ti meni bio, drugar – rekoh, pa se obratih ostalima. Sa ova dva divna momka i sa još nekoliko glumaca, sam pokušao postaviti na scenu moju komediju „I da imam odakle mi?“, ali nije mi uspjelo.
– Nije nam se podudario bio ritam – dobaci Vaske uz smiješak.
– Nije bilo do mene, ja sam svoj tekst naučio – reče Dovla, a mi se svi nasmijasmo znajući koliko je on neodgovoran bar kada su dolasci na probe u pitanju. – Evo, čak i sada znam. Hoćete da čujete?
– Baš bih voljela – reče Maja, a Dovla se obrati Vasketu. – Šta ćemo, koju pojavu?
– Koju hoćeš, meni je svejedno – veli Vaske.
– 'Ajmo prvu, ta je najbolja. Počni – veli mu Dovla, a ovaj mu uzvrati:
– Pa ti počinješ prvi.
To je izazvalo novi smijeh kod nas. Maja je sklanjala ostatke doručka, a Dovla se zavali u svoju polu–fotelju pa kao „raširi novine“ i poče da ih čita, potom se trznu, iz džepa izvadi mobilni telefon i kao telefonira:
– Alo, jesam, a ko bi drugi bio na mom telefonu?... Dobro, dobro, sa mojim telefonom, je li ti sad lakše? E, sad ćeš moći mirnije spavati... Učiš tatu kako se djeca prave... Reci... Ne znam ti ja to, to moraš sam odlučiti da li ćeš ga pitati ili ne. Ja tu ne mogu ništa – pogleda ka vratima, a Vaske skoči i otrča do njih –Evo ga ide... Kako ko, pa - O kome govorimo? Hoćeš li sa njim da razgovaraš?... Dobro, dobro. Ja mu neću ništa govoriti... `Ajd, zdravo! – vrati mobilni u džep pa pogleda u Vasketa koji sjedne ponovo kraj njega. – Mi o vuku, a magarac na vrata. – Vaske se rukova sa njim pa prisjećajući se teksta govori, a na njemu se vidi da mu je neprijatno.
– Hvala, takođe, ja to tebi nikad ne bih rekao.
– Ma, Pajo me opet gnjavi da te nagovorim da mu prodaš onog krša od tvog auta.
– Nije to nikakav krš, nego dobro i u voznom stanju auto. A zašto da mu ga prodam i ko kaže da ga ja uopšte i želim prodati?
– On je tako čuo – reče Dovla i htjede još nešto da kaže, ali ga Vaske zaustavi rukom i brzo govoreći svoj tekst:
– Šta će njemu moj folcika? Ne treba mu za dijelove, kad on još uvijek vozi fiću?
– Možda mu treba za kokošinjac, jeftinije je nego da ga zida, a ima i prozore, pa će horoz znati kad je svanulo i kad treba da budi svoje koke.
– Ma ko mi se ruga, pa ti nemaš ni biciklo?!
– Nemam i ne treba mi – pokaže cipele. – Lijepi moj tabanić fijaker. Moje stare giljarke me uvijek i na vrijeme odnesu gdje treba. Šta će mi više?
– Nemojte to, hajte ono kako uvijek postoje dva izlaza – rekoh, a oni se sjetiše i nasmijaše.
– 'Ajmo. To je dobro. Počni – veli Vasketu, a ovaj mu opet uz smješak uzvrati:
– Pa ti opet počinješ.
– E, nij nego ti, ono kada sam ja ispričao o gumi i penziji – a Vaske se prisjeti:
– Aha, znam – malo zastade da se skoncentiše, pa poče da glumi. – Tebi je do šprdnje, a ja ne znam gdje da udaram.
– Znam ja i gdje treba i koga treba udarati, ali ne vrijedi. Odgovaraću kao za pravog čovjeka.
– Ja izlaza ne vidim, nema ga.
– E, to nije tačno. Uvijek postoje bar dva izlaza.
– Uvijek?
–Uvijek!
– Ne razumijem. Kako to?
– Pazi ovamo, sad ću ti objasniti. Vidiš li, na primjer onaj oblak gore?... – pokaže ga prstom na luster. – Onaj što viri iza brijega?!
– Vidim, pa šta?
– On može i da nosi kišu, a može i da ne nosi kišu. Ako nosi kišu, pa dobro, ali ako ne nosi – još bolje.
– Svejedno.
– E, nije svejedno. Ako ne nosi kišu nećemo pokisnuti, a ako nosi, imamo dva izlaza; da malo pokisnemo ili da sasvim pokisnemo. Ako malo pokisnemo, u redu, ali ako sasvim pokisnemo to nije u redu, ali opet imamo dva izlaza. Možemo se razboljeti ,a i ne moramo. Ako se ne razbolimo, u redu, a ako se ipak razbolimo imamo dva izlaza. Možemo se samo malo razboljeti ,a možemo dobiti i upalu pluća. Ako se samo prehladimo, dobro je, par aspirina i gotovo, ali ako dobijemo upalu pluća imamo opet dva izlaza: Može biti lakša upala pluća, a može biti i teža upala pluća. Lakša upala se lakše liječi, a teža može svašta donijeti.
– Moj pašenog je umro od upale pluća.
– Eto vidiš. Ali, hvala Bogu, ne umiru svi koji odu u bolnicu zbog upale pluća. Ako preživimo, dobro je, a ako ne – opet imamo dva izlaza.
– E, vala, nema više ni jednog izlaza.
– Ima, kako da nema. Možemo otići u raj, a bogami, možemo i u pakao.
–Já! – Vaske klimnu glavom, a Dovla nastavi sve sigurniji u tekst:
– Ako odemo u raj, dobro je, a ako ipak odemo u pakao i tu imamo dva izlaza: možemo biti osuđeni na vječno ispaštanje svojih grijeha, a može nas i Đavo pojesti. Ako moramo da ispaštamo ovozemaljske grijehe, dobro je, a ako nas Đavo pojede... – Vaske uz smijeh uskoči:
– Je li opet postoje dva izlaza?
– Ne. Tada postoji samo jedan izlaz! – on pokaza rukom na stražnjicu i svi prasnusmo u smijeh koji podržasmo i aplauzom. Oni, smijući se, ustadoše i počeše da se klanjaju kao da su na pozornici.
Još dugo smo se šalili i smijali se, prisjećajući se raznih dogodovština sa proba, predstava i gostovanja. Nismo ni primijetili kako vrijeme brzo prolazi, dok nam Maja zvanično ne saopšti da se prije nekoliko minuta i zvanično završio prvi stvarni radni dan za Pozorište „Teatar snova“ u Guvnu.
SEDMO POGLAVLJE
PRVI POKUŠAJ PREOTIMANJA PROJEKTA
Buđenje mi je bilo lijepo. Komšinica voli da rano ujutro malo glasnije sluša starogradske pjesme. Kada god čujem nešto kroz zid moga stana, sjetim se kako je Čkalja prokomentarisao kako su tanki zidovi u novogradnji: „Zidovi u novogradnji su tako tanki, da kada ja dobijem lupanje srca, komšija uzima tablete za umirenje!“
Nakon nekoliko starogradskih, slijedio je niz pjesama „Bitlsa“, zatim „Bijelo dugme“, pa Miki Jevremović kao šlag uz jutarnju kaficu. Uđoh u kupatilo i malo se dotjerah, skratio sam bradu i obrijao lice od solufa do brade. Obukao sam rijetko korišteno smeđe odijelo sa prslukom, stavio svoj bijeli šešir na glavu, uzeo štap od bambusa koji sam dobio od prijateljice kada sam izašao iz bolnice. Taj štap joj je bio uspomena na njenog oca i rekla je da mi ga daje od srca. Košulja je bila svilena, boje starog zlata sa nekim blijedim šarama. Kravatu nikada nisam ni volio ni nosio. Kada god bi me pitali zašto ne nosim kravatu, ja bih im citirao neku poznatu modnu kreatorku, kojoj sam zaboravio ime, koja je rekla: „Kravata je najbanalniji dio muške garderobe!“ Obično bi prestajali da me ubjeđuju kako je kravata lijepa i važna. Pošto sam provjerio da li su mi naočale, mobilni, novčanik i ključevi na svom mjestu, krenuh lagano ka svom radnom mjestu. Ta provjera , kada bih rukom prepipao džepove, slučajnom prolazniku bi izgledala kao neki ritual. Naravno, ni sličan onom kad se Nadal sprema da servira. Kada sam se približavao pošti, u kojoj se nalazila i naša kancelarija, zapazih Mitra kako stoji vani i puši pogledajući lijevo i desno očekujući nekog od nas. Čudio sam se zašto je vani kada sam im svima podijelio ključeve, baš zbog toga da se ne bismo morali sačekivati. Kada me ugleda razvuče brkove u osmijeh, ugasi cigaretu na betonu i šutnu čik u park, pa mi krenu u susret.
– Pozdravljam! – reče stisnuvši mi ruku, pa brzo nastavi. – Kaži dragička.
– Dragička – rekoh. – Nikada mi nije bilo jasno zašto ljudi to izgovaraju i šta znači ta riječ. Pretpostavljao sam da je nešto lijepo jer u korjenu je riječ drag. – Juče, pročitah u ,,Politici'' da je ,,Politikin Zabavnik'' došao na teške muke. Neko od čitalaca je postavio pitanje: Kako je nastala riječ dragička? Ekipa je angažovala najbolje stručnjake, koji su tragali nekoliko nedelja, ali desilo se da bukvalno niko, ama baš niko, ni pored mnogo truda, ne nađe ni jedan jedini trag nastanka ove riječi. Morali su čitaocima da saopšte neuspjeh. Niko navodno nije ni dobio ideju kako je mogla nastati ova riječ. Da li je kovanica, sastavljena od dvije riječi, i kojih, ili skraćenica neke stare duže riječi ili neka tuđica, što je malo vjerovatno?
– Ne znam, nikada nisam ni razmišljao o tome, ali znam da se mora reći kako bi se lijepa novost koja se nakon toga saopšti na dobro okrene. E, a ja imam baš dobru vijest. Dakle, kaži dragička – smješkao se Mitar, jedva čekajući da mi saopšti tu vijest, pa ja odlčuih da ga malo držim na ledu. Pogledah u sat pa, kao ljuto, rekoh:
– Pet do osam, a nema nikoga? Gdje su svi?
– Ma doći će, pusti ih. Kaži dra... – prekinuh ga namjerno jedva se suzdržavajući da ne prasnem u smijeh.
– Ne treba mi to „doći će“, ima da budu tu prije osam, jer od osam radimo. Moramo biti ozbiljna firma. Ovo neću tolerisati – preko njegovog ramena vidjeh kako stižu. Vanja ih je pokupio sve pošto je išao po teta Radu, pa kada on zausti da mi kaže nešto, nedopustih mu, ali smanjih ton. – O ovome ćemo prvo razgovarati, prije kafe.
– Našao sam plac! – skoro da je dreknuo Mitar, a ja se nasmiješih i rekoh mu:
– Eto, vidiš da se ne mora reći to tvoje „dragička“ da bi se čula lijepa vijest. Čestitam majstore. Kada uvedem bonus na platu podsjeti me da ti za ovo dam dobar bonus.
– Dao si ti meni, prijatelju moj, najveći bonus što se može dati time što si mi dao posao.
Ostali su nam se užurbano približavali.
– Ne kasnim! – radosno uzviknu Maja držeći ključ u visini glave, ali daleko naprijed, i projuri pored mene ka ulaznim vratima kancelarija.
– Dobro jutro i tebi! – doviknuh za njom još uvijek raspoložen.
– Dobro vam jutro! – pozdravi me teta Rada uz blagi naklon i nastavi izvinjavajući se – Ma došla bih ja i prije, ali me Vanja strpa u auto pa ode po ovo dvoje.
– Nema potrebe da dolazite ranije – rekoh blago – baš je ovo dobro da svi skupa dolazimo.
– Nisi skontao. Prvo moraš restartovati kompjuter, pa onda napraviti taj dovnload!– Balto je nešto objašnjavao mlatarujući rukama, a Vanja je klimao glavom potvrdno. Zastadoše na nekoliko metara da Balto završi priču, a onda nam priđoše. Izrukovasmo se. – Brojtro, šefe. Ne kasnimo, jer se krug firme računa kao da smo u firmi, a mi smo u krugu.
– Daću ti ja krug po toj blentari. Upadaj! – izfintirah da ću ga stvarno i udariti po glavi, a on se sagnu i utrča u kancelariju.
– Zdravo šefe – reče Vanja snebivajući se. – Imamo mali problem.
– Šta je? Gdje je zapelo?
– Ma na rezervi sam, a nemam para da tankujem gorivo.
– Nema problema. Neka ti Maja da novac za pun rezervoar, a ti joj donesi račun i riješen problem.
– Ma mislio sam to akontacijom riješiti, što da firma plaća moje gorivo? – pravdao se dalje pa ga presjekoh:
– Zato, brate, što ga firma i troši. Jesmo li se dogovorili? Čim otvorimo račun u banci doći će još novaca i odmah kupujemo kombi. Trebao bi ti sa Baltom malo pronjuškati po internetu i naći nam neki lijep kombi.
– Koje marke? – upita me Vanja pa se nasmiješi jer je znao odgovor.
– Plavi! – rekoh. Nasmijah se jer nisam se u auta i njihove marke uopšte razumijevao. Nedavno sam mu ispričao nešto čega se on sada sjetio.
– Čemu se vas dvojica smijete? – upita nas Mitar, a Vanja mu reče:
– Sjetili smo se nečega. Znaš koliko se Mrgud razumije u auta? Nedavno mi je pričao kako su ga davno pitali koje mu je auto brat kupio, on im veli „ladu“. Kada su ga pitali koju „ladu“ on im kaže: „crvenu!“ – opšti smijeh ispuni kancelariju, a teta Radi umalo na ispadoše šoljice za kafu iz ruke.
– Sada mu kažem da sa Baltom malo pronjuška po internetu i pronađe neki dobar kombi, a on me pita koje marke. Naravno, rekao sam... Nisu mi dopustili da kažem, nego svi uzviknuše uglas: „plavi!“. Ponovo smo se smijali i tako uz kaficu šalili na moj račun, tačnije na račun toga koliko se ja razumijem u auta.
Pred ulazom u zgradu Opštine namjerno sam se zadržao nekoliko minuta, tako da sam ušao kod načelnikove sekretarice u minut do deset.
– Dobro ti jutro, sine. Jesam ki tačan? – pozdravih je a ona mi se ljubazno nasmiješi.
– Dobro vam jutro, čika Mrgude. Po vama bi se mogli satovi podešavati. Načelnik je sam, idem da vidim može li da vas primi.
Ona uđe u njegovu kancelariju i ja ugledah preko njenog ramena kako on zavaljen u fotelju čita novine, leđima okrenut vratima. Nakon nekoliko trenutaka ona se vrati, a na licu se vidjelo da joj je neprijatno.
– Izvinjavam se, čika Mrgude, ali načelnik kaže da je zauzet i da sačekate, on će vas pozvati kada bude slobodan.
– Nemoj, sine, da ti bude neprijatno. Vidio sam kako je zauzet, čita novine.
– Ja vam to nisam rekla – sa blagom dozom straha pobuni se ona.
– Naravno da nisi. Ne sekiraj se, zbog mene te neće glava zaboljeti. Ja sada odoh. Došao sam po dogovoru. On se nije držao dogovora, i ubuduće, ako me bude trebao neka dođe do mene. Biću u svojoj kancelariji i nisam raspoložen za dječije igrarije. Doviđenja.
– Diviđenja čika Mrgude – reče sa glasom koji se izvinjavao i govorio koliko joj je žao zbog svega toga. – Ne brinite, doslovce ću mu prenijeti vašu poruku.
Nerviralo me njegovo ponašanje. Dok sam se lagano vraćao u kancelariju, razmišljao sam o tome kakvih sve ljudi ima i kako se i koliko mnogi od njih promijene postavši vlast. Stari dobri Nušić. To majka više ne rađa. Sjetih se da sam nedavno negdje čitao kako je neki mladi nadobudni dramski pisac govorio: „Lako je bilo Nušiću pisati kada je sve što se oko njega dešavalo bilo smiješno i vrijedno ruganja.“ E, vala, ako su ikada postojala smiješna vremena to su ova sada. Da nije tragično bilo bi komično!
– Šta bi? Ti prije nazad nego tamo? – upita me Mitar. Maja je upisivala nešto u personalnu knjigu a Balto i Vanja su bili za kompjuterom, vjerovatno tražeći plavi kombi.
– Ma ništa. Dječak bi da se igra sa mnom. Ostavio me da čekam pred kancelarijom dok on ne pročita jutarnju štampu – rekoh. – Znaš li ti onu najbolju podjelu ljudi?
– Znam neke.
– E, slušaj. Svi ljudi se dijele u četiri osnovne grupe. Prvu grupu sačinjavaju najbolji. Oni koji znaju i znaju da znaju. U drugoj su grupi oni koji znaju, a ne znaju da znaju. Treća grupa su oni koji ne znaju a znaju da ne znaju, kao ja na primjer: Ja znam da ne znam pjevati.
– Ili plavi kombi, na primjer? – dobaci Balto.
– Da, ili plavi kombi i crvena „lada“, a četvrta vrsta ljudi su oni koji ne znaju a ne znaju da ne znaju.
– Nego misle da znaju sve – reče Mitar.
– Da, misle da znaju sve. I to su ti, uglavnom, neki funkcioneri o čijoj samovolji i neznanju zavise mnogi jako sposobniji ljudi i njihove ideje, njihove porodice i sve. Čim bude postavljen na neku funkciju, za direktora nekog preduzeća, na primjer, taj misli da sve najbolje zna i da je Boga za bradu uhvatio. Odmah postaje najpametniji i najsposobniji za sve. Imao sam ja kroz svoj posao nekoliko takvih.
– Šta ćemo, narod ga je izabrao – reče Mitar. – Nije džaba još Duško Radović rekao da svaki narod zaslužuje vlast koju ima.
– Tačno – rekoh. – Jedne prilike mi se neka baba žali na vlast i na skupoću življenja, pa veli: „Nije jadan narod kriv.“ Skoro da nisam poludio na te riječi pa joj rekoh: „Ko je nego narod? Narod je glasao i izabrao. Nisu glasale i birale biljke i životinje, nego narod!“, a to što je narod uglavnom glup i lakovjeran pa vjeruje u bajke koje im pričaju političari, to je posebna priča.
PRVI POKUŠAJ PREOTIMANJA PROJEKTA
Buđenje mi je bilo lijepo. Komšinica voli da rano ujutro malo glasnije sluša starogradske pjesme. Kada god čujem nešto kroz zid moga stana, sjetim se kako je Čkalja prokomentarisao kako su tanki zidovi u novogradnji: „Zidovi u novogradnji su tako tanki, da kada ja dobijem lupanje srca, komšija uzima tablete za umirenje!“
Nakon nekoliko starogradskih, slijedio je niz pjesama „Bitlsa“, zatim „Bijelo dugme“, pa Miki Jevremović kao šlag uz jutarnju kaficu. Uđoh u kupatilo i malo se dotjerah, skratio sam bradu i obrijao lice od solufa do brade. Obukao sam rijetko korišteno smeđe odijelo sa prslukom, stavio svoj bijeli šešir na glavu, uzeo štap od bambusa koji sam dobio od prijateljice kada sam izašao iz bolnice. Taj štap joj je bio uspomena na njenog oca i rekla je da mi ga daje od srca. Košulja je bila svilena, boje starog zlata sa nekim blijedim šarama. Kravatu nikada nisam ni volio ni nosio. Kada god bi me pitali zašto ne nosim kravatu, ja bih im citirao neku poznatu modnu kreatorku, kojoj sam zaboravio ime, koja je rekla: „Kravata je najbanalniji dio muške garderobe!“ Obično bi prestajali da me ubjeđuju kako je kravata lijepa i važna. Pošto sam provjerio da li su mi naočale, mobilni, novčanik i ključevi na svom mjestu, krenuh lagano ka svom radnom mjestu. Ta provjera , kada bih rukom prepipao džepove, slučajnom prolazniku bi izgledala kao neki ritual. Naravno, ni sličan onom kad se Nadal sprema da servira. Kada sam se približavao pošti, u kojoj se nalazila i naša kancelarija, zapazih Mitra kako stoji vani i puši pogledajući lijevo i desno očekujući nekog od nas. Čudio sam se zašto je vani kada sam im svima podijelio ključeve, baš zbog toga da se ne bismo morali sačekivati. Kada me ugleda razvuče brkove u osmijeh, ugasi cigaretu na betonu i šutnu čik u park, pa mi krenu u susret.
– Pozdravljam! – reče stisnuvši mi ruku, pa brzo nastavi. – Kaži dragička.
– Dragička – rekoh. – Nikada mi nije bilo jasno zašto ljudi to izgovaraju i šta znači ta riječ. Pretpostavljao sam da je nešto lijepo jer u korjenu je riječ drag. – Juče, pročitah u ,,Politici'' da je ,,Politikin Zabavnik'' došao na teške muke. Neko od čitalaca je postavio pitanje: Kako je nastala riječ dragička? Ekipa je angažovala najbolje stručnjake, koji su tragali nekoliko nedelja, ali desilo se da bukvalno niko, ama baš niko, ni pored mnogo truda, ne nađe ni jedan jedini trag nastanka ove riječi. Morali su čitaocima da saopšte neuspjeh. Niko navodno nije ni dobio ideju kako je mogla nastati ova riječ. Da li je kovanica, sastavljena od dvije riječi, i kojih, ili skraćenica neke stare duže riječi ili neka tuđica, što je malo vjerovatno?
– Ne znam, nikada nisam ni razmišljao o tome, ali znam da se mora reći kako bi se lijepa novost koja se nakon toga saopšti na dobro okrene. E, a ja imam baš dobru vijest. Dakle, kaži dragička – smješkao se Mitar, jedva čekajući da mi saopšti tu vijest, pa ja odlčuih da ga malo držim na ledu. Pogledah u sat pa, kao ljuto, rekoh:
– Pet do osam, a nema nikoga? Gdje su svi?
– Ma doći će, pusti ih. Kaži dra... – prekinuh ga namjerno jedva se suzdržavajući da ne prasnem u smijeh.
– Ne treba mi to „doći će“, ima da budu tu prije osam, jer od osam radimo. Moramo biti ozbiljna firma. Ovo neću tolerisati – preko njegovog ramena vidjeh kako stižu. Vanja ih je pokupio sve pošto je išao po teta Radu, pa kada on zausti da mi kaže nešto, nedopustih mu, ali smanjih ton. – O ovome ćemo prvo razgovarati, prije kafe.
– Našao sam plac! – skoro da je dreknuo Mitar, a ja se nasmiješih i rekoh mu:
– Eto, vidiš da se ne mora reći to tvoje „dragička“ da bi se čula lijepa vijest. Čestitam majstore. Kada uvedem bonus na platu podsjeti me da ti za ovo dam dobar bonus.
– Dao si ti meni, prijatelju moj, najveći bonus što se može dati time što si mi dao posao.
Ostali su nam se užurbano približavali.
– Ne kasnim! – radosno uzviknu Maja držeći ključ u visini glave, ali daleko naprijed, i projuri pored mene ka ulaznim vratima kancelarija.
– Dobro jutro i tebi! – doviknuh za njom još uvijek raspoložen.
– Dobro vam jutro! – pozdravi me teta Rada uz blagi naklon i nastavi izvinjavajući se – Ma došla bih ja i prije, ali me Vanja strpa u auto pa ode po ovo dvoje.
– Nema potrebe da dolazite ranije – rekoh blago – baš je ovo dobro da svi skupa dolazimo.
– Nisi skontao. Prvo moraš restartovati kompjuter, pa onda napraviti taj dovnload!– Balto je nešto objašnjavao mlatarujući rukama, a Vanja je klimao glavom potvrdno. Zastadoše na nekoliko metara da Balto završi priču, a onda nam priđoše. Izrukovasmo se. – Brojtro, šefe. Ne kasnimo, jer se krug firme računa kao da smo u firmi, a mi smo u krugu.
– Daću ti ja krug po toj blentari. Upadaj! – izfintirah da ću ga stvarno i udariti po glavi, a on se sagnu i utrča u kancelariju.
– Zdravo šefe – reče Vanja snebivajući se. – Imamo mali problem.
– Šta je? Gdje je zapelo?
– Ma na rezervi sam, a nemam para da tankujem gorivo.
– Nema problema. Neka ti Maja da novac za pun rezervoar, a ti joj donesi račun i riješen problem.
– Ma mislio sam to akontacijom riješiti, što da firma plaća moje gorivo? – pravdao se dalje pa ga presjekoh:
– Zato, brate, što ga firma i troši. Jesmo li se dogovorili? Čim otvorimo račun u banci doći će još novaca i odmah kupujemo kombi. Trebao bi ti sa Baltom malo pronjuškati po internetu i naći nam neki lijep kombi.
– Koje marke? – upita me Vanja pa se nasmiješi jer je znao odgovor.
– Plavi! – rekoh. Nasmijah se jer nisam se u auta i njihove marke uopšte razumijevao. Nedavno sam mu ispričao nešto čega se on sada sjetio.
– Čemu se vas dvojica smijete? – upita nas Mitar, a Vanja mu reče:
– Sjetili smo se nečega. Znaš koliko se Mrgud razumije u auta? Nedavno mi je pričao kako su ga davno pitali koje mu je auto brat kupio, on im veli „ladu“. Kada su ga pitali koju „ladu“ on im kaže: „crvenu!“ – opšti smijeh ispuni kancelariju, a teta Radi umalo na ispadoše šoljice za kafu iz ruke.
– Sada mu kažem da sa Baltom malo pronjuška po internetu i pronađe neki dobar kombi, a on me pita koje marke. Naravno, rekao sam... Nisu mi dopustili da kažem, nego svi uzviknuše uglas: „plavi!“. Ponovo smo se smijali i tako uz kaficu šalili na moj račun, tačnije na račun toga koliko se ja razumijem u auta.
Pred ulazom u zgradu Opštine namjerno sam se zadržao nekoliko minuta, tako da sam ušao kod načelnikove sekretarice u minut do deset.
– Dobro ti jutro, sine. Jesam ki tačan? – pozdravih je a ona mi se ljubazno nasmiješi.
– Dobro vam jutro, čika Mrgude. Po vama bi se mogli satovi podešavati. Načelnik je sam, idem da vidim može li da vas primi.
Ona uđe u njegovu kancelariju i ja ugledah preko njenog ramena kako on zavaljen u fotelju čita novine, leđima okrenut vratima. Nakon nekoliko trenutaka ona se vrati, a na licu se vidjelo da joj je neprijatno.
– Izvinjavam se, čika Mrgude, ali načelnik kaže da je zauzet i da sačekate, on će vas pozvati kada bude slobodan.
– Nemoj, sine, da ti bude neprijatno. Vidio sam kako je zauzet, čita novine.
– Ja vam to nisam rekla – sa blagom dozom straha pobuni se ona.
– Naravno da nisi. Ne sekiraj se, zbog mene te neće glava zaboljeti. Ja sada odoh. Došao sam po dogovoru. On se nije držao dogovora, i ubuduće, ako me bude trebao neka dođe do mene. Biću u svojoj kancelariji i nisam raspoložen za dječije igrarije. Doviđenja.
– Diviđenja čika Mrgude – reče sa glasom koji se izvinjavao i govorio koliko joj je žao zbog svega toga. – Ne brinite, doslovce ću mu prenijeti vašu poruku.
Nerviralo me njegovo ponašanje. Dok sam se lagano vraćao u kancelariju, razmišljao sam o tome kakvih sve ljudi ima i kako se i koliko mnogi od njih promijene postavši vlast. Stari dobri Nušić. To majka više ne rađa. Sjetih se da sam nedavno negdje čitao kako je neki mladi nadobudni dramski pisac govorio: „Lako je bilo Nušiću pisati kada je sve što se oko njega dešavalo bilo smiješno i vrijedno ruganja.“ E, vala, ako su ikada postojala smiješna vremena to su ova sada. Da nije tragično bilo bi komično!
– Šta bi? Ti prije nazad nego tamo? – upita me Mitar. Maja je upisivala nešto u personalnu knjigu a Balto i Vanja su bili za kompjuterom, vjerovatno tražeći plavi kombi.
– Ma ništa. Dječak bi da se igra sa mnom. Ostavio me da čekam pred kancelarijom dok on ne pročita jutarnju štampu – rekoh. – Znaš li ti onu najbolju podjelu ljudi?
– Znam neke.
– E, slušaj. Svi ljudi se dijele u četiri osnovne grupe. Prvu grupu sačinjavaju najbolji. Oni koji znaju i znaju da znaju. U drugoj su grupi oni koji znaju, a ne znaju da znaju. Treća grupa su oni koji ne znaju a znaju da ne znaju, kao ja na primjer: Ja znam da ne znam pjevati.
– Ili plavi kombi, na primjer? – dobaci Balto.
– Da, ili plavi kombi i crvena „lada“, a četvrta vrsta ljudi su oni koji ne znaju a ne znaju da ne znaju.
– Nego misle da znaju sve – reče Mitar.
– Da, misle da znaju sve. I to su ti, uglavnom, neki funkcioneri o čijoj samovolji i neznanju zavise mnogi jako sposobniji ljudi i njihove ideje, njihove porodice i sve. Čim bude postavljen na neku funkciju, za direktora nekog preduzeća, na primjer, taj misli da sve najbolje zna i da je Boga za bradu uhvatio. Odmah postaje najpametniji i najsposobniji za sve. Imao sam ja kroz svoj posao nekoliko takvih.
– Šta ćemo, narod ga je izabrao – reče Mitar. – Nije džaba još Duško Radović rekao da svaki narod zaslužuje vlast koju ima.
– Tačno – rekoh. – Jedne prilike mi se neka baba žali na vlast i na skupoću življenja, pa veli: „Nije jadan narod kriv.“ Skoro da nisam poludio na te riječi pa joj rekoh: „Ko je nego narod? Narod je glasao i izabrao. Nisu glasale i birale biljke i životinje, nego narod!“, a to što je narod uglavnom glup i lakovjeran pa vjeruje u bajke koje im pričaju političari, to je posebna priča.
– Evo, šefe, našli smo plavi kombi. Da vidiš. – Pozva me Balto i ja odoh do njih – Vivaro, Tur Elegans (L1 H1, 2700). 2.0 CDTI, 66 kilovata / 89 konjskih snaga, ručni mjenjač sa 6 brzina. Kazablanka bijela, presvlake, Teksas, crne boje. Ukupna cijena (bez PDV-a) 178.102 kuna ili 23.519,35 evra.
– Da li je to skupo? – upitah.
– Pa i nije s obzirom da se može kombinovati. Vidiš – pokaza mi Balto sliku na monitoru. – Ovaj prvi dio može da ide bez ostatka. Jednim klikom na određeno dugme dobiješ mali dvosjed kojim možeš da se služiš, a možeš da imaš i cijeli kombi sa 8 plus jeda putnik.
– To je baš praktično. Kupujemo ga.
– Koliko rekoste da košta? – upita Maja spremna da izračunava nešto, vjerovatno ukupnu cijenu sa PDV-om.
– Košta 23 520 evra – reče joj Balto. – Ma, zaokruži ti to na dvadeset četiri hiljade, za nekoliko dana će i biti toliko, kuna polako klizi.
– Dvadeset četri hiljade puta sedamnaest posto, jednako je četiri hiljade i osamdeset, plus, jednako je ...
– Dvadeset osam hiljada i osamdeset evra – rekoh prije nje, a kada me ostali pogledaše, nasmiješih se – Dok sam radio u banci zvali su me digitron.
– Računaj trideset hiljada, osiguranje, registracija, pa zatim dodaci prva pomoć i slično, a razliku ćeš vremenom potrošiti za gorivo – reče Mitar.
– Imam, šefe, još nešto za tebe – reče Balto i pruži mi svežanj posjetnica.
Pogledah ih. Bile su lijepe i praktične sa logotipom i nazivom našeg pozorištanca.
– Treba napraviti i za vas – rekoh, a on se nasmiješi: – Znao sam da ćeš to reći pa sam nam svima napravio slične.
– Bravo majsto – rekoh, pa krenuh ka svojoj kancelariji. – Biću u svom ofisu. Mitre, došao si na red sa svojom istragom. Dođi.
– Trebaće nam i Balto – reče Mitar.
Balto me pogleda i diže desnu obrvu što je bio očit znak da je čuo i da ga živo interesuje o čemu se radi. Ja ga rukom pozvah i uđosmo u kancelariju.
– Pričaj – rekoh Mitru kada smo posjedali.
– Našao sam plac na pravom mjestu. Gazda je mještanin, ali je davno otišao i ne misli se vraćati. Ovlastio je brata, vidio sam sudsku punomoć kod njega, da u njegovo ime proda kompletan plac površine 912 kvadrata. Parcela je 24 sa 38, uz cestu. Graniči sa Baltinim dvorištem. Ima neka stara kuća koju ćeš vjerovatno srušiti. Otraga su ruine nekog poslovnog prostora, magaze, šta li, pravljene od kamena – reče Mitar u jednom dahu, toliko je bio oduševljen svojim otkrićem.
– Ni ja ne znam vlasnika, ali mu je ovaj brat, kojeg Mitar pominje, fin i pošten. Vjerujem da neće biti problema sa njim – kaza nam Bato, a Mitar se nadoveza:
– E, kad bi nam Balto prodao samo dva metra svoje bašte, tačnije četrdeset i osam kvadrata, imali bi genijalan plac. I još nešto, ja sam ga zamolio da nikome ništa ne govori.
– Što se mene tiče, nema problema, mogu to firmi i besplatno pokloniti. – reče Balto uz njegov široki osmijeh.
– Jest besplatno, pa da ti ne mogu dati otkaz. Baš si pametan! – rekoh pa se okrenuh Mitru. – Koliko je povjerljiv taj prodavac?
– Oduševio se kada sam mu rekao šta pravimo, jer on sasvim blizu ima veliki kiosk sa grickalicama i sokovima za djecu. To će mu svakako povećati promet – oduševljeno će Mitar.
– Jesi li još i sa kim razgovarao, za neko drugo rješenje? – upitah Mitra, a on me zbunjeno pogleda.
– Jesam, ali nam to ne treba. Ovaj plac je idelan, u gradu, i na dobrom je mjestu.
– Treba, reći ću ti zašto, kasnije. Gdje je taj drugi plac?
– U Osoju, na izlazu iz grada, malo podaleko za gradsku djecu.
– Odlično. Nisi mu rekao da smo odustali od toga? – pogledah upitno u Mitra, a on mi samo odmahnu glavom, pa nastavih. – To će nam biti zamka za zle duše. Gledajte, načelnikovi ljudi će se raspitivati gdje mi namjeravamo graditi i onda će naći načina da nam to ne dozvole tamo iz nekih urbanističkih ili kakvih li već razloga. Ti ćeš, Mitre, još nekoliko puta razgovarati sa tim u Osoju, raspitivat ćeš se za priključke i malo se cjenkati i odugovlačiti i obavezno mu reci da ne govori nikome, iz razloga što će, ako ljudi čuju kako je to jeftino i dobro, navaliti i drugi pa onda mi nećemo moći da kupimo to.
– Hehehe... Lukavo, lukavo šefe – nasmija se Balto, a Mitar kroz smijeh doda.
– Brzo će proraditi „Radio Mileva“!
– A ovom tvom reci da je dogovoreno i da kupujemo za nekoliko dana dok nam pečat ne bude gotov za ugovor. I neka nikome ne priča o tome jer imamo izvjesnih dušmana koji bi nam to zaustavili iz zlobe. Jeste li govorili o cijeni?
– Jesmo. On kaže da mu je brat rekao da ne daje ispod trideset hiljada evra. Mislim da nije skupo, a ti? – pogleda me upitno.
– Ne, nije skupo. Možda bi se trebali malo cjenkati i on bi vjerovatno spustio za koju hiljadu, tačnije popolovio bi sumu koju je sebi od toga namijenio, ali nećemo. Bolje je imati dobrosusjedske odnose, zar ne? – pogledah u Baltu – A tebi ćemo platiti, ako se slažeš po zvaničnim cijenama?
– Oki-doki – složi se on i upita: – Koje mi uho zvoni?
– Desno! – reče Mitar, a ja brzo dodadoh, pošto sam ga pogledao.
– Lijevo. Zapamtite, uvijek zvoni lijevo uho ako desno nije blizu zida.
– Tačno, lijevo – potvrdi Balto.
– To me vrati u školske dane. Da vam ispričam nešto – rekoh i zavalih se u polu-fotelju, a to uradiše i njih dvojica jer im je bilo jasno da je priča malo duža. – Ja sam išao u osnovnu školu kada je po neki nastavnik znao da opali po koju šamarčinu neposlušnoj djeci. Nije bilo batina štapom kao kod Ćopića u njegovom romanu „Orlovi rano lete“, ali po koja ćuška se događala. Jedan od tih nastavnika je bio i Matko nastavnik srpskog jezika. Tačnije srpskohrvatskog, kako se tada zvao taj predmet. Elem, jedne prilike na času ispitivanja dok je neka učenica nešto odgovarala, Kosta, koji je inače bio snažan i ponosan momčić, i ja smo nešto pričali. Odjednom, znate onaj osjećaj kada čujete tišinu. Pogledasmo po razredu. Svi su ćutali i gledali u nas dvojicu. Brzo pogledamo u nastavnika, a on gleda u mene i zove me prstom da mu priđem. Znam, slijedi šamarčina. Ja gurnem Kostu ramenom i šapnem mu da ga zove nastavnik. On se odlučno uspravi i ponosno ode, te stade pred nastavnika. Ovaj mu rukom pokaže da se sagne. Kada se Kosta sagnuo, brzinom vjetra krenula je nastavnikova desna opuštena ruka i zalijepila Kosti šamarčinu da je puklo jako. Nastavnik mu reče da se vrati na mjesto. Kada je Kosta prolazio pored mene da bi sjeo na svoje mjesto, upita me tiho, ali su to čuli svi: „Koje mi uho zvoni!“ – par minuta smo se smijali, pa kada se malo stišaše ja nastavih. – Zvao je nastavnik i mene i ja sam dobio šamar, ali je to bilo puno blaže nego predhodni, i sve kroz smijeh i nastavnika i nas. Čak i Kosta se smiješio trljajući obraz.
Dok smo se smijali, zazvoni telefon i ja odoh do svoga stola. Svijetlila je Majina lampica. Pritisnuh interfon. Po prvim riječima znao sam da imamo važnog gosta i pokazah momcima da se stišaju.
– Gospodine direktore, ovdje je pomoćnik načelnika i želi da razgovara sa vama – reče Maja.
– U redu, uvedi ga – rekoh, a momci ustadoše s namjerom da pođu. Dadoh im rukom znak da ostanu sjediti.
Prvo uđe Maja i stade kod vrata čekajući slijedeću naredbu, a pomoćnik mi priđe sa blagim smješkom, koji je više ličio na podsmijeh i odlučno mi pruži ruku na rukovanje. Prihvatio sam. Nakon ustaljenih pozdrava pokazah mu na moje momke.
– Maju ste već upoznali, a ovo su moje radne kolege Mitar i Balto. Izvolite sjesti gospodine. Ni ja, a vjerovatno ni vi nemamo puno slobodnog vremen,a pa vas molim da odmah pređemo na razlog vašeg dolaska?
– Slažem se. Šalje me načelnik da malo sa vama porazgovaram o ozbiljnosti funkcije načelnika Opštine. Tačnije načelnik Opštine nije samo običan čovjek, nego to je institucija, ako me razumijete?
Iako je pokušao skriti na njemu se vidjelo da mu je neprijatno. Brzo je prebacivao pogled sa njih dvojice na mene i obratno, a onda bi nekoliko sekundi gledao u svoje ruke kojima je gužvao svoj lijepi kožni, crni neseser.
– Ja znam dobro ko je i šta je načenik Opštine, niste se morali truditi da dolazite kako biste me o tome obavijestili. A ovoga poznajem još dok je bio sekretar Mjesne zajednice Podvode. On je trebao mene, a ne ja njega. Juče smo se dogovorili da se nađemu jutros u deset časova kod njega u Opštini. Bio sam tačan i on je bio sam u kancelariji. Vidio sam dok je sekretarica ulazila da sjedi i čita novine, a onda me je ostavio da čekam pred vratima. E, izvinite, da je sto puta institucija sa mnom se ne može tako sprdati.
Na to on se zakašlja kako bi mi dao znak da sam izgovorio nešto ružno i uvredljivo za gospodina načelnika.
– Izvinite, možemo li o tome nasamo? – upita me gledajući u njih dvojicu. Oni počeše ustajati gledajući u mene, ali im ja dadoh znak da sjednu, pa se obratih pomoćniku:
– Neka ostanu sjediti. To ne samo da su moje radne kolege nego i saradnici i prijatelji. Nemam nikakvih tajni pred njima.
– Ali, načelnik je insistirao da sa vama razgovaram nasamo – pravdao se.
– On može da insistira u svom kabinetu. Ovo je moja kancelarija u mojoj firmi i ovdje ja insistiram. Nastavite, ali molim vas nemojte mi držati nikakve moralne pridike nego pređite na konkretne stvari.
– U redu. Kako hoćete. Načelnik želi da zna dokle ste stigli sa svojim projektom i može li on kako da vam pomogne?
– Ne idem ja nigdje sa svojim projektom pa da sam donekle stigao – rekoh, a ispod oka sam vidio kako se ona dvojica smijulje. – Za sada je sa projektom sve u redu i ne vidim još razloga da bih tražio bilo čiju pomoć. Vi lijepo pozdravite načelnika i recite mu da se srdačno zahvaljujem na ponuđenoj pomoći. Imaću to u vidu pa ću mu se javiti ustreba li mi njegova nesebična pomoć.
– Ali, ovaj, gospodin načelnik insis..., ovaj želi da zna, da stalno bude upoznat sa načinom kako vršite pripreme, gdje ćete praviti vaš kulturni centar... – počeo je da se znoji, da se crveni i da zamuckuje. Presjekoh ga na tren:
– Privatno pozoriše za djecu „Teatar snova“.
– Da, to, pozorište, zatim ko će biti izvođač radove i sve. On jednostavno želi da bude sasvim u toku i da zna svaku sitnicu. On, uostalom ima na to i pravo.
– Pretpostavljam da ste vi ponijeli Zakonik, pa vas molim da mi pokažete gdje to piše i odmah ću vam sve staviti na sto. Gdje piše da načelnik Opštine ima pravo gurati svoj nos u moje privatne stvari?
On se malo oslobodi pa povisi ton za nijansu, istina, ja sam jedva i dočekao.
– Kod takvih stvari, gospodine, nema potpune privatnosti. Mi to, sve to moramo znati. Tu će da dolaze naša djeca, to će biti svojevrsna kulturna i vaspitna ustanova, u jednu ruku javna ustanova.
E, sada ja povisih ton za nijansu iznad njegovog:
– E, ovo nije javna ustanova, u stvari uopšte nije ustanova, nego Privatno pozoriše za djecu „Teatar snova“. Trebam li to da vam nacrtam čovječe?
On se malo umiri pa nastavi izvještačeno mirnim glasom.
– Dobro, moraćete jednom da nam se obratite za građevinsku dozvolu i još štošta. Lakše ćete riješiti te probleme ako budete sarađivali.
– Zaboravio sam vam reći mladi čovječe, ali mislim da vi to i sami znate, da se ovdje svi razgovori snimaju. Uskoro će novi izbori i neće se vašim glasačima dopasti kako vršite prisilu i ucjene novih preduzetnika i kako me tjerate da te milione prebacim u neku drugu Opštinu i da tamo pravim ovo radovanje za djecu. Vi ste pametan čovjek, šta mislite, da li će se dopasti vašim biračima da zbog takvog ponašanja opštinske administracije djeca ovoga grada budu uskraćena za svoje besplatno pozorište?
– Napravićemo mi njima i ljepše i veće nego što je ovo vaše – sasvim tiho reče, kružeći očima po kancelariji tražeći kameru. Dok je bio okrenuo glavu ja sam brzim pokretom okrenuo kameru kompjutera ka njemu. Nekoliko sekundi kasnije ju je ugledao i instinktivno popravi frizuru.
– Lijepo, onda ćemo imati dva dječija pozorišta. Biće puno radosti za djecu – rekoh, smiješeći se. – Imate li još nešto da mi prenesete od gospodina načelnika ili je razgovor završen. – On sačeka nekoliko trenutaka, a onda naglo skoči.
– U redu, ako tako želite, razgovor je završen. Doviđenja!
Očekivano nije došlo do rukovanja, ali dok je išao ka vratima ja mu dobacih.
– Pozdravite mi načelnika i recite da slobodno navrati na čašicu neobaveznog razgovora.
– Jedan nula za tebe!– reče Mitar.
– Ne, prijatelju. Četiri nula za mene! Brojim ja redovno svoje poene.
OSMO POGLAVLJE
KAD GUŠTER MISLI DA JE ALIGATOR
Nekoliko dana kasnije, kada je već stigla i registracija i kada smo otvorili račun u banci (uz izuzetnu ljubaznost bankarki), her Hans je održao obećanje i uplatio nam dva miliona i pet stotina hiljada evra. Predhodno smo od njega primili ugovore na potpis i ovjeru. Pošto sam potpisao, a Maja stavila pečat, Balto je skenirao te ugovore (ugovor o poslovanju i ugovor o oročenju dva miliona evra) i poslao ih mejlom. Ubrzo smo dobili potvrdu od njega da je sve u redu i zaželio nam je puno uspjeha u radu i u realizaciiji, kako reče, „tog genijalnog projekta“. Pola sata kasnije nazvala je šefica iz banke i rekla da nam „je legla uplata od dva i po miliona eura“, jako ljibaznim glasom kao da je na njen račun ta svota legla. Maja ju je ispravila da se kaže evra, „jer mi živimo u Evropi a ne u Europi“, pri tom mi je namignula. Očito se prisjetila događanja pri mom prvom zvaničnom kontaktu sa bankom u vezi firme.
I dok smo pili podnevnu kaficu, uđoše Mitar i gospodin Ramadan da potpišemo kupoprodajni ugovor nekretnine njegovog brata, pri čemu je ovaj imao valjanu u Sudu ovjerenu punomoć. Pređosmo u moju kancelariju. On je pažljivo čitao ponuđeni ugovor, a Maja nam donese po votkicu i kafe.
– Šta ima novo sa planom „B“? – upitah Mitra, a ovaj se nasmiješi pa reče:
– Uspio je. On mi kaže da su dolazili iz nekakve opštinske komisije i rekli mu da prije nego izvrši prodaju mora njih nazvati i tražiti odobrenje, jer, kao, taj plac je od posebnog državnog ekonomsko i strateškog značaja. Nas dvojica i Ramadan se nasmijasmo toj gluposti.
– Ovo je u redu, potpisujem, a evo vam i račun na koji ćete mi uplatiiti novac – reče Ramadan. – Možemo, ako želite, odmah otići do notara.
Pola sata kasnije smo nas trojica bili kod notara. Lijepo nas je primio i poslužio, a njegova sekretarica nam je donijela po kaficu sa malom čokoladicom sa strane, a on je uzeo da čita ugovor. Nestade smješka sa njegovog lica i posegnu rukom za telefonom.
– Izvinjavam se, dobio sam instrukcije da, ako se pojavite sa ovakvim ugovorom, da se odmah javim načelniku. Istina, nije očekivao baš ovaj plac, ali svejedno, moram se javiti.
– Ne morate – rekoh malo oštrije – Nećete, valjda, reći da vam načelnik određuje koje ugovore da ovjeravate, a koje ne?
– Moram provjeriti da li je, možda ovaj plac od posebnog državnog ekonomsko i strateškog značaja – reče malo nesigurno, jer je i sam znao da je to nebuloza.
– O tome će razmišljati u Opštini kada mi budu trebali izdati građevinsku dozvolu. To nije vaš posao. Reći ću vam ja šta je vaš posao, te šta je i ko je notar. Ovo je iz Zakona o notarima – izvadih iz džepa malu bilježnicu koja mi je služila kao podsjednik, pa pročitah: – „Notar ili javni bilježnik je nadležan za službenu potvrdu potpisa na određenim dokumentima. Ovde javni bilježnik provjerava identitet stranke i na pismeno potvrđuje da je stranka pred njim potpisala određeni dokument, odnosno potpis na istom priznala, ne ulazeći u problematiku i sadržaj ugovora, punomoći ili sličnog dokumenta.“ Dakle, vi niste morali ni pročitati te ugovore da biste nam ovjerili potpise na njima, zar ne?
Prvo je jedno vrijeme pogledao u telefon na kojem je još ležala njegova ruka pa na mene. Zbunjivala ga je moja odlučnost i sigurnost. Da ga riješim nedoumice, rekoh.
– Ako ne želite ovjeriti, vi nam lijepo vratite dokumenta, a ja ću izvijestiti ministra da kršite Zakon o notarima tako što se neovlašteno bavite sputavanjem ugovornih stranaka – krenuh da ustajem, a on brzo ostavi slušalicu i slegnu ramenima.
– U pravu ste, nemam ja sa tim ništa, uostalom oni su mi rekli za sasvim drugi plac.
Nekoliko minuta kasnije svi smo potpisali i rukovali se svako sa svakim. Na momenat mi se učinilo da smo to uradili dva puta, što je pokaziivalo da je iščezao grč zbog bojazni da ćemo imati probleme sa tim. Namignuh Mitru, tapšući moju bilježnicu u unutrašnjem džepu sakoa. Na izlazu, on mi šapnu:
– Pet nula za tebe!
– Da, drugar, pet nula – rekoh. – A igramo do sto.
Sa Ramadanom smo se rukovali na ulici. On je otišao svojoj kući, a mi odosmo do naših kancelarija. Za poslove po gradu nismo htjeli Vanju maltretirati da nas vozika. Dan je bio lijep, a i malo šetnje će mi poboljšati cirkulaciju. U kancelariji nas je čekao gospodin pomoćnik. Kažu da je volio da ga tako oslovljavaju pa smo i mi to preuzeli. Takođe, vele da je sa čistom desetkom diplomirao političke nauke, da je bio pedantan i uporan da istjera ono što je naumio. Kada mu priđoh, un ustade i stavi ruke na leđa, čime nam je nedvojbeno dao znak da se ne želi rukovati, a i meni je to odgovaralo. Poput Nikole Tesle koji nije volio ni dozvoljavao rukovanja, ja sam ih izbjegavao gdje god sam mogao. Pošto mi je samo klimnuo glavom u pozdrav (očekivao sam u šali da capne pete od cipela jednu o drugu). Klimnuh i ja njemu, pa pokazah rukom ka mojoj kancelariji. On krenu, a ja pokazah Vanji i Mitru da pođu za nama.
– Gospodine Mitroviću, ovako više ne može i gospodin načelnik je ljut na vas.
– Dobro jutro i tebi, mladi gospodine. Šta tačno ljuti našeg vrlog načelnika?
– Pa lijepo, vi ignorišete njegove zahtijeve i želite i njega i Skupštinu opštine marginalizovati iz ovog projekta.
I dalje je loše prikrivao zbunjenost i pogledao je u kameru koja je ostala okrenuta ka njemu od prošli put.
– Mora da znate da šta god se gradi i formira od kapitalnih vrijednosti za našu društvenu zajednicu mora biti u skladu sa planom dugoročnog razvoja naše pštine i da ne može kako ko želi da zida i gradi na našoj opštini a ne naročito u gradu. I kada ste promijenili odluku da pozorište pravite u Gradini a ne u Osoju kako ste prvo namjeravali?
Zaključih da je notar ipak poslije nas nazvao načelnika i obavijestio ga o svemu. To je bilo i za očekivati. Smetalo mi je drsko ponašanje ovog guštera, zakopčanog do ispod brade, ali sam morao ostati smiren, jer ga je jedino to zbunjivalo. Valjda je, jadnik, mislio da ću se ja isprepadati njegove pojave, odlučnosti i retorike. Pritisnuh dugme za interfon pa rekoh:
– Majo, sine, reci teta Radi da ne kuva kafe, neće se dugo zadržavati ovaj gospodin – zavalih se u svoju fotelju i pogledah ga ravno, ispitavčki u oči. – A odakle tebi ideja da sam ja trebao zidati u Osoju? I što se uopšte tebe i tvog načelnika tiče šta ja zidam i gdje zidam?
Kako sam lagano podizao glas, tako sam se i dizao iz fotelje.
– Hoćete li već jedared da prestanete njuškati oko mene ili da ja u sve ovo uključim i medije, pa da vidimo kakva će onda biti reakcija i vaših glasača i vaših stranačkih lidera u Banjoj Luci? A?! Je li to hoćete? – naglo se vratih u fotelju, zavalih se i mirnim, očinskim glasom mu rekoh. – Okani se ćorava posla, mladi čovječe. Nisi ti sa čistom desetkom diplomira političke nauke da bi bio načelnikov potrčko i prenosio okolo te njegove nebuloze kojih si i sam svjestan. Idi s Bogom, mladi čovječe i okreni se k sebi samom. Doviđenja.
On naglo ustade, zausti nešto da kaže, ali se predomisli, okrenu i ode, bacivši predhodno brz pogled na kameru. Pogledah moje drugare, pa rekoh:
– E, ovo su trenuci kada mi je žao što sam bacio pušenje.
– Srećom nisi votku bacio – nasmiješi se Mitar i ja to odobrih:
– Srećom nisam votku.
Nekoliko trenutaka potom uđoše teta Rada i Maja. Rada nam je nosila kafice, a Maja, naravno, votkice.
– Izvolite kafice!– reče teta Rada. – Ako sam dobro zapamtila: Vi šefe sa dvije male bobe one zamjene za šećer, Vanji sasvim gorka, a za Mitra malo više od normalno slatka?
– Pošto je i on malo više od normalan! – dobaci Vanja uz smješak.
Maja je u međuvremenu stavila votkice pred mene i Mitra, a bezalkoholno pivo pred Vanju, pa mi se obrati.
– Šefe, maločas me zvala Lana iz banke i veli da je ovaj gospodin pomoćnik bio kod njihove šefice i raspitivao se kako može da nam blokira račun.
– O, Bože, ima li granica ljudskoj zlobi? – rekoh.
– Nema – reče Mitar, povuče veliki poslednji dim cigarete koju ugasi, zažmurivši na jedno oko, jer ga je, očito, dim ujeo pa nastavi: – Zlo brzo dođe, a polako prođe, a Sveti Oci kažu: „Ako se odbaci prijedlog duhova zlobe, pobjeda je dobijena bez borbe.“ Oni su to iz iskustva govorili.
– Mislim da nemaju načina da nam zatvore račun.
– Ne mogu bez sudskog naloga. Naravno, prije toga nas trebaju za nešto tužiti ili optužiti – reče Mitar jer je imao veliko iskustvo za ta pravna pitanja iako nije bio pravnik.
– Hvata ih panika – javi se Vanja, pa se nasmiješi. – Zato ovako tarlahaju.
– Tarlahaju?! Otkada nisam čuo taj izraz – nasmiješi se i Mitar.
– U pravu si, Vanja, panika ih hvata. Panika i nemoć, a mislili su da su svemoćni – rekoh –Trebali bi im uzvratiti udarac, ali nisam osvetoljubiv.
– Ma nisu oni krivi, šefe. To je greška prirode. – Nasmiješi se Mitar pa mi nazdravi. – Živ si!
– Živio ti meni. Uvijek sam se divio tim vašim lokalizmima. Vi želju kao što je kod nas „Živjeli!“ ili „Živo!“, pretvarate u tvrdnju: „Živ si!“. Ima ih još mnogo, ali mi je najdraža poimanje riječi „izmaglica“. Kod nas su izmaglice, male, rijetke i mjestimične magle, a kod vas je to ljepše: izmaglica je sitna kiša koja pada iz magle – rekoh i otpih malo votke.
– Ne moraš, a i možeš, šefe, uzvratiti im udarac – vrati temu Vanja.
– Vidio si kako je u grču bio gospodin Pomoćnik sve vrijeme tvog razgovora sa njim, a znaš li zašto? Zato jer on ne zna koliko ti i šta sve znaš o tim njihovim prljavim aktivnostima. On je pametan momak i zna da načelnik nije svemoćan. Niko nije svemoćan.
– Sem Boga. On je jedini svemoćan – veli Mitar, a Vanja ga je tu i čekao pa veli:
– Nije ni on. Ima onaj dobar fazon koji su izmislili oni koji tvrde da ni Bog nije svemoćan. Sjećate se još iz škole, učili ste o Sizifu? Sizif je bio osuđen da veliku kamenu gromadu gura uz planinsku strminu kako bi je postavio na vrh. No, svaki put kada bi se primakao vrhu, kamena kugla bi mu se izmakla i sunovratila u podnožje brda. Sizif je tako pokušavao, iznova i iznova, ali bez uspeha. Naime, Sizif je bio kažnjen jer je bio veoma lukav i varao je ljude. E, sada, on se odluči da upotrijebi to svoje lukavstvo i da pošalje molbu Bogu, te tako dokaže da ni Bog nije svemoguć. Molba je glasila: „Bože, molim te napravi mi toliko veliki kamen koji ni sam ne možeš podići, pa da njega guram dovijeka!“
Otpi malo svog bezalkoholnog piva, smješkajući se i iščekujući naše reakcije. Kada je vidio da ne znamo tu priču, nastavi.
– Kužite li fazon? Ako Bog ne mogne napraviti toliki kamen, znači da nije svemoguć – ne može da napravi toliki kamen, ali ako napravi toliki kamen koji ni sam ne mogne podići, opet nije svemoguć – ne može podići taj kamen.
– Igra riječi – reče Mitar.
– Nije igra riječi, to je igra apsurda! – nasmijah se ja a ostali prihvatiše moj smijeh.
– Kako god, ali je načelnik napokon saznao da nije svemoguć – reče Vanja, pa nastavi. – E, sada je, šefe, na tebi koji ćeš slijedeći korak napraviti. Vidio si, gospodin pomoćnik je isprepadan.
– Ivo Andrić je rekao: „Slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje.“ – reče Mitar, a ja se sjetih nečega što im moram ispričati iz mojih duhovitih đačkih dana.
– Kada pominjemo strah, moram vam ispričati nešto jako duhovito, što mi se davno dogodilo. Bili smo šesti razred osnovne škole kada su prvi put izašli udžbenici sa slikama u boji. Jedne prilike, na velikom odmoru, okupili smo se svi oko Dragana koji je držao udžbenik iz biologije, otvoren na stranicu gdje su bile slike zmija sa otvorenim ustima i spremnim da ugrizu svakoga ko se samo približi. Pitao nas je ko smije staviti najvećoj zmiji u usta svoj prst. Svi smo se smijali, ali u tom smijehu je bila velika doza loše prikrivenog straha. Dvoje su se javili da smiju: Najhrabrija djevojčica u razredu Elisaveta i najdrčniji dječak Kosta. E sada da vam objasnim kako smo stajali, što je veoma bitno za priču. Tik uz Dragana je bila Elisaveta koja je pažljivo približavala svoj prst zmiji na slici. NJoj iza ramena je bio Kosta, a iza njega ja. Bila je potpuna, takoreći mukla tišina. Onog momenta, kada je ona dotakla papir ja sam dreknuo: „Zmija!“ i brzo se sagnuo. Elisaveta se naglo okrenula i zviznula jaku šamarčinu Kosti koji se i sam prepao na taj moj uzvik. Naravno izbila je tuča njih dvoje. Mi, ostali, smo se raširili u krug po stolovima i stolicama, i navijali, muškarci za Kostu, a djevojčice za Elisavetu. Srećom, na vrijeme je ušao razrednik, koji je na hodniku čuo galamu i uletio, te rastavio zaraćene. Niko nikada nije saznao da sam krivac za to bio ja.
Svi smo se smijali. Tako su nam prolazili dani. Nisam nasijedao na sitne provokacije. Jer davno mi je moj pokojni prijatelj Niko Savić (bio je sudija i u travničkom i u zeničkom Sudu), rekao: „Ko nema silu argumenata taj upotrebljava argument sile.“ Čak su pokušali taj predmet, naše pozorištance, staviti kao nešto o čemu treba Skupština opštine Gumno da raspravlja i odlučuje, ali im opozicija nije dopustila da stave ni na dnevni red. Naime, dokazali su im da nije na Skupštini da raspravlja, kad već nemamo finansijskog udjela, o tome kakav će i koliki objekat neko da pravi, jer ako danas imamo privatni fakultet u gradu, pa možemo, valjda, i privatno pozorište. Nije opozicija nas podržala zato što su oni za pozorište, nego je to bio njima dobar način da opoziciji zadaju udarac u bespoštenoj borbi za vlast. Kada su pitali jednog od odbornika da li ide u pozorište on im je rekao: „Prošle godine nisam išao nikako, a ove godine nešto rjeđe, jer nema se vremena, narodu je dogorilo do nokata.“
Jedno jutro uz kaficu Balto nam javi da su nešto pisali o nama na sajtu „Gumno info 24 časa“.
– Slušajte: „Kako saznaje „Gumno info 24 časa“ jutros je na fb profilu vladajuće stranke „Crne zore“ osvanuo natpis o tome kako je izvjesni Mrgud Mitrović sa nekoliko svojih najboljih prijatelja, koje će i zaposliti, mimo Biroa za zapošljavanje, u toj svojoj nezakonskoj firmi, uzurpirao više miliona eura... I oni „eura“... namijenjenih djeci predškolskog i školskog uzrasta stranih donacija. Protiv ovog drskog uzurpatora i njegovih slugu biće podignuta optužnica o čemu će se opredijeliti i Skupština opštine na slijedećoj sjednici, a najvjerovatnije i krivični sud.“
Hhehehe... Ej, vala im pismenost nije jača strana!
– Čuj, krivični sud, pa svi sudovi treba da su pravični sudovi – našali se Vanja.
– Sve novinar do novinara, a od škole imaju najviše velikih odmora – nasmiješi se Mitar.
– Hoćemo li reagovati? Napisati demanti? – upita Balto, a ja mu kao uz „gusle“ odpjevah:
– Ne budali Muso Kesadžijo, nije meni danas do megdana!
– Možda bismo ipak trebali nešto preduzeti. Oni će nas svakako medijski napadati, a ti isti mediji nam neće dozvoliti da se putem njih izjašnjavamo. Treba biti jako oprezan u ratu sa medijima – reče Mitar.
– Pa nismo mi u ratu sa medijima – rekoh, a Mitar doda:
– Sad jesmo, ili bar sa režimskim.
– Pa šta predlažete?
– Predlažem da otvorimo svoj sajt i da na njemu objavljujemo sve što narod treba da zna o našem projektu. Nećemo se ni sa kim prepucavati i neće biti mogućnosti da nam neko nešto lijepi na naše stranice. Narod će lijepo imati mogućnost kontakta i mi ćemo sami birati šta ćemo od toga objaviti i kako odgovoriti na pitanja ili prijedloge – reče Balto.
– Slažem se – rekoh. – Samo budi oprezan. Nemoj davati dušmanima osnove da potegnu kamenom na nas.
Mislio sam da samo u filmovima i tv serijama, režiser napravi tako da se dijalogom neprimjetno najavi šta će se slijedeće dogoditi. Nije prošlo ni nekoliko sekundi kako sam pomenuo kamen. Uz veliki tresak razbijenog stakla, prozora koji je gledao preko parka na ulicu, i koji je pokrivao skoro cijeli taj zid, uleti cigla i porazbija nam čaše, šoljice i pepeljaru na stolu. Vanja i Balto odmah izjuriše da uhvate izgrednika, dok smo mi ostali dolazili sebi. Teta Rada je od straha sjela na pod u svom „radnom kutku“ kako je zvala prostor gdje je kuvala kafe. Maja joj odmah pritrča, da vidi da li je, možda, povrijeđena. Srećom nikome nije bilo ništa sem golemog šoka koji smo doživjeli i samo je malo parče stakla zakačilo Mitra po licu. Maramicom je odmah zaustavio krv.
Nekoliko minuta kasnije uvedoše mangupa koji nam je to učinio. Začas se puno svijeta okupilo pored razbijenog prozora. Stajali su i sa pola metra mirno promatrali šta nam se to događa. Rekoh da odvedu malog u moju kancelariju, a da Maja nazove staklara i da mu kaže da požuri i stavi nam novo staklo.
Dječak star petnaestak godina se tresao od straha, ali me je gledao sa nekim prkosom. Čudan neki miks.
– Podignite ga malo da stoji na vrhovima prstiju – rekoh, a oni to i učiniše. Hladno ga pogledah u oči. – Ko ti je i koliko platio da ovo učiniš?
– Ništa vam neću reći makar me pekli na ražnju –prkosno, kroz skoro stisnute zube progovori momak, a pljuvačka mu je prskala okolo.
– Kakav ražanj, čovječe Božiji. Nemam ti ja vremena za to. Moram odmah sada saznati ko te je poslao da nam ovo uradiš jer ako stigne policija prije, ništa nikada saznati nećemo. Dakle, poslednji put te pitam: Ko ti je i koliko platio da ovo učiniš?
Gledao sam ga nekoliko trenutaka, on je šutio, tada rekoh Vanji:
– Odsjecite mu jezik.
– Ali, šefe... – zaustavi me Vanja kada sam krenuo ka izlazu – Kako ćemo onda od njega saznati ko ga je platio za ovo. Bolje da mu, bar za početak, uho odsiječemo.
– U redu – rekoh jedva se uzdržavajući od smijeha, a njih dvojica su se slobodno i sa uživanjem smješkali, jer momak ih nije mogao vidjeti. – Odsijecite mu uho, ali ćete mu na kraju ipak morati odsjeći i jezik. Pa zar vam momak nije lijepo rekao da nam neće ništa kazati? Zašto da dječaka duplo patite.
Izađoh u prvu kancelariju da vidim dokle su stigli sa čišćenjem. Narod se još nije bio sasvim rasišao, ali nije više bila velika gomila posmatrača. Moji su vrijedno sakupljali staklo u kante koje je Mitar iznosio do kontejnera. Bili su pri kraju sa radom. Ja priđoh posmatračima.
– Uživate li? – rekoh pa se nasmiješih ne želeći da počnem raspravu sa njima. – A šta mislite da mi za ovo vaše uživanje počnemo ulaznice naplaćivati, a? – okrenuh se Mitru.
– Mitre, uzmi ulaznice od Maje pa naplati ovim našim vjernim gledaocima, ali nemoj punu cijenu, nego samo po dvije marke.
– Odmah šefe.
On krenu ka Majinom stolu i kada se okrenuo nasmiješi se gledajući mimo mene. Okrenem se i ja, a tamo više nije bilo nikoga.
– Dobro si se sjetio da im naplatimo gledanje. Takav ti je naš čovjek, možeš mu govoriti šta god hoćeš, i u stanju je da se sa tobom svađa i prepire do zore, ali ako mora dati neku paru tada bježi ko da ga sto zmija juri.
Vratih se u svoju kancelariju i ljuto ih pogledah. Samo je Vanja držao momka za mišku i ovaj nije više stajao na prstima, ali nije bilo više ni drskosti na njegovom licu. Ja kao u čudu zagledam ima li uši, otvorim mu usta da vidim da li je i jezik čitav, pa ću ljuto Vanji koji se cerekao kao lud.
– Zašto nisi izvršio zadak? Ako sam rekao da mu siječeš uho ima da mu sječeš, je l' jasno?
– Nema potrebe, šefe, mali je priznao – reče Balto jer Vanja od smijeha nije mogao progovoriti. – Rekao je da mu je Slino što drži kafić „Plavi kabalero“ platio da nam ciglom razbije prozor.
– Ko je taj?
– On ti je jedan od glavnih u vladajućoj stranci „Crne zore“. Nije baš glavni, ali je najvažniji operativac, ako me razumiješ – reče mi Vanja, a ja pitah Baltu:
– Da li ste pozvali policiju?
– Jesmo, kažu da stižu za nekoliko minuta i da zadržimo prestupnika – odgovori službeno Balto, na šta se ja našalih:
– Što bismo ga zadržavali, šta će nam?
U dječakovim očima sjevnu iskra nade.
– Nama on ne treba. Neka ga oni vode sa sobom.
Dječak obori glavu.
Tog momenta začusmo sirenu policijskog auta i nekoliko minuta kasnije uđoše jedan inspektor u civilnom odijelu i dva policajca u uniformi.
– Dobar dan – obrati se meni, očito dobro upućen.
– Ja sam viši inspektror Šolaja, a ovo su moje kolege. Zvali ste nas?
– Jesmo. Stigli ste relativno brzo. Svaka vam čast – rekoh, prijateljski se smješkajući.
– Koji je razlog vašeg poziva.
Izvadio je blokčić i olovku da brižno zapisuje svaku riječ.
– Ovaj mangup nam je ciglom razbio prozor – rekoh.
– Dakle, neko vam je razbio prozor – poče on da zapisuje, a ja vidjeh kuda to vodi, pa rekoh naglašavajući svaku riječ.
– Nije „neko“, nego ovaj mangup ovde, gospodine viši inspektore Šolaja.
– U redu. Kako se zove? – gledao je hladno u svoj blok očekujući da zapiše šta mu ja kažem.
– Zašto pitate mene, pitajte njega. Neću vas, valjda, ja učiti poslu – rekoh suzdržavajući bijes. Ne volim kada me budale prave ludim.
– I nećete – reče hladno pa se osvrnu okolo.
– I gdje sam ja sada, šta je ovo?
– Ovo je Privatno pozoriše „Teatar snova“ u osnivanju – rekoh.
– Pozorište?! Pa gdje ti je pozornica. Ja nisam nigdje vidio pozorište bez pozornice! – zacereka se on gledajući u policajce, na šta se i oni zacerekaše kao po komandi. Namjerno me prestao persirati kako bi me omalovažio. Prihvatih njegovu igru.
– Sumnjam ja da si ti vidio pozorište iznutra ikada, ako nisi morao vršiti neki uviđaj – rekoh.
– Nemoj ti meni „ti“, nisam ja sa tobom ovce čuvao – reče pošto se prestade cerekati.
– Kako ti sa mnom razgovaraš tako ću ja sa tobom. Naravno, da nisi sa mnom ovce čuvao jer ja to nisam radio nikada.
Tada uđe Maja bojažljivo gledajući okolo. Osjetila je neku napetost u vazduhu. Imaju žene nos za te stvari.
– Kaži Majo?
– Stigao je staklar. Da li da počne da postavlja staklo?
– Ne radite ništa dok ne napravimo uviđaj – reče strogo viši inspektror Šolaja.
– Gospodine inspektore, tragovi su uništeni – naučenu lekciju izusti viši policajac.
– Uništeni? Kako uništeni? Zašto uništeni? – glumatao je inspektor pa strogo pogleda u mene: – Zašto ste uklonili tragove zločina?
Nasmijah se.
– Ne radi se o nikakvom zločinu i ne trebaju vam tragovi. Ovdje je izgrednik koji je bacio ciglu u staklo.
– Koju ciglu? Gdje je cigla?
– Mitar ju je odnio do kontejnera, ako hoćete reći ću mu da je donese – pravdajući se reče Maja.
– Kako ste smjeli da je dirate? – dreknu inspektor na nju i ja se usprotivih.
– Ne deri se na moju sekretaricu. Ako hoćeš vodi ovog momka koji je i onako sve priznao, a ako nećeš, doviđenja.
Okrenuh se Maji.
– Ne boj se, Majo, ništa. Reci staklaru da počne raditi, nećemo u noć ući sa razbijenim prozorom.
– Ima li ovo pozorište uopšte Rješenje o registraciji ili ste vi tu na divlje? – pređe na drugu temu inspektor kada je Maja izašla.
– Naravno da imamo, mi smo ozbiljna firma – rekoh pa na interfon dadoh zadatak Maji.
– Majo, molim te, donesi Rješenje o registraciji firme.
Šutjeli smo nekoliko trenutaka dok Mitar nije donio te papire. Vjerovatno ga Maja zamolila da ih donese, plašila se inspektora. Dao ih je meni a ja inspektoru. On ih je dugo prelistavao. Vidio sam po njemu da ne čita ništa nego kako smišlja slijedeći korak. Pokušao sam predvidjeti šta bi to moglo biti i pogodio sam.
– U redu– napokon on progovori smotavši papire u rolnu – Ovo nosim sa sobom na provjeru. Bićete pismeno obavješteni o ekspertizi.
– Ne nosiš ti naše dokumente nigdje. Znaš i sam da ti za to treba sudsko rješenje – rekoh i brzo mu uzeh dokumenta. On pogleda u njih, pa u mene, zatim krenu rukom ka leđima gdje je, vjerovatno, držao pištolj, pa se predomisli.
– Izgleda da gledaš puno detektivskih filmova. Ja to moram ponijeti sa sobom – reče glasom u kojem se osjetila i panika i molba.
– Ništa ti ne moraš. Reci onom ko ti je naredio da nam izuzmeš dokumentaciju da te je na zlo nagovorio. Ja se izvinjavam i tebi i ovoj finoj gospodi iza tebe što vas nisam ranije obavijestio da se u ovoj kancelariji svi razgovori snimaju – rekoh, a on se na silu nasmiješi.
– Znam za tu vašu kameru, gospodine direktore. Obavješten sam. Mi smo u policiji o svemu dobro obavješteni.
Gurnu malog ka nižem policajcu.
– Ostavljam vas u vašem pozorištu. Još ćemo se mi vidjeti, gospodine direktore pozorišta. Doviđenja.
– Zbogom gospodine viši inspektore Šolaja – rekoh gledajući ga u oči kao što je i on mene gledao. Tada, kao u filmovima, on napravi nekoliko koraka unazad pa se okrenu i naglo izađe između dvojice policajaca, koji odoše za njim vodeći mangupa koji nam je razbio prozor. Vjerovatno će ga izružiti što nije pobjegao kada je to učinio, potom pustiti da ide kući, a njega će okriviti za svu svoju nesposobnost.
– Ako smijem konstatovati, šefe, rezultat je šest nula za tebe.
– Jeste, Mitre, ali dugo je do sto.
– Pa i nije, šefe, kad igraš sa pacerima – razvuče on brke u širok osmijeh.
DEVETO POGLAVLJE
ZATIŠJE PRED BURU
Dani su nam prolazili u iščekivanju projekta i ponude od Japanaca. Na osnovu nekoliko mejlova naše konverzacije, načelno su prihvatili da nam izgrade pozorište, ali su ih interesovali detalji izmjena onog njihovog projekta kojim smo mi raspolagali. Od njih smo saznali da moramo pripremiti infrastrukturu, uraditi i ozidati suterenske radove i saliti takozvanu mrtvu ploču po projektu koji će nam uskoro dostaviti. Takođe moramo izvršiti sve prepreme za instalacije vode, kanalizacije, struje i telefona. Na tu ploču će oni postaviti naše pozorište. Što je značilo da ćemo morati angažovati neko građevinsko preduzeće. Obradovala nas je vijest da će od dolaska njihove ekipe na gradilište, do predaje ključeva proći tačno 80 dana. Znači ni tri mjeseca, a poznavajući naše graditelje, vjerovatno će tu ploču raditi tri- četeri mjeseca. Dodali su, takođe, da će i ove pripremne radove nadgledati njihov inžinjer. Dao sam Balti zadatak da traga za najboljim, najsigurnijim i najbržim građevinskim preduzećem.
– Moramo li raspisivati tender? – upita me Mitar.
– Ne vjerujem. Mislim da je to samo za javne ustanove i državne firme. Mogu sa svojim parama da radim šta hoću i da biram saradnike po ličnom nahođenju – rekoh, iako nisam bio sasvim siguran.
Dok smo tako razgovarali uletiše u kancelariju teta Radini unuka i unuk. Govorili su radosno uglas. Djevojčica Nataša je govorila kako je ona dobila peticu i kako će četvrti razred osnovne škole završiti odličnim uspjehom i kako će kao i svake godine imati sve petice, a mali Miloš je pričao kako je postigao dva gola u školi. Baka ih je jedva smirila, a onda Nataša priđe nama dvojici. Imala je velike lijepe plave oči, a pogled joj je bio bistar i odlučan.
– Volite li zagonetke? – reče, pa ne čekajući naš odgovor nastavi. – Hoćete li da vam postavim jednu?
– Ubih se za zagonetkama – našali se Mitar.
– Ma šali se čika Mitar – rekoh, pošto joj se lice stuži. – Pričaj, slušamo te.
KAD GUŠTER MISLI DA JE ALIGATOR
Nekoliko dana kasnije, kada je već stigla i registracija i kada smo otvorili račun u banci (uz izuzetnu ljubaznost bankarki), her Hans je održao obećanje i uplatio nam dva miliona i pet stotina hiljada evra. Predhodno smo od njega primili ugovore na potpis i ovjeru. Pošto sam potpisao, a Maja stavila pečat, Balto je skenirao te ugovore (ugovor o poslovanju i ugovor o oročenju dva miliona evra) i poslao ih mejlom. Ubrzo smo dobili potvrdu od njega da je sve u redu i zaželio nam je puno uspjeha u radu i u realizaciiji, kako reče, „tog genijalnog projekta“. Pola sata kasnije nazvala je šefica iz banke i rekla da nam „je legla uplata od dva i po miliona eura“, jako ljibaznim glasom kao da je na njen račun ta svota legla. Maja ju je ispravila da se kaže evra, „jer mi živimo u Evropi a ne u Europi“, pri tom mi je namignula. Očito se prisjetila događanja pri mom prvom zvaničnom kontaktu sa bankom u vezi firme.
I dok smo pili podnevnu kaficu, uđoše Mitar i gospodin Ramadan da potpišemo kupoprodajni ugovor nekretnine njegovog brata, pri čemu je ovaj imao valjanu u Sudu ovjerenu punomoć. Pređosmo u moju kancelariju. On je pažljivo čitao ponuđeni ugovor, a Maja nam donese po votkicu i kafe.
– Šta ima novo sa planom „B“? – upitah Mitra, a ovaj se nasmiješi pa reče:
– Uspio je. On mi kaže da su dolazili iz nekakve opštinske komisije i rekli mu da prije nego izvrši prodaju mora njih nazvati i tražiti odobrenje, jer, kao, taj plac je od posebnog državnog ekonomsko i strateškog značaja. Nas dvojica i Ramadan se nasmijasmo toj gluposti.
– Ovo je u redu, potpisujem, a evo vam i račun na koji ćete mi uplatiiti novac – reče Ramadan. – Možemo, ako želite, odmah otići do notara.
Pola sata kasnije smo nas trojica bili kod notara. Lijepo nas je primio i poslužio, a njegova sekretarica nam je donijela po kaficu sa malom čokoladicom sa strane, a on je uzeo da čita ugovor. Nestade smješka sa njegovog lica i posegnu rukom za telefonom.
– Izvinjavam se, dobio sam instrukcije da, ako se pojavite sa ovakvim ugovorom, da se odmah javim načelniku. Istina, nije očekivao baš ovaj plac, ali svejedno, moram se javiti.
– Ne morate – rekoh malo oštrije – Nećete, valjda, reći da vam načelnik određuje koje ugovore da ovjeravate, a koje ne?
– Moram provjeriti da li je, možda ovaj plac od posebnog državnog ekonomsko i strateškog značaja – reče malo nesigurno, jer je i sam znao da je to nebuloza.
– O tome će razmišljati u Opštini kada mi budu trebali izdati građevinsku dozvolu. To nije vaš posao. Reći ću vam ja šta je vaš posao, te šta je i ko je notar. Ovo je iz Zakona o notarima – izvadih iz džepa malu bilježnicu koja mi je služila kao podsjednik, pa pročitah: – „Notar ili javni bilježnik je nadležan za službenu potvrdu potpisa na određenim dokumentima. Ovde javni bilježnik provjerava identitet stranke i na pismeno potvrđuje da je stranka pred njim potpisala određeni dokument, odnosno potpis na istom priznala, ne ulazeći u problematiku i sadržaj ugovora, punomoći ili sličnog dokumenta.“ Dakle, vi niste morali ni pročitati te ugovore da biste nam ovjerili potpise na njima, zar ne?
Prvo je jedno vrijeme pogledao u telefon na kojem je još ležala njegova ruka pa na mene. Zbunjivala ga je moja odlučnost i sigurnost. Da ga riješim nedoumice, rekoh.
– Ako ne želite ovjeriti, vi nam lijepo vratite dokumenta, a ja ću izvijestiti ministra da kršite Zakon o notarima tako što se neovlašteno bavite sputavanjem ugovornih stranaka – krenuh da ustajem, a on brzo ostavi slušalicu i slegnu ramenima.
– U pravu ste, nemam ja sa tim ništa, uostalom oni su mi rekli za sasvim drugi plac.
Nekoliko minuta kasnije svi smo potpisali i rukovali se svako sa svakim. Na momenat mi se učinilo da smo to uradili dva puta, što je pokaziivalo da je iščezao grč zbog bojazni da ćemo imati probleme sa tim. Namignuh Mitru, tapšući moju bilježnicu u unutrašnjem džepu sakoa. Na izlazu, on mi šapnu:
– Pet nula za tebe!
– Da, drugar, pet nula – rekoh. – A igramo do sto.
Sa Ramadanom smo se rukovali na ulici. On je otišao svojoj kući, a mi odosmo do naših kancelarija. Za poslove po gradu nismo htjeli Vanju maltretirati da nas vozika. Dan je bio lijep, a i malo šetnje će mi poboljšati cirkulaciju. U kancelariji nas je čekao gospodin pomoćnik. Kažu da je volio da ga tako oslovljavaju pa smo i mi to preuzeli. Takođe, vele da je sa čistom desetkom diplomirao političke nauke, da je bio pedantan i uporan da istjera ono što je naumio. Kada mu priđoh, un ustade i stavi ruke na leđa, čime nam je nedvojbeno dao znak da se ne želi rukovati, a i meni je to odgovaralo. Poput Nikole Tesle koji nije volio ni dozvoljavao rukovanja, ja sam ih izbjegavao gdje god sam mogao. Pošto mi je samo klimnuo glavom u pozdrav (očekivao sam u šali da capne pete od cipela jednu o drugu). Klimnuh i ja njemu, pa pokazah rukom ka mojoj kancelariji. On krenu, a ja pokazah Vanji i Mitru da pođu za nama.
– Gospodine Mitroviću, ovako više ne može i gospodin načelnik je ljut na vas.
– Dobro jutro i tebi, mladi gospodine. Šta tačno ljuti našeg vrlog načelnika?
– Pa lijepo, vi ignorišete njegove zahtijeve i želite i njega i Skupštinu opštine marginalizovati iz ovog projekta.
I dalje je loše prikrivao zbunjenost i pogledao je u kameru koja je ostala okrenuta ka njemu od prošli put.
– Mora da znate da šta god se gradi i formira od kapitalnih vrijednosti za našu društvenu zajednicu mora biti u skladu sa planom dugoročnog razvoja naše pštine i da ne može kako ko želi da zida i gradi na našoj opštini a ne naročito u gradu. I kada ste promijenili odluku da pozorište pravite u Gradini a ne u Osoju kako ste prvo namjeravali?
Zaključih da je notar ipak poslije nas nazvao načelnika i obavijestio ga o svemu. To je bilo i za očekivati. Smetalo mi je drsko ponašanje ovog guštera, zakopčanog do ispod brade, ali sam morao ostati smiren, jer ga je jedino to zbunjivalo. Valjda je, jadnik, mislio da ću se ja isprepadati njegove pojave, odlučnosti i retorike. Pritisnuh dugme za interfon pa rekoh:
– Majo, sine, reci teta Radi da ne kuva kafe, neće se dugo zadržavati ovaj gospodin – zavalih se u svoju fotelju i pogledah ga ravno, ispitavčki u oči. – A odakle tebi ideja da sam ja trebao zidati u Osoju? I što se uopšte tebe i tvog načelnika tiče šta ja zidam i gdje zidam?
Kako sam lagano podizao glas, tako sam se i dizao iz fotelje.
– Hoćete li već jedared da prestanete njuškati oko mene ili da ja u sve ovo uključim i medije, pa da vidimo kakva će onda biti reakcija i vaših glasača i vaših stranačkih lidera u Banjoj Luci? A?! Je li to hoćete? – naglo se vratih u fotelju, zavalih se i mirnim, očinskim glasom mu rekoh. – Okani se ćorava posla, mladi čovječe. Nisi ti sa čistom desetkom diplomira političke nauke da bi bio načelnikov potrčko i prenosio okolo te njegove nebuloze kojih si i sam svjestan. Idi s Bogom, mladi čovječe i okreni se k sebi samom. Doviđenja.
On naglo ustade, zausti nešto da kaže, ali se predomisli, okrenu i ode, bacivši predhodno brz pogled na kameru. Pogledah moje drugare, pa rekoh:
– E, ovo su trenuci kada mi je žao što sam bacio pušenje.
– Srećom nisi votku bacio – nasmiješi se Mitar i ja to odobrih:
– Srećom nisam votku.
Nekoliko trenutaka potom uđoše teta Rada i Maja. Rada nam je nosila kafice, a Maja, naravno, votkice.
– Izvolite kafice!– reče teta Rada. – Ako sam dobro zapamtila: Vi šefe sa dvije male bobe one zamjene za šećer, Vanji sasvim gorka, a za Mitra malo više od normalno slatka?
– Pošto je i on malo više od normalan! – dobaci Vanja uz smješak.
Maja je u međuvremenu stavila votkice pred mene i Mitra, a bezalkoholno pivo pred Vanju, pa mi se obrati.
– Šefe, maločas me zvala Lana iz banke i veli da je ovaj gospodin pomoćnik bio kod njihove šefice i raspitivao se kako može da nam blokira račun.
– O, Bože, ima li granica ljudskoj zlobi? – rekoh.
– Nema – reče Mitar, povuče veliki poslednji dim cigarete koju ugasi, zažmurivši na jedno oko, jer ga je, očito, dim ujeo pa nastavi: – Zlo brzo dođe, a polako prođe, a Sveti Oci kažu: „Ako se odbaci prijedlog duhova zlobe, pobjeda je dobijena bez borbe.“ Oni su to iz iskustva govorili.
– Mislim da nemaju načina da nam zatvore račun.
– Ne mogu bez sudskog naloga. Naravno, prije toga nas trebaju za nešto tužiti ili optužiti – reče Mitar jer je imao veliko iskustvo za ta pravna pitanja iako nije bio pravnik.
– Hvata ih panika – javi se Vanja, pa se nasmiješi. – Zato ovako tarlahaju.
– Tarlahaju?! Otkada nisam čuo taj izraz – nasmiješi se i Mitar.
– U pravu si, Vanja, panika ih hvata. Panika i nemoć, a mislili su da su svemoćni – rekoh –Trebali bi im uzvratiti udarac, ali nisam osvetoljubiv.
– Ma nisu oni krivi, šefe. To je greška prirode. – Nasmiješi se Mitar pa mi nazdravi. – Živ si!
– Živio ti meni. Uvijek sam se divio tim vašim lokalizmima. Vi želju kao što je kod nas „Živjeli!“ ili „Živo!“, pretvarate u tvrdnju: „Živ si!“. Ima ih još mnogo, ali mi je najdraža poimanje riječi „izmaglica“. Kod nas su izmaglice, male, rijetke i mjestimične magle, a kod vas je to ljepše: izmaglica je sitna kiša koja pada iz magle – rekoh i otpih malo votke.
– Ne moraš, a i možeš, šefe, uzvratiti im udarac – vrati temu Vanja.
– Vidio si kako je u grču bio gospodin Pomoćnik sve vrijeme tvog razgovora sa njim, a znaš li zašto? Zato jer on ne zna koliko ti i šta sve znaš o tim njihovim prljavim aktivnostima. On je pametan momak i zna da načelnik nije svemoćan. Niko nije svemoćan.
– Sem Boga. On je jedini svemoćan – veli Mitar, a Vanja ga je tu i čekao pa veli:
– Nije ni on. Ima onaj dobar fazon koji su izmislili oni koji tvrde da ni Bog nije svemoćan. Sjećate se još iz škole, učili ste o Sizifu? Sizif je bio osuđen da veliku kamenu gromadu gura uz planinsku strminu kako bi je postavio na vrh. No, svaki put kada bi se primakao vrhu, kamena kugla bi mu se izmakla i sunovratila u podnožje brda. Sizif je tako pokušavao, iznova i iznova, ali bez uspeha. Naime, Sizif je bio kažnjen jer je bio veoma lukav i varao je ljude. E, sada, on se odluči da upotrijebi to svoje lukavstvo i da pošalje molbu Bogu, te tako dokaže da ni Bog nije svemoguć. Molba je glasila: „Bože, molim te napravi mi toliko veliki kamen koji ni sam ne možeš podići, pa da njega guram dovijeka!“
Otpi malo svog bezalkoholnog piva, smješkajući se i iščekujući naše reakcije. Kada je vidio da ne znamo tu priču, nastavi.
– Kužite li fazon? Ako Bog ne mogne napraviti toliki kamen, znači da nije svemoguć – ne može da napravi toliki kamen, ali ako napravi toliki kamen koji ni sam ne mogne podići, opet nije svemoguć – ne može podići taj kamen.
– Igra riječi – reče Mitar.
– Nije igra riječi, to je igra apsurda! – nasmijah se ja a ostali prihvatiše moj smijeh.
– Kako god, ali je načelnik napokon saznao da nije svemoguć – reče Vanja, pa nastavi. – E, sada je, šefe, na tebi koji ćeš slijedeći korak napraviti. Vidio si, gospodin pomoćnik je isprepadan.
– Ivo Andrić je rekao: „Slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje.“ – reče Mitar, a ja se sjetih nečega što im moram ispričati iz mojih duhovitih đačkih dana.
– Kada pominjemo strah, moram vam ispričati nešto jako duhovito, što mi se davno dogodilo. Bili smo šesti razred osnovne škole kada su prvi put izašli udžbenici sa slikama u boji. Jedne prilike, na velikom odmoru, okupili smo se svi oko Dragana koji je držao udžbenik iz biologije, otvoren na stranicu gdje su bile slike zmija sa otvorenim ustima i spremnim da ugrizu svakoga ko se samo približi. Pitao nas je ko smije staviti najvećoj zmiji u usta svoj prst. Svi smo se smijali, ali u tom smijehu je bila velika doza loše prikrivenog straha. Dvoje su se javili da smiju: Najhrabrija djevojčica u razredu Elisaveta i najdrčniji dječak Kosta. E sada da vam objasnim kako smo stajali, što je veoma bitno za priču. Tik uz Dragana je bila Elisaveta koja je pažljivo približavala svoj prst zmiji na slici. NJoj iza ramena je bio Kosta, a iza njega ja. Bila je potpuna, takoreći mukla tišina. Onog momenta, kada je ona dotakla papir ja sam dreknuo: „Zmija!“ i brzo se sagnuo. Elisaveta se naglo okrenula i zviznula jaku šamarčinu Kosti koji se i sam prepao na taj moj uzvik. Naravno izbila je tuča njih dvoje. Mi, ostali, smo se raširili u krug po stolovima i stolicama, i navijali, muškarci za Kostu, a djevojčice za Elisavetu. Srećom, na vrijeme je ušao razrednik, koji je na hodniku čuo galamu i uletio, te rastavio zaraćene. Niko nikada nije saznao da sam krivac za to bio ja.
Svi smo se smijali. Tako su nam prolazili dani. Nisam nasijedao na sitne provokacije. Jer davno mi je moj pokojni prijatelj Niko Savić (bio je sudija i u travničkom i u zeničkom Sudu), rekao: „Ko nema silu argumenata taj upotrebljava argument sile.“ Čak su pokušali taj predmet, naše pozorištance, staviti kao nešto o čemu treba Skupština opštine Gumno da raspravlja i odlučuje, ali im opozicija nije dopustila da stave ni na dnevni red. Naime, dokazali su im da nije na Skupštini da raspravlja, kad već nemamo finansijskog udjela, o tome kakav će i koliki objekat neko da pravi, jer ako danas imamo privatni fakultet u gradu, pa možemo, valjda, i privatno pozorište. Nije opozicija nas podržala zato što su oni za pozorište, nego je to bio njima dobar način da opoziciji zadaju udarac u bespoštenoj borbi za vlast. Kada su pitali jednog od odbornika da li ide u pozorište on im je rekao: „Prošle godine nisam išao nikako, a ove godine nešto rjeđe, jer nema se vremena, narodu je dogorilo do nokata.“
Jedno jutro uz kaficu Balto nam javi da su nešto pisali o nama na sajtu „Gumno info 24 časa“.
– Slušajte: „Kako saznaje „Gumno info 24 časa“ jutros je na fb profilu vladajuće stranke „Crne zore“ osvanuo natpis o tome kako je izvjesni Mrgud Mitrović sa nekoliko svojih najboljih prijatelja, koje će i zaposliti, mimo Biroa za zapošljavanje, u toj svojoj nezakonskoj firmi, uzurpirao više miliona eura... I oni „eura“... namijenjenih djeci predškolskog i školskog uzrasta stranih donacija. Protiv ovog drskog uzurpatora i njegovih slugu biće podignuta optužnica o čemu će se opredijeliti i Skupština opštine na slijedećoj sjednici, a najvjerovatnije i krivični sud.“
Hhehehe... Ej, vala im pismenost nije jača strana!
– Čuj, krivični sud, pa svi sudovi treba da su pravični sudovi – našali se Vanja.
– Sve novinar do novinara, a od škole imaju najviše velikih odmora – nasmiješi se Mitar.
– Hoćemo li reagovati? Napisati demanti? – upita Balto, a ja mu kao uz „gusle“ odpjevah:
– Ne budali Muso Kesadžijo, nije meni danas do megdana!
– Možda bismo ipak trebali nešto preduzeti. Oni će nas svakako medijski napadati, a ti isti mediji nam neće dozvoliti da se putem njih izjašnjavamo. Treba biti jako oprezan u ratu sa medijima – reče Mitar.
– Pa nismo mi u ratu sa medijima – rekoh, a Mitar doda:
– Sad jesmo, ili bar sa režimskim.
– Pa šta predlažete?
– Predlažem da otvorimo svoj sajt i da na njemu objavljujemo sve što narod treba da zna o našem projektu. Nećemo se ni sa kim prepucavati i neće biti mogućnosti da nam neko nešto lijepi na naše stranice. Narod će lijepo imati mogućnost kontakta i mi ćemo sami birati šta ćemo od toga objaviti i kako odgovoriti na pitanja ili prijedloge – reče Balto.
– Slažem se – rekoh. – Samo budi oprezan. Nemoj davati dušmanima osnove da potegnu kamenom na nas.
Mislio sam da samo u filmovima i tv serijama, režiser napravi tako da se dijalogom neprimjetno najavi šta će se slijedeće dogoditi. Nije prošlo ni nekoliko sekundi kako sam pomenuo kamen. Uz veliki tresak razbijenog stakla, prozora koji je gledao preko parka na ulicu, i koji je pokrivao skoro cijeli taj zid, uleti cigla i porazbija nam čaše, šoljice i pepeljaru na stolu. Vanja i Balto odmah izjuriše da uhvate izgrednika, dok smo mi ostali dolazili sebi. Teta Rada je od straha sjela na pod u svom „radnom kutku“ kako je zvala prostor gdje je kuvala kafe. Maja joj odmah pritrča, da vidi da li je, možda, povrijeđena. Srećom nikome nije bilo ništa sem golemog šoka koji smo doživjeli i samo je malo parče stakla zakačilo Mitra po licu. Maramicom je odmah zaustavio krv.
Nekoliko minuta kasnije uvedoše mangupa koji nam je to učinio. Začas se puno svijeta okupilo pored razbijenog prozora. Stajali su i sa pola metra mirno promatrali šta nam se to događa. Rekoh da odvedu malog u moju kancelariju, a da Maja nazove staklara i da mu kaže da požuri i stavi nam novo staklo.
Dječak star petnaestak godina se tresao od straha, ali me je gledao sa nekim prkosom. Čudan neki miks.
– Podignite ga malo da stoji na vrhovima prstiju – rekoh, a oni to i učiniše. Hladno ga pogledah u oči. – Ko ti je i koliko platio da ovo učiniš?
– Ništa vam neću reći makar me pekli na ražnju –prkosno, kroz skoro stisnute zube progovori momak, a pljuvačka mu je prskala okolo.
– Kakav ražanj, čovječe Božiji. Nemam ti ja vremena za to. Moram odmah sada saznati ko te je poslao da nam ovo uradiš jer ako stigne policija prije, ništa nikada saznati nećemo. Dakle, poslednji put te pitam: Ko ti je i koliko platio da ovo učiniš?
Gledao sam ga nekoliko trenutaka, on je šutio, tada rekoh Vanji:
– Odsjecite mu jezik.
– Ali, šefe... – zaustavi me Vanja kada sam krenuo ka izlazu – Kako ćemo onda od njega saznati ko ga je platio za ovo. Bolje da mu, bar za početak, uho odsiječemo.
– U redu – rekoh jedva se uzdržavajući od smijeha, a njih dvojica su se slobodno i sa uživanjem smješkali, jer momak ih nije mogao vidjeti. – Odsijecite mu uho, ali ćete mu na kraju ipak morati odsjeći i jezik. Pa zar vam momak nije lijepo rekao da nam neće ništa kazati? Zašto da dječaka duplo patite.
Izađoh u prvu kancelariju da vidim dokle su stigli sa čišćenjem. Narod se još nije bio sasvim rasišao, ali nije više bila velika gomila posmatrača. Moji su vrijedno sakupljali staklo u kante koje je Mitar iznosio do kontejnera. Bili su pri kraju sa radom. Ja priđoh posmatračima.
– Uživate li? – rekoh pa se nasmiješih ne želeći da počnem raspravu sa njima. – A šta mislite da mi za ovo vaše uživanje počnemo ulaznice naplaćivati, a? – okrenuh se Mitru.
– Mitre, uzmi ulaznice od Maje pa naplati ovim našim vjernim gledaocima, ali nemoj punu cijenu, nego samo po dvije marke.
– Odmah šefe.
On krenu ka Majinom stolu i kada se okrenuo nasmiješi se gledajući mimo mene. Okrenem se i ja, a tamo više nije bilo nikoga.
– Dobro si se sjetio da im naplatimo gledanje. Takav ti je naš čovjek, možeš mu govoriti šta god hoćeš, i u stanju je da se sa tobom svađa i prepire do zore, ali ako mora dati neku paru tada bježi ko da ga sto zmija juri.
Vratih se u svoju kancelariju i ljuto ih pogledah. Samo je Vanja držao momka za mišku i ovaj nije više stajao na prstima, ali nije bilo više ni drskosti na njegovom licu. Ja kao u čudu zagledam ima li uši, otvorim mu usta da vidim da li je i jezik čitav, pa ću ljuto Vanji koji se cerekao kao lud.
– Zašto nisi izvršio zadak? Ako sam rekao da mu siječeš uho ima da mu sječeš, je l' jasno?
– Nema potrebe, šefe, mali je priznao – reče Balto jer Vanja od smijeha nije mogao progovoriti. – Rekao je da mu je Slino što drži kafić „Plavi kabalero“ platio da nam ciglom razbije prozor.
– Ko je taj?
– On ti je jedan od glavnih u vladajućoj stranci „Crne zore“. Nije baš glavni, ali je najvažniji operativac, ako me razumiješ – reče mi Vanja, a ja pitah Baltu:
– Da li ste pozvali policiju?
– Jesmo, kažu da stižu za nekoliko minuta i da zadržimo prestupnika – odgovori službeno Balto, na šta se ja našalih:
– Što bismo ga zadržavali, šta će nam?
U dječakovim očima sjevnu iskra nade.
– Nama on ne treba. Neka ga oni vode sa sobom.
Dječak obori glavu.
Tog momenta začusmo sirenu policijskog auta i nekoliko minuta kasnije uđoše jedan inspektor u civilnom odijelu i dva policajca u uniformi.
– Dobar dan – obrati se meni, očito dobro upućen.
– Ja sam viši inspektror Šolaja, a ovo su moje kolege. Zvali ste nas?
– Jesmo. Stigli ste relativno brzo. Svaka vam čast – rekoh, prijateljski se smješkajući.
– Koji je razlog vašeg poziva.
Izvadio je blokčić i olovku da brižno zapisuje svaku riječ.
– Ovaj mangup nam je ciglom razbio prozor – rekoh.
– Dakle, neko vam je razbio prozor – poče on da zapisuje, a ja vidjeh kuda to vodi, pa rekoh naglašavajući svaku riječ.
– Nije „neko“, nego ovaj mangup ovde, gospodine viši inspektore Šolaja.
– U redu. Kako se zove? – gledao je hladno u svoj blok očekujući da zapiše šta mu ja kažem.
– Zašto pitate mene, pitajte njega. Neću vas, valjda, ja učiti poslu – rekoh suzdržavajući bijes. Ne volim kada me budale prave ludim.
– I nećete – reče hladno pa se osvrnu okolo.
– I gdje sam ja sada, šta je ovo?
– Ovo je Privatno pozoriše „Teatar snova“ u osnivanju – rekoh.
– Pozorište?! Pa gdje ti je pozornica. Ja nisam nigdje vidio pozorište bez pozornice! – zacereka se on gledajući u policajce, na šta se i oni zacerekaše kao po komandi. Namjerno me prestao persirati kako bi me omalovažio. Prihvatih njegovu igru.
– Sumnjam ja da si ti vidio pozorište iznutra ikada, ako nisi morao vršiti neki uviđaj – rekoh.
– Nemoj ti meni „ti“, nisam ja sa tobom ovce čuvao – reče pošto se prestade cerekati.
– Kako ti sa mnom razgovaraš tako ću ja sa tobom. Naravno, da nisi sa mnom ovce čuvao jer ja to nisam radio nikada.
Tada uđe Maja bojažljivo gledajući okolo. Osjetila je neku napetost u vazduhu. Imaju žene nos za te stvari.
– Kaži Majo?
– Stigao je staklar. Da li da počne da postavlja staklo?
– Ne radite ništa dok ne napravimo uviđaj – reče strogo viši inspektror Šolaja.
– Gospodine inspektore, tragovi su uništeni – naučenu lekciju izusti viši policajac.
– Uništeni? Kako uništeni? Zašto uništeni? – glumatao je inspektor pa strogo pogleda u mene: – Zašto ste uklonili tragove zločina?
Nasmijah se.
– Ne radi se o nikakvom zločinu i ne trebaju vam tragovi. Ovdje je izgrednik koji je bacio ciglu u staklo.
– Koju ciglu? Gdje je cigla?
– Mitar ju je odnio do kontejnera, ako hoćete reći ću mu da je donese – pravdajući se reče Maja.
– Kako ste smjeli da je dirate? – dreknu inspektor na nju i ja se usprotivih.
– Ne deri se na moju sekretaricu. Ako hoćeš vodi ovog momka koji je i onako sve priznao, a ako nećeš, doviđenja.
Okrenuh se Maji.
– Ne boj se, Majo, ništa. Reci staklaru da počne raditi, nećemo u noć ući sa razbijenim prozorom.
– Ima li ovo pozorište uopšte Rješenje o registraciji ili ste vi tu na divlje? – pređe na drugu temu inspektor kada je Maja izašla.
– Naravno da imamo, mi smo ozbiljna firma – rekoh pa na interfon dadoh zadatak Maji.
– Majo, molim te, donesi Rješenje o registraciji firme.
Šutjeli smo nekoliko trenutaka dok Mitar nije donio te papire. Vjerovatno ga Maja zamolila da ih donese, plašila se inspektora. Dao ih je meni a ja inspektoru. On ih je dugo prelistavao. Vidio sam po njemu da ne čita ništa nego kako smišlja slijedeći korak. Pokušao sam predvidjeti šta bi to moglo biti i pogodio sam.
– U redu– napokon on progovori smotavši papire u rolnu – Ovo nosim sa sobom na provjeru. Bićete pismeno obavješteni o ekspertizi.
– Ne nosiš ti naše dokumente nigdje. Znaš i sam da ti za to treba sudsko rješenje – rekoh i brzo mu uzeh dokumenta. On pogleda u njih, pa u mene, zatim krenu rukom ka leđima gdje je, vjerovatno, držao pištolj, pa se predomisli.
– Izgleda da gledaš puno detektivskih filmova. Ja to moram ponijeti sa sobom – reče glasom u kojem se osjetila i panika i molba.
– Ništa ti ne moraš. Reci onom ko ti je naredio da nam izuzmeš dokumentaciju da te je na zlo nagovorio. Ja se izvinjavam i tebi i ovoj finoj gospodi iza tebe što vas nisam ranije obavijestio da se u ovoj kancelariji svi razgovori snimaju – rekoh, a on se na silu nasmiješi.
– Znam za tu vašu kameru, gospodine direktore. Obavješten sam. Mi smo u policiji o svemu dobro obavješteni.
Gurnu malog ka nižem policajcu.
– Ostavljam vas u vašem pozorištu. Još ćemo se mi vidjeti, gospodine direktore pozorišta. Doviđenja.
– Zbogom gospodine viši inspektore Šolaja – rekoh gledajući ga u oči kao što je i on mene gledao. Tada, kao u filmovima, on napravi nekoliko koraka unazad pa se okrenu i naglo izađe između dvojice policajaca, koji odoše za njim vodeći mangupa koji nam je razbio prozor. Vjerovatno će ga izružiti što nije pobjegao kada je to učinio, potom pustiti da ide kući, a njega će okriviti za svu svoju nesposobnost.
– Ako smijem konstatovati, šefe, rezultat je šest nula za tebe.
– Jeste, Mitre, ali dugo je do sto.
– Pa i nije, šefe, kad igraš sa pacerima – razvuče on brke u širok osmijeh.
DEVETO POGLAVLJE
ZATIŠJE PRED BURU
Dani su nam prolazili u iščekivanju projekta i ponude od Japanaca. Na osnovu nekoliko mejlova naše konverzacije, načelno su prihvatili da nam izgrade pozorište, ali su ih interesovali detalji izmjena onog njihovog projekta kojim smo mi raspolagali. Od njih smo saznali da moramo pripremiti infrastrukturu, uraditi i ozidati suterenske radove i saliti takozvanu mrtvu ploču po projektu koji će nam uskoro dostaviti. Takođe moramo izvršiti sve prepreme za instalacije vode, kanalizacije, struje i telefona. Na tu ploču će oni postaviti naše pozorište. Što je značilo da ćemo morati angažovati neko građevinsko preduzeće. Obradovala nas je vijest da će od dolaska njihove ekipe na gradilište, do predaje ključeva proći tačno 80 dana. Znači ni tri mjeseca, a poznavajući naše graditelje, vjerovatno će tu ploču raditi tri- četeri mjeseca. Dodali su, takođe, da će i ove pripremne radove nadgledati njihov inžinjer. Dao sam Balti zadatak da traga za najboljim, najsigurnijim i najbržim građevinskim preduzećem.
– Moramo li raspisivati tender? – upita me Mitar.
– Ne vjerujem. Mislim da je to samo za javne ustanove i državne firme. Mogu sa svojim parama da radim šta hoću i da biram saradnike po ličnom nahođenju – rekoh, iako nisam bio sasvim siguran.
Dok smo tako razgovarali uletiše u kancelariju teta Radini unuka i unuk. Govorili su radosno uglas. Djevojčica Nataša je govorila kako je ona dobila peticu i kako će četvrti razred osnovne škole završiti odličnim uspjehom i kako će kao i svake godine imati sve petice, a mali Miloš je pričao kako je postigao dva gola u školi. Baka ih je jedva smirila, a onda Nataša priđe nama dvojici. Imala je velike lijepe plave oči, a pogled joj je bio bistar i odlučan.
– Volite li zagonetke? – reče, pa ne čekajući naš odgovor nastavi. – Hoćete li da vam postavim jednu?
– Ubih se za zagonetkama – našali se Mitar.
– Ma šali se čika Mitar – rekoh, pošto joj se lice stuži. – Pričaj, slušamo te.
– E, ovako. Nalazite se u sred pustinje, držite jednu jabuku u ruci i napada vas lav. Kako da dođete do Rima? – ponovo se nasmiješi i reče Nataša, a Mitar se začudi.
– Do Rima? Šta ću ja u Rimu.
– Ma vi se šalite, čika Mitre, zar ne? – sa nadom u glasu reče, pa nastavi – Ne znate? Ja ću vam objasniti. Slušajte! – Malo se prisjećala, pa nastavi odlučno što nam je bio znak da je uspješno osvježila memoriju. – E, ovako. Rekli smo da se nalazite u sred pustinje, da imate jednu jabuku u ruci i da vas napada lav, a vi morate da nađete put do Rima. Pogledate u jabuku i sjetite se da jabuka nikada ne pada daleko od stabla. Brzo se popnete uz to stablo i kada vidite da vas lav više ne može dohvatiti, lakne vam, i, kao što se ono kaže „padne vam kamen sa srca“. Taj kamen pogodi lava u glavu i naravno, ubije ga. Kada to vidite, vi siđete sa drveta radosni, ono, kao da ste na konju. E, sad, kad ste već na konju vi lijepo krenete na put. Nije bitno kojim ćete putem ići jer, kao što znate, „svi putevi vode u Rim“!
– Vode u Rim!... – reče Mitar sa njom u glas, pa reče oduševljeno: – E, svaka ti čast. To je super. Odavno nisam čuo ništa ljepše. Baš ti hvala.
– Šefe, našao sam – javi se radosno Balto. – Evo, „Granit–gradnja“ iz Sarajeva. Imaju najbolje ocjene i najpovoljnije rokove.
– U redu. Pošalji im fotografije kako sada izgleda plac i projekat te ploče. Traži njihove ponude da znamo kako će, koliko i pošto to da nam naprave.
– Dobro, šefe, odoh to da isfotkam. Može li i Vanja sa mnom? – reče smiješeći se.
– Može, naravno, ako hoće.
Vanja se nasmiješi, diže obrvu i ustajući odmahnu glavom. Znao je on da Balto ne voli da pješači.
– Ja s tobom ili ti sa mnom? – reče Vanja, a Balto uz smješak odgovori:
– Ma svejedno, samo da se ne pjehana.
Izađoše, a Mitar i ja pređosmo u moju kancelariju. U prolazu sam dao znak Maji da nam donese po votkicu.
– Kako misliš da ih natjeraš da požure i da se drže roka oko te ploče? – pitao me Mitar.
– Gledaj, oni će u ponudi navesti za koliko dana to mogu uraditi. Ne znaju da li smo mi još nekom poslali sličan zahtjev za ponudom, pa će najvjerovatnije reći kako će uraditi za kraće vrijeme nego što im stvarno treba. E, lijepo. Ja ću ih ugovorom obavezati na tačnost termina iz ponude, sa mogućim penalima u slučaju kašnjenja. Napisaću da za svaki dan prekoračenja cijenu izgradnje smaljujem za 1%, pa neka izvole, neka razvuku na sto godina, ako hoće.
– Lijepo si to zamislio, ali hoće li oni pristati na to?
– Ako hoće da radimo, moraju. Nisam ih ja tjerao da pišu krivo. Razgovaraćemo.
– Samo da salijemo tu ploču, imam osjećaj da će pola posla biti gotovo.
– Ne boj se, snimićemo mi tu ploču – rekoh kroz smijeh jer sam se sjetio nečega.
– U svom sam gradu imao jednog vrlog komičara DŽemu Kukića. Mislim da sam ti pričao u nekoliko navrata o njemu.
Maja unese votkice, nasmiješi se i izađe.
– Je li to onaj što je govorio: „Lako ti je kad znaš“?
– Da taj.
Jednog dana, nakon probe pijuckamo, i on se nešto odluči ustade i ode rekavši nam da će se brzo vratiti. Stvarno dođe brzo i nosi u kesi nešto. Pitamo šta mu je to, a on veli: „Dvije kile eksera i klupko konopca.“ Mi smo se smijali pitajući ga šta će mu to, a on nam veli: „Ma sad nešto kontam, što bih se ja više gurao sa svojima u onoj staroj kući. Odoh sebi, brate napraviti pristojnu kuću i da u njoj ja budem glava porodice. Da se mogu razgaćiti kad god poželim.“ Naravno, smijali smo se i tome, ne vjerujući da će on napraviti kuću, sudeći da je volio da popije i da se provodi. Nakon nekoliko mjesci on nas zove na feštu i teletinu i krompir ispod sača. Mi ga pitamo koji je razlog, a on nam veli: „U subotu snimam novu ploču, pa hoću da to proslavimo. Šalim se, salijevam zadnju ploču pa da mi malo pomognete oko toga jednom omladinskom akcijom, a onda ćemo tu teletinu i krompir ispod sača.“ Naravno, svi smo pristali i obavili to sa puno uživanja.
– Da, nekada se moglo tako. LJudi su bili voljni pomoći jedni drugima. Nije ih trebalo ni zvati, sami dođu kada se treba nešto raditi.
– Evo ti primjer za to što govoriš – rekoh. – Moj stari je svake godine, dok nismo uveli parno grijanje, u aprilu kupovao drva i ugalj za slijedeću zimu. Ne pamtim da smo zimu sačekali, a da podrum nije bio pun lijepo složenih drva i uglja. Elem, čim stigne kamion sa drvima i počne ih kipovati iza naše zgrade, iz susjednih zgrada izlaze komšije sa sjekirama da pomognu mom starom. Sve to zajednički iscjepamo i složimo u podrum za nekoliko sati.
– E, ajd sad reci nekome da ti nešto pomogne uraditi. Odmah pita koliko ćeš mu platiti – gunđao je Mitar. – Ili će ti reći kao onomad Vlado što je rekao Zoki. Znaš za to?
– Ne – nasmiješih se jer sam očekivao da će biti nešto duhovito. – Pričaj!
– Stigao Zoki ugalj, tri tone, i traži ko će mu pomoći da to ubaci u šupu. Puno je to tri tone. I tako pita on Vladu brku da mu pomogne, a ovaj mu reče da ne može i da je bolestan. Zoka se iznenadi pa ga zabrinuto, saosjećajno pita šta mu je, šta ga boli, a Vlado će ti na to: „Ma boli me ona stvar, pa se izrazi koja stvar, za tvojim ugljem!“ – zajedno smo se tome smijali.
– Kad spomenu Vladu ja se sjetih jednog mog starog drugara Vlade Gavrića. Jedne prilike pita on onog mog komičara DŽemu da mu posudi trideset njemačkih maraka, a ovaj mu veli: „Nemam. A i da imam odakle mi?“
Dok smo se smijali proviri Balto:
– Šefe, stigli smo. Hoćeš da vidiš fotke?
– Hoću – rekoh.
Ispismo ono votke što nam je bilo u čašama i pođosmo za Baltom do njegovog kompjutera. Napravio je dvadesetak fotki, baš iz svih mogućih uglova. Bile su dobre.
– Bravo, majstore. E, to ćeš im poslati, i onaj dio projekta što se tiče te mrtve ploče, a te fotke ćeš svakako poslati i Japancima da ljudi imaju uvida u to gdje pravimo pozorište – rekoh, a on dodade:
– Važi, ali ću za njih napraviti još fotki sa malo veće udaljenosti da vide u kojem će ambijentu graditi to pozorište.
– Može, pametno. Što bi moj stari rekao: „Imaš ti u glavi dok se ne iščešljaš!“
Okrenuh se Maji.
– Majo, ti malo prosurfaj po portalima da vidimo da li nam još neki psi laju oko kuće?
– „Psi laju, karavan prolazi!“ – reče sa smješkom ona, pa poče da kucka po tastaturi.
Nakon nekoliko dana stigla nam je veoma povoljna ponuda od građevinara, u kojoj su rekli da će od potpisa ugovora najdalje za dana završiti posao i da, što se njih tiče, mogu početi odmah sa radom. Rekoh Balti da im javi da prihvatamo i da se strpe nekoliko dana dok ne dobijemo građevinsku dozvolu, za koju smo predali zahtjev i svu potrebnu dokumentaciju prije desetak dana.
– Gazda Mitre, idemo nas dvojica do Opštine, da vidimo gdje je zapelo – rekoh, a on se nasmiješi:
– Da ih pitamo: „Đe, ba, zapelo?“.
– Dobar dan, mlade dame, kako ste nam danas? – upitah, pošto smo ušli u kancelariju u koju su nas uputili oni iz pisarnice gdje smo predali zahtjev za izdavanje građevinske dozvole i ostalu dokumentaciju. Tu su bile tri jako ljubazne žene srednjih godina sa kojima sam se znao dugo. Od najstarije je sin igrao kod mene u dvije predstave.
– Pamtimo i bolje dane, moj Mrgude – reče ona. – Kojim dobrom?
– Htjeli smo da vidimo gdje je zapelo oko naše građevinske dozvole? – one se zgledaše i prestadoše smješkati. Druge dvije se brzo vratiše svojim papirima, a ova najstarija nam se blago i saosjećajno nasmiješi:
– Bojim se da tu ima stanovitih problema i da ćete o tome morati razgovarati sa šefom – glavom pokaza prema susjednim vratima.
Zahvalih se na ljubaznosti i odosmo ka tim vratima. Primijetih da je ona najmlađa odmah digla slušalicu i kako je krijući pogled i svoju aktivnost brzo drugom rukom posegnula za telefonom da bira brojeve. Shvatih da nekome javlja da smo tu. Naglo se okrenuh prema njoj i uz smješak rekoh:
– Pozdravi mi gospodina Pomoćnika.
– Hoću, hvala. – reče ona pa zbunjeno izmjenja nekoliko pogleda ka telefonu i meni, pa se blago zacrveni shvativši da sam je provalio.
Šef me samo kratko pogleda i vrati pogled na novine. Nas dvojica se pogledasmo i kao da smo se telepatijom dogovorili ostadosmo da stojimo metar ispred njegovog stola ćuteći. U narednih nekoliko sekundi nas je sve češće pogledao kratkim, blic pogledima, te na kraju spusti novine i pogleda me ravno u oči sa facom koja nije ništa govorila, kao da je stao kod fotografa da se slika za ličnu kartu.
– Dobar dan – rekoh, a Mitar samo klimnu glavom. Šef je čekao da nastavim, da ga nešto pitam ili kažem za šta sam došao, a ja sam čekao odgovor na moj pozdrav. Namjerno sam ga htio isprovocirati, što sam očito i uspio, jer on blago zgužva novine i vrlo nestrpljivo reče:
– Izvolite?
– Dobar dan – ponovih, a Mitar dodade kao podršku:
– Dobar dan.
– Dobar dan. Izvolite – reče šef i nasloni se leđima u svojoj ogromnoj fotelji, koju kao da je donio iz nekog pozorišta. – Šta ste trebali?
– Želio bih da znam zašto još nije gotova moja građevinska dozvola?
– Kako tačno glasi naslov tražioca dozvole? – reče on kopajući po gomili fascikli koje su zauzimale dvije trećine njegovog ogromnog radnog stola.
Lagano me obuzimao osjećaj da sam na predstavi Nušićevog „Narodnog poslanika“.
– Privatno pozoriše „Teatar snova“ – kratko rekoh, a on sa podsmjehom postavi umno pitanje:
– Pa dobro, je li pozoriše ili teatar?
– Ne mora se biti puno pametan da bi se shvatilo da se moje privatno pozorište zove „Teatar snova“.
– To kao ja nisam puno pametan? – baci blic pogled na mene pa nastavi roviti po fasciklama. – Kada sam ja išao u poozorište, ti si jurio ovce po Vlašiću.
– To je, vjerovatno, bio i poslednji put da si išao u pozorište – rekoh uživajući u transformaciji face sagovornika kada god bih, slijedeći njega, prešao na „ti“. – A što se tiče ovaca, svega sam nekoliko puta išao na Vlašić da kupim jagnje za prvomajski uranak.
– Prvomajski uranak? – sa gađenjem reče i doda sa podsmjehom: – Komunjara, a?
– Ne, ti si bio komunjara, a ja sam bio iskren i pošten komunista.
– Ja?! Ja nikada nisam bio komunista!
– Jok nisi! Znaš li ti u čemu je razlika između komunjare i komuniste?
– Isto sranje – reče on prelazeći na drugu hrpu fascikli. Tada ugledah svoju žutu fasciklu ispred njega djelomično pokrivenu novinama.
– Ne znaš, naravno da ne znaš. Komunisti su oni koji su vjerovali i koji još uvijek vjeruju u ciljeve i ideale Komunističke partije i njenog Manifesta, a komunjare su takvi kao ti, koji su bili članovi Saveza komunista Jugoslavije samo kako bi se bolje laktali kroz život i zauzimali bolja radna mjesta i ugled u društvu.
– Pa gdje su ti sada ti tvoji komunisti? Pokrali što ste mogli, pa se raspali k'o balon od sapunice, k`o bugarska skupština.
– Eno ih u raznim strankama u vrhovima izbornih lista. A običan svijet danas, kao i onda, šuti i gleda kako da preživi. Jer, kao što je onda bilo da nisi dobar čovjek, ako nisi u partiji, tako sada nisi dobar čovjek ako ne ideš u crkvu i ne zoveš ga na slavu. Niko te ne pita imaš li ti šta da jedeš, gdje da spavaš, kako i čime slavu da slaviš?
– Bogami, mi smo uvijek slavili i slavu i Božić.
– I Prvi maj i 29. novembar i sve ostalo.
– Pa šta fali, važno je da se proslavlja – kratko se nasmijši, otkrivši domine umjesto zuba. – Ti si mi našao brinuti se da l' narod ima šta da jede, a ovamo praviš privatno pozorište.
– Dobro si ti upoznat sa čijim i kakvim parama ja to pravim. Morao sam ga sačuvati od opštinskih lešinara i gradskih tajkuna.
– Vrijeđaj, vrijeđaj. Znaš li ti onu staru poslovicu: Koga je moliti, nije ga ljutiti? – u očima mu bljesnu ponos što je znao jednu poslovicu.
– Ja ovde nikoga ni za šta ne molim. Samo tražim da mi se izda dozvola da mogu nastaviti sa radom na svom projektu.
On odustade od traženja i umorno se zavali u fotelju „Jevrema Prokića“, kao da je tri sata orao tvrdu kamenitu heregovačku livadu. – Koju ću danas i da dobijem.
– Danas?! – slatko se nasmija šef – Pa vidiš, čovječe, da i nema ovde tvoje dokumentacije. Kako da ti dam dozvolu ili odgovorim na upit ako taj upit i ne postoji. Idi dole u pisarnicu i vidi kome su to oni šarlatani proslijedili. Meni nisu.
– Eto ti moje dokumentacije u toj žutoj fascikli ispod novina. Izgleda da si je baš jutros studirao i smišljao kako da me osujetiš u namjerama da napravim to pozorište?
– Ovo? Misliš da je ovo tvoje? – reče on uzevši fasciklu.
– Nemam šta da mislim. Znam da je to.
– Sumnjam al' 'ajd' da vidimo – reče, pa po starinski pljucnu u prst i počne listati moje papire otraga kao kada čita novine, pa krene od sportskih strana. Nakon izvjesnog vremena podiže upitno pogled. – Pa gdje ti je urbanistička saglasnost? Ne možeš dobiti građevinsku dozvolu bez urbanističke saglasnosti.
– A gdje sam trebao podnijeti zahtjev za nju? – rekoh, iako sam znao odgovor. On se pobjedonosno nasmiješi i reče:
– Ovdje, naravno. Ali ti to nisi znao i nisi ni napravio zahtjev. Veze sa životom nemaš, a ovamo se praviš pametnjaković i vajni poslovan čovjek.
– Pogledaj bolje. Sve je tu – rekoh mirno, a on poče brzo da lista moje papire govoreći povisivši ton. – Nije tačno da je ovde. Nema ga, vidiš da ga nema?
– Ne vidim ja ništa i nije moje da gledam. Ja imam uredno ovjerene kopije svih dokumenata koje sam predao od strane pisarnice. Dakle, ti treba da gledaš, a ne ja.
On opet baci onaj blic pogled na mene pa tada kao otkri taj moj zahtjev.
– Aaaa, evo ga. Jeste, to je taj zahtjev. Da vidimo šta piše.
– Tek danas ćeš početi da čitaš tu dokumentaciju?
– Polako, nigdje se ne žurim. Imam vremena još dvije godine do penzije.
– Moram te upozoriti da time kršiš Zakon – rekoh, a on prestade da se cereka. – Kršiš „Etički kodeks“ Opštine Gumno.
– Ma nemoj? Šta ti znaš o „Etičkom kodeksu“, matere ti? – ponovo poče da se cereka sklopivši moju fasciklu i baci je na vrh najudaljenije gomile gledajući me pobjedonosno.
Kada sam posegao za unutrašnjim džepom sakoa u očima mu bljesnu iskra straha. Možda je pomislio da vadim pištolj, ali kada vidje u mojoj ruci mali niotes laknu mu.
– Evo šta ja znam o „Etičkom kodeksu“ – lagano sam prelistavao stranice tog blokčića namjerno otežući kako bi se on što duže mučio pitanjem šta ja to imam, pa počeh čitati: – Etički kodeks službenika i namještenika Opštine Gumno, Član 14. Načelnik bilo kojeg Odjela Opštine Gumno ili osoba koju on ovlasti, daje odgovor na zahtjev za izdavanje traženog dokumenta ili izdaje traženi dokument najkasnije u roku od 7 dana od podnošenja zahtjeva.
– Sve letim – podsmijehnu se on ironično, ali ne sa sigurnošću sa kojom je to do sada radio.
– Je l'? E, pa ima još: „Etički kodeks službenika i namještenika u Odjelu za opštinsku samoupravu i upravu Opštine Gumno, VI., Pritužbe na nepoštivanje Etičkoga kodeksa. Član 15., Građani i službenici mogu se obratiti Načelniku Opštine Gumno pritužbom na ponašanje službenika, za koje smatraju da je protivno odredbama Etičkoga kodeksa. Pritužbe razmatra Načelnik Opštine Gumno i po potrebi pokreće postupak zbog povrede službene dužnosti, utvrđene Zakonom, drugim propisom ili Pravilnikom o radnim odnosima i odgovornostima za povrede službene odnosno radne dužnosti u Odjelu za opštinsku samoupravu i upravu Opštine Gumno. Načelnik Opštine Gumno ili osoba koju on ovlasti, daje odgovor na pritužbu najkasnije u roku od 7 dana od njena podnošenja.“
– Kome ćeš se žaliti? Načelniku? Pa on je...
Tada zastade u strahu da je počeo govoriti ono što nikako nije smio, ali sam ja već i iz ovo malo riječi razumio pa nastavih njegovu misao:
– Pa on je i naredio da se po svaku cijenu osujete moje namjere oko tog pozorišta. To si htio da kažeš, a? Odlično! Zato sam ja i poveo svjedoka koji sve snima.
Mitar se brzo dosjeti i iz džepa izvadi mobilni telefon okrenut stražnjom stranom pa ga vrati u džep.
– Ali ja neću sa ovim kod načelnika nego u medije.
– E, jedva te čekaju mediji. Već su te i onako puni.
– Ne mislim ja na ove vaše novinarčiće koji pišu po lokalnim sajtovima na internetu, nego na prave medije, državne. Pa da vidimo kako ćeš penziju dočekati u portirnici gdje si i počeo svoj stogodišnji radni vijek u ovoj zgradi.
Gledao me je jedno vrijeme sa istom bezizražajnom facom, a onda posegnu rukom ka telefonu, ja ga zaustavih riječima.
– Razmisli malo prije nego napraviš slijedeću glupost. Zar misliš da će načelnik dopustiti da mu se zaljulja fotelja pred slijedeće izbore? Za sve će okriviti tebe, suspendovat će te.
– Pa suspendovat će me i ako ti dam dozvolu – reče skrhan brigom za ličnu egzistenciju, a ona nadmenost se rastopi kao snježna pahuljica kada padne na dlan.
– Neće. Ne smije. Sada ga imaš u šaci.
– Ja njega?! Kako?
– Reći ćeš mu da te on tjera da kršiš Zakon i da si ti baš prema tom Zakonu i dužan ne izvršiti takvu naredbu. Čak si dužan i prijaviti to državnoj kontroli, ali da ti nećeš jer želiš da ga zaštitiš.
Tada odlučih da ne izmišljam dalje da se ne bih upleo u sopstvene laži, tačnije to su bile moje pretpostavke da bi tako trebalo da piše u Zakonu, ali da li piše ili ne, ja pojma nisam imao.
– Dakle, hoćeš li ga zvati ili ću dobiti potrebne dokumente? – gledao me je nekoliko trenutaka još uvijek držeći slušalicu, a onda pritisnu jedno od dugmadi. Znao sam da nije zvao načelnika i da je to vjerovatno interfon veza sa sekretaricom.
– Marija, reci Anđi da nam donese tri kafe i tri viskija – reče, a Mitar dobaci podigavši dva prsta do nosa kao u školi, pa tiho dobaci:
– Mi bismo radije votkice.
– Jedan viski i dvije votke – kratko reče, spusti slušalicu i otpuhnu. – E, pa Bože, valjda sam došao na red da mi pomogneš.
– Hoće – saosjećajno reče Mitar. – Bog voli pokajnike i prašta im.
Pola sata poslije smo izašli iz zgrade Opštine sa svom potrebnom dokumentacijom.
– I, gazda Mitre, koji je sada rezultat?
– Sedam nula, šefe! Sedam nula!
DESETO POGLAVLJE
POZORIŠTE JE PRIJE SVEGA IDEJA I POTREBA
Veliki kamion sa ogromnom prikolicom na kojem su bili po jedan rovokopač, bager i buldožer gusjeničar, protutnja pored naših prozora koji se blago zatresoše, a Mitar skoči.
– Evo ih, šefe. Odoh ja tamo – reče Mitar žurno prikupljajući svoje cigarete i ostali pribor sa stola, pa onako s nogu dopi kaficu i srknu ostatak votke u čaši. – Možda smo mogli napraviti malu ceremoniju za početak radova?
– Ma, jok. Napravićemo pravu svečanost prilikom otvaranja pozorišta – pogledah u sat pa nastavih. – Baš me čudi što im kasni glavni inženjer, jer su Japanci poznati po tačnosti?
– Da, sjećaš se one priče kako se ubio ministar saobraćaja u Japanu jer mu je jedan voz kasnio tri minuta? – reče Vanja, pa doda: – Hoću li, šefe i ja sa njim na gradilište?
– Nećeš. Ti sačekaj Japanca inžinjera, pa ćeš njega odvesti tamo.
Desetak minuta kasnije uđoše jedna mlađa, a druga starija Japanka. Starija se zvalaTošimi i bila je taj očekivani inženjer, a mlađa Fumiko, prevodilac. Izvrsno je govorila srpski sa onom mekoćom u glasu i specifičnom bojom. Tokom prevođenja uspješno je oponašala dikciju i mimiku sagovornika kojeg je prevodila. Kratko smo popričali i dogovorili se da ih Vanja odveze na gradilište da se upoznaju sa situacijom, potom da ih odveze do hotela „Magla“ gdje ih je čekao dvosoban apartman sa pogledom na rijeku. Kada se smjeste i malo odmore naćićemo se u „Plavom salonu“ restorana njihovog hotela na ručku u dva popodne.
– Bilo bi dobro, Majo, da im se nađeš malo u večernjim časovima. Da ih malo uputiš u prirodne ljepote Guvna, mislim kafiće i sl.
– Nema problema, šefe ali mislim da bi im se ti trebao naći pri ruci. Inženjerka je tvoja kategorija – nasmiješi se i doda: – Koliko smijem potrošiti na njih?
– Koliko budeš mislila da je potrebno.
– U redu. Bićeš zadovoljan.
Pola sata kasnije Vanja se vratio i ispričao nam oduševljeno šta je bilo na radilištu.
– One su tamo postavile manji kontejner u kojem su se nalazile dvije kancelarije. Zato su i kasnile. Jedna je bila za njih dvije, a druga za rukovodioca gradilišta. Kada smo došli, taj kontejner je bio spreman, i na njega struja priključena, mašine istovarene, onaj tegljač otišao, a radnici su sjedili ili ležali okolo uživajući u sunčanom danu. Među njima su bile dvije gajbe piva. Šef gradilišta je pokušavao da ih malo požuruje da krenu sa radovima, govoreći o rokovima i slično. Oni su mirno slušali, ali ničim nisu pokazivali da im se žuri. Ove dvije uđoše prvo u kontejner da provjere da li je sve na svom mjestu. Ušao sam i ja sa njima. Ono sam viđao samo u filmovima. Kao da sam ušao u kokpit svemirskog broda, sve pusta elektronika sa milion malih monitora i svjetlucavih lampica u svim bojama. Kratko se zadržale, čačkale nešto po kompjuterima, potom stavile na glave radne kacige, a onda su izašle. Popele se u korpu bagera i dale znak onom čovjeku koji je sjedio u kabini da ih malo podigne, pa da ugasi motor. Digao ih je jedno metar, metar i po od zemlje. Svi su se počeli okupljati oko njih. Gledali su ih ko da se spremaju da zaplešu uz striptiz. Nisu jadnici mogli ni naslutiti šta ih čeka. Nisam ni ja, koji sam znao ko su one, a kamoli oni, đutani, polupijani. Bile su mirne, a onda poče predstava. Prvo se starija derala na japanskom jeziku, a potom mlađa isto tako na srpskom jeziku. Izružili su ih kao šarove. Zaprijetili su da će svaki koji bude zabušavao biti otpušten, a ako bude pet otpuštenih radnika da se jednostrano raskida ugovor sa „Granit–gradnja“ iz Sarajeva, te da će oni morati platiti penale za nanesenu štetu koja je prouzrokovana tim raskidom ugovora.
Počeo šef da se buni, da ih pravda kako su umorni od puta, ali ona mu reče da laže, da zna da su stigli sinoć i da su se dovoljno odmorili, i to, da, kako se nisu one umorile, koje su maločas doputovale iz Japana, a oni se umorili koji su sinoć došli iz Sarajeva? Nekoliko minuta poslije sve je pucalo od poslova. Svi su nešto žurno radili: jedni markirali po crtežu, rovokopač na jednoj strani, a buldožer na drugoj. Živi mravinjak je naše gradilište, a narod se okupio kao da je cirkus. Došlo mi da im karte naplatim – nasmija se pa doda: – Šteta što nisam ponio jedan blok karata.
– E, super. To je vrlo, vrlo, vrlo dobra vijest – rekoh. – Majo, da li sada vidiš koliko si mi potrebna? Hoću da nas dobro razumiju i da znaju sve šta nam se kuva. Sve, i kako smo došli do projekta i na kakve spletke nailazimo. A na kraju ih zamoli da nam pomognu i da ne dopuste i ne nasijedaju na bilo kakve smicalice u firmi i oko firme.
– Si, šefe. Baš mi je drago što mi daješ taj zadatak. Neću ih puštati same van njihovog apartmana.
– Gdje su sada? – pitah Vanju. – Da li si ih smjestio u hotel.
– Jesam, a one su na recepciji zamolile buđenje u pola dva.
– Dobro, Vanja. Vidi da i mi ne zakasnimo. Moramo tamo biti prije dva.
– Ide li neko sa tobom? – ušita me Mitar.
– Da, Vanja i Maja. Neka teta Rada skuha pun lonac kafe pa im ti i ona odnesite na gradilište. Koliko ih tamo ima?
– Tačno četrdeset sa šefom – reče Vanja.
– To me podsjeti na ono kada pita žena neku staru Anu, prije tridesetak godina: „Koliko si, Ane, imala kopača?“, a ova joj kaže: „Šest i moj Anto peti!“ – svi se nasmijasmo, a ja dodah Mitru: – Kupićeš toliko velikih porcija ćevapa. Kada im budeš dao to, reci im da ovo neće biti uvijek, samo prvog i zadnjeg dana na gradilištu.
– Si šefe – reče mi Mitar i ode do telefona da naruči ćevape.
– Šefe, našao sam nešto što bismo, možda, morali svi znati – javi se Balto.
– Šta imaš?
– „Japanski poslovni bonton“.
– E, super. Čitaj.
– „Uspostavljanje prvog kontakta za japanske poslovne ljude predstavlja ogroman korak. Zbog toga je potrebno da imate strpljenja, jer se poslovni kontakti u ovoj zemlji grade dugo i polako...“
Čitao je Balto tečno, što me podsjeti na njegove prve čitače probe iz vremena kada je kao mali bio talentovan glumac kod mene, na mojim prvim probama Dramskog studija u Domu kulture Gumno; Balto je dalje čitao sa monitora: – Za početak, pored obima i vrednosti poslovanja koje donosite, Japanci veliku pažnju posvećuju vašim preporukama koje ste stekli tokom poslovanja. Jednostavno, ukoliko nemate dobar glas u poslovnim krugovima nećete moći da započnete poslovanje sa japanskim partnerom. Kada ugovarate sastanak sa japanskim partnerima potrudite se da dobro osmislite i najmanji detalj, jer Japanci veliku pažnju posvećuju poslovnosti – od odijela, preko razmijene vizit karti, do načina na koji vodite sastanak.“
– Prvo ćemo, Vanja, skoknuti do mene kući da se presvučem. Vidiš, na sve gledaju – rekoh a Maja doda:
– Moraću i ja.
– Bićete usluženi – reče Vanja, a ja rekoh Balti:
– Čitaj dalje.
– „Cilj prvog sastanaka u Japanu ne bi trebalo da bude samo ugovaranje posla. Budite strpljivi, prijatni i pokušajte da kreirate prijatnu atmosferu u kojoj ćete slobodno moći da razmenjujete ideje sa ostalim sagovornicima.
Uslovi rada za koje još niste čuli. Ipak, prijatna atmosfera ne podrazumeva preteranu opuštenost. Predstavljanje ideja, vaše kompanije i vas samih iznesite na formalan i krajnje suptilan način.Podrazumeva se da na sastanak dođete na vreme, čak i koji minut pre vremena dok kašnjenje veoma loše utiče na stvaranje slike o vama, samim tim i na dalji vid saradnje.
Kodeks oblačenja. Kad je o oblačenju reč, preporučujemo vam da se obučete poslovno, jer neformalno oblačenje nije dopušteno kada poslujete u Japanu ili sa Japancima. Znači tamno odelo za muškarce i prikladan kostim sa suknjom ispod kolena za žene.“
– Ispod koljena?! Pa ja nemam takvu – reče Maja pa se prisjeti: – A imam, onaj tamnoplavi plišani komplet, što sam nosila u tvojim „Svastikama“. Može li to?
– Ako je tebi ugodno i udobno u njemu, može. Sve može – rekoh pa se okrenuh Balti koji je čekao da mu kažem da nastavi sa čitanjem. – Čitaj dalje.
– „Takođe, ženama se ne preporučuje da nose pantalone na poslovne sastanke jer se to smatra uvredljivim, kao ni cipele sa visokim potpeticama kako ne bi bile više od muškaraca. Sve što bi moglo da vas izdvaja od drugih se ne preporučuje i treba izbjegavati.
Kako donose odluke. Za Japance se kaže da su orijentisani ka grupi. To znači da u poslovanju može da se desi da na sastanku bude čak do tri puta više japanskih kolega nego članova vaše delegacije. Treba znati da su Japanci veoma osetljivi na hijerarhiju i godine, a autoritet se uvek daje najstarijem članu grupe. NJih je lako prepoznati jer su po pravilu pozicionirani u centru grupe, ili na sredini stola, okruženi sa strane manje značajnim saradnicima po hijerarhiji. Prilikom donošenja odluka konsenzus je jako bitan i uzimaju se u obzir mišljenja svih zaposlenih uključenih u određeni projekat. Naravno, na kraju konačnu odluku donosi sam vrh menadžmenta.“
Ušli smo u „Plavi salon“ restorana reprezentativnog hotela „Magla“ koji je bio ponos Gumna, u pet do dva. Obukao sam lagano smeđe odijelo sa prslukom, a Maja onaj komplet o kojem je govorila. Izgledala je prekrasno i nešto mlađe u njemu. I Vanja se presvukao. Imao je sivo poslovno odijelo i bijelu košulju sa kravatom. Nasmiješio sam se jer sam znao da on mrzi odijela i kravate, a naročito košulje. Za njega su zakon majice.
Na naše iznenađenje one su već bile tamo. Nisu davno stigle jer pred njima nije bilo nikakvo posluženje. Davno sam čitao kako poznati japanski modni kreator Tadaši Šođi komentariše modu: „Odijelo ne treba i ne čini čovjeka, ali pogrešan izbor garderobe je takođe nešto što ne bi trebalo praviti“. Ove dvije su se toga držale. Bile su slično obučene: inžinjerka Tošimi je imala na sebi uski ljubičasti svileni stilizovani kimono, osavremenjen svakako, ali sa lijepim jastučićem na krstima koji je služio, vjerovatno, kao neseser za telefon, priručnu šminku ili slično. Kimono joj je dosezao skoro do cipela sa ravnom petom iste boje kao i kimono. Na glavi je imala od istog materijala maramu vezanu u oblik leptira širine dlana. Mlada prevoditeljka Fumiko je shodno svojoj mladosti bila skromnije ali veselije obučena: od istog materijala koji se prelijevao od tamno do svijetlo ljubičaste boje. NJen slobodnije stilizovan kimono se od bedara do ispod koljena širio u od volana sačinjenu haljinu. Nije imala onaj jastučić, a isti mali leptirić joj je bio zakačen u predjelu srca. U kosi je imala samo svijetloljubičasti ukrasni rajf. Kada su nas ugledale, gospođa Tošimi diskretno pogleda na ručni sat. Ustadoše, sklopiše dlanove ispred sebe i pognuše glave skoro da su čelom dodirivale vrhove prstiju. Pokušali smo da uzvratimo na isti način. Vjerujem da je izgledalo nezgrapno, ali srećom niko nas nije ni mogao vidjeti, bili smo sami u salonu a one su i onako imale sagnute glave. Pomislih da smo trebali i ovo uvježbati.
– Jon ci te ci! – rekoše one uglas.
– Dobar dan! – rekosmo nas troje. Kao da smo se dogovorili da ne pokušavamo na japanskom ih pozdraviti. One podigoše glavu smiješeći se. Inžinjerka mi pruži ruku i reče mekanim srpsko–japanskim miksom:
– Dobri dan, si.
Ono „si“ joj je, kako sam kasnije vidio na kompjuteru, značilo „gospodine“. Izrukovasmo se sa njima i posjedasmo. NJihovu ozbiljnost, smjernost i uglađenost sam uspio brzo razbiti prisnošću i šalama. Kao aperitiv uzele su višnjevaču uz komentar da nigdje nema ljepše višnjevače od srpske. Onda sam im ja pojasnio da ta višnjevaču koju piju nije napravljena od višanja, nego da to mještani prave tako da u rakiju šljivovicu potope puno višanja, dodaju malo šećera i stave flaše malo na sunce kako bi alkoholno vrenje brže i kvalitetnij završilo.
– Ispričaću vam jednu anegdotu iz svog djetinjstva. U mom gradu odakle su me vjetrovi rata doduvali u ovaj grad, kada sam bio mali bili su u modi razni likeri. Pravile su ih uglavnom žene pa tako i moja mama. U malim bočicama se nektar prodavao koji se sipao u razblaženi alkohol kupljen u apoteci. Bilo ih je raznih ali mama je najradije pravila i služila svojim gošćama ovakvu višnjevaču. Nije kupovala nektar nego je radila upravo onako kako sam maločas ispričao. Za to je imala i lijepe ukrasne široke flaše. Moj mlađi brat i ja, kada se toga sjetimo, a kada nam roditelji nisu bili u kući, odemo u špaiz i iz jedne od ispijenih flaša uzmemo po nekoliko višanja i pojedemo ih. Jedne prilike nam se to toliko dopalo da smo pojeli cijeli sadržaj iz jedne flaše i ponapijali se po prvi put u životu.
Lijepo je bilo vidjeti Japanke kako se slatko smiju i kako lagano prelaze u svoj prirodni osjećaj.
– Ja ću vam reći kako se pravi ovaj liker. To je moje omiljeno piće, a vole ga i sve moje prijateljice – reče Maja, a kada joj Fumiko prevede, Tošimi brzo izvadi mali kompjuter, otprilike dimenzija 15 puta 10 centimetara, sa velikim displejom, koji joj je služio i kao telefon, da bi u njega ukucala Majin recept kako se pravi liker od višanja ili u narodu poznat kao višnjevača, pa Maja nastavi: – Za liker od višanja vam treba: jedan kilogram višanja, jedan kilogram šećera, jedan litar domaće rakije i jedna kesica vanilin šećera.
Maja malo sačeka kako bi ova ukucala prevedeno, pa nastavi: – Višnje se očiste od peteljki, dobro operu i poredaju u veću teglu, red višanja, pa posuti šećerom, pa višnje, pa šećer, dok sve ne potrošimo. Nalijte rakiju preko i zatvorite grlo folijom i ostavite na suncu oko dana i držati negdje na balkonu ili prozoru koji je dobro osunčan. Nakon toga procijediti kroz gazu i sipati u boce, držati na hladnom i mračnom mjestu.
– Pošto ne volim da ostanem dužna nikome, reći ću vam kako da napravite liker od ruže i meda, ako želite, naravno? – reče Tošimi, a Fumiko prevede.
– Naravno da želim, samo momenat – reče Maja i krenu da ukuca u svoj mali telefon, pa se predomisli, okrenu onaj rokovnik i otraga poče da piše, a ove dvije su joj diktirale.
– Za ovaj izvrsni liker vam treba: tri stotine grama meda, pedeset grama ružinih latica, jedna litra sake i...
– Sake?! Šta je sake? – upita Maja, a ja joj objasnih.
– To ti je njihova rakija, pravi se od riže.
– Pa odakle mi sake? – tužno reče Maja.
– Može i ova vaša domaća rakija – objasniše ove dvije i nastaviše: – Dakle, litar rakije i pet decilitara vode. U kipuću vodu polako ulijte med, čim se med otopi, posuda se skida sa vatre, dodaju se ružine latice i prekriva posuda. Nakon deset minuta voda se procijedi kroz dvostruku gazu, dodaje se rakija i dobro se umiješa. Kad se smjesa sasvim ohladi, ulijte je u bocu te dobro zatvorite. Liker se čuva mesec dana na hladnom i suvom mestu i tek nakon toga se konzumira. Ima i jednostavnija varijanta: Bocu od dvije litre napunimo sa laticama mirišljavih ruža i reda se red latica pa red meda. Šećer se odmjeri jedan kilogram i saspe na to sve. Ostavi se na suncu dana. Zatim se nalije rakija i ostavi četrdeset do šezdeset dana na suncu. Izmiješa se skupa, filtrira se, spremi u flaše i dobro začepi.
– Super! – reče Maja – Ovo ću praviti odmah čim nabavim ruže. Meda i rakije imam.
A Vanja reče:
– Ruže ću ti ja donijeti. Ima moj komšija koliko hoćeš i već su počele latice opadati. Daće mi sigurno da ih poberem. Valjao sam i ja njemu nešto.
Nakon razmjene tih recepata i još malo ispričanih duhovitih dogodovština i smijeha, završismo sa predjelom i aperitvom pa pređosmo na glavno jelo. Prepustile su meni da izaberem, ali su zaželjele da jedu neki ovdašnji specijalitet. Pogledah kratko u jelovnik i odmah mi oko zape za „bosanski lonac“. Odavno ga nisam ni ja sam jeo, pa rekoh konobaru koji je smjerno stajao na metar od stola:
– Molim vas, donijećete nam pet puta bosanski lonac.
Konobar zapisa, nakloni se i ode.
To moji prihvatiše sa radošću, a njih dvije se malo zgledaše. Pažnju im je privukla radost Maje i Vanje, ali su i dalje bile zbunjene. Nešto su se kratko došaptavale, kao da ćemo mi čuti i razumjeti šta one govore, potom nam se obrati Fumiko uz nesiguran smješak:
– Bosanski lonac? Lonac? Kako ćemo lonac da jedemo? – Nas troje se spontano nasmijasmo što nju još više zbuni.
– Kod nas ima čorba od lastinog gnijezda, ali od čega je lonac napravljen pa da se može jesti?
– To se, sine, samo tako zove – rekoh, a onda se ona zbuni i malo ljutnu:
– Sine? Ja nisam sin. Nisam muško. Ja sam djevojka.
– Ma, tako gospodin Mrgud zove sve mlade svoje prijatelje bez obzira na pol – pojasni joj Maja, a Fumiko se nasmiješi i prevede svojoj šefici, nakon čeka su obe dugo klimale glavom uz odobravajući osmijeh i ponavljale:
– Koreva ides... Koreva ides... Koreva ides... Koreva ides...
– Koreja ives? – ponovih ja sa pitanjem – šta vam to znači? – One se nasmijaše pa Fumiko reče:
– Neee, koreva ides! To vam znači: „To je lijepo!“. A sada mi, molim vas objasnite šta ćemo mi to da ručamo?
– Rado. Ješćemo specijalitet bosanske kuhinje koji se zove „bosanski lonac“ jer se kuva, samo sprema u zemljanom loncu i eventualno iz njega jede ali se on nikako ne može i ne smije pojesti. – Sačekah malo da Fumiko prevede, pa nastavih pričati praveći povremene pauze: – Tradicionalna bosanska kuhinja, autentični preplet kolorita Istoka i Zapada, formirana dugim periodom prilagođavanja jela iz kuhinja tih dijelova svijeta, danas predstavlja dugi niz laganih jela sa puno svih vrsta povrća, mlijeka i mliječnih proizvoda koja se pretežno kuvaju i dinstaju sa malo vode, nemaju zapršku ni jakih ljutih začina. Orijentalni začini se upotrebljavaju u minimalnim količinama i samo diskretno podvlače osnovni prirodni ukus i miris jela. Tu su, naravno, i znalački pripremljena mesa sa roštilja, sve moguće vrste pita, orijentalni slatkiši kojima baš nema mesta u zdravoj ishrani, i koješta drugo što pravim ljubiteljima dobre hrane ostaje u nezaboravnom sjećanju.
– Hoćete li recept sada zapisati ili poslije ručka? – Upita ih Maja vadeći svoj telefon da iz njega pročita. One se složiše da im sada pročita te da će im tako brže proći vrijeme da se to pripremi i donese. Maja je polako diktirala, Fumiko prevodila, a Tošimi upisivala u svoj džepni kompjuter. Maja nastavi:
– Sastojci: jedan kilogram miješanog mesa, i goveđe, i ovčije, i svinjsko. Jedan kilogram svježeg kupusa, pola litra bijelog vina, dvjesto pedeset grama razne zeleni, paškanat i slično, sto pedeset grama zrelog paradajza, sto grama suve slanine, dvadeset grama bijelog luka, pet–šest zrna bibera, pola kilograma krompira, dvije paprike, jedna kašičica aleve paprike, malo peršunovog i celerovog lista i malo soli.
– Moja baka je to spremala odokalno – nasmiješi se Vanja.
– Odokalno? Šta znači odokalno. – Upita Fumiko, na šta se mi nasmijasmo, pa joj ja objasnih:
– To je mala šala, riječ kovanica: odokalno, od oka, onako, otprilike, ne po mjeri.
– Aaaa, razumijem. To se na japanskom kaže: skajno! – reče Fumiko, a Tošimi potom poče da klima glavom, opusti usne i dlan ruke vrti ka gore i dole i povalja:
– Skajno, skajno, skajno.
Mi smo svi klimali glavom da razumijemo. Boga pitaj dokle bi se to oteglo da Maja ne presiječe daljnjim diktiranjem:
– Priprema: meso isjeckati na sitnije parčiće i propržiti ga malo na sitno sječenoj slanini ili ulju. Manju glavicu kupusa presjeći na četiri dijela, krompir isjeći na kocke, a zelen: šargarepu, peršun, celer i paškanat, te paradajz, papriku, crni i bijeli luk, isjeći na tanke kolutove. U zemljani lonac složiti red povrća, red mesa i opet red povrća. Po površini staviti kašičicu aleve paprike, so po ukusu, biber u zrnu, sitno isjeckan peršunov i celerov list i složiti rezani paradajz. Preliti vinom i vodom koliko da se prekrije povrće. Lonac čvrsto povezati aluminijumskom folijom, staviti na šporet da provri, a potom u rernu da polagano kuva na umerenoj temperaturi oko tri sata.
– Moraćemo čekati tri sata na ručak? – iznenadi se inžinjerka, a Maja im objasni:
– Ma neee. Oni to spreme u velikim zemljanim loncima, a kada treba da se posluži naspu po porciju u manje zemljane lonce i podgriju u mikrovalnoj.
Još smo malo komentarisali i šalili se, a zatim je konobar dovezao na kolicima pet zemljanih tanjira koji su samo asocirali na lonce u kojima se kuva, ali su ovi bili povelikog otvora i plitki, odnosno duboki kao i svaki duboki tanjir. One su se prvo okretale tražeći nešto po stolu. Shvatio sam da traže one svoje štapiće.
– Izvinjavam se, nisam siguran imaju li ovdje vaš escajg, tačnije štapiće, sada ću da pitam konobara – rekoh, a one obje u glas na srpsko–japanskom me ubijediše da nije neophodno te da znaju da jedu i sa našim kašikama.
I stvarno su znale. Prvo su vrlo bojažljivo krenule da jedu prebirući kašikom sadržaj, a onda su se pogledale, nasmiješile i u glas rekle:
– Koreva ides!
– To je lijepo! – prevedoh ja svojoj raji, praveći se važan što znam japanski, na šta se svi nasmijasmo.
Ručali smo po japanskom običaju skoro u tišini. Kažem „skoro“ jer nas troje jednostvno nismo ni umjeli ni navikli u tišini ručati. Ja ručam u tišini samo ako sam ručam, a ako usput gledam i utakmicu, a tada više nije ni kod mene ni od mene tišina. Kada je konobar došao da pospremi sto zamolih ga da nam po svom izboru donese litar crnog vina. Nekoliko minuta kasnije pojavio se sa smješkom; bilo mu je drago što imam povjerenja u njega. Podiže flašu do pod bradu, držeći je i odozdo i odozgo, okrenute etikete ka nama, pa sa dozom ponosa i svečane najave reče:
– Gospodine Mitroviću, od srca vam predlažem crno vino „Morava 2009“ iz Vinarije Jelić. Vino je napravljeno od novostvorene organske sorte grožđa „Morava“. Kao Srbija pretočena u bocu ovaj ukus predstavlja naše podneblje, a vinograd predstavlja unikat u cijelom svijetu. Vrlo jedinstvenog karaktera s dominantom aromom bijele breskve. Punog tijela i skladnih kiselina, sa dugom voćnom završnicom. Odlično je mlado, ali ima dobar potencijal za sazrijevanje.
Potom mi je nasuo malo u široku čašu. Ja se prisjetih iz filmova kako gospoda probava i odabira vina. Propustio sam stopicu čaše između prstiju pa mi je njeno tijelo ležalo na dlanu. Prvo ga malo pomirisah, zatim uz smješak odobravanja malo znjiha čašu pa otpih mali gutljaj. Digoh obrvu i klimnuh mu glavom:
– Čestitam, Pero, odličan izbor. Bravo.
Prvo sam htio da mu pružim čašu da mi naspe, a on raširi oči i brzo pogleda u sto, što ja shvatih kao opomenu pa spustim svoju čašu na sto kako mu ne bih smetao.
Pero je sipao prvo damama pa tek nama dvojici. Svaki put, kada bi u neku čašu nasuo otprilike dvije trećine čaše, pažljivo bi izmicao flašu, blago je zakrećući kako ne bi vino kapunlo, potom je salvetom obrisao vrh flaše i tako redom. Kada je završio, spusti flašu na sto.
– Izvolite i živjeli – reče Pero, nakloni se oštrim kratkim pokretom glave, lagano se okrenu na petama i laganim koracima se udalji.
Razgovor o poslu je visio u vazduhu, ali niko da krene sa njim, da prvi pomene. Vanja je sporo pijuckao svoje vino iako bi najradije smazao jednu pivušku, hladnu. Maja je objašnjavala nešto o istoriji grada, a usput smišljala nove teme za razgovor. Kada su nam se na kratko pogledi sreli, ona se blago nasmiješi i privede priču kraju. Potom su Japanke nešto čavrljale na svom maternjem jeziku, pa se Fumiko okrenu k meni i uz fantastičnu imitaciju mimike i glasa poče mi govoriti kao Tošimi:
– Gospodine Mitroviću, kao što ste se vjerovatno vi raspitivali o nama, o Korporaciji za izgradnju pozorišta "Misubiši"...
– Gekijō no kensetsu no tame kabushikigaisha, "Misubiši" – požuri Maja da kaže kako zna i originalan naziv njihove firme, čime je njima potvrdila njihovo vjerovanje da smo se mi raspitivai o njima, što nama nije moglo nikako smetati. Na to se Fumiko osmijehnu pa nastavi:
– Da, Maja, „Gekijō no kensetsu no tame kabushikigaisha“ ili u prevodu na srpski „Korporaciji za izgradnju pozorišta "Misubiši"“ iz Tokija. Tako smo se, naravno i mi raspitivali o vama, gospodine Mitroviću i svugdje smo nailazili samo na tvrdnje da ste divan roditelj, pedagog, režiser i pisac. Da ste jako inteligentni i sposobni te da vam posebno od ruke idu poslovi organizacije. Takođe smo saznali i za određene probleme koje vam prave predstavnici lokalne vlasti i vjerujte nam, imaćete svu našu podršku kao i podršku proslavljene korporacije „World Children Theatre Corporation”, sa kojima smo imali zadovoljstvo sarađivati više puta. Ne bi nas iznenadilo da ste od njih i dobili preporuke za nas? – Ona zastade, a ja se samo kratko nasmiješih, nisam smio ništa komentarisati da se ne bih kasnije upetljao u rekla–kazala. – Sada bismo nas dvije voljele, a vjerovatno i vaši prijatelji, da nam ispričate još neku anegdotu ili primjer vaše snalažljivosti u radu sa djecom i festivalima.
– Šta vas konkretno interesuje, imate li neki određeni slučaj na umu? – rekoh, a glavom mi se počeše motati sjećanja. Znam da nemaju ništa, ali sam htio dobiti nekoliko sekundi da odaberem pravu priču.
– Ima jedna dobra vaša akcija, ako mogu tako da kažem. To nam je ispričao Bil iz organizacije „El kondor pasa“. On o vama ima samo najljepše riječi. Radi se o dobijanju festivala u razgovorima u Mađarskoj. Znate li na šta mislim?
– Da – nasmiješih se ja. – Ta je priča stara trideset godina. Elem, u znak priznanja filmskoj sekciji „Eksperimentalne scene“ Novi Travnik i našem radu u njoj, Kino savez BiH, šalje mene i Lazu Ivanovića, tadašnjeg predsjednika „Scene“, na Međunarodni festival amaterskog filma u Mađarsku, sa zadatkom da od predsjednika Filmskog saveza Jugoslavije dobijemo organizaciju Saveznog festivala amaterskog filma SFRJ, skračeno SFAF, takozvanu „Malu Pulu“, jer nije mogao biti organizovan na Kosovu zbog rovite političke situacije. Bilo je proljeće 1983. godine. Tamo smo bili pet–šest dana. Ne mogu da se tačno sjetim, ali znam da smo u jednom mjestu bili smješteni u hotelu A kategorije sa pet zvjezdica, kavijar za doručak, a u drugom, udaljenom petnaestak kilometara, smo gledali prije i poslije podne festivalske projekcije amaterskih kratkih filmova iz cijelog svijeta. Žao mi je što nisam odmah po povratku čitavu tu priču stavio na papir, veoma dobar bi se film ili čak i roman mogao napraviti od svih događanja. Možda vam nekada i ispričam nešto od toga, ali ću vam sada, da ne širim priču, ispričati kako sam Crnogorca predsjednika Filmskog saveza Jugoslavije uspio odgovoriti da taj Festival pravi u Crnoj Gori, pa da ga napravimo u Bosni, tačnije u mom Novom Travniku.
– Nisi nam pričao – nasmiješi se Maja.
– Eh, šta ja vama sve nisam ispričao. Elem, tog smo predsjednika sreli prvi dan projekcije. Rekli smo mu da imamo namjeru da se bolje sa njim upoznamo, jer smo mi filmska sekcija tek u osnivanju, pa će nam njegovo bogato iskustvo veoma mnogo pomoći. Godilo mu je, i odmah sa njim dogovrimo da se ujutro nađemo u parku na prvoj pauzi projekcija. Sa nama je putovao i Emil Zolota, mladić, iskusni filmski amater iz Turbeta kod Travnika. Lazo i ja smo se sa njim dogovorili da se nađemo u foajeu kod recepcije u našem hotelu nakon večere i da dobro osmislimo plan. Zašto tu?! U cijelom hotelu, svim njegovim restoranima, konobama, plenjacima i sl., samo je tu bilo dobre rakije. Kada god smo prolazili pored, zastali smo za šankom i cjepnuli po jednu dvije trešnjevače. Zvali su je „čerešnji palinka“, ali mi nikako nismo mogli naučiti pa smo naručivali „jučerašnju palinku“. Tek pred kraj našeg boravka smo skontali kako se zove, a skontali smo i još nešto. Nismo mogli vjerovati da jedna lijepa plava Mađarica radi svaki dan tu ujutro od šest i naveče do deset. Zadnji dan našeg boravka vidimo dvije iste djevojke kako vrše primopredaju popodne. Bile su sestre bliznakinje
Svi su se već od čerešnje palinke smijali pa sam morao stati da malo popijem vina, a i da ih pustim da se prestanu smijati, pa nastavih:
– Sa tim sam se Lazom svako jutro mijenjao: ja sam njemu iz svog tanjira prebacivao kavijar, a on je meni davao maslac. Možeš misliti, čovjek nikako nije moga da shvati da ima neko ko ne voli kavijar, a toliko je skup!
– Ni ja ga ne volim, bljak! – složi facu gađenja Fumiko da smo se morali svi nasmijati, pa nastavih:
– Ma da, i meni se gadi. Dogovor nas trojice koji se mogao obaviti u pet minuta mi smo vodili nepuna tri sata. Što zbog „jučerašnje palinke“, što zbog Zolote i mene. Mi smo našim dosjetkama i duhovitim maštarijama iritirali našeg Lazu, koji je volio ozbiljan rad, odnosno oštro je razdvajao rad i zadovoljstvo. A taj Zolota, koji je inače imao svoju pjevačku grupu „Stari šešir“ u svom Turbetu kod Travnika je već prvog dana u sali sa aparatima za igru sa našom starom dvobankom zaglavio fliper pa smo ga nekoliko dana besplatno igrali. Uglavnom smo dogovorili ono što smo sutradan i realizovali. A desilo se ovako: Izađemo ti nas trojica prije završetka posljednje projekcije pred pauzu i sjednemo na klupu koju smo ranije izabrali. Široka, lijepa i okrenuta ka istoku. Lazo i Zolota su sjedili sa strana, a ja u sredini. Kada je stigao predsjednik ja ustanem da ga pozdravim, a ova dvojica se samo malo pridignu zbog rukovanja pa opet sjedoše na svoja mjesta. Smjestimo ti mi našeg gosta između ove dvojice, a ja stanem ispred njega tako da sam mu svojom glavom pravio hlad na očima. Krenuo je razgovor. On tvrdi da fest mora biti u Crnoj Gori, kako bi pospiješio bolji amaterizam mladih Crnogoraca, a ja tvrdim kako je tamo dobar amaterizam za razliku od bosanskog, tačnije zeničkog sreza. Pored toga nama je u zaleđu veliki kombinat „Bratstvo“ koje će snositi sve troškove i slično. Kako je razgovor proticao tako su se njih dvojica: debeli Lazo i mršavi, ali sav u pokretu sa oštrim laktovima, Zolota, polako primicali i neosjetno ga stiskali. Bivalo mu je tijesno, ali zbog razgovora sa mnom nije znao šta ga to ometa. Zatim, kada ja govorim, odnosno branim svoju ideju tada mu moja glava pravi hlad na očima, a kada treba on meni da nešto pobije ili objasni, ja se malo pomjerim pa mu sunce udara u oči. Nakon svega dvadesetak minuta takvog razgovora on mi pruži ruku i reče:
– Evo ti festival, jebo te festival! – Kao da je bomba smijalica eksplodirala u „plavom salonu“ hotela „Magla“. Naravno, samo par sekundi se kasnije Tošimi nasmijala dok joj je Fumiko prevela. Ustala je i nagnula se preko stola pružajući mi ruku:
– Koreva ides! Koreva ides! Koreva ides!
– Da, gospođo, to je lijepo! – rekoh uz smješak i nastavih: – Uspjeli smo i te jeseni 1983. godine smo takođe kvalitetno organizovali, uz sve pohvale učesnika i gostiju, Festival, pod punim pokroviteljstvom Kombinata “Bratstvo” Novi Travnik. U informativnom programu i uz lijep prijem, van konkurencije je prikazan moj film “Nokturno”. Festivalske projekcije su održavane u Tehničkoj sali Radničkog doma “Đuro Salaj”, a uz pomoć kamere i ostale tehnike moga brata Niše, direktan prenos su mogli pratiti i gosti susjedne Gradske kafane, što je za to vrijeme bilo pravo čudo tehnike.
– Koreva ides! – reče Tošimi, a ja kroz smješak rekoh Vanji:
– Da nam je Mitar ovde, sada bi rekao: „Osam nula, za tebe šefe!“
– Ne kontam, šefe – zbunjeno će Vanja, a ja mu rekoh:
– Objasniće ti Mitar, samo ti njemu reci da je sada rezultat osam nula za mene.
JEDANAESETO POGLAVLJE
„AKO TI JE SVE POTAMAN STAVI KAMEN U CIPELU“
– Kaže se, „ako ti je sve lagodno i potaman – stavi kamen u cipelu da te makar nešto žulja“, jer nije dobro ako je sve dobro – govorio mi je moj drugar Nešo dok smo šetali gradom.
– Sada, međutim, malo šta da je dobro u ovom životu i u ovom svijetu koji vratolomnom brzinom hrli ka svojoj propasti – rekoh. – Uvukla se neka pogan ljudima u duše da je za ne vjerovati. Ideš sa pijace ulicom i sretneš poznanika. Pozdravite se, a on te ne gleda u oči nego gleda šta si to kupio na pijaci. Ili zaškripe kočnice automobila i svi se okrećemo sa pomisli da je neka nesreća ili obični sudar, a niko da pomisli da je čovjek stao da bi na miru mogao pogledati lijepu ženu što šeta parkom. Novinski članci donose samo na tone vijesti o pljačkama, ubistvima, nesrećama, ko se razveo, ko je koga prevario i slično, a nikako ili sasvim rijetko da jave da je neka majka rodila trojke, da je čovjek ubrao ljetinu kao nikad prije, da se nekom seljaku ovce obliznule i slično. Kažu urednici da lijepe vijesti i one koje nisu senzacionalne ne prodaju novine. Prosto ne mogu da vjerujem da ljudi više vole čitati nacionalistička i šovinistička prepucavanja mnogih predstavnika, upravo takvih političkih stranaka ili da je neka popularna ličnost uhvaćena od paparaco lovaca u preljubi ili kako se fiksa, nego lijepe i normalne vijesti.
Nema više one sigurnosti u sebe, u ljude i život. Ne može se više sresti čovjek kako sa mosta, očima punim divljenja posmatra rijeku, pašnjake ili djecu na igralištu kako se veselo igraju. Možeš samo sresti čovjeka koji bezizražajne face bulji kroz rijeku, pašnjake i djecu. Nema onog radosnog smijeha i dječije vriske kada prolaziš kroz grad. LJudi ako i komuniciraju, to rade sasvim tiho, skoro šapatom. U vazduhu se osjeti neizvjesnost i briga zbog nje. Ne samo da nije lijepo kao što nam je nekada bilo, nego neće nam nikada više ni biti lijepo kao što nam je tada bilo. Nema nade, nestalo je, a neko je rekao da nada poslednja umire. Znači li to da smo umrli, da nas nema? Govorilo se o čudesnom kalendaru Maja i o tome kako će u decembru biti smak svijeta. Ovo što nam se ovih godina dešava, da li je to taj smak svijeta? Vjerovatno jeste. Ko kaže da se smak svijeta mora dogoditi u trenutku? S obzirom na dugovječnost kosmosa najvjerovatnije taj trenutak traje i po nekoliko godina.
– Ma kakav smak svijeta? Smaknuti smo mi davno samo nam niko o tome nije ništa rekao, pa ne znamo – nasmiješi se Nešo, tako da nisam znao da li to ozbiljno misli ili se samo šali. Takav je on bio otkada ga znam. Nikada sasvim jasno nije pokazivao svoje emocije. Uvijek se mimo redova ili u uglu oka iskrila neka druga i drugačija.
– Najžalije mi je što se sve to lomi preko djece, što oni ne odrastaju u sreći, nadi i elanu u kakvom smo mi rasli. Nekoliko mojih glumica koje su pozavršavale fakultete sa odličnim uspjehom rade kao prodavačice brze hrane ili konobarice kod nekog privatnika, za kojeg ne znam da li ima završenu i srednju školu. Ali on je sada gazda i mora biti po njegovom. Lako on sa korumpiranim odgovarajućim službama u Opštini izbjegne plaćanje poreza i doprinosa na zaposlene, pa tako njima ne ide ni radni staž, a nisu ni socijalno osigurane. Ne smiju se ni buniti jer im prijeti otkazom. Djeca odrastaju u porodicama koje su na rubu egzistencije i slušaju stalnu brigu i razgovore o tome kako preživjeti. Ničim nisu motivisana da uče i da se raduju budućnosti, jer znaju da, i kada završe škole, neće dobiti posao i da će dugo biti svojim roditeljima na kazanu. Pa kada i odrastu ne znaju da li će i kako moći formirati svoje porodice, kako i čime da ih hrane. Da te budućnosti faktički i nema.
– Zaglavili smo se u prezentu, u sadašnjost, – sad je već sasvim ozbiljan govorio Nešo – pa ne mrdamo nigdje. Futura nema, a perfekt nam brzinom svjetlosti prelazi u pluskvamperfekt, u daaaavno prošlo vrijeme.
– Eto zbog toga, zbog brige za djecu, njihovo odrastanje i njihovu budućost, čitav svoj život sam posvetio njima – rekoh mu ja. – Moto koji me vodi je činjenica da nema ništa tužnije od dječijeg plača i ništa ljepše od dječijeg smijeha. Pa ako i bude suza neka to budu samo suze radosnice!
– Čuj, Mrgude. Ti znaš da smo ti i ja prijatelji već od prvog razgovora uz čašicu kod Blaška za tezgom na pijaci. Takođe znaš da pratim tvoj rad i da sam gledao sve tvoje predstave bez obzira da li moja ćerka glumi u toj predstavi ili ne. Ovo što radiš je nešto genijalno, ali i veoma, veoma hrabro. Opasni su to tipovi i to te može mnogo koštati ako im i dalje budeš išao uz nos.
– Šta bi ti uradio da si na mom mjestu? Predao im sve i dopustio da i to upropaste kao što su mnogo toga do danas upropastili? – rekoh ne krijući bijes. On to primjeti pa poče da se pravda:
– Ne, nisi me razumio. Ne nagovaram ja tebe ni na šta. Samo razgovaramo.
– Pa dobro, razgovaramo. Šta bi ti uradio da si na mom mjestu?
– Ne znam, možda bih im dopustio da uđu sa mnom u posao sa nekih deset do dvadeset procenata.
Gledao me nekoliko trenutaka, a onda će pomirljivo:
– Dobro, deset procenata.
– Deset procenata od čega? Od sume koju sam dobio za izgradnju i rad pozorišta? Deset posto o ukupnog vlasništva i poslovanja pozorišta? Šta tačno podrazumijevaš sa tih deset posto?
– Pa to što si nabrojao. Daš im lijepo deset posto od tih tri miliona evra, tačnije tri stotina hiljada evra, da oni to lijepo usmjere i zakrpe rupe u sportu i zdravstvu, pa nesmetano nastaviš da radiš – reče Nešo, a u uglu usne mu zatitra smješak.
– Pa onda oni lijepo proglase to polujavnom ustanovom, postave svoj Nadzorni odbor da me nadgleda i svog čovjeka za predsjednika Upravnog odbora?
– Ali ti ostaješ vlasnik cijelog projekta. I vlasnik i direktor. Vuci siti, a ovce na broju.
Više nije krio zadovoljstvo misleći da me je nagovorio.
– A čobana nigdje? – nasmijah se, a on kao da je jedva čekao smijeh.
– Ma ko šiša čobane!? – sačekah da se prestane smijati, zastadoh, okrenuh se prema njemu i rekoh:
– Tu kvokve fili Brute? – na licu mu se zaledi smješak pa promuca:
– Šta „Zar i ti sine Brute“? Ne nagovaram ja tebe ni na šta, samo razgovaramo.
– Pa znaš li ti, čobane, da ja nisam sisao tatu nego mamu? Providan si k'o flis papir. Koliko je od toga tvoje i šta su ti sve obećali? Bićeš predsjednik Upravnog odbora?
– Da, ovaj ne. U stvari da. Predlažu da ja budem predsjednik Upravnog odbora ako se ti sa tim slažeš? – u pogledu mu je bilo i molbe i straha, ali i nade koja se caklila; on moju šutnju shvati kao vrijeme da navali pa nastavi – Bili bismo skupa i niko nam ništa ne bi mogao. Čuvao bih ti leđa sto posto.
– Čuvao bi ti svoju guzicu.
Na licu mu ugledah srdžbu, pa pogledah preko njegovog ramena i mirno rekoh: – Ima meni ko da čuva leđa.
On se naglo trgnu pa okrnu. Na manje od dva metra za nama su išla tri moja drugara: Mitar, Vanja i Balto gledajući ga. – Pozdravi ti meni gospodu Pomoćnika i njegovog načelnika i reci mu da je... Koliko ono Mitre?
– Devet nula, za tebe šefe – zvaničnim tonom mi reče Mitar, a ja se okrenuh Neši.
– Čuo si, Šone, bivši prijatelju moj. Devet nula za mene, tako ti njima reci.
– Zašto „bivši“ brate Mrgude? Pa mi smo još uvijek prijatelji, samo sam malo razgovarao o tome sa tobom.
– Malo ali dovoljno da znam sa kim posla imam. Eto, na ovo sam mislio kada sam ti rekao da se neka pogan uvukla ljudima u duše. Ajd, Ćaos!
Prošao sam mimo njega i sa svojim pravim drugarima odšetao do splava na malo muzike uz pristojnu večeru i crno vino.
Japanke sam viđao, po njihovoj želji, svakog dana u deset časova, čak i vikendom jer se radilo bez dana pauze, na, kako one rekoše „brifingu“. Uz kaficu i po jednu višnjevaču (one) i votkicu (Mitar i ja), imali smo polusatni razgovor o dnevnoj problematici. Mitra sam zadužio za vezu gradilište – direkcija, to jest kancelarija. Već prvih dana su imale službenu posjetu gospodina Pomoćnika. Tražio je na uvid ugovore i radne naloge za vozila i mašine od izvođača radova, a od Japanki njihove službene papire. Za Sarajlije je rekao da mu pripreme potvrde o ispravnosti mašina jer će im poslati posebnu komisiju za to, a Japankama je tražio ugovor koji mora ići u Opštinu na provjeru.
– Znajući o čemu se u stvari radi, rekle smo mu da mi nemamo ništa sa Opštinom i opštinskim službama. Tačnije da smo mi u ugovoru sa vama, te da je za provedbu tog ugovora nadležan Međunarodni sud – rekoše mi Japanke. – Takođe smo mu rekle da u buduće ne dolazi na gradilište bez sigurnosne kacige i naloga za kontrolu u kojem mora takstativno biti navedeno šta sve ta kontrola podrazumijeva, jer će u suprotnom Međunarodnom sudu biti podnijeta tužba protiv njega lično, radi ometanja radova i ugrožavanja izvršenja poslova u ugovorenom roku.
– Bravo! – rekoh. – Ispravno ste postupile. Hvala vam.
– Možemo li, šefe, ovo brojati kao deset nula za tebe? – nasmiješi mi se Mitar.
– Ne možemo, drugar, to bi bilo prisvajanje tuđih poena.
Na njihovo pitanje o čemu se radi ja im ispričah kako sam i zašto počeo računati bodove.
– Šta mislite, gospodine Mrgude... – krenu ona sa pitanjem i meni se to učini da je baš pravi trenutak da napravimo još jedan mali korak ka zbližavanju sa njima.
– Molim te, sine, oslovljavaj me sa čika Mrgude, nemoj sa gospodine Mrgude. Kada sam bio gospodin zvali su me drugom, a sada kada sam niko i ništa zovu me gospodinom.
One se na to slatko nasmijaše iz čega sam zaključio da im je jako dobro poznata naša istorija.
– U redu, šta mislite, gospodine, ovaj, čika Mrgude koliko morate tih poena sakupiti prije otvaranja vašeg pozorišta?
– Najmanje stotinu – rekoh sasvim ozbiljan. – Opasni su to vukovi.
Vrijeme je prolazilo. Pomoćnik nije dolazio, ali im je desetak dana kasnije načelnik po mladom, zgodnom kuriru poslao usmeni poziv da navrate kod njega na kaficu i na razgovor. One su mu se ljubazno zahvalile i rekle da nemaju vremena za te kafice, kako su ugovorom i rokom vezane, te da ne smiju dozvoljavati da im iko, pa makar to bio i sam načelnik, ugrozi izvršenje, ugovorom preuzetih obaveza.
Dva dana prije isteka roka posao je bio završen. Inžinjerka Tošimi je bila veoma zadovoljna i potpisala je nadzorni dokumenat ocijenivši radove kao jako kvalitetnim. Ranije mi je Mitar govorio kako su, putem svojih elektronskih instrumenata svakodnevno vršile mjerenja betona, kablova i cijevi koji su bili instalirani kroz ploču i svašta još. Nekoliko su puta imale intervenciju i tražili zamjenu ili popravku nečega. Sada, na kraju, je bila jako zadovoljna, i rekla mi je da je javila svojoj direkciji, te da njihov dolazak očekuje za dva dana. Od dana kada su prestali radovi na gradilištu, angažovao sam privatnu sigurnosnu službu da mi po svaku cijenu kao visoko rizičan objekat obezbjeđuje. Pošto je gradilište bilo zaštićeno velikom ogradom od limenih ploča i kvalitetno osvijetljeno, bilo je, po mišljenju vlasnika pomenute agencije, da uvijek budu tamo dva njegova čovjeka. Jedan bi bio i kontejneru kraj sve one elektrotehnike, a drugi vani na gradilištu, pa će se smjenjivati. Imali su striktno naređenje da nikoga ni po koju cijenu ne puštaju da uđe na gradilište. Znao sam da im mogu vjerovati ali sam ih zamolio da mi jave u slučaju da neko pokuša da uđe. Očekivao sam neku novu smicalicu od strane načelnika jer ih je polako hvatala panika.
Već se približavao kraj radnog vremena. Naše tri dame su se spremale na vožnju jahtom niz kanjon i govorile su samo o tome.
– Vidjećete, kanjon je prekrasan – oduševljeno im je govorila Maja – Stvarno je nestvaran!
– „Nestvarna stvarnost“, tako se zvala i jedna tvoja predstava? – upita me Mitar.
– Sjećam se! – reče Maja. – Tu je glavni lik dječak sa štakama, zar ne. Da, pa se smjenjuju, odnosno u stvaran svijet dolaze neki likovi iz bajki... Prekrasno je bilo.
–Znate li kako je nastala ta komedija za djecu „Nestvarna stvarnost“? Da vam ispričam, mislim da će vam biti interesantno.
– Ja volim, odnosno nas dvije volimo takve posebne i neuobičajene priče o pozorišnim predstavama. Naime, nedavno smo otkrile da smo se kao djevojčice obe bavile amaterskom glumom, svaka u svom rodnom gradu – reče Fumiko dok se Tošimi smiješila i odobravala klimanjem glave.
– Bilo je do davno, prije desetak godina. Na završne pripreme pred jednu od mojih premijera dođe moj stalni glumac, koji je zbog povrede morao operisati kuk, pa tako na duže vrijeme napustiti dramu i probe. Tata ga je doveo i on sa štakama uđe da malo osjeti tu fantastičnu predpremijernu atmosferu, da ga, što bi naš narod rekao, "želja mine". U razgovoru sa njim, pitam ga kada će se vratiti u ekipu. On ne reče ništa, samo mi tužno pokaza na štake i slegnu ramenima. „To nije problem.“, rekoh mu ja, a on me pogleda sa očima punim nade, pa jedva prostenja zbog neke knedle u glu: „Kako?!“. Ja mu se nasmiješih i objasnih: „Jednostavno, napisaću predstavu za djecu u kojoj će glavni lik biti dječak sa štakama i eto uloge za tebe. Samo sjediš i povremeno ustaneš sa štakama. Ako želiš naravno?“ On se obradova, reče da hoće i tog trenutka složi se ogroman aplauz sretne i razdragane djece. Bili su sretni da sam našao načina da se on vrati u ekipu. Slijedeće subote smo imali prvu probu, a nakon tri mjeseca i premijeru.
Prisutni me nagradiše aplauzom, a u njihovim očima i na njihovim licima se vidjelo kakav je efekat oduševljenja imala ova moja priča.
– Izonis baraši. Dakara simconi – reče Tošimi blago se smješeći.
– Jako lijepo. Tako pažljivo – prevede mi Fumiko ostavivši nam predhodno nekoliko sekundi da uživamo u toplini glasa njene šefice.
– Izvinjavam se što ometam sjećanja, ali ja bih da se malo vratimo u sadašnje vrijeme – javi se Balto, pa pogleda u Japanke. – Vaši će dovesti sve dijelove pozorišta i ovde ga samo namontirati, zar ne?
– Da – reče Fumiko pa tek onda prevede na šta njena šefica samo klimnu glavom i sva se pažljivo upilji u Baltu, kojem za trenutak zbog toga bi neprijatno. One su na taj način dokazivale da ga pažljivo slušaju.
– Da li ste razmišljali o stovarištu za taj silni materijal? Blizu ne postoji toliko površine, odgovarajući plac koji bi se mogao iznajmiti. Sačekali smo nekoliko trenutaka da se one izrazgovaraju o tome, pa nam se Fumiko obrati uz obavezni smješak koji treba da u nama razbije sve brige i dileme.
– Materijal neće sav stići istog dana. Dovozićemo ga u turama po fazama izgradnje, a za to ćemo koristiti pontonski most na rijeci, koji ćemo na sredini proširiti na potrebnu površinu. Zato smo putem naše ambasade već dobili odgovarajuću dozvolu iz vašeg Ministarstva saobraćaja.
– Eto prilike da nas posjeti gospodin Pomoćnik, dugo se nismo vidjeli – reče Mitar a mi se svi nasmijasmo.
U tom trenutku neko pokuca na vrata. Pomislio sam kao i ostali, vjerujem, da nam stiže pomenuti gospodin i svi pogledasmo u vrata. Osjetih malo razočarenje kada vidjeh da nije on, ali se istovremeno obradovah mojim bivšim glumicama. Tea i Kaća su igrale kod mene u desetak predstava. Na samim vratima malo ustuknuše, pa Tea tiho upita, spremna da se povuče, ako treba:
– Smetamo li? Je li to sastanak?
– Ne mogu meni moje glumice smetati čak ako bi to i željele. Uđite. Pružih ruk da mi nabace pet, što je bio naš ustaljeni pozdrav, one to učiniše pa se okrenuše Japankama, vjerovatno su to uvježbale, sklopiše dlanove i blago se naklonivši rekoše:
– Jojcvite ci!
– Jojcvite ci! – odgovoriše Japanke na isti način pa sam pretpostavio da bi to značilo „Dobar dan“. Bio sam u pravu, jer Fumiko uhvati moj znatiželjni pogled pa mi uz smješak reče:
– Vaše mlade glumice su nam priredile lijepo izneđenje. Pozdravile su nas na našem jeziku. Sasvim su korektno ozgovorile „Jojcvite ci!“, što znači „Dobar dan!“.
– Sjedite moje mlade, pametne glumice. Davno sam konstatovao da ste lijepo vaspitane. Imate ono najbitnije, kućno vaspizanje. Pa, kojim dobrom?
Dok sam to govorio pogledah Maju, a ona odmah ustade i nasu djevojčicama sokove.
– Ovako. Prvo želimo da vam iz sveg srca čestitamo...
– I kažemo koliko smo vam zahvalne što pravite pozorište.
Kaća nadopuni Teu. – Stvarno.
– E, molim te dopusti da ja kažem šta imam pa onda ti pričaj – obrecnu se na nju Tea pa se okrenu meni. – To je stvarno super i svima nam je drago. Čula sam, tačnije, čule smo, nas dvije smo čule da ćete uskoro početi sa pripremama pozorišne predstave za djecu kojom ćete otvoriti to pozorištance kada bude gotovo?
– Vidiš, to je jako dobra ideja, a ja o tome uopšte nisam razmišljao. Bravo, hvala – iznenadih se, a Tea skromno sleže ramenima pa tiho reče:
– Ništa.
– Pa ste, pretpostavljam došle da se prijavite da igrate u toj predstavi, zar ne?
– Da, ovaj, ako ima mjesta, ako već sve uloge nisu zauzete – reče Tea, a Kaća dobaci:
– Ma kako će, Tea, već biti sve uloge zauzete kada čovjek o tome nije ni razmišljo do sada, pa sad ti je rekao?
– Ma znam nisam glupa, samo pitam za svaki slučaj – pobuni se Tea i ja uletih kako bih prekinuo tu raspravu, po kojoj su mi njih dvije bile dobro poznate.
– Imamo malo vremena, svega nekoliko mjeseci. Hoćemo li stići?
– Ma hoćemo, sami ste me više puta pohvalili kako jako brzo učim tekst –reče Tea, a Kaća se nadoveza:
– Uvijek pamtim vašu rečenicu sa moje prve probe. Rekli ste nam dok smo sjedili na rampi: „Djeco zapamtite, dramski tekst se sporo, dugo uči, ali se zato duplo duže pamti!
– I jesam li bio u pravu?
– Jeste. Bili ste u pravu, evo ja i danas pamtim skoro sve moje uloge – reče glasom punim ponosa Tea.
– Pamtim i ja, ali ja sam imala mnogo manje uloga – skromno doda Kaća.
– E, baš me interesuje Tea sine, da li si zapamtila onaj monolog Suzane iz predstave „More u lavoru“, igrane prije pet-šest godina?
– Joj, taj mi je najdraži. Ovako, samo malo... – veselo reče, pa pokuša da se skoncentriše, a onda, kao što je to uradila na premijeri, diže sjetan pogled tik iznad naših glava i blagim, ali razgovijetnim glasom poče, dok je Fumiko simultano prevodila:
– Šta danas da upišem u dnevnik? Izdešavalo se mnogo toga. Moji se žale na naporan dan i probleme. Koji njihovi problemi?! Da ne zakasne na posao, da ručak ne zagori, da ne isključe struju i te bezvezarije. Kada mu „Zvijezda“ izgubi, tata bi pucao iz topa, a mamu je tata opet naljutio, jer je nakon posla svratio s prijateljima na po jednu smrdu. Bože, gdje to oni žive? U kojem svijetu? Zar je problem da li će mama za prilog napraviti restani ili pire krompir? A i taj glupi fudbal! Toliko mladih i lijepih, odraslih ljudi juri za onom loptom, vuku se tuku po terenu i previjaju kao neke bebe, a nekoliko hiljada tata se nervira, psuje i galami na stadionu u isto vrijeme, kada njihova djeca vode borbu za život, za opstanak. Mama kao da je zaboravila kako je bila zaljubljena do besvijesti u tatine lijepe plave oči, nego ga sad mrzi i smisliti ga ne može zbog parnekoliko čašica, a i on, kao njoj za inat, uvijek svrati sa tim čika Perom na po jednu. Lako je njima, oni će sve to brzo zaboraviti i opet će se smijati i plesati na proslavi Nove godine, a šta ću ja? Kako da izađem na kraj sa svojim problemima? Kakvo selo i kakva baka na selu? Znam ja zašto on ide tamo, zbog one nekakve Ljubice, poljubila ga ona, dabogda, u hladno čelo!... Bože, kako su bajke lijepe. U njima možeš sve. I u mašti, kaže nastavnica srpskog: „Lijepo odmaštaš nešto i kasnije kao da ti se stvarno dogodilo.“ Voljela bih kada bih imala sestricu, ako ne bliznakinju, onda malo mlađu od mene. Svaka čast Žani, ona mi je kao sestra, ali samo kao, a ne prava sestra. Ali njoj onaj njen Dejan, pravi toliko problema, da nema vremena još i za mene, ali kad bi bilo... Da imam sestricu, da je lijepa, nježna, pametna i dobra. Kako ću je nazvati...?
Kada se naš aplauz stišao, pogleda nas ponosno pa doda:
– I sada ulazi ona, kako se ono zvaše?
– Pahuljica – doda Kaća, a Tea potvrdi:
– Da. Pahuljica.
– Divno, prekrasno. Podsjetilo me na moju prvu ulogu – reče Fumiko vrhom maramice brišući suze, što je radila i Tošimi, što nam je nedvosmisleno govorilo da ih se ovaj monolog jako dojmio. – Igrala sam djevojčicu koja je ostala rano bez majke, pa pošto su bili jako siromašni ona je morala rano početi da se bavi domaćinstvom. Ko je to pisao? Da li neki srpski pisac ili ste nekoga prevodili? – na to se svi nasmijasmo, a Tea radosno pokaza na mene:
– Ne treba nama ni srpskih ni stranih pisaca sve dok mi imamo našeg čika Mrguda.
Tog momenta obe Japanke ustadoše pružiše mi ruku na čestitanje, koje sam, naravno, prihvatio pošto sam i ja ustao. To je bilo prvi put u mom predugom životu da primam čestitke od stranaca i baš mi je drago što su to ove divne i tako prirodne dame iz Japana.
POZORIŠTE JE PRIJE SVEGA IDEJA I POTREBA
Veliki kamion sa ogromnom prikolicom na kojem su bili po jedan rovokopač, bager i buldožer gusjeničar, protutnja pored naših prozora koji se blago zatresoše, a Mitar skoči.
– Evo ih, šefe. Odoh ja tamo – reče Mitar žurno prikupljajući svoje cigarete i ostali pribor sa stola, pa onako s nogu dopi kaficu i srknu ostatak votke u čaši. – Možda smo mogli napraviti malu ceremoniju za početak radova?
– Ma, jok. Napravićemo pravu svečanost prilikom otvaranja pozorišta – pogledah u sat pa nastavih. – Baš me čudi što im kasni glavni inženjer, jer su Japanci poznati po tačnosti?
– Da, sjećaš se one priče kako se ubio ministar saobraćaja u Japanu jer mu je jedan voz kasnio tri minuta? – reče Vanja, pa doda: – Hoću li, šefe i ja sa njim na gradilište?
– Nećeš. Ti sačekaj Japanca inžinjera, pa ćeš njega odvesti tamo.
Desetak minuta kasnije uđoše jedna mlađa, a druga starija Japanka. Starija se zvalaTošimi i bila je taj očekivani inženjer, a mlađa Fumiko, prevodilac. Izvrsno je govorila srpski sa onom mekoćom u glasu i specifičnom bojom. Tokom prevođenja uspješno je oponašala dikciju i mimiku sagovornika kojeg je prevodila. Kratko smo popričali i dogovorili se da ih Vanja odveze na gradilište da se upoznaju sa situacijom, potom da ih odveze do hotela „Magla“ gdje ih je čekao dvosoban apartman sa pogledom na rijeku. Kada se smjeste i malo odmore naćićemo se u „Plavom salonu“ restorana njihovog hotela na ručku u dva popodne.
– Bilo bi dobro, Majo, da im se nađeš malo u večernjim časovima. Da ih malo uputiš u prirodne ljepote Guvna, mislim kafiće i sl.
– Nema problema, šefe ali mislim da bi im se ti trebao naći pri ruci. Inženjerka je tvoja kategorija – nasmiješi se i doda: – Koliko smijem potrošiti na njih?
– Koliko budeš mislila da je potrebno.
– U redu. Bićeš zadovoljan.
Pola sata kasnije Vanja se vratio i ispričao nam oduševljeno šta je bilo na radilištu.
– One su tamo postavile manji kontejner u kojem su se nalazile dvije kancelarije. Zato su i kasnile. Jedna je bila za njih dvije, a druga za rukovodioca gradilišta. Kada smo došli, taj kontejner je bio spreman, i na njega struja priključena, mašine istovarene, onaj tegljač otišao, a radnici su sjedili ili ležali okolo uživajući u sunčanom danu. Među njima su bile dvije gajbe piva. Šef gradilišta je pokušavao da ih malo požuruje da krenu sa radovima, govoreći o rokovima i slično. Oni su mirno slušali, ali ničim nisu pokazivali da im se žuri. Ove dvije uđoše prvo u kontejner da provjere da li je sve na svom mjestu. Ušao sam i ja sa njima. Ono sam viđao samo u filmovima. Kao da sam ušao u kokpit svemirskog broda, sve pusta elektronika sa milion malih monitora i svjetlucavih lampica u svim bojama. Kratko se zadržale, čačkale nešto po kompjuterima, potom stavile na glave radne kacige, a onda su izašle. Popele se u korpu bagera i dale znak onom čovjeku koji je sjedio u kabini da ih malo podigne, pa da ugasi motor. Digao ih je jedno metar, metar i po od zemlje. Svi su se počeli okupljati oko njih. Gledali su ih ko da se spremaju da zaplešu uz striptiz. Nisu jadnici mogli ni naslutiti šta ih čeka. Nisam ni ja, koji sam znao ko su one, a kamoli oni, đutani, polupijani. Bile su mirne, a onda poče predstava. Prvo se starija derala na japanskom jeziku, a potom mlađa isto tako na srpskom jeziku. Izružili su ih kao šarove. Zaprijetili su da će svaki koji bude zabušavao biti otpušten, a ako bude pet otpuštenih radnika da se jednostrano raskida ugovor sa „Granit–gradnja“ iz Sarajeva, te da će oni morati platiti penale za nanesenu štetu koja je prouzrokovana tim raskidom ugovora.
Počeo šef da se buni, da ih pravda kako su umorni od puta, ali ona mu reče da laže, da zna da su stigli sinoć i da su se dovoljno odmorili, i to, da, kako se nisu one umorile, koje su maločas doputovale iz Japana, a oni se umorili koji su sinoć došli iz Sarajeva? Nekoliko minuta poslije sve je pucalo od poslova. Svi su nešto žurno radili: jedni markirali po crtežu, rovokopač na jednoj strani, a buldožer na drugoj. Živi mravinjak je naše gradilište, a narod se okupio kao da je cirkus. Došlo mi da im karte naplatim – nasmija se pa doda: – Šteta što nisam ponio jedan blok karata.
– E, super. To je vrlo, vrlo, vrlo dobra vijest – rekoh. – Majo, da li sada vidiš koliko si mi potrebna? Hoću da nas dobro razumiju i da znaju sve šta nam se kuva. Sve, i kako smo došli do projekta i na kakve spletke nailazimo. A na kraju ih zamoli da nam pomognu i da ne dopuste i ne nasijedaju na bilo kakve smicalice u firmi i oko firme.
– Si, šefe. Baš mi je drago što mi daješ taj zadatak. Neću ih puštati same van njihovog apartmana.
– Gdje su sada? – pitah Vanju. – Da li si ih smjestio u hotel.
– Jesam, a one su na recepciji zamolile buđenje u pola dva.
– Dobro, Vanja. Vidi da i mi ne zakasnimo. Moramo tamo biti prije dva.
– Ide li neko sa tobom? – ušita me Mitar.
– Da, Vanja i Maja. Neka teta Rada skuha pun lonac kafe pa im ti i ona odnesite na gradilište. Koliko ih tamo ima?
– Tačno četrdeset sa šefom – reče Vanja.
– To me podsjeti na ono kada pita žena neku staru Anu, prije tridesetak godina: „Koliko si, Ane, imala kopača?“, a ova joj kaže: „Šest i moj Anto peti!“ – svi se nasmijasmo, a ja dodah Mitru: – Kupićeš toliko velikih porcija ćevapa. Kada im budeš dao to, reci im da ovo neće biti uvijek, samo prvog i zadnjeg dana na gradilištu.
– Si šefe – reče mi Mitar i ode do telefona da naruči ćevape.
– Šefe, našao sam nešto što bismo, možda, morali svi znati – javi se Balto.
– Šta imaš?
– „Japanski poslovni bonton“.
– E, super. Čitaj.
– „Uspostavljanje prvog kontakta za japanske poslovne ljude predstavlja ogroman korak. Zbog toga je potrebno da imate strpljenja, jer se poslovni kontakti u ovoj zemlji grade dugo i polako...“
Čitao je Balto tečno, što me podsjeti na njegove prve čitače probe iz vremena kada je kao mali bio talentovan glumac kod mene, na mojim prvim probama Dramskog studija u Domu kulture Gumno; Balto je dalje čitao sa monitora: – Za početak, pored obima i vrednosti poslovanja koje donosite, Japanci veliku pažnju posvećuju vašim preporukama koje ste stekli tokom poslovanja. Jednostavno, ukoliko nemate dobar glas u poslovnim krugovima nećete moći da započnete poslovanje sa japanskim partnerom. Kada ugovarate sastanak sa japanskim partnerima potrudite se da dobro osmislite i najmanji detalj, jer Japanci veliku pažnju posvećuju poslovnosti – od odijela, preko razmijene vizit karti, do načina na koji vodite sastanak.“
– Prvo ćemo, Vanja, skoknuti do mene kući da se presvučem. Vidiš, na sve gledaju – rekoh a Maja doda:
– Moraću i ja.
– Bićete usluženi – reče Vanja, a ja rekoh Balti:
– Čitaj dalje.
– „Cilj prvog sastanaka u Japanu ne bi trebalo da bude samo ugovaranje posla. Budite strpljivi, prijatni i pokušajte da kreirate prijatnu atmosferu u kojoj ćete slobodno moći da razmenjujete ideje sa ostalim sagovornicima.
Uslovi rada za koje još niste čuli. Ipak, prijatna atmosfera ne podrazumeva preteranu opuštenost. Predstavljanje ideja, vaše kompanije i vas samih iznesite na formalan i krajnje suptilan način.Podrazumeva se da na sastanak dođete na vreme, čak i koji minut pre vremena dok kašnjenje veoma loše utiče na stvaranje slike o vama, samim tim i na dalji vid saradnje.
Kodeks oblačenja. Kad je o oblačenju reč, preporučujemo vam da se obučete poslovno, jer neformalno oblačenje nije dopušteno kada poslujete u Japanu ili sa Japancima. Znači tamno odelo za muškarce i prikladan kostim sa suknjom ispod kolena za žene.“
– Ispod koljena?! Pa ja nemam takvu – reče Maja pa se prisjeti: – A imam, onaj tamnoplavi plišani komplet, što sam nosila u tvojim „Svastikama“. Može li to?
– Ako je tebi ugodno i udobno u njemu, može. Sve može – rekoh pa se okrenuh Balti koji je čekao da mu kažem da nastavi sa čitanjem. – Čitaj dalje.
– „Takođe, ženama se ne preporučuje da nose pantalone na poslovne sastanke jer se to smatra uvredljivim, kao ni cipele sa visokim potpeticama kako ne bi bile više od muškaraca. Sve što bi moglo da vas izdvaja od drugih se ne preporučuje i treba izbjegavati.
Kako donose odluke. Za Japance se kaže da su orijentisani ka grupi. To znači da u poslovanju može da se desi da na sastanku bude čak do tri puta više japanskih kolega nego članova vaše delegacije. Treba znati da su Japanci veoma osetljivi na hijerarhiju i godine, a autoritet se uvek daje najstarijem članu grupe. NJih je lako prepoznati jer su po pravilu pozicionirani u centru grupe, ili na sredini stola, okruženi sa strane manje značajnim saradnicima po hijerarhiji. Prilikom donošenja odluka konsenzus je jako bitan i uzimaju se u obzir mišljenja svih zaposlenih uključenih u određeni projekat. Naravno, na kraju konačnu odluku donosi sam vrh menadžmenta.“
Ušli smo u „Plavi salon“ restorana reprezentativnog hotela „Magla“ koji je bio ponos Gumna, u pet do dva. Obukao sam lagano smeđe odijelo sa prslukom, a Maja onaj komplet o kojem je govorila. Izgledala je prekrasno i nešto mlađe u njemu. I Vanja se presvukao. Imao je sivo poslovno odijelo i bijelu košulju sa kravatom. Nasmiješio sam se jer sam znao da on mrzi odijela i kravate, a naročito košulje. Za njega su zakon majice.
Na naše iznenađenje one su već bile tamo. Nisu davno stigle jer pred njima nije bilo nikakvo posluženje. Davno sam čitao kako poznati japanski modni kreator Tadaši Šođi komentariše modu: „Odijelo ne treba i ne čini čovjeka, ali pogrešan izbor garderobe je takođe nešto što ne bi trebalo praviti“. Ove dvije su se toga držale. Bile su slično obučene: inžinjerka Tošimi je imala na sebi uski ljubičasti svileni stilizovani kimono, osavremenjen svakako, ali sa lijepim jastučićem na krstima koji je služio, vjerovatno, kao neseser za telefon, priručnu šminku ili slično. Kimono joj je dosezao skoro do cipela sa ravnom petom iste boje kao i kimono. Na glavi je imala od istog materijala maramu vezanu u oblik leptira širine dlana. Mlada prevoditeljka Fumiko je shodno svojoj mladosti bila skromnije ali veselije obučena: od istog materijala koji se prelijevao od tamno do svijetlo ljubičaste boje. NJen slobodnije stilizovan kimono se od bedara do ispod koljena širio u od volana sačinjenu haljinu. Nije imala onaj jastučić, a isti mali leptirić joj je bio zakačen u predjelu srca. U kosi je imala samo svijetloljubičasti ukrasni rajf. Kada su nas ugledale, gospođa Tošimi diskretno pogleda na ručni sat. Ustadoše, sklopiše dlanove ispred sebe i pognuše glave skoro da su čelom dodirivale vrhove prstiju. Pokušali smo da uzvratimo na isti način. Vjerujem da je izgledalo nezgrapno, ali srećom niko nas nije ni mogao vidjeti, bili smo sami u salonu a one su i onako imale sagnute glave. Pomislih da smo trebali i ovo uvježbati.
– Jon ci te ci! – rekoše one uglas.
– Dobar dan! – rekosmo nas troje. Kao da smo se dogovorili da ne pokušavamo na japanskom ih pozdraviti. One podigoše glavu smiješeći se. Inžinjerka mi pruži ruku i reče mekanim srpsko–japanskim miksom:
– Dobri dan, si.
Ono „si“ joj je, kako sam kasnije vidio na kompjuteru, značilo „gospodine“. Izrukovasmo se sa njima i posjedasmo. NJihovu ozbiljnost, smjernost i uglađenost sam uspio brzo razbiti prisnošću i šalama. Kao aperitiv uzele su višnjevaču uz komentar da nigdje nema ljepše višnjevače od srpske. Onda sam im ja pojasnio da ta višnjevaču koju piju nije napravljena od višanja, nego da to mještani prave tako da u rakiju šljivovicu potope puno višanja, dodaju malo šećera i stave flaše malo na sunce kako bi alkoholno vrenje brže i kvalitetnij završilo.
– Ispričaću vam jednu anegdotu iz svog djetinjstva. U mom gradu odakle su me vjetrovi rata doduvali u ovaj grad, kada sam bio mali bili su u modi razni likeri. Pravile su ih uglavnom žene pa tako i moja mama. U malim bočicama se nektar prodavao koji se sipao u razblaženi alkohol kupljen u apoteci. Bilo ih je raznih ali mama je najradije pravila i služila svojim gošćama ovakvu višnjevaču. Nije kupovala nektar nego je radila upravo onako kako sam maločas ispričao. Za to je imala i lijepe ukrasne široke flaše. Moj mlađi brat i ja, kada se toga sjetimo, a kada nam roditelji nisu bili u kući, odemo u špaiz i iz jedne od ispijenih flaša uzmemo po nekoliko višanja i pojedemo ih. Jedne prilike nam se to toliko dopalo da smo pojeli cijeli sadržaj iz jedne flaše i ponapijali se po prvi put u životu.
Lijepo je bilo vidjeti Japanke kako se slatko smiju i kako lagano prelaze u svoj prirodni osjećaj.
– Ja ću vam reći kako se pravi ovaj liker. To je moje omiljeno piće, a vole ga i sve moje prijateljice – reče Maja, a kada joj Fumiko prevede, Tošimi brzo izvadi mali kompjuter, otprilike dimenzija 15 puta 10 centimetara, sa velikim displejom, koji joj je služio i kao telefon, da bi u njega ukucala Majin recept kako se pravi liker od višanja ili u narodu poznat kao višnjevača, pa Maja nastavi: – Za liker od višanja vam treba: jedan kilogram višanja, jedan kilogram šećera, jedan litar domaće rakije i jedna kesica vanilin šećera.
Maja malo sačeka kako bi ova ukucala prevedeno, pa nastavi: – Višnje se očiste od peteljki, dobro operu i poredaju u veću teglu, red višanja, pa posuti šećerom, pa višnje, pa šećer, dok sve ne potrošimo. Nalijte rakiju preko i zatvorite grlo folijom i ostavite na suncu oko dana i držati negdje na balkonu ili prozoru koji je dobro osunčan. Nakon toga procijediti kroz gazu i sipati u boce, držati na hladnom i mračnom mjestu.
– Pošto ne volim da ostanem dužna nikome, reći ću vam kako da napravite liker od ruže i meda, ako želite, naravno? – reče Tošimi, a Fumiko prevede.
– Naravno da želim, samo momenat – reče Maja i krenu da ukuca u svoj mali telefon, pa se predomisli, okrenu onaj rokovnik i otraga poče da piše, a ove dvije su joj diktirale.
– Za ovaj izvrsni liker vam treba: tri stotine grama meda, pedeset grama ružinih latica, jedna litra sake i...
– Sake?! Šta je sake? – upita Maja, a ja joj objasnih.
– To ti je njihova rakija, pravi se od riže.
– Pa odakle mi sake? – tužno reče Maja.
– Može i ova vaša domaća rakija – objasniše ove dvije i nastaviše: – Dakle, litar rakije i pet decilitara vode. U kipuću vodu polako ulijte med, čim se med otopi, posuda se skida sa vatre, dodaju se ružine latice i prekriva posuda. Nakon deset minuta voda se procijedi kroz dvostruku gazu, dodaje se rakija i dobro se umiješa. Kad se smjesa sasvim ohladi, ulijte je u bocu te dobro zatvorite. Liker se čuva mesec dana na hladnom i suvom mestu i tek nakon toga se konzumira. Ima i jednostavnija varijanta: Bocu od dvije litre napunimo sa laticama mirišljavih ruža i reda se red latica pa red meda. Šećer se odmjeri jedan kilogram i saspe na to sve. Ostavi se na suncu dana. Zatim se nalije rakija i ostavi četrdeset do šezdeset dana na suncu. Izmiješa se skupa, filtrira se, spremi u flaše i dobro začepi.
– Super! – reče Maja – Ovo ću praviti odmah čim nabavim ruže. Meda i rakije imam.
A Vanja reče:
– Ruže ću ti ja donijeti. Ima moj komšija koliko hoćeš i već su počele latice opadati. Daće mi sigurno da ih poberem. Valjao sam i ja njemu nešto.
Nakon razmjene tih recepata i još malo ispričanih duhovitih dogodovština i smijeha, završismo sa predjelom i aperitvom pa pređosmo na glavno jelo. Prepustile su meni da izaberem, ali su zaželjele da jedu neki ovdašnji specijalitet. Pogledah kratko u jelovnik i odmah mi oko zape za „bosanski lonac“. Odavno ga nisam ni ja sam jeo, pa rekoh konobaru koji je smjerno stajao na metar od stola:
– Molim vas, donijećete nam pet puta bosanski lonac.
Konobar zapisa, nakloni se i ode.
To moji prihvatiše sa radošću, a njih dvije se malo zgledaše. Pažnju im je privukla radost Maje i Vanje, ali su i dalje bile zbunjene. Nešto su se kratko došaptavale, kao da ćemo mi čuti i razumjeti šta one govore, potom nam se obrati Fumiko uz nesiguran smješak:
– Bosanski lonac? Lonac? Kako ćemo lonac da jedemo? – Nas troje se spontano nasmijasmo što nju još više zbuni.
– Kod nas ima čorba od lastinog gnijezda, ali od čega je lonac napravljen pa da se može jesti?
– To se, sine, samo tako zove – rekoh, a onda se ona zbuni i malo ljutnu:
– Sine? Ja nisam sin. Nisam muško. Ja sam djevojka.
– Ma, tako gospodin Mrgud zove sve mlade svoje prijatelje bez obzira na pol – pojasni joj Maja, a Fumiko se nasmiješi i prevede svojoj šefici, nakon čeka su obe dugo klimale glavom uz odobravajući osmijeh i ponavljale:
– Koreva ides... Koreva ides... Koreva ides... Koreva ides...
– Koreja ives? – ponovih ja sa pitanjem – šta vam to znači? – One se nasmijaše pa Fumiko reče:
– Neee, koreva ides! To vam znači: „To je lijepo!“. A sada mi, molim vas objasnite šta ćemo mi to da ručamo?
– Rado. Ješćemo specijalitet bosanske kuhinje koji se zove „bosanski lonac“ jer se kuva, samo sprema u zemljanom loncu i eventualno iz njega jede ali se on nikako ne može i ne smije pojesti. – Sačekah malo da Fumiko prevede, pa nastavih pričati praveći povremene pauze: – Tradicionalna bosanska kuhinja, autentični preplet kolorita Istoka i Zapada, formirana dugim periodom prilagođavanja jela iz kuhinja tih dijelova svijeta, danas predstavlja dugi niz laganih jela sa puno svih vrsta povrća, mlijeka i mliječnih proizvoda koja se pretežno kuvaju i dinstaju sa malo vode, nemaju zapršku ni jakih ljutih začina. Orijentalni začini se upotrebljavaju u minimalnim količinama i samo diskretno podvlače osnovni prirodni ukus i miris jela. Tu su, naravno, i znalački pripremljena mesa sa roštilja, sve moguće vrste pita, orijentalni slatkiši kojima baš nema mesta u zdravoj ishrani, i koješta drugo što pravim ljubiteljima dobre hrane ostaje u nezaboravnom sjećanju.
– Hoćete li recept sada zapisati ili poslije ručka? – Upita ih Maja vadeći svoj telefon da iz njega pročita. One se složiše da im sada pročita te da će im tako brže proći vrijeme da se to pripremi i donese. Maja je polako diktirala, Fumiko prevodila, a Tošimi upisivala u svoj džepni kompjuter. Maja nastavi:
– Sastojci: jedan kilogram miješanog mesa, i goveđe, i ovčije, i svinjsko. Jedan kilogram svježeg kupusa, pola litra bijelog vina, dvjesto pedeset grama razne zeleni, paškanat i slično, sto pedeset grama zrelog paradajza, sto grama suve slanine, dvadeset grama bijelog luka, pet–šest zrna bibera, pola kilograma krompira, dvije paprike, jedna kašičica aleve paprike, malo peršunovog i celerovog lista i malo soli.
– Moja baka je to spremala odokalno – nasmiješi se Vanja.
– Odokalno? Šta znači odokalno. – Upita Fumiko, na šta se mi nasmijasmo, pa joj ja objasnih:
– To je mala šala, riječ kovanica: odokalno, od oka, onako, otprilike, ne po mjeri.
– Aaaa, razumijem. To se na japanskom kaže: skajno! – reče Fumiko, a Tošimi potom poče da klima glavom, opusti usne i dlan ruke vrti ka gore i dole i povalja:
– Skajno, skajno, skajno.
Mi smo svi klimali glavom da razumijemo. Boga pitaj dokle bi se to oteglo da Maja ne presiječe daljnjim diktiranjem:
– Priprema: meso isjeckati na sitnije parčiće i propržiti ga malo na sitno sječenoj slanini ili ulju. Manju glavicu kupusa presjeći na četiri dijela, krompir isjeći na kocke, a zelen: šargarepu, peršun, celer i paškanat, te paradajz, papriku, crni i bijeli luk, isjeći na tanke kolutove. U zemljani lonac složiti red povrća, red mesa i opet red povrća. Po površini staviti kašičicu aleve paprike, so po ukusu, biber u zrnu, sitno isjeckan peršunov i celerov list i složiti rezani paradajz. Preliti vinom i vodom koliko da se prekrije povrće. Lonac čvrsto povezati aluminijumskom folijom, staviti na šporet da provri, a potom u rernu da polagano kuva na umerenoj temperaturi oko tri sata.
– Moraćemo čekati tri sata na ručak? – iznenadi se inžinjerka, a Maja im objasni:
– Ma neee. Oni to spreme u velikim zemljanim loncima, a kada treba da se posluži naspu po porciju u manje zemljane lonce i podgriju u mikrovalnoj.
Još smo malo komentarisali i šalili se, a zatim je konobar dovezao na kolicima pet zemljanih tanjira koji su samo asocirali na lonce u kojima se kuva, ali su ovi bili povelikog otvora i plitki, odnosno duboki kao i svaki duboki tanjir. One su se prvo okretale tražeći nešto po stolu. Shvatio sam da traže one svoje štapiće.
– Izvinjavam se, nisam siguran imaju li ovdje vaš escajg, tačnije štapiće, sada ću da pitam konobara – rekoh, a one obje u glas na srpsko–japanskom me ubijediše da nije neophodno te da znaju da jedu i sa našim kašikama.
I stvarno su znale. Prvo su vrlo bojažljivo krenule da jedu prebirući kašikom sadržaj, a onda su se pogledale, nasmiješile i u glas rekle:
– Koreva ides!
– To je lijepo! – prevedoh ja svojoj raji, praveći se važan što znam japanski, na šta se svi nasmijasmo.
Ručali smo po japanskom običaju skoro u tišini. Kažem „skoro“ jer nas troje jednostvno nismo ni umjeli ni navikli u tišini ručati. Ja ručam u tišini samo ako sam ručam, a ako usput gledam i utakmicu, a tada više nije ni kod mene ni od mene tišina. Kada je konobar došao da pospremi sto zamolih ga da nam po svom izboru donese litar crnog vina. Nekoliko minuta kasnije pojavio se sa smješkom; bilo mu je drago što imam povjerenja u njega. Podiže flašu do pod bradu, držeći je i odozdo i odozgo, okrenute etikete ka nama, pa sa dozom ponosa i svečane najave reče:
– Gospodine Mitroviću, od srca vam predlažem crno vino „Morava 2009“ iz Vinarije Jelić. Vino je napravljeno od novostvorene organske sorte grožđa „Morava“. Kao Srbija pretočena u bocu ovaj ukus predstavlja naše podneblje, a vinograd predstavlja unikat u cijelom svijetu. Vrlo jedinstvenog karaktera s dominantom aromom bijele breskve. Punog tijela i skladnih kiselina, sa dugom voćnom završnicom. Odlično je mlado, ali ima dobar potencijal za sazrijevanje.
Potom mi je nasuo malo u široku čašu. Ja se prisjetih iz filmova kako gospoda probava i odabira vina. Propustio sam stopicu čaše između prstiju pa mi je njeno tijelo ležalo na dlanu. Prvo ga malo pomirisah, zatim uz smješak odobravanja malo znjiha čašu pa otpih mali gutljaj. Digoh obrvu i klimnuh mu glavom:
– Čestitam, Pero, odličan izbor. Bravo.
Prvo sam htio da mu pružim čašu da mi naspe, a on raširi oči i brzo pogleda u sto, što ja shvatih kao opomenu pa spustim svoju čašu na sto kako mu ne bih smetao.
Pero je sipao prvo damama pa tek nama dvojici. Svaki put, kada bi u neku čašu nasuo otprilike dvije trećine čaše, pažljivo bi izmicao flašu, blago je zakrećući kako ne bi vino kapunlo, potom je salvetom obrisao vrh flaše i tako redom. Kada je završio, spusti flašu na sto.
– Izvolite i živjeli – reče Pero, nakloni se oštrim kratkim pokretom glave, lagano se okrenu na petama i laganim koracima se udalji.
Razgovor o poslu je visio u vazduhu, ali niko da krene sa njim, da prvi pomene. Vanja je sporo pijuckao svoje vino iako bi najradije smazao jednu pivušku, hladnu. Maja je objašnjavala nešto o istoriji grada, a usput smišljala nove teme za razgovor. Kada su nam se na kratko pogledi sreli, ona se blago nasmiješi i privede priču kraju. Potom su Japanke nešto čavrljale na svom maternjem jeziku, pa se Fumiko okrenu k meni i uz fantastičnu imitaciju mimike i glasa poče mi govoriti kao Tošimi:
– Gospodine Mitroviću, kao što ste se vjerovatno vi raspitivali o nama, o Korporaciji za izgradnju pozorišta "Misubiši"...
– Gekijō no kensetsu no tame kabushikigaisha, "Misubiši" – požuri Maja da kaže kako zna i originalan naziv njihove firme, čime je njima potvrdila njihovo vjerovanje da smo se mi raspitivai o njima, što nama nije moglo nikako smetati. Na to se Fumiko osmijehnu pa nastavi:
– Da, Maja, „Gekijō no kensetsu no tame kabushikigaisha“ ili u prevodu na srpski „Korporaciji za izgradnju pozorišta "Misubiši"“ iz Tokija. Tako smo se, naravno i mi raspitivali o vama, gospodine Mitroviću i svugdje smo nailazili samo na tvrdnje da ste divan roditelj, pedagog, režiser i pisac. Da ste jako inteligentni i sposobni te da vam posebno od ruke idu poslovi organizacije. Takođe smo saznali i za određene probleme koje vam prave predstavnici lokalne vlasti i vjerujte nam, imaćete svu našu podršku kao i podršku proslavljene korporacije „World Children Theatre Corporation”, sa kojima smo imali zadovoljstvo sarađivati više puta. Ne bi nas iznenadilo da ste od njih i dobili preporuke za nas? – Ona zastade, a ja se samo kratko nasmiješih, nisam smio ništa komentarisati da se ne bih kasnije upetljao u rekla–kazala. – Sada bismo nas dvije voljele, a vjerovatno i vaši prijatelji, da nam ispričate još neku anegdotu ili primjer vaše snalažljivosti u radu sa djecom i festivalima.
– Šta vas konkretno interesuje, imate li neki određeni slučaj na umu? – rekoh, a glavom mi se počeše motati sjećanja. Znam da nemaju ništa, ali sam htio dobiti nekoliko sekundi da odaberem pravu priču.
– Ima jedna dobra vaša akcija, ako mogu tako da kažem. To nam je ispričao Bil iz organizacije „El kondor pasa“. On o vama ima samo najljepše riječi. Radi se o dobijanju festivala u razgovorima u Mađarskoj. Znate li na šta mislim?
– Da – nasmiješih se ja. – Ta je priča stara trideset godina. Elem, u znak priznanja filmskoj sekciji „Eksperimentalne scene“ Novi Travnik i našem radu u njoj, Kino savez BiH, šalje mene i Lazu Ivanovića, tadašnjeg predsjednika „Scene“, na Međunarodni festival amaterskog filma u Mađarsku, sa zadatkom da od predsjednika Filmskog saveza Jugoslavije dobijemo organizaciju Saveznog festivala amaterskog filma SFRJ, skračeno SFAF, takozvanu „Malu Pulu“, jer nije mogao biti organizovan na Kosovu zbog rovite političke situacije. Bilo je proljeće 1983. godine. Tamo smo bili pet–šest dana. Ne mogu da se tačno sjetim, ali znam da smo u jednom mjestu bili smješteni u hotelu A kategorije sa pet zvjezdica, kavijar za doručak, a u drugom, udaljenom petnaestak kilometara, smo gledali prije i poslije podne festivalske projekcije amaterskih kratkih filmova iz cijelog svijeta. Žao mi je što nisam odmah po povratku čitavu tu priču stavio na papir, veoma dobar bi se film ili čak i roman mogao napraviti od svih događanja. Možda vam nekada i ispričam nešto od toga, ali ću vam sada, da ne širim priču, ispričati kako sam Crnogorca predsjednika Filmskog saveza Jugoslavije uspio odgovoriti da taj Festival pravi u Crnoj Gori, pa da ga napravimo u Bosni, tačnije u mom Novom Travniku.
– Nisi nam pričao – nasmiješi se Maja.
– Eh, šta ja vama sve nisam ispričao. Elem, tog smo predsjednika sreli prvi dan projekcije. Rekli smo mu da imamo namjeru da se bolje sa njim upoznamo, jer smo mi filmska sekcija tek u osnivanju, pa će nam njegovo bogato iskustvo veoma mnogo pomoći. Godilo mu je, i odmah sa njim dogovrimo da se ujutro nađemo u parku na prvoj pauzi projekcija. Sa nama je putovao i Emil Zolota, mladić, iskusni filmski amater iz Turbeta kod Travnika. Lazo i ja smo se sa njim dogovorili da se nađemo u foajeu kod recepcije u našem hotelu nakon večere i da dobro osmislimo plan. Zašto tu?! U cijelom hotelu, svim njegovim restoranima, konobama, plenjacima i sl., samo je tu bilo dobre rakije. Kada god smo prolazili pored, zastali smo za šankom i cjepnuli po jednu dvije trešnjevače. Zvali su je „čerešnji palinka“, ali mi nikako nismo mogli naučiti pa smo naručivali „jučerašnju palinku“. Tek pred kraj našeg boravka smo skontali kako se zove, a skontali smo i još nešto. Nismo mogli vjerovati da jedna lijepa plava Mađarica radi svaki dan tu ujutro od šest i naveče do deset. Zadnji dan našeg boravka vidimo dvije iste djevojke kako vrše primopredaju popodne. Bile su sestre bliznakinje
Svi su se već od čerešnje palinke smijali pa sam morao stati da malo popijem vina, a i da ih pustim da se prestanu smijati, pa nastavih:
– Sa tim sam se Lazom svako jutro mijenjao: ja sam njemu iz svog tanjira prebacivao kavijar, a on je meni davao maslac. Možeš misliti, čovjek nikako nije moga da shvati da ima neko ko ne voli kavijar, a toliko je skup!
– Ni ja ga ne volim, bljak! – složi facu gađenja Fumiko da smo se morali svi nasmijati, pa nastavih:
– Ma da, i meni se gadi. Dogovor nas trojice koji se mogao obaviti u pet minuta mi smo vodili nepuna tri sata. Što zbog „jučerašnje palinke“, što zbog Zolote i mene. Mi smo našim dosjetkama i duhovitim maštarijama iritirali našeg Lazu, koji je volio ozbiljan rad, odnosno oštro je razdvajao rad i zadovoljstvo. A taj Zolota, koji je inače imao svoju pjevačku grupu „Stari šešir“ u svom Turbetu kod Travnika je već prvog dana u sali sa aparatima za igru sa našom starom dvobankom zaglavio fliper pa smo ga nekoliko dana besplatno igrali. Uglavnom smo dogovorili ono što smo sutradan i realizovali. A desilo se ovako: Izađemo ti nas trojica prije završetka posljednje projekcije pred pauzu i sjednemo na klupu koju smo ranije izabrali. Široka, lijepa i okrenuta ka istoku. Lazo i Zolota su sjedili sa strana, a ja u sredini. Kada je stigao predsjednik ja ustanem da ga pozdravim, a ova dvojica se samo malo pridignu zbog rukovanja pa opet sjedoše na svoja mjesta. Smjestimo ti mi našeg gosta između ove dvojice, a ja stanem ispred njega tako da sam mu svojom glavom pravio hlad na očima. Krenuo je razgovor. On tvrdi da fest mora biti u Crnoj Gori, kako bi pospiješio bolji amaterizam mladih Crnogoraca, a ja tvrdim kako je tamo dobar amaterizam za razliku od bosanskog, tačnije zeničkog sreza. Pored toga nama je u zaleđu veliki kombinat „Bratstvo“ koje će snositi sve troškove i slično. Kako je razgovor proticao tako su se njih dvojica: debeli Lazo i mršavi, ali sav u pokretu sa oštrim laktovima, Zolota, polako primicali i neosjetno ga stiskali. Bivalo mu je tijesno, ali zbog razgovora sa mnom nije znao šta ga to ometa. Zatim, kada ja govorim, odnosno branim svoju ideju tada mu moja glava pravi hlad na očima, a kada treba on meni da nešto pobije ili objasni, ja se malo pomjerim pa mu sunce udara u oči. Nakon svega dvadesetak minuta takvog razgovora on mi pruži ruku i reče:
– Evo ti festival, jebo te festival! – Kao da je bomba smijalica eksplodirala u „plavom salonu“ hotela „Magla“. Naravno, samo par sekundi se kasnije Tošimi nasmijala dok joj je Fumiko prevela. Ustala je i nagnula se preko stola pružajući mi ruku:
– Koreva ides! Koreva ides! Koreva ides!
– Da, gospođo, to je lijepo! – rekoh uz smješak i nastavih: – Uspjeli smo i te jeseni 1983. godine smo takođe kvalitetno organizovali, uz sve pohvale učesnika i gostiju, Festival, pod punim pokroviteljstvom Kombinata “Bratstvo” Novi Travnik. U informativnom programu i uz lijep prijem, van konkurencije je prikazan moj film “Nokturno”. Festivalske projekcije su održavane u Tehničkoj sali Radničkog doma “Đuro Salaj”, a uz pomoć kamere i ostale tehnike moga brata Niše, direktan prenos su mogli pratiti i gosti susjedne Gradske kafane, što je za to vrijeme bilo pravo čudo tehnike.
– Koreva ides! – reče Tošimi, a ja kroz smješak rekoh Vanji:
– Da nam je Mitar ovde, sada bi rekao: „Osam nula, za tebe šefe!“
– Ne kontam, šefe – zbunjeno će Vanja, a ja mu rekoh:
– Objasniće ti Mitar, samo ti njemu reci da je sada rezultat osam nula za mene.
JEDANAESETO POGLAVLJE
„AKO TI JE SVE POTAMAN STAVI KAMEN U CIPELU“
– Kaže se, „ako ti je sve lagodno i potaman – stavi kamen u cipelu da te makar nešto žulja“, jer nije dobro ako je sve dobro – govorio mi je moj drugar Nešo dok smo šetali gradom.
– Sada, međutim, malo šta da je dobro u ovom životu i u ovom svijetu koji vratolomnom brzinom hrli ka svojoj propasti – rekoh. – Uvukla se neka pogan ljudima u duše da je za ne vjerovati. Ideš sa pijace ulicom i sretneš poznanika. Pozdravite se, a on te ne gleda u oči nego gleda šta si to kupio na pijaci. Ili zaškripe kočnice automobila i svi se okrećemo sa pomisli da je neka nesreća ili obični sudar, a niko da pomisli da je čovjek stao da bi na miru mogao pogledati lijepu ženu što šeta parkom. Novinski članci donose samo na tone vijesti o pljačkama, ubistvima, nesrećama, ko se razveo, ko je koga prevario i slično, a nikako ili sasvim rijetko da jave da je neka majka rodila trojke, da je čovjek ubrao ljetinu kao nikad prije, da se nekom seljaku ovce obliznule i slično. Kažu urednici da lijepe vijesti i one koje nisu senzacionalne ne prodaju novine. Prosto ne mogu da vjerujem da ljudi više vole čitati nacionalistička i šovinistička prepucavanja mnogih predstavnika, upravo takvih političkih stranaka ili da je neka popularna ličnost uhvaćena od paparaco lovaca u preljubi ili kako se fiksa, nego lijepe i normalne vijesti.
Nema više one sigurnosti u sebe, u ljude i život. Ne može se više sresti čovjek kako sa mosta, očima punim divljenja posmatra rijeku, pašnjake ili djecu na igralištu kako se veselo igraju. Možeš samo sresti čovjeka koji bezizražajne face bulji kroz rijeku, pašnjake i djecu. Nema onog radosnog smijeha i dječije vriske kada prolaziš kroz grad. LJudi ako i komuniciraju, to rade sasvim tiho, skoro šapatom. U vazduhu se osjeti neizvjesnost i briga zbog nje. Ne samo da nije lijepo kao što nam je nekada bilo, nego neće nam nikada više ni biti lijepo kao što nam je tada bilo. Nema nade, nestalo je, a neko je rekao da nada poslednja umire. Znači li to da smo umrli, da nas nema? Govorilo se o čudesnom kalendaru Maja i o tome kako će u decembru biti smak svijeta. Ovo što nam se ovih godina dešava, da li je to taj smak svijeta? Vjerovatno jeste. Ko kaže da se smak svijeta mora dogoditi u trenutku? S obzirom na dugovječnost kosmosa najvjerovatnije taj trenutak traje i po nekoliko godina.
– Ma kakav smak svijeta? Smaknuti smo mi davno samo nam niko o tome nije ništa rekao, pa ne znamo – nasmiješi se Nešo, tako da nisam znao da li to ozbiljno misli ili se samo šali. Takav je on bio otkada ga znam. Nikada sasvim jasno nije pokazivao svoje emocije. Uvijek se mimo redova ili u uglu oka iskrila neka druga i drugačija.
– Najžalije mi je što se sve to lomi preko djece, što oni ne odrastaju u sreći, nadi i elanu u kakvom smo mi rasli. Nekoliko mojih glumica koje su pozavršavale fakultete sa odličnim uspjehom rade kao prodavačice brze hrane ili konobarice kod nekog privatnika, za kojeg ne znam da li ima završenu i srednju školu. Ali on je sada gazda i mora biti po njegovom. Lako on sa korumpiranim odgovarajućim službama u Opštini izbjegne plaćanje poreza i doprinosa na zaposlene, pa tako njima ne ide ni radni staž, a nisu ni socijalno osigurane. Ne smiju se ni buniti jer im prijeti otkazom. Djeca odrastaju u porodicama koje su na rubu egzistencije i slušaju stalnu brigu i razgovore o tome kako preživjeti. Ničim nisu motivisana da uče i da se raduju budućnosti, jer znaju da, i kada završe škole, neće dobiti posao i da će dugo biti svojim roditeljima na kazanu. Pa kada i odrastu ne znaju da li će i kako moći formirati svoje porodice, kako i čime da ih hrane. Da te budućnosti faktički i nema.
– Zaglavili smo se u prezentu, u sadašnjost, – sad je već sasvim ozbiljan govorio Nešo – pa ne mrdamo nigdje. Futura nema, a perfekt nam brzinom svjetlosti prelazi u pluskvamperfekt, u daaaavno prošlo vrijeme.
– Eto zbog toga, zbog brige za djecu, njihovo odrastanje i njihovu budućost, čitav svoj život sam posvetio njima – rekoh mu ja. – Moto koji me vodi je činjenica da nema ništa tužnije od dječijeg plača i ništa ljepše od dječijeg smijeha. Pa ako i bude suza neka to budu samo suze radosnice!
– Čuj, Mrgude. Ti znaš da smo ti i ja prijatelji već od prvog razgovora uz čašicu kod Blaška za tezgom na pijaci. Takođe znaš da pratim tvoj rad i da sam gledao sve tvoje predstave bez obzira da li moja ćerka glumi u toj predstavi ili ne. Ovo što radiš je nešto genijalno, ali i veoma, veoma hrabro. Opasni su to tipovi i to te može mnogo koštati ako im i dalje budeš išao uz nos.
– Šta bi ti uradio da si na mom mjestu? Predao im sve i dopustio da i to upropaste kao što su mnogo toga do danas upropastili? – rekoh ne krijući bijes. On to primjeti pa poče da se pravda:
– Ne, nisi me razumio. Ne nagovaram ja tebe ni na šta. Samo razgovaramo.
– Pa dobro, razgovaramo. Šta bi ti uradio da si na mom mjestu?
– Ne znam, možda bih im dopustio da uđu sa mnom u posao sa nekih deset do dvadeset procenata.
Gledao me nekoliko trenutaka, a onda će pomirljivo:
– Dobro, deset procenata.
– Deset procenata od čega? Od sume koju sam dobio za izgradnju i rad pozorišta? Deset posto o ukupnog vlasništva i poslovanja pozorišta? Šta tačno podrazumijevaš sa tih deset posto?
– Pa to što si nabrojao. Daš im lijepo deset posto od tih tri miliona evra, tačnije tri stotina hiljada evra, da oni to lijepo usmjere i zakrpe rupe u sportu i zdravstvu, pa nesmetano nastaviš da radiš – reče Nešo, a u uglu usne mu zatitra smješak.
– Pa onda oni lijepo proglase to polujavnom ustanovom, postave svoj Nadzorni odbor da me nadgleda i svog čovjeka za predsjednika Upravnog odbora?
– Ali ti ostaješ vlasnik cijelog projekta. I vlasnik i direktor. Vuci siti, a ovce na broju.
Više nije krio zadovoljstvo misleći da me je nagovorio.
– A čobana nigdje? – nasmijah se, a on kao da je jedva čekao smijeh.
– Ma ko šiša čobane!? – sačekah da se prestane smijati, zastadoh, okrenuh se prema njemu i rekoh:
– Tu kvokve fili Brute? – na licu mu se zaledi smješak pa promuca:
– Šta „Zar i ti sine Brute“? Ne nagovaram ja tebe ni na šta, samo razgovaramo.
– Pa znaš li ti, čobane, da ja nisam sisao tatu nego mamu? Providan si k'o flis papir. Koliko je od toga tvoje i šta su ti sve obećali? Bićeš predsjednik Upravnog odbora?
– Da, ovaj ne. U stvari da. Predlažu da ja budem predsjednik Upravnog odbora ako se ti sa tim slažeš? – u pogledu mu je bilo i molbe i straha, ali i nade koja se caklila; on moju šutnju shvati kao vrijeme da navali pa nastavi – Bili bismo skupa i niko nam ništa ne bi mogao. Čuvao bih ti leđa sto posto.
– Čuvao bi ti svoju guzicu.
Na licu mu ugledah srdžbu, pa pogledah preko njegovog ramena i mirno rekoh: – Ima meni ko da čuva leđa.
On se naglo trgnu pa okrnu. Na manje od dva metra za nama su išla tri moja drugara: Mitar, Vanja i Balto gledajući ga. – Pozdravi ti meni gospodu Pomoćnika i njegovog načelnika i reci mu da je... Koliko ono Mitre?
– Devet nula, za tebe šefe – zvaničnim tonom mi reče Mitar, a ja se okrenuh Neši.
– Čuo si, Šone, bivši prijatelju moj. Devet nula za mene, tako ti njima reci.
– Zašto „bivši“ brate Mrgude? Pa mi smo još uvijek prijatelji, samo sam malo razgovarao o tome sa tobom.
– Malo ali dovoljno da znam sa kim posla imam. Eto, na ovo sam mislio kada sam ti rekao da se neka pogan uvukla ljudima u duše. Ajd, Ćaos!
Prošao sam mimo njega i sa svojim pravim drugarima odšetao do splava na malo muzike uz pristojnu večeru i crno vino.
Japanke sam viđao, po njihovoj želji, svakog dana u deset časova, čak i vikendom jer se radilo bez dana pauze, na, kako one rekoše „brifingu“. Uz kaficu i po jednu višnjevaču (one) i votkicu (Mitar i ja), imali smo polusatni razgovor o dnevnoj problematici. Mitra sam zadužio za vezu gradilište – direkcija, to jest kancelarija. Već prvih dana su imale službenu posjetu gospodina Pomoćnika. Tražio je na uvid ugovore i radne naloge za vozila i mašine od izvođača radova, a od Japanki njihove službene papire. Za Sarajlije je rekao da mu pripreme potvrde o ispravnosti mašina jer će im poslati posebnu komisiju za to, a Japankama je tražio ugovor koji mora ići u Opštinu na provjeru.
– Znajući o čemu se u stvari radi, rekle smo mu da mi nemamo ništa sa Opštinom i opštinskim službama. Tačnije da smo mi u ugovoru sa vama, te da je za provedbu tog ugovora nadležan Međunarodni sud – rekoše mi Japanke. – Takođe smo mu rekle da u buduće ne dolazi na gradilište bez sigurnosne kacige i naloga za kontrolu u kojem mora takstativno biti navedeno šta sve ta kontrola podrazumijeva, jer će u suprotnom Međunarodnom sudu biti podnijeta tužba protiv njega lično, radi ometanja radova i ugrožavanja izvršenja poslova u ugovorenom roku.
– Bravo! – rekoh. – Ispravno ste postupile. Hvala vam.
– Možemo li, šefe, ovo brojati kao deset nula za tebe? – nasmiješi mi se Mitar.
– Ne možemo, drugar, to bi bilo prisvajanje tuđih poena.
Na njihovo pitanje o čemu se radi ja im ispričah kako sam i zašto počeo računati bodove.
– Šta mislite, gospodine Mrgude... – krenu ona sa pitanjem i meni se to učini da je baš pravi trenutak da napravimo još jedan mali korak ka zbližavanju sa njima.
– Molim te, sine, oslovljavaj me sa čika Mrgude, nemoj sa gospodine Mrgude. Kada sam bio gospodin zvali su me drugom, a sada kada sam niko i ništa zovu me gospodinom.
One se na to slatko nasmijaše iz čega sam zaključio da im je jako dobro poznata naša istorija.
– U redu, šta mislite, gospodine, ovaj, čika Mrgude koliko morate tih poena sakupiti prije otvaranja vašeg pozorišta?
– Najmanje stotinu – rekoh sasvim ozbiljan. – Opasni su to vukovi.
Vrijeme je prolazilo. Pomoćnik nije dolazio, ali im je desetak dana kasnije načelnik po mladom, zgodnom kuriru poslao usmeni poziv da navrate kod njega na kaficu i na razgovor. One su mu se ljubazno zahvalile i rekle da nemaju vremena za te kafice, kako su ugovorom i rokom vezane, te da ne smiju dozvoljavati da im iko, pa makar to bio i sam načelnik, ugrozi izvršenje, ugovorom preuzetih obaveza.
Dva dana prije isteka roka posao je bio završen. Inžinjerka Tošimi je bila veoma zadovoljna i potpisala je nadzorni dokumenat ocijenivši radove kao jako kvalitetnim. Ranije mi je Mitar govorio kako su, putem svojih elektronskih instrumenata svakodnevno vršile mjerenja betona, kablova i cijevi koji su bili instalirani kroz ploču i svašta još. Nekoliko su puta imale intervenciju i tražili zamjenu ili popravku nečega. Sada, na kraju, je bila jako zadovoljna, i rekla mi je da je javila svojoj direkciji, te da njihov dolazak očekuje za dva dana. Od dana kada su prestali radovi na gradilištu, angažovao sam privatnu sigurnosnu službu da mi po svaku cijenu kao visoko rizičan objekat obezbjeđuje. Pošto je gradilište bilo zaštićeno velikom ogradom od limenih ploča i kvalitetno osvijetljeno, bilo je, po mišljenju vlasnika pomenute agencije, da uvijek budu tamo dva njegova čovjeka. Jedan bi bio i kontejneru kraj sve one elektrotehnike, a drugi vani na gradilištu, pa će se smjenjivati. Imali su striktno naređenje da nikoga ni po koju cijenu ne puštaju da uđe na gradilište. Znao sam da im mogu vjerovati ali sam ih zamolio da mi jave u slučaju da neko pokuša da uđe. Očekivao sam neku novu smicalicu od strane načelnika jer ih je polako hvatala panika.
Već se približavao kraj radnog vremena. Naše tri dame su se spremale na vožnju jahtom niz kanjon i govorile su samo o tome.
– Vidjećete, kanjon je prekrasan – oduševljeno im je govorila Maja – Stvarno je nestvaran!
– „Nestvarna stvarnost“, tako se zvala i jedna tvoja predstava? – upita me Mitar.
– Sjećam se! – reče Maja. – Tu je glavni lik dječak sa štakama, zar ne. Da, pa se smjenjuju, odnosno u stvaran svijet dolaze neki likovi iz bajki... Prekrasno je bilo.
–Znate li kako je nastala ta komedija za djecu „Nestvarna stvarnost“? Da vam ispričam, mislim da će vam biti interesantno.
– Ja volim, odnosno nas dvije volimo takve posebne i neuobičajene priče o pozorišnim predstavama. Naime, nedavno smo otkrile da smo se kao djevojčice obe bavile amaterskom glumom, svaka u svom rodnom gradu – reče Fumiko dok se Tošimi smiješila i odobravala klimanjem glave.
– Bilo je do davno, prije desetak godina. Na završne pripreme pred jednu od mojih premijera dođe moj stalni glumac, koji je zbog povrede morao operisati kuk, pa tako na duže vrijeme napustiti dramu i probe. Tata ga je doveo i on sa štakama uđe da malo osjeti tu fantastičnu predpremijernu atmosferu, da ga, što bi naš narod rekao, "želja mine". U razgovoru sa njim, pitam ga kada će se vratiti u ekipu. On ne reče ništa, samo mi tužno pokaza na štake i slegnu ramenima. „To nije problem.“, rekoh mu ja, a on me pogleda sa očima punim nade, pa jedva prostenja zbog neke knedle u glu: „Kako?!“. Ja mu se nasmiješih i objasnih: „Jednostavno, napisaću predstavu za djecu u kojoj će glavni lik biti dječak sa štakama i eto uloge za tebe. Samo sjediš i povremeno ustaneš sa štakama. Ako želiš naravno?“ On se obradova, reče da hoće i tog trenutka složi se ogroman aplauz sretne i razdragane djece. Bili su sretni da sam našao načina da se on vrati u ekipu. Slijedeće subote smo imali prvu probu, a nakon tri mjeseca i premijeru.
Prisutni me nagradiše aplauzom, a u njihovim očima i na njihovim licima se vidjelo kakav je efekat oduševljenja imala ova moja priča.
– Izonis baraši. Dakara simconi – reče Tošimi blago se smješeći.
– Jako lijepo. Tako pažljivo – prevede mi Fumiko ostavivši nam predhodno nekoliko sekundi da uživamo u toplini glasa njene šefice.
– Izvinjavam se što ometam sjećanja, ali ja bih da se malo vratimo u sadašnje vrijeme – javi se Balto, pa pogleda u Japanke. – Vaši će dovesti sve dijelove pozorišta i ovde ga samo namontirati, zar ne?
– Da – reče Fumiko pa tek onda prevede na šta njena šefica samo klimnu glavom i sva se pažljivo upilji u Baltu, kojem za trenutak zbog toga bi neprijatno. One su na taj način dokazivale da ga pažljivo slušaju.
– Da li ste razmišljali o stovarištu za taj silni materijal? Blizu ne postoji toliko površine, odgovarajući plac koji bi se mogao iznajmiti. Sačekali smo nekoliko trenutaka da se one izrazgovaraju o tome, pa nam se Fumiko obrati uz obavezni smješak koji treba da u nama razbije sve brige i dileme.
– Materijal neće sav stići istog dana. Dovozićemo ga u turama po fazama izgradnje, a za to ćemo koristiti pontonski most na rijeci, koji ćemo na sredini proširiti na potrebnu površinu. Zato smo putem naše ambasade već dobili odgovarajuću dozvolu iz vašeg Ministarstva saobraćaja.
– Eto prilike da nas posjeti gospodin Pomoćnik, dugo se nismo vidjeli – reče Mitar a mi se svi nasmijasmo.
U tom trenutku neko pokuca na vrata. Pomislio sam kao i ostali, vjerujem, da nam stiže pomenuti gospodin i svi pogledasmo u vrata. Osjetih malo razočarenje kada vidjeh da nije on, ali se istovremeno obradovah mojim bivšim glumicama. Tea i Kaća su igrale kod mene u desetak predstava. Na samim vratima malo ustuknuše, pa Tea tiho upita, spremna da se povuče, ako treba:
– Smetamo li? Je li to sastanak?
– Ne mogu meni moje glumice smetati čak ako bi to i željele. Uđite. Pružih ruk da mi nabace pet, što je bio naš ustaljeni pozdrav, one to učiniše pa se okrenuše Japankama, vjerovatno su to uvježbale, sklopiše dlanove i blago se naklonivši rekoše:
– Jojcvite ci!
– Jojcvite ci! – odgovoriše Japanke na isti način pa sam pretpostavio da bi to značilo „Dobar dan“. Bio sam u pravu, jer Fumiko uhvati moj znatiželjni pogled pa mi uz smješak reče:
– Vaše mlade glumice su nam priredile lijepo izneđenje. Pozdravile su nas na našem jeziku. Sasvim su korektno ozgovorile „Jojcvite ci!“, što znači „Dobar dan!“.
– Sjedite moje mlade, pametne glumice. Davno sam konstatovao da ste lijepo vaspitane. Imate ono najbitnije, kućno vaspizanje. Pa, kojim dobrom?
Dok sam to govorio pogledah Maju, a ona odmah ustade i nasu djevojčicama sokove.
– Ovako. Prvo želimo da vam iz sveg srca čestitamo...
– I kažemo koliko smo vam zahvalne što pravite pozorište.
Kaća nadopuni Teu. – Stvarno.
– E, molim te dopusti da ja kažem šta imam pa onda ti pričaj – obrecnu se na nju Tea pa se okrenu meni. – To je stvarno super i svima nam je drago. Čula sam, tačnije, čule smo, nas dvije smo čule da ćete uskoro početi sa pripremama pozorišne predstave za djecu kojom ćete otvoriti to pozorištance kada bude gotovo?
– Vidiš, to je jako dobra ideja, a ja o tome uopšte nisam razmišljao. Bravo, hvala – iznenadih se, a Tea skromno sleže ramenima pa tiho reče:
– Ništa.
– Pa ste, pretpostavljam došle da se prijavite da igrate u toj predstavi, zar ne?
– Da, ovaj, ako ima mjesta, ako već sve uloge nisu zauzete – reče Tea, a Kaća dobaci:
– Ma kako će, Tea, već biti sve uloge zauzete kada čovjek o tome nije ni razmišljo do sada, pa sad ti je rekao?
– Ma znam nisam glupa, samo pitam za svaki slučaj – pobuni se Tea i ja uletih kako bih prekinuo tu raspravu, po kojoj su mi njih dvije bile dobro poznate.
– Imamo malo vremena, svega nekoliko mjeseci. Hoćemo li stići?
– Ma hoćemo, sami ste me više puta pohvalili kako jako brzo učim tekst –reče Tea, a Kaća se nadoveza:
– Uvijek pamtim vašu rečenicu sa moje prve probe. Rekli ste nam dok smo sjedili na rampi: „Djeco zapamtite, dramski tekst se sporo, dugo uči, ali se zato duplo duže pamti!
– I jesam li bio u pravu?
– Jeste. Bili ste u pravu, evo ja i danas pamtim skoro sve moje uloge – reče glasom punim ponosa Tea.
– Pamtim i ja, ali ja sam imala mnogo manje uloga – skromno doda Kaća.
– E, baš me interesuje Tea sine, da li si zapamtila onaj monolog Suzane iz predstave „More u lavoru“, igrane prije pet-šest godina?
– Joj, taj mi je najdraži. Ovako, samo malo... – veselo reče, pa pokuša da se skoncentriše, a onda, kao što je to uradila na premijeri, diže sjetan pogled tik iznad naših glava i blagim, ali razgovijetnim glasom poče, dok je Fumiko simultano prevodila:
– Šta danas da upišem u dnevnik? Izdešavalo se mnogo toga. Moji se žale na naporan dan i probleme. Koji njihovi problemi?! Da ne zakasne na posao, da ručak ne zagori, da ne isključe struju i te bezvezarije. Kada mu „Zvijezda“ izgubi, tata bi pucao iz topa, a mamu je tata opet naljutio, jer je nakon posla svratio s prijateljima na po jednu smrdu. Bože, gdje to oni žive? U kojem svijetu? Zar je problem da li će mama za prilog napraviti restani ili pire krompir? A i taj glupi fudbal! Toliko mladih i lijepih, odraslih ljudi juri za onom loptom, vuku se tuku po terenu i previjaju kao neke bebe, a nekoliko hiljada tata se nervira, psuje i galami na stadionu u isto vrijeme, kada njihova djeca vode borbu za život, za opstanak. Mama kao da je zaboravila kako je bila zaljubljena do besvijesti u tatine lijepe plave oči, nego ga sad mrzi i smisliti ga ne može zbog parnekoliko čašica, a i on, kao njoj za inat, uvijek svrati sa tim čika Perom na po jednu. Lako je njima, oni će sve to brzo zaboraviti i opet će se smijati i plesati na proslavi Nove godine, a šta ću ja? Kako da izađem na kraj sa svojim problemima? Kakvo selo i kakva baka na selu? Znam ja zašto on ide tamo, zbog one nekakve Ljubice, poljubila ga ona, dabogda, u hladno čelo!... Bože, kako su bajke lijepe. U njima možeš sve. I u mašti, kaže nastavnica srpskog: „Lijepo odmaštaš nešto i kasnije kao da ti se stvarno dogodilo.“ Voljela bih kada bih imala sestricu, ako ne bliznakinju, onda malo mlađu od mene. Svaka čast Žani, ona mi je kao sestra, ali samo kao, a ne prava sestra. Ali njoj onaj njen Dejan, pravi toliko problema, da nema vremena još i za mene, ali kad bi bilo... Da imam sestricu, da je lijepa, nježna, pametna i dobra. Kako ću je nazvati...?
Kada se naš aplauz stišao, pogleda nas ponosno pa doda:
– I sada ulazi ona, kako se ono zvaše?
– Pahuljica – doda Kaća, a Tea potvrdi:
– Da. Pahuljica.
– Divno, prekrasno. Podsjetilo me na moju prvu ulogu – reče Fumiko vrhom maramice brišući suze, što je radila i Tošimi, što nam je nedvosmisleno govorilo da ih se ovaj monolog jako dojmio. – Igrala sam djevojčicu koja je ostala rano bez majke, pa pošto su bili jako siromašni ona je morala rano početi da se bavi domaćinstvom. Ko je to pisao? Da li neki srpski pisac ili ste nekoga prevodili? – na to se svi nasmijasmo, a Tea radosno pokaza na mene:
– Ne treba nama ni srpskih ni stranih pisaca sve dok mi imamo našeg čika Mrguda.
Tog momenta obe Japanke ustadoše pružiše mi ruku na čestitanje, koje sam, naravno, prihvatio pošto sam i ja ustao. To je bilo prvi put u mom predugom životu da primam čestitke od stranaca i baš mi je drago što su to ove divne i tako prirodne dame iz Japana.
DVANAESETO POGLAVLJE
NEK' KOMŠIJI CRKNE KRAVA
Jedan lokalni novinar mi je po dolasku u ovaj grad najbolje objasnio kakvi su oni kao ljudi: „Mi smo ti, ako ne čudan, a onda svakako neobičan narod. Volimo svoj grad i volimo da smo svi skupa u istom gradu, na istom nivou. Ako neko počne da se davi, da propada, mi mu složno i brzo pružimo ruke i izvučemo ga, spasimo ga, ali, takođe, kada neko uspije u životu i odvoji se i nadraste sve nas, mi brzo i složno pružimo ruke i vratimo ga nazad. Ne damo mu od nas.“
Meni su se lično dopali, i već u nekoliko prvih dana sam stekao mnogo poznanika koji su vrlo brzo prerasli u prijatelje. Volim male gradove, valjda zbog toga što i sam dolazim iz malog grada. Dopale su im se moje ideje o razvoju kulture i vrlo brzo sam dobio posao animatora kulture, i imao sam sve uslove za normalan i nesmetan rad, koji je donekle bio usporavan upravo iz razloga koje pominjem maločas.
Isto tako, uvijek me je užasavala narodna poslovica: „Nek' komšiji crkne krava“, ne samo zbog jadne krave nego zbog cunamija zla koji iz te fraze izbija. Za nevjerovati je koliko se zla, zlobe i sebičnosti može pronaći u pojedinim ljudima i kako sve to može biti opasno kada se time zarazi masa sličnih ljudi. Kažu, optimista je napravio avion, a pesimista padobran. Za nekoga je čaša do pola puna, a za drugoga do pola prazna i slično, ali za onoga ko zavist ne mogne da obuzda i dovede je u pozitivu, u pozitivnu zavist, taj će imati velikih problema sam sa samim sobom. Davno su me roditelji naučili da to razlikujem te da na sve gledam sa pozitivne strane. Još i sada čujem tatin glas kako mi govori: „Zavist, sine, može biti i dobra i zla ili i pozitivna i negativna. Zavisi kako gledaš na nju. Pozitivna zavist je: Komšija ima televizor, volio bih i ja da ga imam. Negativna zavist je: Ja ne mogu da imam televizor, a što ga komšija mora imati!?“
Jedna mlada i izuzetno talentovana poetesa, Milica Vučković iz Niša na svom fejzbok profilu je napisala:
„Pokretačka snaga na društvenim mrežama je mnogo jača kada je PROTIV nečega nego ZA nešto. U ovom slučaju, ljudi su ovo pasionirano „šerovali“ da bi pokazali celom svetu da su PROTIV mainstream medija, njihovih priča o orgijanju nestale manekenke, broju ljudi na Karleušinom koncertu i slično… kao da se formira jedan oblak zajedničke energije svih ljudi koji žele da kažu “zli mediji nas truju, ali mi, običan narod, smo se samoorganizovali da objavimo nešto što oni neće”. Dokaz za to je što, kada se ovakva vest objavi na „Blicu“, isključivo sa ZA spinom, bez ovog anti–narativa, niko ne obraća pažnju niti „šeruje“.
Sličan mehanizam se desio i u slučaju male Tijane. Šerovanje vesti o prikupljanju novca za Tijaninu operaciju je postalo masovno tek kada su ljudi to počeli da shvataju i kao potez PROTIV Velikog brata, Granda, kiča, šunda, slanja SMS–ova za izbacivanja i slično. Do tog momenta, cela akcija sa Tijanom je imala isključivo ZA komponentu, i nije bila dovoljno masovna. Tek kada se pojavila komponenta PROTIV, akcija je postala masovna.
Ako želimo masovno da pokrenemo ljude ZA nešto lepo i dobro, jedan od lakših načina je da uz to vežemo i komponentu PROTIV nečeg drugog što svi mrze. Lepo i dobro nije viralno samo po sebi. Nažalost.
Na primer, kada bi neko postavio uživo web kameru sa vezanim Sašom Popovićem iz Granda, i napisao “svaki put kada neko uplati više od sto dinara za operaciju deteta, robot će opaliti Saši Popoviću šamar” – skupile bi se pare začas.
Možda je sve ovo malo tužno, ali tako je. Živo me zanima samo, da li je ovaj anti–spin pokretačka snaga kod svih naroda podjednako, ili je to u Srbiji izraženo više nego u nekim drugim zemljama.
Znači, sa aspekta privlačenja pozitivnih sila u svoj život, izbegavajte reći – navodim banalan primer – PROTIV sam kiše. Umesto toga, izgovorite: ja sam ZA sunce.“
Gradom su, kao jutarnja magla,tiho i nisko, sasvim prizemno strujale dvije različite opcije, dva različita razmišljanja o našoj akciji. Jedni su smatrali to veoma hrabrim poduhvatom koji neće, nažalost, uspjeti, ali da bar vladajućoj koaliciji nanesem time što više zla i poražavajućih udraca u vrijeme predozbornih kampanja. Drugi su razmišljali kako je to lijepo i dobro da se bar neko drznuo i napravio nešto ispravno ili bar pokušao napraviti jer nam ovo na žalost neće proći. Uz obaveznu narodnu poslovicu kao potvrdu toga što misle i govore i jedni i drugi: „Nije se za rogatima bosti“. I jedni i drugi nam žele da uspijemo iako iz različitih pobuda, ali i jedi i drugi misle da mi nećemo uspjeti. I moji prijatelji i ja smo sigurni u ono šta želimo i kako želimo da to provedemo u djelo i za sada nam, uz neke poteškoće prilično dobro polazi za rukom
Prvi put sam na gradilište otišao trećeg dana otkako su Japanci stigli. Ja sam mislio da ono ima samo na filmu. Velike kran mašine koje su kao perca dizali teške željezne stubove za montiranje i spuštale ih na, u beton, već pripremljene velike šarafe. Bilo je pedesetak radnika i svi su istovremeno radili, kretali se, jednako obučeni sa istim kacigama na glavama i svi isti. Tada sam se sjetio fraze „žuti mravi“. Em su Japanci žuti, em su im čizme, kacige i radna odijela bila žuta. Kada dođeš na naše neko gradilište, tamo ti naši ljudi hodaju polako, obavezno im je cigareta na kraju usne, pjevuše ili se šale sa nekim. Pa malo zastanu da ispričaju nešto, malo sjednu da se odmore, par puta idu u ws, pa onda se mora bar tri piva popiti da ne bi dehidrirali i sve tako, a svi kucaju karticu u 15,00. Bio sam na gradilištu nešto više od sat vremena i dok smo razgledali i razgovarali nisam vidio ni jednog Japanca da je sjedio, odmarao ili pušio. Radili su brzo i u tišini. Nekoliko šefova, predradnika, je samo povremeno govorilo, izdavali su kratka naređenja. Gradilište je bilo aktivno svih dvadeset četiri sata u toku dana, nije bilo neradnih dana dok ne predaju ključeve. Bio sam oduševljen. Tošimi i Fumiko sa glavnim inženjerom su nam do detalja sve objažnjavali i tražili da ih pitamo još i šta god želimo. Kod njih sam u kontejneru na kompjuteru gledao simulaciju pozorišta, kako će izgledati kada bude gotovo, kako eksterijer sa parkom ukrasnim granitnim pločama na prilazu, tako i enterijere svih prostorija, a po želji smo mogli mijenjati, birati boje zidova, zavjesa i stolica, ali i vrstu stolica. Sa nekoliko klikova izmjene sve u velikoj sali, u kancelarijama, ložama, radionicama. Zatim su mi pokazali šta sve može rasvjeta, kako djeluje i kakfe efekte može postići rotaciona pozornica, cugovi na dugme, te rampa koja se diže, spušta, istura pema publici i vraća na mjesto, već za šta nam kako bude trebalo.
Pošto sam sve to vidio, učinilo mi se da presporo rade, toliko sam žarko želio da bude gotovo što prije. A Japanci k'o Japanci, sve po satnici u sekund. I što je najvažnije nikakvih dodatnih briga sa njima nismo imali. Oni su organizovali sve za sebe, od smještaja, ishrane, dovoza i odvoza građevinskog materijala i sve je to bilo urađeno na međudržavnom nivou, jer kako mi reče glavni inženjer, time su začepili usta negativnim pripadnicima lokalne vlasti.
Kada sam se vratio u naše kancelarije i sa oduševljenjem pričao prisutnima o tome kako, kao švicarski sat funkcioniše čitav mehanizam na našem gradilištu, zazvoni telefon, a Maja mi nekoliko sekundi kasnije reče, poklopivši slušalicu:
– Načelnik te ljubazno moli ako ikako možeš da dođeš na kratko do njega.
– Reci mu da krećem odmah – rekoh primijetivši da nisu to očekivali od mene, pa slegoh ramenima nasmiješivši se. – Šta ću, pa on je ipak načelnik ovog grada.
Dok sam išao ka Opštini, razmišljao sam kako li će se sada ponašati načelnikk znajući za moju reakciju od prošli put. Onda mi kroz glavu prostruji sjećanje na jedan događaj koji upravo objašnjava mene i neke moje postupke. Bio sam mladić, još srednjoškolac, ali sam pomalo zarađivao svojim fotoaparatom. Imao sam i svoju laboratotiju za izradu fotografija. Bio sam vrijedan pa sam tako obezbjeđivao sebi prilično dobar džeparac. Jedne prilike, bio je baš osmi mart, Dan žena, a ja sam imao finu zaradu fotografišući neku svadbu. Odlučih se da mami kupim na poklon lijep luster za kuhinju koji sam već odavno mjerkao u izlogu. Pošto joj je i rođendan bio blizu, kupovali smo joj za Osmi mart nešto, njoj kao domaćici, a za rđendan nešto lično. Pozvonih na vrata i uđoh radostan sa neupakovanim poklonom u ruci. Taj dan ju je jako boljela glava i bila je nervozna. Ona pogleda u poklon i poče da me kritikuje šta mi je to trebalo, kako džaba pare bacam i slično. Iste sekunde sam reagovao. Otvorio sam vrata od kupatila i veliki lijepi stakleni luster bacio u kadu, gdje se razbio na param- parčad. Bez riječi izađoh iz kuće. Slijedeće godine za istu prilikku sam kupio isti luster, ali je ovaj put bio upakovan. Već s vrata mama mi se nasmiješi i reče kako je divan i kakoje sretna, sve zbog mira u kući, jer je znala kako sam lud i kako bi završio i ovaj luster da je opet počela sa kritikom. Eto, takav sam. Znam da nije dobro i da nije u redu, ali šta mogu, što ono kažu: „Taki sam, kaki sam, iz ove se kože ne može!“
Znao sam da neće biti kao prošli put da me načelnik namjerno ostavi da čekam pred vratima dok on čita novine, ali da će me sačekati na vratima svoje kancelarije sa širokim osmjehom i ispruženom rukom u pozdrav, to nisam mogao ni pretpostaviti. Na putu ka njemu skrenuh korak i po da se rukovanjem pozdravim sa gospođicom Dragom, koja se takođe smiješila, a iz očiju joj je zračila neka toplota i zadovoljstvo što će se sve ipak lijepo završiti. Zatim sam se rukovao sa načelnikom a tek kada sijevnu nekoliko bliceva vidjeh da su u kancelariji bili neki od novinara lokalnih medija, koji su istovremeno svi bili honorarni dopisnici raznih medijskih kuća. Zastadoh na vratima kao da sam malo ustuknuo pa izvinjavajući se naivno rekoh:
– A, vi ste načelniče, zauzeti, imate goste. Ne bih da smetam. Sačekaću ja ovde kod gospođice Drage dok završite sa njima. Na šta oni svi zagraktaše kako sam ja uvijek dobro došao, kako ja ne mogu nikako smetati i slično. Dopustih da me blago uvuku u načelnikovu kancelariju i smjeste u već pripremljenu fotelju tik do njegove. On nije prestajao da se široko smije i da gleda u njih, čak i kada se meni obraćao. Nekoliko trenutaka kasnije uđe Draga, noseći nam po kaficu i čašicu pića. Za mene je, naravno, bila votka, da pokažu kako oni dobro pamte šta im dragi gosti piju.
– Htio sam, gospodine Mitroviću, da spojim ugodno i korisno što bi rekao naš premudri i proslavljeni narod – govorio mi je on gledajući u novinare koji su okolo sjedili sa svojim foto–aparatima, a bile su i dvije kamere. – Vidim, radovi lijepo napreduju na našem najvećem projektu u ovoj deceniji, što mi je drago za čuti. Kako ste vi, gospodine Mitroviću zadovoljni?
– Čime? – upitah namjerno naivno.
– Kako čime, gospodine Mitroviću, pa ovim našim projektom i time kako napreduju poslovi? – više mu smješak nije bio onako topal, počeo je da se ledi, a na čelu mu se pojaviše kapi znoja.
– Čudi me da se znojite, načelniče, kod vas je baš prijatna atmosfera, a na gradilištu baš i nije tako, sunce je još jako. Šteta što nikako niste navratili da vidite bar kao običan građanin, ako već ne želite kao načelnik. Živjeli! – rekoh i otpih gutljaj votkice, a onda naglo digoh pogled sa čaše na njega. – Zbilja, načelniče, šta vas sprečava da malo posjetite gradilište, to su ipak radnici iz nama prijateljske zemlje. 'Ajd što niste dolazili kada su bile Sarajlije, njih možete vidjeti kada poželite, ali Japance, one vrijedne žute mrave, to je milina gledati.
– Aaa, poslovi, obaveze, nema se vremena. Ja vam, dragi moj gospodine Mitroviću, otkako sam voljom naroda, izabran za načelnika Opštine Gumno, koja broji osam hiljada stanovnika, i kojoj je jedina briga zapošljavanje mladih... U stvari htio sam reći otkako sam voljom naroda, izabran za načelnika Opštine Gumno, nisam stigao ni na jednu nogom... fudbalsku utakmicu otići. Možete misliti, ni na jednu utakmicu, a svi znaju koliko ja volim naš tim i koliko ga podržavam i moralno i materijalno, koliko god i kad god mogu.
– Ma shvatam ja vas, načelniče, ali imate onako mladog i vrijednog pomoćnika, koji inače za vas obavlja puno, naročito stručnih poslova, pa neka on malo radi, a vi lijepo pođite i gledajte taj vaš tim. Morate voditi računa, uskoro će novi izbori. Narod će vas zaboraviti ako vas ne viđa redovno na tribinama stadiona – zezao sam se i on shvati, pa mu iz oka sijevnu kratka munja, pa odlučih da ipak malo ublažim: – Šalim se, načelniče, znam da ste i vi uvijek spremni na šalu, pa rekoh šta fali da se malo našalimo i zasmijemo ove novinare, jer evo sjede sa očima punim iščekivanja nekih krupnih događaja.
– E, zbog tog krupnog i nadasve važnog događaja sam ja vas i pozvao, gospodine Mitroviću – svečano izjavi načelnik i sa ugla stola dohvati dvije istovijetne kožne mape, onakve u kakvima se donose na potpis povelje i slično. – Jutros sam lično telefonom razgovarao sa predsjednikom Vlade i usaglasili smo se da bi za sve najbolje bilo da nas dvojica, vi kao tvorac ideje i ja kao naelnik Opštine danas, to jest sada, potpišemo Povelju o saradnji i kooperaciji tog pozorišta i Opštine Gumno.
Smatrajući da je pronašao pravi način kako da se napokon infiltrira u moj projekat, sav važan i svečan pruži mi jednu otvorenu kožnu mapu i olovku na potpis, a drugu stavi pred sebe i spremi se da potpiše. Odlučih se na blef, jer blefera možeš najbolje tako potuči.
– A ja sam maločas sa njim razgovarao pa mi ništa nije rekao.
– Ko? – upita me iznenađeno.
– Kako ko, pa predsjednik Vlade. Baš me čudi, mora da je zaboravio. Sada ću ga nazvati – rekoh i izvadih telefon. Dok se on još nije ni snašao ja stisnuh tipku za brzo biranje kako bih kod novinara ostavio dojam kako se ja sa predsjednikom Vlade toliko često razgovaram. Kada se Maja javi ja rekoh glasom kao da razgovara sa svojim velikim drugarom, predsjednikom Vlade – Ej, ćao. Kako si mi? Šta mi radiš?
Maja mi poče nešto pričati o nekim fakturama, ali ja je prekinoh – Ma da, tako ti je i kod mene. Čuj, neću ti smetati, evo me kod načelnika Opštine Gumno i on mi veli da ste se nešto dogovorili bez mene? Molim? – kada mi Maja reče: „A, foleru jedan, opet pecaš na mušice!“, morao sam se nasmijati, pa promijenih ton – Ma znam, drugar, takav ti je on. Boga pitaj sa kim je on razgovarao. Ajd, čuvaj mi se. Vidimo se slijedeći vikend po dogovoru. Ćaos! Pažljivo zatvorih mapu, spustih olovku malo ukoso preko nje, dopih votkicu i ustadoh uzevši mu ruku na rukovanje, jer nisam bio siguran da li bi mi je pružio ili ne, pa rekoh: – Vrijeme je načelniče da počnete ići na fudbalske utakmice, a može i na nogometne, to je meni svejedno. Ubiće vas posao, već ste počeli halucinirati – krenuh ka vratima, a onda se sjetih kako to obično biva u filmovima, na samim vratima se okrnuh gledajući u novinare – Žao mi je momci, ali od senzacionalne vijesti ništa. Ćaos!
– Može li se bar znati koji je rezultat – dobaci neko od njih, a ja im se opet okrenuh uz namjeran pobjedonosni i ponosni smješak:
– Dobro ste informisani, mora da ne gledate naše tv kanale. Smije, naravno da se smije znati. Sada je jubilarnih deset nula za mene.
Kada sam prolazio kraj Drage namignuh joj i slegnuh ramenima. Ona mi se tužno nasmiješi i mahnu u pozdrav.
Negdje sam pročitao: “Tako to ide: najprije nekome oprostiš nešto, a onda oprostiš sebi što si mu oprostio. Kao vakcina: primiš najprije malu dozu, vrlo malu, koliko može tvoj organizam da podnese i odjednom postaješ imun i na ono najgore. I ne primjetiš kada si postao drugi čovjek, kako te se neki virusi ne dotiču, kako je neki dio tebe, nježan i osjetljiv, nestao zauvijek. Kad jednom pomjeriš granice svoje tolerancije, onda je besmisleno da ih vraćaš nazad, jer ćeš sam sebi da izgledaš kao budala što nije ni malo prijatno“.
Jedva sam uspio ući u kancelariju. Bila je u pravom smislu riječi prepuna djece. Uglavnom su to meni bila poznata lica, moji mali glumci. Kada su me ugledali počeše svi uglas da govore gurajući se ka meni i dižući dva prsta kao da su u školi. Digoh ruku u visinu moga nosa sa dlanom okrenutim ka njima i oni ušutaše.
– Dobar dan! – rekoh, a oni zagrajaše pozdravljajući me. Ponovih potez sa rukom i oni se umiriše. – Kojim dobrom? Stanite. Već sto puta sam vam rekao da imam dva uha ali jedan mozak. Ne mogu pratiti ni dvoje kada istovremeno govori, a kamoli svi vi odjednom. Kaži ti, Vesnice.
Vesnica je bila djevojčica koja je vrijedno i dobro igrala u više navrata, a ime je dobila po jednom od likova iz ranijih predstava. Govorila je tiho, ali jako razgovijetno, tako da su svi mogli čuti svako slovo, pa sam zbog toga nju izabrao kao sagovornicu.
– Čika Mrgude, čuli smo da pravite pozorištance za nas i da ćete uskoro krenuti sa pripremama nove predstave za djecu, kojom ćete i otvoriti pozorištance. Došli smo da se prijavimo, hoćemo da bidemo članovi našeg „Teatra snova“.
– Odlično. Jedno po jedno dijete će sada lijepo da se javi kod teta Maje, ona će vas upisati, daćete joj i broj telefona, a onda će oni koji imaju profil na fejzbuku kod Balte da se povežemo. To sve mora biti jako tiho i ko završi neka odmah izađe. Pozvaću vas kada mi budete trebali. U ovoj predstavi, naravno, neće biti mjesta za sve, ali ćete svi biti članovi našeg pozorištanca i čekati na ulogu. Uloge ćete dobiti svi jednog dana, to vam garantujem. Je li u redu?
Oni se tiho složiše i krenuše lagano da se guraju ka Maji, a ja uđoh u svoju kancelariju davši rukom znak Mitru da me slijedi. Kada smo sjeli on me upita:
– Uvijek sam se pitao šta si ti to njima rekao pa te onako slušaju.
– Nisam ja rekao ništa. To je rekao još pokojni Duško Radović. On ih je prvi pravilno oslovio. Rekao je: „Poštovana deco!“, Jer ako ti dijete ne poštuješ, neće ni ono tebe. Kada ti vjeruje, vjeruje ti bezuslovno, a ako se samo jedanput u tebe razočara više ti nikada neće neće tako vjerovati.
Dok nam je Mitar sipao po votkicu ja nazvah direktora srednje škole. On je bio prvi mještanin koji mi je pružio ruku prijateljstva kada sam došao u ovaj grad i od tada baš gotivimo jedan drugog.
– Ej, drugar, kako si mi? – rekoh veselo kada mi se javio. – Slušaj, imam problem koji ti možeš, a vjerujem i hoćeš da mi riješiš. Znaš za ovo što pravim?
Slušao sam jedno vrijeme kako se šali na račun onih koji pokušavaju da mi preotmu projekat, pa rekoh: – Ma ko ih šiša. Ne mogu nam oni ništa. Da. Čuj, moram praviti probe sa djecom predstave kojom ćemo otvoriti pozorište ,ali nemam gdje. Znaš da mi direktor ne bi dozvolio da to radim u Domu kulture, iako sam mu petnaest godina punio sale. Pedeset premijera, nije mala stvar, plus toga reprize i drugi razni programi tipa „Veselo veče“, „Djeca pjevaju hitove“, te veliki jesenji koncerti i svašta nešto.
On mi reče da će mi dati rezervni ključ fiskulturne sale i da se ja samo dogovorim sa profesorom koji vodi sportske sekcije pa da utanačimo raspored
– E, hvala ti drugar! Svaka čast! Nisam ni sumnjao. Znao sam ja da si ti uvijek na pravoj strani. Dogovoreno. Zdravo.
Spustih slušalicu i zamolih Mitra: – Zovi mi Vanju, molim te.
Kada je Vanja ušao zamolih ga:
– Vanja, molim te idi do direktora srednje škole da ti da ključ od sale, a potraži i profesora fizičkog da ti da svoj raspored treninga. Reci da smo to njegov direktor i ja dogovorili.
Kada mu rekoh on samo sa dva prsta dotače svoju sljepoočnicu u pozdrav i izađe. Uvijek je govorio samo kada je morao.
– Dobar je ovo momak – reče Mitar pokazujući glavom ka vratima na koja je izašao Vanja, a onda pogleda u mene .– Šta je s tobom? Nisu ti sve ovce na broju?
– Ma nisu, kako će biti? Iznervirao me onaj idiot.
– Načelnik?
– Da. Možeš misliti, sazvao čovjek konferenciju za novinare na kojoj ćemo nas dvojica potpisati povelju, kako ju je on nazvao? – kratko sam razmišljao pa se sjetih – Da, „Povelju o saradnji i kooperaciji tog pozorišta i Opštine Gumno“. Možeš misliti?
– Tog pozorišta? – nasmiješi se Mitar.
– Da, tog pozorišta. Kao razgovarao je sa predsjednikom Vlade i ovaj ga je tako posavjetovao da mi to uradimo, pa je napravio, kako mu je on rekao, i gurnu mi pod nos da pred novinarima to potpišem – rekoh, a Mitar se zabrinu:
– Nisi valjda potpisao?
– Zar ti ličim na nekoga ko bi to potpisao u ime „Tog pozorišta“? – nasmiješih se – Skužio sam ga da blefira pa sam ga matirao njegovim oružjem. Kada mi to reče, ja se kao iznenadih i zapitah kako mi to predsjednik Vlade nije lično rekao jer sam maločas sa njim razgovarao i velim da ću ga sada pitati i nazvah ga.
– Predsjednika Vlade?
– Da, ali mi se Maja javila. Ma zna li on, idiot da bi mogao imati problema kada bih ja sada o tome uputio zvaničan dopis predsjedniku Vlade i nabrojao kao svjedoke sve one novinare? Vjerujem da bi mogao čak i krivično odgovarati.
– Jedna od prvih rečenica ako ne i prva Rimskog prava glasi: „Ne poznavanje propisa ne umanjuje prekršaj.“ A na Rimskom pravu se zasnivaju skoro sva pravosuđa na svijetu – reče Mitar, otpi malo votkice pa nastavi. Volio je praviti male pauze kako bi bio siguran da ga sagovornik pažljivo sluša. Strpljivo sačekah nastavak jer sam znao da Mitar nikada ništa nije rekao a da to nije potkrijepio valjanim nastavkom. – Ne može čovjek da kaže: “Izvinite ljudi, ja nisam znao da ne smijem ubiti čovjeka“, pa da ga proglase nevinim – nije čovjek znao, zar nije tako?
– Ma da. Kako uvijek, ama baš uvijek onaj ko bude izabran na tako veliku funkicju istog momenta za sebe misli da je najpametniji i da on može sve?
– U ovom gradu je to indikativno kako 1948. godine tako i danas, kada su mnogi ljudi sa skromnim umnim sposobnostima dospjeli na visoke političke pozicije zahvaljujući svojim poltronskim manirima – reče Mitar.
– Znaš li kad je Cigo molio Boga? Kaže: „Bože, nikada te ništa nisam molio, pa te sada molim ispuni mi samo jednu želju: Pobij sve živo na ovom svijetu pa i mene. A kada, Bože, budeš ponovo pravio svijet, molim te, malo razmisli.“ – nasmijasmo se obojica, a to mi je baš i trebalo.
Osjetih kako me grč u duši popušta. U životu sam mrzio samo dvije stvari: kada me lažu i kada mi ne vjeruju. Sve ostalo sam mogao tolerisati.
Malo kasnije uđe Balto i pruži mi plastičnu fasciklu.
– Izvoli, šefe. To ti je to.
– A šta mi je to–to?
– Kasting lista svih prijavljenih glumica i glumaca.
– Za sada?
– Da, za sada. To su samo oni koji su danas bili, koji su ovih dana navraćali i koji su nam se javili u inboks na fejzbuku. Poslao sam ti link te kasting liste u folder razmjena dokumenata, jer su nam kompjuteri povezani, tako ćeš moći pratiti sve promjene.
Pokazah mu da sjedne i počeh razgledati tu njegovu kasting listu. Lijepo ju je uradio. Od svakog djeteta bila je fotografija, link njegovog profila na fejzbuku, telefon i osnovni podaci sa posebnom stavkom u koliko je i u kojima predstavama kod mene do sada igralo.
Čitavo to popodne sam razmišljao šta da spremam sa djecom. Od devetnaest pozorišnih predstava za djecu koliko sam ih do sada napisao, samo tri nisam postavljao. Igrali su ih drugi. Sada sam bio u dilemi, da li da postavim nešto što je provjereno kod ovdašnje djece ili igrati nešto novo? Što se djece tiče njima bi bilo svejedno, ali sam morao misliti i na njihove roditelje, odnosno na onu publiku koja redovno gleda šta god ja igram. Na kraju ipak odlučih da postavim poslednju koju sam napisao „Gadan virus štrumfitis“. Bilo je 16 likova od kojih su samo tri ženska lika, ali za neke likove je svejedno ko ih igra. Na primjer, ne mora biti Gargamelov mačak Azrael, može da bude i mačka i tako još neki. Pogledah kasting listu što mi ju je Balto uradio i sjedoh da izvršim podjelu uloga. Tu sam uvijek bio dobar i rijetko kada sam pogriješio, valjda je to ta „profesionalna deformacija“. Nasmiješih se na tu pomisao, napravih sebi kapućino i sjedoh da radim.
U ušima mi je Đuza Stojiljković tiho pjevao: „Još jedan prođe dan, uzburkan k'o more...
NEK' KOMŠIJI CRKNE KRAVA
Jedan lokalni novinar mi je po dolasku u ovaj grad najbolje objasnio kakvi su oni kao ljudi: „Mi smo ti, ako ne čudan, a onda svakako neobičan narod. Volimo svoj grad i volimo da smo svi skupa u istom gradu, na istom nivou. Ako neko počne da se davi, da propada, mi mu složno i brzo pružimo ruke i izvučemo ga, spasimo ga, ali, takođe, kada neko uspije u životu i odvoji se i nadraste sve nas, mi brzo i složno pružimo ruke i vratimo ga nazad. Ne damo mu od nas.“
Meni su se lično dopali, i već u nekoliko prvih dana sam stekao mnogo poznanika koji su vrlo brzo prerasli u prijatelje. Volim male gradove, valjda zbog toga što i sam dolazim iz malog grada. Dopale su im se moje ideje o razvoju kulture i vrlo brzo sam dobio posao animatora kulture, i imao sam sve uslove za normalan i nesmetan rad, koji je donekle bio usporavan upravo iz razloga koje pominjem maločas.
Isto tako, uvijek me je užasavala narodna poslovica: „Nek' komšiji crkne krava“, ne samo zbog jadne krave nego zbog cunamija zla koji iz te fraze izbija. Za nevjerovati je koliko se zla, zlobe i sebičnosti može pronaći u pojedinim ljudima i kako sve to može biti opasno kada se time zarazi masa sličnih ljudi. Kažu, optimista je napravio avion, a pesimista padobran. Za nekoga je čaša do pola puna, a za drugoga do pola prazna i slično, ali za onoga ko zavist ne mogne da obuzda i dovede je u pozitivu, u pozitivnu zavist, taj će imati velikih problema sam sa samim sobom. Davno su me roditelji naučili da to razlikujem te da na sve gledam sa pozitivne strane. Još i sada čujem tatin glas kako mi govori: „Zavist, sine, može biti i dobra i zla ili i pozitivna i negativna. Zavisi kako gledaš na nju. Pozitivna zavist je: Komšija ima televizor, volio bih i ja da ga imam. Negativna zavist je: Ja ne mogu da imam televizor, a što ga komšija mora imati!?“
Jedna mlada i izuzetno talentovana poetesa, Milica Vučković iz Niša na svom fejzbok profilu je napisala:
„Pokretačka snaga na društvenim mrežama je mnogo jača kada je PROTIV nečega nego ZA nešto. U ovom slučaju, ljudi su ovo pasionirano „šerovali“ da bi pokazali celom svetu da su PROTIV mainstream medija, njihovih priča o orgijanju nestale manekenke, broju ljudi na Karleušinom koncertu i slično… kao da se formira jedan oblak zajedničke energije svih ljudi koji žele da kažu “zli mediji nas truju, ali mi, običan narod, smo se samoorganizovali da objavimo nešto što oni neće”. Dokaz za to je što, kada se ovakva vest objavi na „Blicu“, isključivo sa ZA spinom, bez ovog anti–narativa, niko ne obraća pažnju niti „šeruje“.
Sličan mehanizam se desio i u slučaju male Tijane. Šerovanje vesti o prikupljanju novca za Tijaninu operaciju je postalo masovno tek kada su ljudi to počeli da shvataju i kao potez PROTIV Velikog brata, Granda, kiča, šunda, slanja SMS–ova za izbacivanja i slično. Do tog momenta, cela akcija sa Tijanom je imala isključivo ZA komponentu, i nije bila dovoljno masovna. Tek kada se pojavila komponenta PROTIV, akcija je postala masovna.
Ako želimo masovno da pokrenemo ljude ZA nešto lepo i dobro, jedan od lakših načina je da uz to vežemo i komponentu PROTIV nečeg drugog što svi mrze. Lepo i dobro nije viralno samo po sebi. Nažalost.
Na primer, kada bi neko postavio uživo web kameru sa vezanim Sašom Popovićem iz Granda, i napisao “svaki put kada neko uplati više od sto dinara za operaciju deteta, robot će opaliti Saši Popoviću šamar” – skupile bi se pare začas.
Možda je sve ovo malo tužno, ali tako je. Živo me zanima samo, da li je ovaj anti–spin pokretačka snaga kod svih naroda podjednako, ili je to u Srbiji izraženo više nego u nekim drugim zemljama.
Znači, sa aspekta privlačenja pozitivnih sila u svoj život, izbegavajte reći – navodim banalan primer – PROTIV sam kiše. Umesto toga, izgovorite: ja sam ZA sunce.“
Gradom su, kao jutarnja magla,tiho i nisko, sasvim prizemno strujale dvije različite opcije, dva različita razmišljanja o našoj akciji. Jedni su smatrali to veoma hrabrim poduhvatom koji neće, nažalost, uspjeti, ali da bar vladajućoj koaliciji nanesem time što više zla i poražavajućih udraca u vrijeme predozbornih kampanja. Drugi su razmišljali kako je to lijepo i dobro da se bar neko drznuo i napravio nešto ispravno ili bar pokušao napraviti jer nam ovo na žalost neće proći. Uz obaveznu narodnu poslovicu kao potvrdu toga što misle i govore i jedni i drugi: „Nije se za rogatima bosti“. I jedni i drugi nam žele da uspijemo iako iz različitih pobuda, ali i jedi i drugi misle da mi nećemo uspjeti. I moji prijatelji i ja smo sigurni u ono šta želimo i kako želimo da to provedemo u djelo i za sada nam, uz neke poteškoće prilično dobro polazi za rukom
Prvi put sam na gradilište otišao trećeg dana otkako su Japanci stigli. Ja sam mislio da ono ima samo na filmu. Velike kran mašine koje su kao perca dizali teške željezne stubove za montiranje i spuštale ih na, u beton, već pripremljene velike šarafe. Bilo je pedesetak radnika i svi su istovremeno radili, kretali se, jednako obučeni sa istim kacigama na glavama i svi isti. Tada sam se sjetio fraze „žuti mravi“. Em su Japanci žuti, em su im čizme, kacige i radna odijela bila žuta. Kada dođeš na naše neko gradilište, tamo ti naši ljudi hodaju polako, obavezno im je cigareta na kraju usne, pjevuše ili se šale sa nekim. Pa malo zastanu da ispričaju nešto, malo sjednu da se odmore, par puta idu u ws, pa onda se mora bar tri piva popiti da ne bi dehidrirali i sve tako, a svi kucaju karticu u 15,00. Bio sam na gradilištu nešto više od sat vremena i dok smo razgledali i razgovarali nisam vidio ni jednog Japanca da je sjedio, odmarao ili pušio. Radili su brzo i u tišini. Nekoliko šefova, predradnika, je samo povremeno govorilo, izdavali su kratka naređenja. Gradilište je bilo aktivno svih dvadeset četiri sata u toku dana, nije bilo neradnih dana dok ne predaju ključeve. Bio sam oduševljen. Tošimi i Fumiko sa glavnim inženjerom su nam do detalja sve objažnjavali i tražili da ih pitamo još i šta god želimo. Kod njih sam u kontejneru na kompjuteru gledao simulaciju pozorišta, kako će izgledati kada bude gotovo, kako eksterijer sa parkom ukrasnim granitnim pločama na prilazu, tako i enterijere svih prostorija, a po želji smo mogli mijenjati, birati boje zidova, zavjesa i stolica, ali i vrstu stolica. Sa nekoliko klikova izmjene sve u velikoj sali, u kancelarijama, ložama, radionicama. Zatim su mi pokazali šta sve može rasvjeta, kako djeluje i kakfe efekte može postići rotaciona pozornica, cugovi na dugme, te rampa koja se diže, spušta, istura pema publici i vraća na mjesto, već za šta nam kako bude trebalo.
Pošto sam sve to vidio, učinilo mi se da presporo rade, toliko sam žarko želio da bude gotovo što prije. A Japanci k'o Japanci, sve po satnici u sekund. I što je najvažnije nikakvih dodatnih briga sa njima nismo imali. Oni su organizovali sve za sebe, od smještaja, ishrane, dovoza i odvoza građevinskog materijala i sve je to bilo urađeno na međudržavnom nivou, jer kako mi reče glavni inženjer, time su začepili usta negativnim pripadnicima lokalne vlasti.
Kada sam se vratio u naše kancelarije i sa oduševljenjem pričao prisutnima o tome kako, kao švicarski sat funkcioniše čitav mehanizam na našem gradilištu, zazvoni telefon, a Maja mi nekoliko sekundi kasnije reče, poklopivši slušalicu:
– Načelnik te ljubazno moli ako ikako možeš da dođeš na kratko do njega.
– Reci mu da krećem odmah – rekoh primijetivši da nisu to očekivali od mene, pa slegoh ramenima nasmiješivši se. – Šta ću, pa on je ipak načelnik ovog grada.
Dok sam išao ka Opštini, razmišljao sam kako li će se sada ponašati načelnikk znajući za moju reakciju od prošli put. Onda mi kroz glavu prostruji sjećanje na jedan događaj koji upravo objašnjava mene i neke moje postupke. Bio sam mladić, još srednjoškolac, ali sam pomalo zarađivao svojim fotoaparatom. Imao sam i svoju laboratotiju za izradu fotografija. Bio sam vrijedan pa sam tako obezbjeđivao sebi prilično dobar džeparac. Jedne prilike, bio je baš osmi mart, Dan žena, a ja sam imao finu zaradu fotografišući neku svadbu. Odlučih se da mami kupim na poklon lijep luster za kuhinju koji sam već odavno mjerkao u izlogu. Pošto joj je i rođendan bio blizu, kupovali smo joj za Osmi mart nešto, njoj kao domaćici, a za rđendan nešto lično. Pozvonih na vrata i uđoh radostan sa neupakovanim poklonom u ruci. Taj dan ju je jako boljela glava i bila je nervozna. Ona pogleda u poklon i poče da me kritikuje šta mi je to trebalo, kako džaba pare bacam i slično. Iste sekunde sam reagovao. Otvorio sam vrata od kupatila i veliki lijepi stakleni luster bacio u kadu, gdje se razbio na param- parčad. Bez riječi izađoh iz kuće. Slijedeće godine za istu prilikku sam kupio isti luster, ali je ovaj put bio upakovan. Već s vrata mama mi se nasmiješi i reče kako je divan i kakoje sretna, sve zbog mira u kući, jer je znala kako sam lud i kako bi završio i ovaj luster da je opet počela sa kritikom. Eto, takav sam. Znam da nije dobro i da nije u redu, ali šta mogu, što ono kažu: „Taki sam, kaki sam, iz ove se kože ne može!“
Znao sam da neće biti kao prošli put da me načelnik namjerno ostavi da čekam pred vratima dok on čita novine, ali da će me sačekati na vratima svoje kancelarije sa širokim osmjehom i ispruženom rukom u pozdrav, to nisam mogao ni pretpostaviti. Na putu ka njemu skrenuh korak i po da se rukovanjem pozdravim sa gospođicom Dragom, koja se takođe smiješila, a iz očiju joj je zračila neka toplota i zadovoljstvo što će se sve ipak lijepo završiti. Zatim sam se rukovao sa načelnikom a tek kada sijevnu nekoliko bliceva vidjeh da su u kancelariji bili neki od novinara lokalnih medija, koji su istovremeno svi bili honorarni dopisnici raznih medijskih kuća. Zastadoh na vratima kao da sam malo ustuknuo pa izvinjavajući se naivno rekoh:
– A, vi ste načelniče, zauzeti, imate goste. Ne bih da smetam. Sačekaću ja ovde kod gospođice Drage dok završite sa njima. Na šta oni svi zagraktaše kako sam ja uvijek dobro došao, kako ja ne mogu nikako smetati i slično. Dopustih da me blago uvuku u načelnikovu kancelariju i smjeste u već pripremljenu fotelju tik do njegove. On nije prestajao da se široko smije i da gleda u njih, čak i kada se meni obraćao. Nekoliko trenutaka kasnije uđe Draga, noseći nam po kaficu i čašicu pića. Za mene je, naravno, bila votka, da pokažu kako oni dobro pamte šta im dragi gosti piju.
– Htio sam, gospodine Mitroviću, da spojim ugodno i korisno što bi rekao naš premudri i proslavljeni narod – govorio mi je on gledajući u novinare koji su okolo sjedili sa svojim foto–aparatima, a bile su i dvije kamere. – Vidim, radovi lijepo napreduju na našem najvećem projektu u ovoj deceniji, što mi je drago za čuti. Kako ste vi, gospodine Mitroviću zadovoljni?
– Čime? – upitah namjerno naivno.
– Kako čime, gospodine Mitroviću, pa ovim našim projektom i time kako napreduju poslovi? – više mu smješak nije bio onako topal, počeo je da se ledi, a na čelu mu se pojaviše kapi znoja.
– Čudi me da se znojite, načelniče, kod vas je baš prijatna atmosfera, a na gradilištu baš i nije tako, sunce je još jako. Šteta što nikako niste navratili da vidite bar kao običan građanin, ako već ne želite kao načelnik. Živjeli! – rekoh i otpih gutljaj votkice, a onda naglo digoh pogled sa čaše na njega. – Zbilja, načelniče, šta vas sprečava da malo posjetite gradilište, to su ipak radnici iz nama prijateljske zemlje. 'Ajd što niste dolazili kada su bile Sarajlije, njih možete vidjeti kada poželite, ali Japance, one vrijedne žute mrave, to je milina gledati.
– Aaa, poslovi, obaveze, nema se vremena. Ja vam, dragi moj gospodine Mitroviću, otkako sam voljom naroda, izabran za načelnika Opštine Gumno, koja broji osam hiljada stanovnika, i kojoj je jedina briga zapošljavanje mladih... U stvari htio sam reći otkako sam voljom naroda, izabran za načelnika Opštine Gumno, nisam stigao ni na jednu nogom... fudbalsku utakmicu otići. Možete misliti, ni na jednu utakmicu, a svi znaju koliko ja volim naš tim i koliko ga podržavam i moralno i materijalno, koliko god i kad god mogu.
– Ma shvatam ja vas, načelniče, ali imate onako mladog i vrijednog pomoćnika, koji inače za vas obavlja puno, naročito stručnih poslova, pa neka on malo radi, a vi lijepo pođite i gledajte taj vaš tim. Morate voditi računa, uskoro će novi izbori. Narod će vas zaboraviti ako vas ne viđa redovno na tribinama stadiona – zezao sam se i on shvati, pa mu iz oka sijevnu kratka munja, pa odlučih da ipak malo ublažim: – Šalim se, načelniče, znam da ste i vi uvijek spremni na šalu, pa rekoh šta fali da se malo našalimo i zasmijemo ove novinare, jer evo sjede sa očima punim iščekivanja nekih krupnih događaja.
– E, zbog tog krupnog i nadasve važnog događaja sam ja vas i pozvao, gospodine Mitroviću – svečano izjavi načelnik i sa ugla stola dohvati dvije istovijetne kožne mape, onakve u kakvima se donose na potpis povelje i slično. – Jutros sam lično telefonom razgovarao sa predsjednikom Vlade i usaglasili smo se da bi za sve najbolje bilo da nas dvojica, vi kao tvorac ideje i ja kao naelnik Opštine danas, to jest sada, potpišemo Povelju o saradnji i kooperaciji tog pozorišta i Opštine Gumno.
Smatrajući da je pronašao pravi način kako da se napokon infiltrira u moj projekat, sav važan i svečan pruži mi jednu otvorenu kožnu mapu i olovku na potpis, a drugu stavi pred sebe i spremi se da potpiše. Odlučih se na blef, jer blefera možeš najbolje tako potuči.
– A ja sam maločas sa njim razgovarao pa mi ništa nije rekao.
– Ko? – upita me iznenađeno.
– Kako ko, pa predsjednik Vlade. Baš me čudi, mora da je zaboravio. Sada ću ga nazvati – rekoh i izvadih telefon. Dok se on još nije ni snašao ja stisnuh tipku za brzo biranje kako bih kod novinara ostavio dojam kako se ja sa predsjednikom Vlade toliko često razgovaram. Kada se Maja javi ja rekoh glasom kao da razgovara sa svojim velikim drugarom, predsjednikom Vlade – Ej, ćao. Kako si mi? Šta mi radiš?
Maja mi poče nešto pričati o nekim fakturama, ali ja je prekinoh – Ma da, tako ti je i kod mene. Čuj, neću ti smetati, evo me kod načelnika Opštine Gumno i on mi veli da ste se nešto dogovorili bez mene? Molim? – kada mi Maja reče: „A, foleru jedan, opet pecaš na mušice!“, morao sam se nasmijati, pa promijenih ton – Ma znam, drugar, takav ti je on. Boga pitaj sa kim je on razgovarao. Ajd, čuvaj mi se. Vidimo se slijedeći vikend po dogovoru. Ćaos! Pažljivo zatvorih mapu, spustih olovku malo ukoso preko nje, dopih votkicu i ustadoh uzevši mu ruku na rukovanje, jer nisam bio siguran da li bi mi je pružio ili ne, pa rekoh: – Vrijeme je načelniče da počnete ići na fudbalske utakmice, a može i na nogometne, to je meni svejedno. Ubiće vas posao, već ste počeli halucinirati – krenuh ka vratima, a onda se sjetih kako to obično biva u filmovima, na samim vratima se okrnuh gledajući u novinare – Žao mi je momci, ali od senzacionalne vijesti ništa. Ćaos!
– Može li se bar znati koji je rezultat – dobaci neko od njih, a ja im se opet okrenuh uz namjeran pobjedonosni i ponosni smješak:
– Dobro ste informisani, mora da ne gledate naše tv kanale. Smije, naravno da se smije znati. Sada je jubilarnih deset nula za mene.
Kada sam prolazio kraj Drage namignuh joj i slegnuh ramenima. Ona mi se tužno nasmiješi i mahnu u pozdrav.
Negdje sam pročitao: “Tako to ide: najprije nekome oprostiš nešto, a onda oprostiš sebi što si mu oprostio. Kao vakcina: primiš najprije malu dozu, vrlo malu, koliko može tvoj organizam da podnese i odjednom postaješ imun i na ono najgore. I ne primjetiš kada si postao drugi čovjek, kako te se neki virusi ne dotiču, kako je neki dio tebe, nježan i osjetljiv, nestao zauvijek. Kad jednom pomjeriš granice svoje tolerancije, onda je besmisleno da ih vraćaš nazad, jer ćeš sam sebi da izgledaš kao budala što nije ni malo prijatno“.
Jedva sam uspio ući u kancelariju. Bila je u pravom smislu riječi prepuna djece. Uglavnom su to meni bila poznata lica, moji mali glumci. Kada su me ugledali počeše svi uglas da govore gurajući se ka meni i dižući dva prsta kao da su u školi. Digoh ruku u visinu moga nosa sa dlanom okrenutim ka njima i oni ušutaše.
– Dobar dan! – rekoh, a oni zagrajaše pozdravljajući me. Ponovih potez sa rukom i oni se umiriše. – Kojim dobrom? Stanite. Već sto puta sam vam rekao da imam dva uha ali jedan mozak. Ne mogu pratiti ni dvoje kada istovremeno govori, a kamoli svi vi odjednom. Kaži ti, Vesnice.
Vesnica je bila djevojčica koja je vrijedno i dobro igrala u više navrata, a ime je dobila po jednom od likova iz ranijih predstava. Govorila je tiho, ali jako razgovijetno, tako da su svi mogli čuti svako slovo, pa sam zbog toga nju izabrao kao sagovornicu.
– Čika Mrgude, čuli smo da pravite pozorištance za nas i da ćete uskoro krenuti sa pripremama nove predstave za djecu, kojom ćete i otvoriti pozorištance. Došli smo da se prijavimo, hoćemo da bidemo članovi našeg „Teatra snova“.
– Odlično. Jedno po jedno dijete će sada lijepo da se javi kod teta Maje, ona će vas upisati, daćete joj i broj telefona, a onda će oni koji imaju profil na fejzbuku kod Balte da se povežemo. To sve mora biti jako tiho i ko završi neka odmah izađe. Pozvaću vas kada mi budete trebali. U ovoj predstavi, naravno, neće biti mjesta za sve, ali ćete svi biti članovi našeg pozorištanca i čekati na ulogu. Uloge ćete dobiti svi jednog dana, to vam garantujem. Je li u redu?
Oni se tiho složiše i krenuše lagano da se guraju ka Maji, a ja uđoh u svoju kancelariju davši rukom znak Mitru da me slijedi. Kada smo sjeli on me upita:
– Uvijek sam se pitao šta si ti to njima rekao pa te onako slušaju.
– Nisam ja rekao ništa. To je rekao još pokojni Duško Radović. On ih je prvi pravilno oslovio. Rekao je: „Poštovana deco!“, Jer ako ti dijete ne poštuješ, neće ni ono tebe. Kada ti vjeruje, vjeruje ti bezuslovno, a ako se samo jedanput u tebe razočara više ti nikada neće neće tako vjerovati.
Dok nam je Mitar sipao po votkicu ja nazvah direktora srednje škole. On je bio prvi mještanin koji mi je pružio ruku prijateljstva kada sam došao u ovaj grad i od tada baš gotivimo jedan drugog.
– Ej, drugar, kako si mi? – rekoh veselo kada mi se javio. – Slušaj, imam problem koji ti možeš, a vjerujem i hoćeš da mi riješiš. Znaš za ovo što pravim?
Slušao sam jedno vrijeme kako se šali na račun onih koji pokušavaju da mi preotmu projekat, pa rekoh: – Ma ko ih šiša. Ne mogu nam oni ništa. Da. Čuj, moram praviti probe sa djecom predstave kojom ćemo otvoriti pozorište ,ali nemam gdje. Znaš da mi direktor ne bi dozvolio da to radim u Domu kulture, iako sam mu petnaest godina punio sale. Pedeset premijera, nije mala stvar, plus toga reprize i drugi razni programi tipa „Veselo veče“, „Djeca pjevaju hitove“, te veliki jesenji koncerti i svašta nešto.
On mi reče da će mi dati rezervni ključ fiskulturne sale i da se ja samo dogovorim sa profesorom koji vodi sportske sekcije pa da utanačimo raspored
– E, hvala ti drugar! Svaka čast! Nisam ni sumnjao. Znao sam ja da si ti uvijek na pravoj strani. Dogovoreno. Zdravo.
Spustih slušalicu i zamolih Mitra: – Zovi mi Vanju, molim te.
Kada je Vanja ušao zamolih ga:
– Vanja, molim te idi do direktora srednje škole da ti da ključ od sale, a potraži i profesora fizičkog da ti da svoj raspored treninga. Reci da smo to njegov direktor i ja dogovorili.
Kada mu rekoh on samo sa dva prsta dotače svoju sljepoočnicu u pozdrav i izađe. Uvijek je govorio samo kada je morao.
– Dobar je ovo momak – reče Mitar pokazujući glavom ka vratima na koja je izašao Vanja, a onda pogleda u mene .– Šta je s tobom? Nisu ti sve ovce na broju?
– Ma nisu, kako će biti? Iznervirao me onaj idiot.
– Načelnik?
– Da. Možeš misliti, sazvao čovjek konferenciju za novinare na kojoj ćemo nas dvojica potpisati povelju, kako ju je on nazvao? – kratko sam razmišljao pa se sjetih – Da, „Povelju o saradnji i kooperaciji tog pozorišta i Opštine Gumno“. Možeš misliti?
– Tog pozorišta? – nasmiješi se Mitar.
– Da, tog pozorišta. Kao razgovarao je sa predsjednikom Vlade i ovaj ga je tako posavjetovao da mi to uradimo, pa je napravio, kako mu je on rekao, i gurnu mi pod nos da pred novinarima to potpišem – rekoh, a Mitar se zabrinu:
– Nisi valjda potpisao?
– Zar ti ličim na nekoga ko bi to potpisao u ime „Tog pozorišta“? – nasmiješih se – Skužio sam ga da blefira pa sam ga matirao njegovim oružjem. Kada mi to reče, ja se kao iznenadih i zapitah kako mi to predsjednik Vlade nije lično rekao jer sam maločas sa njim razgovarao i velim da ću ga sada pitati i nazvah ga.
– Predsjednika Vlade?
– Da, ali mi se Maja javila. Ma zna li on, idiot da bi mogao imati problema kada bih ja sada o tome uputio zvaničan dopis predsjedniku Vlade i nabrojao kao svjedoke sve one novinare? Vjerujem da bi mogao čak i krivično odgovarati.
– Jedna od prvih rečenica ako ne i prva Rimskog prava glasi: „Ne poznavanje propisa ne umanjuje prekršaj.“ A na Rimskom pravu se zasnivaju skoro sva pravosuđa na svijetu – reče Mitar, otpi malo votkice pa nastavi. Volio je praviti male pauze kako bi bio siguran da ga sagovornik pažljivo sluša. Strpljivo sačekah nastavak jer sam znao da Mitar nikada ništa nije rekao a da to nije potkrijepio valjanim nastavkom. – Ne može čovjek da kaže: “Izvinite ljudi, ja nisam znao da ne smijem ubiti čovjeka“, pa da ga proglase nevinim – nije čovjek znao, zar nije tako?
– Ma da. Kako uvijek, ama baš uvijek onaj ko bude izabran na tako veliku funkicju istog momenta za sebe misli da je najpametniji i da on može sve?
– U ovom gradu je to indikativno kako 1948. godine tako i danas, kada su mnogi ljudi sa skromnim umnim sposobnostima dospjeli na visoke političke pozicije zahvaljujući svojim poltronskim manirima – reče Mitar.
– Znaš li kad je Cigo molio Boga? Kaže: „Bože, nikada te ništa nisam molio, pa te sada molim ispuni mi samo jednu želju: Pobij sve živo na ovom svijetu pa i mene. A kada, Bože, budeš ponovo pravio svijet, molim te, malo razmisli.“ – nasmijasmo se obojica, a to mi je baš i trebalo.
Osjetih kako me grč u duši popušta. U životu sam mrzio samo dvije stvari: kada me lažu i kada mi ne vjeruju. Sve ostalo sam mogao tolerisati.
Malo kasnije uđe Balto i pruži mi plastičnu fasciklu.
– Izvoli, šefe. To ti je to.
– A šta mi je to–to?
– Kasting lista svih prijavljenih glumica i glumaca.
– Za sada?
– Da, za sada. To su samo oni koji su danas bili, koji su ovih dana navraćali i koji su nam se javili u inboks na fejzbuku. Poslao sam ti link te kasting liste u folder razmjena dokumenata, jer su nam kompjuteri povezani, tako ćeš moći pratiti sve promjene.
Pokazah mu da sjedne i počeh razgledati tu njegovu kasting listu. Lijepo ju je uradio. Od svakog djeteta bila je fotografija, link njegovog profila na fejzbuku, telefon i osnovni podaci sa posebnom stavkom u koliko je i u kojima predstavama kod mene do sada igralo.
Čitavo to popodne sam razmišljao šta da spremam sa djecom. Od devetnaest pozorišnih predstava za djecu koliko sam ih do sada napisao, samo tri nisam postavljao. Igrali su ih drugi. Sada sam bio u dilemi, da li da postavim nešto što je provjereno kod ovdašnje djece ili igrati nešto novo? Što se djece tiče njima bi bilo svejedno, ali sam morao misliti i na njihove roditelje, odnosno na onu publiku koja redovno gleda šta god ja igram. Na kraju ipak odlučih da postavim poslednju koju sam napisao „Gadan virus štrumfitis“. Bilo je 16 likova od kojih su samo tri ženska lika, ali za neke likove je svejedno ko ih igra. Na primjer, ne mora biti Gargamelov mačak Azrael, može da bude i mačka i tako još neki. Pogledah kasting listu što mi ju je Balto uradio i sjedoh da izvršim podjelu uloga. Tu sam uvijek bio dobar i rijetko kada sam pogriješio, valjda je to ta „profesionalna deformacija“. Nasmiješih se na tu pomisao, napravih sebi kapućino i sjedoh da radim.
U ušima mi je Đuza Stojiljković tiho pjevao: „Još jedan prođe dan, uzburkan k'o more...
TRINAESETO POGLAVLJE
GDJE SU ŠTRUMFOVI TU JE I GARGAMEL
Prvu, takozvanu čitaču probu, sam zakazao već za dva dana kod mene u kancelariji. Vanja i Mitar su kupili deset stolica na rasklapanje, a sve su se mogle, kada se slože, staviti u plakar prve kancelarije. Kineska roba i vjerovatno će nam služiti samo za nekoliko proba dok ne pređemo na mizanscenske probe u salu za fizičko srednje škole. Došli su samo pozvani. Maja je lijepo isprintala, složila i ukoričila tekstove, a ja sam u uglu svakog teksta napisao lik i ime djeteta koje će ga igrati.
– Evo nas, drugari moji, na najljepšem dijelu ove priče koja se zove pozorištance „Teatar snova“. Kao što znate, odabrao sam ovaj svoj poslednji tekst...
– Ne daj Bože da je poslednji – dobaci Tea.
Ja se nasmiješi jer je bilo i očekivati njenu reakciju, pa nastavih:
– Poslednji tekst koji sam do sada napisao. Vidite da sam izvršio podjelu uloga i nadam se da sam pogodio i vaše želje. Sada ćemo ga pročitati. To će biti takozvano, hladno čitanje, čitanje skripte glumaca u toku podjele uloga, bez glume i uživljavanja. Tea, pošto voli da dobacuje, sada će nam dobacivati, tačnije čitati didaskalije. To su kratke upute u dramskom scenariju koje nam ukazuju što radi književni lik dok izgovara tekst. Navedene su unutar zagrada, ispred ili posnije govornog teksta lika. Koriste se kao upute glumcima kako da se ponašaju na pozornici.
– Baš volim!– obradova se Tea.
To mi je najzanimljivije. Znači, ja igram Gargamela. Čitam, pored svog lika i sve ostalo što nije tekst nekog od glumaca, je l' tako?
– Upravo tako. Počni.
– Ovako: Mrgud Mitrović: GADAN VIRUS ŠTRUMFITIS pozorišna predstava za djecu. Prva slika. Kada se zavjesa otvori, selo je u svitanju. Čuju se prepoznatljivi zvuci sna: hrkanje, mumljanje, zijevanje. Na scenu brzo uđe Svirko sa trubom, stane na drugu stranu scene i okrene se ka kućicama. Sve vrijeme dok je prelazio preko scene i zastajkivao, brzo je pokušavao da izvadi džepni sat u čemu mu je mnogo smetala truba, koja mu je čak i ispala nekoliko puta, a kada je na satu vidio da mora požuriti, još brže je petljao sa vraćanjem sata u džep.
Djeca se kratko nasmijaše, pa Tea nastavi sa čitanjem: – Napokon se smiri i osvijetljen samo on, i to do pola svjetlosnim krugom, počne na trubi da svira laganu melodiju koja se zove „Tišina“.
U komjuteru sam imao već spremne tonske efekte kako bi već na prvoj probi lakše mogli da zamisle kako će to izgledati na premijeri, pa pustih melodiju „Tišina“.
– Jao što je lijepo – tiho reče Jovana, koja će igrati Štrumfetu, a u očima ostale dječice se zaiskriše ushićenja. Nakon nekoliko treutaka ugasim to i dadnem znak Tei da nastavi sa čitanjem.
– To traje jedno vrijeme, potom prekine, pa zagleda u čudu kako još niko ne ustaje; čuje se da negdje pijetao pjeva, a onda se sjeti pa počne jako svirati „Juriš konjice“, iz kaubojskih filmova.
Sada malo pojačano pustih taj tonski efekat, na šta se djeca prvo malo trgoše, a zatim prasnuše u smijeh. Znao sam da će tako reagovati i djeca koja budu u publici u vrijeme igranja ove predstave. Uvijek sam volio da dječiju pažnju pokupim uz njihov smijeh, duže mi traje; nakon kratkog vremena ugasih tonski efekat a Tea nastavi:
– Tada nastaje opšta gungula i metež. Neki štrumfovi izlijeću u šarenim dugim gaćama i pidžamama pa se brzo vraćaju u kućice. Nakon nekoliko trenutaka postrojeno je kod jarbola osam štrumfova, kojima se pridružuje i Svirko, potom dolazi i staje pred njih Veliki Štrumf. Dotadašnje gurkanje i svađa oko mjesta za stajanje, prestanu i svi se umire. 1. Pojava, slušajte pažljivo i spremite se: Štrumfeta, Kefalo, Trapa, Licko, Mrgud, Gricko, Fircika, Svirko, Kuckalo, potom Veliki Štrumf Kefalo, kad se Trapa saplete pa mu udari u kantu. Nastade mali tajac dok svi ne pogledaše u Marka, na šta se on malo zbuni, a kada shvati da je na njega došao red brzo pogleda u tekst pa poče čitati:
– Polako, gdje si navalio Trapo? E, baš ti je kum bio u pravu kada ti je dao to ime i jesi trapo trapavi!
– Trapa meni nije ime, nego nadimak – reče mala Jana koja će glumiti Trapu
– Nadimak?
– Da, nadimak glupsone glupi.
– Šta ti je to nadimak? Je l' se to nešto nadima?
– Ne, nadima se, Kefalo, nego je to nešto iznad imena, nad–ime, pa nadimak.
– A kako se dobija taj panadimak?
– Joooooj! Nije panadimak nego nadimak. Ti se izgleda još nisi ni probudio! Nisi se naspavao?
– Kako da se naspavam? Sinoć sam do kasno farbao ogradu sa istočne strane i taman da se naspavam Svirko zasvira ustajanje.
– A zašto si ti Kefalo sinoć farbao ogradu sa istočne strane, pa glavna kapija nam je sa zapadne strane? – reče Jovana
– Zato Štrumfetice, što na istoku sunce izlazi pa će prvo osvijetliti i ugrijati tu stranu. Tako će je brzo i osušiti. Ja ću do podne ofarbati ogradu na zapadnoj strani, pa kada sunce pređe tamo, neka onda i osuši taj dio ograde. Zar nisam pametan? – odgovori joj Marko kao Kefalo.
– Mrzim pametne... A hoćeš li, onda sutra, okrenuti ogradu ili cijelo selo pa da dvije neofarbane strane budu sada na istoku i na zapadu? – reče Vesnica, glumeći Mrguda.
– Uvijek gricka grickalice iz velike kese i ne da nikome, neki pokušavaju da mu ukradu – pročita Tea ono u zagradi :
– Baš si budala, Mrgude, ne trebaju okretati kuću i ogradu, neka kaže suncu da sutra izađe na sjeveru, a zađe na jugu – reče Ranko, jedan od svestrano aktivnih dječaka. Lijepo je glumio, igrao fudbal i trenirao karate.
Djeca su čitala, smijala se i uživala. Nakon prve a i druge slike namjerno sam napravio desetminutne pauze pa su oni uz grickalice i sokove, koje im je donijela teta Rada, prepričavali i komentarisali pojedine dijelove pročitanog teksta stavljajući akcenat na svoju ulogu. Po njihovim reakcijama zaključio sam da sam izabrao i dobar tekst, ali da mi je i podjela uloga i ovaj put uspjela. Na kraju smo dogovorili dinamiku učenja teksta i održavanja proba. Po tom dogovoru ćemo imati još deset proba u mojoj kancelariji, za to će vrijeme naučiti tekst i onda prelazimo na mizanscenske probe.
Dok su se djeca razilazila, a Vanja i Balto sklanjali stolice, uđe Maja za blagom brigom na licu:
– Šefe, zvao je Mitar sa gradilišta i veli da bi trebalo da dođeš do njih, imaju stanovitih problema.
Pogledah u Vanju i vidjeh da je on upravo čekao taj moj pogled. Spusti stolicu koju je sklapao i krenu ka izlazu vadeći ključeve od auta iz džepa.
– Da li je rekao o čemu se radi? – upitah idući ka vratima, a ona dobaci za mnom:
– Nije ali je, čini mi se, bio jako zabrinut.
– Šta bi moglo biti? – rekoh, dok smo se vozili ka gradilištu, a Vanja slegnu ramenima:
– Saznaćemo za nekoliko trenutaka.
Mogao sam i pretpostaviti da je uporni Pomoćnik bio inicijator problema. Ispred ulaza na gradilište stajali su Pomoćnik, dispečer elektrodistribucije u Gumnu i njegova dva radnika s alatom s jedne strane, a s druge strane su bili pored Mitra Japanci (glavni inžinjer, Tošimi, Fumiko i dva njihova radnika iz obezbjeđenja prekrštenih ruku na prsima, tako da su se lijepo vidjeli nabildovani mišići kao upozorenje, valjda. Svi, ama baš svi, sem ova dva nabildovana Japanca, su govorili u isto vrijeme. Istina, Mitar ih je pokušavao smiriti.
– Šta se ovde dešava? – upitah gledajući ljuto Pomoćnika u oči. – Hoće li neko da mi objasni, šta se to ovdje događa? – Pomoćnik me kratko pogleda pa hladno reće:
– Ovo se vas ne tiče.
– Nema tog problema na mom gradilištu koji se ne tiče i mene. Dakle?
– Gradilište jeste vaše, za sada, ali struja nije vaša – reče važno Pomoćnik, a dva radnika električara ga podržaše u glas, što mi opet dade do znanja da je naučena lekcija:
– Ne može državljanin strane države ovde proizvoditi svoju struju!
– Odlično ste uvježbali, momci, ali vas ništa nisam pitao. Udaljite se sa mog gradilišta.
Oni ušutiše i pogledaše svog dispečera koji se ljuto nagnu prema meni.
– Oni su sa mnom. Gdje ja tu i oni!
– Može. Idi i ti sa njima.
Okrenuh se Japancima što su jedva dočekali ali je samo govorila Tošimi a Fumiko mi prevodila. Sinoć nešto iza dva sata su nam isključili struju. Tada su se automatski uključili akumulatori kako bi se održali kompjuteri i ostala elektronika u ofisu. Momci na obezbjeđenju su, prema našim ustaljenim aktivnostima u takvim slučajevima, kontaktirali dispečera u elektrodistribuciji. On im je prvo rekao da je u pitanju kvar, a potom ih je obavijestio da nam po odluci viših sila ne smije više isporučivati električnu energiju.
– Nije tačno. – pobuni se dispečer. – To je najobičnija laž!
– Ušutite. Ne tjerajte me da budem bezobrazan. Ni ja vas ne tjeram da budete fini. – rekoh mu grubo i okrenuh se Japancima. – Šta je dalje bilo?
– Tada su momci, prema našim propisima uključili prvo mali agregat koji je davao toliko struje koliko je trebalo za održavanje elektronike, rasvjete i za zaštitne mjere, a u sedam sati su uključili još dva veća agregata koji su obezbjeđivali struju za ostale aktivnosti na gradilištu. Sat vremena kasnije došla su ova dva gospodina. Prvo su htjeli po svaku cijenu da uđu u gradilište, kako bi isključili naše agregate, pa ih je naše obezbjeđenje fizički zaustavilo. Onda su se malo smirili i rekli su nam da mi, kao strani državljani, navodno, nemamo pravo da na bilo kakav način proizvodimo i koristimo električnu energiju. Tada smo zvali vas, gospodine Mrgude. Oni su se i povodom toga bunili govoreći da vi sa tim nemate ništa i da je u pitanju međudržavni a ne lokalni zakon. – prevedemi Fumiko sa dozom panike u glasu koju nije glumila kao vrstan simultani prevodilac, nego su isto i osjećale.
– Ne brinite. To su najobičnije nebuloze. Vratite se na posao i nastavite sa radom.
Uđoše njih troje, a dva momka iz obezbjeđenja ostadoše, pošto su samo klimnuli glavom nakon što im je glavni inženjer nešto rekao na maternjem jeziku; ja se okrenuh Pomoćniku:
– Čestitam! Izvrstan pokušaj. Mada ne mislim da si to ti smislio, ipak ti nisi toliko zao. Nije ni bitno čije je to remek–djelo koje će sigurno ući u „Ginisovu knjigu rekorda“ kao nešto najnebuloznije što je ikada igdje izjavljeno.
– Slušajte gospodine – poče Pomoćnik zvanično i nadmeno da mi saopštava po njegovom mišljenju krunsku novost: – Instrukcije sam dobio sa samog vrha. Prema tim instrukcijama smo zaustavili isporuku električne energije i u toku dan–dva treba da se odluči, takođe na vrhu, šta će biti sa ovim projektom i njegovim titularima. Do tada gradilište treba da napuste svi Japanci, a naše obezbjeđenje će ga čuvati do daljnjega. Mislim da vam je ovo sasvom jasno i da se imate pridržavati upravo naloženog.
– Kada bih ti tražio da to vidim napismeno i potpisano na vrhu, bilo bi uzalud, jer oni na vrhu znaju dobro čuvati svoj južni dio kičme, i ne potpisuju niti daju takve gluposti napismeno. Dakle, mladiću, sve što si rekao ne pije vode. Prvo, Japanci neće napustiti svoje vlasništvo i dati ga nekim pacerima na čuvanje koji bi u vrlo kratkom roku rasprodali sve što se može prodati. Ne treba biti puno pametan tako da to može skontati i gospodin dispečer, da se zna da je sve ovo njihovo do završetka i do isplate prema ugovoru. Drugo, oni imaju ugovor sa mnom pa sa vama, a tako i vi sa njima, nemate ama baš ništa.
Ne čekajući odgovor od Pomoćnika koji brzo izvadi telefon i birajući broj malo se udalji od nas, okrenuh se dispečeru, koji je nesigurno gledao u mene pa u Pomoćnika očekujući njegovu pomoć. – Slušaj, drugar, ja znam da si ti na taj položaj došao kao dobar i aktivan član vladajuće stranke, ali oni van Guvna su nemoćni, a kamoli da se upliću u međudržavne poslove. Japanci su do ovog posla došli saradnjom dvaju vlada i sva pitanja se rješavaju u ambasadi. Zar ti misliš, naivni čovječe, da bi oni preduzimali neke aktivnosti koje su van zakona u državi u kojoj obavljaju svoje radove? – sačekah malo da to njegov mozak svari, a onda napravih polukorak ka njemu, što natjera dvojicu njegovih radnika da se prbliže, što mi je i bio cilj, kako bi i oni čuli moj završni udrac. – Imaš da biraš između samo dvije opcije: Ili ćeš ovoga momenta nazvati i dati nalog da se struja uključi i više se nikada nećeš uplitati u njihove zle namjere, – pokazah očima na Pomoćnika – ili ću sada zvati Japansku ambasadu u Sarajevu, a odmah i novinare i predati te njima na razapinjanje. Dakle, šta biraš? –
– Ja, gospodine, stvarno ne znam šta sada da radim – zbunjen polumolećivog glasa mi se obrati dispečer. – Imaću problema koju god opciju izaberem. Namjerno ga ostavih da se malo kuha u problemima i svojim dilemama, pa se okrenuh Pomoćniku koji je uzaludno birao broj, niko mu se nije javljao:
– Što bi rekla jedna moja talentovana i visprena glumica: „Ako ti se ne javlja ili ne odgovori na poruku, razmišljaj pozitivno – možda je umro!“ – okrenuh se dispečeru koji je nešto žustro raspravljao sa svojim radnicima smirujući ih da ne krenu na mene da se fizički obračunaju sa mnom – I, gospodine glavni dispečeru elektrodistribucije opštine Gumno, šta si odlučio? Struja ili ambasada i novinari? – nakon nekoliko sekundi snebivanja on me zamoli.
– Molim vas, gospodine Mitroviću, strpite se samo nekoliko trenutaka. Vidite da ovaj pokušava da telefonira?
– Vidim, ali vidim i to da taj neko od koga ovaj očekuje daljnje naloge se ne javlja. Očito ne želi da se lično kompromituje, pa je bacio vas dvojicu u vatru; što, naravno, implicira da će poreći sve što mu budete pripisali i tako ćete jedini krivci – namjerno pojačah glas da i Pomoćnik čuje i izvadih telefon spreman da ga upotrijebim – ovog međudržavnog političkog incitenta biti isključivo vas dvojica. Dakle? Vrijeme vam je isteklo gospodo. Želim odgovor sada! – njih dvojica se nijemo pogledaše pa ja slegnuh ramenima i počeh da biram broj. – Dobro, po volji vam. Moja savjest je čista, ponudio sam vam spas.
– Stanite. Sačekajte. Zaboli me uvo i za načelinka i za njegove više ciljeve. U pravu ste, gospodine Mitroviću, odmah ću javiti da puste struju.
Ne rekoh ništa samo spustih telefon u džep dok je on birao neki broj na svom telefonu te kratko reče onom ko mu se javio. – Brko, pusti struju Japancima.
Pogledao me je kao da mi je upravo spasio život ili kao da mi je upravo poklonio svojih zadnjih milion dolara. Kako su ljudi čudni i kada gube ponašaju se kao da su pobjednici. Priđe mi jedan od japanskih radnika obezbjeđenja te tiho reče:
– Din zajno gara! – nasmiješi se i klimnu mi glavom onako kako sportisti to čine jedni drugima za čestitanje, a ja se nasmiješih i pade mi na um da Japanac nije bio svjestan da ne samo da ga ostali nisu mogli razumjeti, nego ni ja. Klimnuh i ja njemu na isti način i oni se povukoše u gradilište. Kada sam se okrenuo iza mene je bio još samo Mitar. Smješkao se. Rekoh mu u šali – Neću ti reći šta mi je ovaj rekao.
– Ne moraš, znam ja šta ti je rekao. Rekao ti je da je stigla struja na gradilište. – Smješkao se pobjedonosno, pa se nastavi: – Ne znam japanski, ali se pomalo razumijem u agregate. Prave veliku buku kad su uključeni, a sada se ne čuju.
– Bravo za nas! – rekoh i brzo dodah da ga preduhitrim: – Jedanaest nula za mene!
– Bravo, šefe. Otresao si ga k'o toplomjer! – reče Vanja kros smješak.
GDJE SU ŠTRUMFOVI TU JE I GARGAMEL
Prvu, takozvanu čitaču probu, sam zakazao već za dva dana kod mene u kancelariji. Vanja i Mitar su kupili deset stolica na rasklapanje, a sve su se mogle, kada se slože, staviti u plakar prve kancelarije. Kineska roba i vjerovatno će nam služiti samo za nekoliko proba dok ne pređemo na mizanscenske probe u salu za fizičko srednje škole. Došli su samo pozvani. Maja je lijepo isprintala, složila i ukoričila tekstove, a ja sam u uglu svakog teksta napisao lik i ime djeteta koje će ga igrati.
– Evo nas, drugari moji, na najljepšem dijelu ove priče koja se zove pozorištance „Teatar snova“. Kao što znate, odabrao sam ovaj svoj poslednji tekst...
– Ne daj Bože da je poslednji – dobaci Tea.
Ja se nasmiješi jer je bilo i očekivati njenu reakciju, pa nastavih:
– Poslednji tekst koji sam do sada napisao. Vidite da sam izvršio podjelu uloga i nadam se da sam pogodio i vaše želje. Sada ćemo ga pročitati. To će biti takozvano, hladno čitanje, čitanje skripte glumaca u toku podjele uloga, bez glume i uživljavanja. Tea, pošto voli da dobacuje, sada će nam dobacivati, tačnije čitati didaskalije. To su kratke upute u dramskom scenariju koje nam ukazuju što radi književni lik dok izgovara tekst. Navedene su unutar zagrada, ispred ili posnije govornog teksta lika. Koriste se kao upute glumcima kako da se ponašaju na pozornici.
– Baš volim!– obradova se Tea.
To mi je najzanimljivije. Znači, ja igram Gargamela. Čitam, pored svog lika i sve ostalo što nije tekst nekog od glumaca, je l' tako?
– Upravo tako. Počni.
– Ovako: Mrgud Mitrović: GADAN VIRUS ŠTRUMFITIS pozorišna predstava za djecu. Prva slika. Kada se zavjesa otvori, selo je u svitanju. Čuju se prepoznatljivi zvuci sna: hrkanje, mumljanje, zijevanje. Na scenu brzo uđe Svirko sa trubom, stane na drugu stranu scene i okrene se ka kućicama. Sve vrijeme dok je prelazio preko scene i zastajkivao, brzo je pokušavao da izvadi džepni sat u čemu mu je mnogo smetala truba, koja mu je čak i ispala nekoliko puta, a kada je na satu vidio da mora požuriti, još brže je petljao sa vraćanjem sata u džep.
Djeca se kratko nasmijaše, pa Tea nastavi sa čitanjem: – Napokon se smiri i osvijetljen samo on, i to do pola svjetlosnim krugom, počne na trubi da svira laganu melodiju koja se zove „Tišina“.
U komjuteru sam imao već spremne tonske efekte kako bi već na prvoj probi lakše mogli da zamisle kako će to izgledati na premijeri, pa pustih melodiju „Tišina“.
– Jao što je lijepo – tiho reče Jovana, koja će igrati Štrumfetu, a u očima ostale dječice se zaiskriše ushićenja. Nakon nekoliko treutaka ugasim to i dadnem znak Tei da nastavi sa čitanjem.
– To traje jedno vrijeme, potom prekine, pa zagleda u čudu kako još niko ne ustaje; čuje se da negdje pijetao pjeva, a onda se sjeti pa počne jako svirati „Juriš konjice“, iz kaubojskih filmova.
Sada malo pojačano pustih taj tonski efekat, na šta se djeca prvo malo trgoše, a zatim prasnuše u smijeh. Znao sam da će tako reagovati i djeca koja budu u publici u vrijeme igranja ove predstave. Uvijek sam volio da dječiju pažnju pokupim uz njihov smijeh, duže mi traje; nakon kratkog vremena ugasih tonski efekat a Tea nastavi:
– Tada nastaje opšta gungula i metež. Neki štrumfovi izlijeću u šarenim dugim gaćama i pidžamama pa se brzo vraćaju u kućice. Nakon nekoliko trenutaka postrojeno je kod jarbola osam štrumfova, kojima se pridružuje i Svirko, potom dolazi i staje pred njih Veliki Štrumf. Dotadašnje gurkanje i svađa oko mjesta za stajanje, prestanu i svi se umire. 1. Pojava, slušajte pažljivo i spremite se: Štrumfeta, Kefalo, Trapa, Licko, Mrgud, Gricko, Fircika, Svirko, Kuckalo, potom Veliki Štrumf Kefalo, kad se Trapa saplete pa mu udari u kantu. Nastade mali tajac dok svi ne pogledaše u Marka, na šta se on malo zbuni, a kada shvati da je na njega došao red brzo pogleda u tekst pa poče čitati:
– Polako, gdje si navalio Trapo? E, baš ti je kum bio u pravu kada ti je dao to ime i jesi trapo trapavi!
– Trapa meni nije ime, nego nadimak – reče mala Jana koja će glumiti Trapu
– Nadimak?
– Da, nadimak glupsone glupi.
– Šta ti je to nadimak? Je l' se to nešto nadima?
– Ne, nadima se, Kefalo, nego je to nešto iznad imena, nad–ime, pa nadimak.
– A kako se dobija taj panadimak?
– Joooooj! Nije panadimak nego nadimak. Ti se izgleda još nisi ni probudio! Nisi se naspavao?
– Kako da se naspavam? Sinoć sam do kasno farbao ogradu sa istočne strane i taman da se naspavam Svirko zasvira ustajanje.
– A zašto si ti Kefalo sinoć farbao ogradu sa istočne strane, pa glavna kapija nam je sa zapadne strane? – reče Jovana
– Zato Štrumfetice, što na istoku sunce izlazi pa će prvo osvijetliti i ugrijati tu stranu. Tako će je brzo i osušiti. Ja ću do podne ofarbati ogradu na zapadnoj strani, pa kada sunce pređe tamo, neka onda i osuši taj dio ograde. Zar nisam pametan? – odgovori joj Marko kao Kefalo.
– Mrzim pametne... A hoćeš li, onda sutra, okrenuti ogradu ili cijelo selo pa da dvije neofarbane strane budu sada na istoku i na zapadu? – reče Vesnica, glumeći Mrguda.
– Uvijek gricka grickalice iz velike kese i ne da nikome, neki pokušavaju da mu ukradu – pročita Tea ono u zagradi :
– Baš si budala, Mrgude, ne trebaju okretati kuću i ogradu, neka kaže suncu da sutra izađe na sjeveru, a zađe na jugu – reče Ranko, jedan od svestrano aktivnih dječaka. Lijepo je glumio, igrao fudbal i trenirao karate.
Djeca su čitala, smijala se i uživala. Nakon prve a i druge slike namjerno sam napravio desetminutne pauze pa su oni uz grickalice i sokove, koje im je donijela teta Rada, prepričavali i komentarisali pojedine dijelove pročitanog teksta stavljajući akcenat na svoju ulogu. Po njihovim reakcijama zaključio sam da sam izabrao i dobar tekst, ali da mi je i podjela uloga i ovaj put uspjela. Na kraju smo dogovorili dinamiku učenja teksta i održavanja proba. Po tom dogovoru ćemo imati još deset proba u mojoj kancelariji, za to će vrijeme naučiti tekst i onda prelazimo na mizanscenske probe.
Dok su se djeca razilazila, a Vanja i Balto sklanjali stolice, uđe Maja za blagom brigom na licu:
– Šefe, zvao je Mitar sa gradilišta i veli da bi trebalo da dođeš do njih, imaju stanovitih problema.
Pogledah u Vanju i vidjeh da je on upravo čekao taj moj pogled. Spusti stolicu koju je sklapao i krenu ka izlazu vadeći ključeve od auta iz džepa.
– Da li je rekao o čemu se radi? – upitah idući ka vratima, a ona dobaci za mnom:
– Nije ali je, čini mi se, bio jako zabrinut.
– Šta bi moglo biti? – rekoh, dok smo se vozili ka gradilištu, a Vanja slegnu ramenima:
– Saznaćemo za nekoliko trenutaka.
Mogao sam i pretpostaviti da je uporni Pomoćnik bio inicijator problema. Ispred ulaza na gradilište stajali su Pomoćnik, dispečer elektrodistribucije u Gumnu i njegova dva radnika s alatom s jedne strane, a s druge strane su bili pored Mitra Japanci (glavni inžinjer, Tošimi, Fumiko i dva njihova radnika iz obezbjeđenja prekrštenih ruku na prsima, tako da su se lijepo vidjeli nabildovani mišići kao upozorenje, valjda. Svi, ama baš svi, sem ova dva nabildovana Japanca, su govorili u isto vrijeme. Istina, Mitar ih je pokušavao smiriti.
– Šta se ovde dešava? – upitah gledajući ljuto Pomoćnika u oči. – Hoće li neko da mi objasni, šta se to ovdje događa? – Pomoćnik me kratko pogleda pa hladno reće:
– Ovo se vas ne tiče.
– Nema tog problema na mom gradilištu koji se ne tiče i mene. Dakle?
– Gradilište jeste vaše, za sada, ali struja nije vaša – reče važno Pomoćnik, a dva radnika električara ga podržaše u glas, što mi opet dade do znanja da je naučena lekcija:
– Ne može državljanin strane države ovde proizvoditi svoju struju!
– Odlično ste uvježbali, momci, ali vas ništa nisam pitao. Udaljite se sa mog gradilišta.
Oni ušutiše i pogledaše svog dispečera koji se ljuto nagnu prema meni.
– Oni su sa mnom. Gdje ja tu i oni!
– Može. Idi i ti sa njima.
Okrenuh se Japancima što su jedva dočekali ali je samo govorila Tošimi a Fumiko mi prevodila. Sinoć nešto iza dva sata su nam isključili struju. Tada su se automatski uključili akumulatori kako bi se održali kompjuteri i ostala elektronika u ofisu. Momci na obezbjeđenju su, prema našim ustaljenim aktivnostima u takvim slučajevima, kontaktirali dispečera u elektrodistribuciji. On im je prvo rekao da je u pitanju kvar, a potom ih je obavijestio da nam po odluci viših sila ne smije više isporučivati električnu energiju.
– Nije tačno. – pobuni se dispečer. – To je najobičnija laž!
– Ušutite. Ne tjerajte me da budem bezobrazan. Ni ja vas ne tjeram da budete fini. – rekoh mu grubo i okrenuh se Japancima. – Šta je dalje bilo?
– Tada su momci, prema našim propisima uključili prvo mali agregat koji je davao toliko struje koliko je trebalo za održavanje elektronike, rasvjete i za zaštitne mjere, a u sedam sati su uključili još dva veća agregata koji su obezbjeđivali struju za ostale aktivnosti na gradilištu. Sat vremena kasnije došla su ova dva gospodina. Prvo su htjeli po svaku cijenu da uđu u gradilište, kako bi isključili naše agregate, pa ih je naše obezbjeđenje fizički zaustavilo. Onda su se malo smirili i rekli su nam da mi, kao strani državljani, navodno, nemamo pravo da na bilo kakav način proizvodimo i koristimo električnu energiju. Tada smo zvali vas, gospodine Mrgude. Oni su se i povodom toga bunili govoreći da vi sa tim nemate ništa i da je u pitanju međudržavni a ne lokalni zakon. – prevedemi Fumiko sa dozom panike u glasu koju nije glumila kao vrstan simultani prevodilac, nego su isto i osjećale.
– Ne brinite. To su najobičnije nebuloze. Vratite se na posao i nastavite sa radom.
Uđoše njih troje, a dva momka iz obezbjeđenja ostadoše, pošto su samo klimnuli glavom nakon što im je glavni inženjer nešto rekao na maternjem jeziku; ja se okrenuh Pomoćniku:
– Čestitam! Izvrstan pokušaj. Mada ne mislim da si to ti smislio, ipak ti nisi toliko zao. Nije ni bitno čije je to remek–djelo koje će sigurno ući u „Ginisovu knjigu rekorda“ kao nešto najnebuloznije što je ikada igdje izjavljeno.
– Slušajte gospodine – poče Pomoćnik zvanično i nadmeno da mi saopštava po njegovom mišljenju krunsku novost: – Instrukcije sam dobio sa samog vrha. Prema tim instrukcijama smo zaustavili isporuku električne energije i u toku dan–dva treba da se odluči, takođe na vrhu, šta će biti sa ovim projektom i njegovim titularima. Do tada gradilište treba da napuste svi Japanci, a naše obezbjeđenje će ga čuvati do daljnjega. Mislim da vam je ovo sasvom jasno i da se imate pridržavati upravo naloženog.
– Kada bih ti tražio da to vidim napismeno i potpisano na vrhu, bilo bi uzalud, jer oni na vrhu znaju dobro čuvati svoj južni dio kičme, i ne potpisuju niti daju takve gluposti napismeno. Dakle, mladiću, sve što si rekao ne pije vode. Prvo, Japanci neće napustiti svoje vlasništvo i dati ga nekim pacerima na čuvanje koji bi u vrlo kratkom roku rasprodali sve što se može prodati. Ne treba biti puno pametan tako da to može skontati i gospodin dispečer, da se zna da je sve ovo njihovo do završetka i do isplate prema ugovoru. Drugo, oni imaju ugovor sa mnom pa sa vama, a tako i vi sa njima, nemate ama baš ništa.
Ne čekajući odgovor od Pomoćnika koji brzo izvadi telefon i birajući broj malo se udalji od nas, okrenuh se dispečeru, koji je nesigurno gledao u mene pa u Pomoćnika očekujući njegovu pomoć. – Slušaj, drugar, ja znam da si ti na taj položaj došao kao dobar i aktivan član vladajuće stranke, ali oni van Guvna su nemoćni, a kamoli da se upliću u međudržavne poslove. Japanci su do ovog posla došli saradnjom dvaju vlada i sva pitanja se rješavaju u ambasadi. Zar ti misliš, naivni čovječe, da bi oni preduzimali neke aktivnosti koje su van zakona u državi u kojoj obavljaju svoje radove? – sačekah malo da to njegov mozak svari, a onda napravih polukorak ka njemu, što natjera dvojicu njegovih radnika da se prbliže, što mi je i bio cilj, kako bi i oni čuli moj završni udrac. – Imaš da biraš između samo dvije opcije: Ili ćeš ovoga momenta nazvati i dati nalog da se struja uključi i više se nikada nećeš uplitati u njihove zle namjere, – pokazah očima na Pomoćnika – ili ću sada zvati Japansku ambasadu u Sarajevu, a odmah i novinare i predati te njima na razapinjanje. Dakle, šta biraš? –
– Ja, gospodine, stvarno ne znam šta sada da radim – zbunjen polumolećivog glasa mi se obrati dispečer. – Imaću problema koju god opciju izaberem. Namjerno ga ostavih da se malo kuha u problemima i svojim dilemama, pa se okrenuh Pomoćniku koji je uzaludno birao broj, niko mu se nije javljao:
– Što bi rekla jedna moja talentovana i visprena glumica: „Ako ti se ne javlja ili ne odgovori na poruku, razmišljaj pozitivno – možda je umro!“ – okrenuh se dispečeru koji je nešto žustro raspravljao sa svojim radnicima smirujući ih da ne krenu na mene da se fizički obračunaju sa mnom – I, gospodine glavni dispečeru elektrodistribucije opštine Gumno, šta si odlučio? Struja ili ambasada i novinari? – nakon nekoliko sekundi snebivanja on me zamoli.
– Molim vas, gospodine Mitroviću, strpite se samo nekoliko trenutaka. Vidite da ovaj pokušava da telefonira?
– Vidim, ali vidim i to da taj neko od koga ovaj očekuje daljnje naloge se ne javlja. Očito ne želi da se lično kompromituje, pa je bacio vas dvojicu u vatru; što, naravno, implicira da će poreći sve što mu budete pripisali i tako ćete jedini krivci – namjerno pojačah glas da i Pomoćnik čuje i izvadih telefon spreman da ga upotrijebim – ovog međudržavnog političkog incitenta biti isključivo vas dvojica. Dakle? Vrijeme vam je isteklo gospodo. Želim odgovor sada! – njih dvojica se nijemo pogledaše pa ja slegnuh ramenima i počeh da biram broj. – Dobro, po volji vam. Moja savjest je čista, ponudio sam vam spas.
– Stanite. Sačekajte. Zaboli me uvo i za načelinka i za njegove više ciljeve. U pravu ste, gospodine Mitroviću, odmah ću javiti da puste struju.
Ne rekoh ništa samo spustih telefon u džep dok je on birao neki broj na svom telefonu te kratko reče onom ko mu se javio. – Brko, pusti struju Japancima.
Pogledao me je kao da mi je upravo spasio život ili kao da mi je upravo poklonio svojih zadnjih milion dolara. Kako su ljudi čudni i kada gube ponašaju se kao da su pobjednici. Priđe mi jedan od japanskih radnika obezbjeđenja te tiho reče:
– Din zajno gara! – nasmiješi se i klimnu mi glavom onako kako sportisti to čine jedni drugima za čestitanje, a ja se nasmiješih i pade mi na um da Japanac nije bio svjestan da ne samo da ga ostali nisu mogli razumjeti, nego ni ja. Klimnuh i ja njemu na isti način i oni se povukoše u gradilište. Kada sam se okrenuo iza mene je bio još samo Mitar. Smješkao se. Rekoh mu u šali – Neću ti reći šta mi je ovaj rekao.
– Ne moraš, znam ja šta ti je rekao. Rekao ti je da je stigla struja na gradilište. – Smješkao se pobjedonosno, pa se nastavi: – Ne znam japanski, ali se pomalo razumijem u agregate. Prave veliku buku kad su uključeni, a sada se ne čuju.
– Bravo za nas! – rekoh i brzo dodah da ga preduhitrim: – Jedanaest nula za mene!
– Bravo, šefe. Otresao si ga k'o toplomjer! – reče Vanja kros smješak.
ČETRNAESTO
POGLAVLJE
ZLOBA I ZAVIST SU BOLESTI UMA
Nedavno su me optužili da ja kao okorjeli jugonostalgičar prizivam bratstvo i jedinstvo. Na to sam im odgovorio: Ne prizivam ja ništa, samo iznosim svoje mišljenje o onome šta me pitaju ili šta mislim da treba u datom momentu da se prokomentariše. Nikada nisam bio za bratstvo i jedinstvo. Što se bratstva tiče imao sam četiri brata i to mi je dovoljno, radije sam za iskreno drugarstvo i prijateljstvo. Za jedinstvo jesam, ali samo za jedinstvo šansi – pa ko umije bolje neka mu i bude bolje. LJudska svijest je još jako daleko od socijalizma a da ne govorim o komunizmu. LJudi još uvijek vole, da ne kažem priželjkuju, da ih omalovažavaju, porobljavaju i jašu i Kurta i Murta zajedno. LJudska svijest je još uvijek bliža savremenicima Tomasa Mora nego licima iz njegove "Utopije".
Mediji i zvanični sajtovi na internetu su se podijelili na one koji su za ovakav vid nastajanja našeg pozorištanca, ali se ta podjela odnosila, uglavnom, na stavove stranke na vlasti i opozicije. Imao sam osjećaj da niko ne misli o djeci i njihovim potrebama.
Djeca obično žure da odrastu ne vodeći računa o tome koliko je to lijep, bitan i nepovratan dio njihovog života. Djetinjstvo, mladost, zrelo doba i doba kada to ništa više nisi, a u stvari si od svega toga po malo, su u stvari četiri doba jednog života. Onaj ko uspije ispoštovati prva tri doba, četvrto će ispoštovati njega. Želio sam da pomognem djeci da u svom životnom dobu ostanu koliko treba i da ne žure kroz život. Otuda i moja želja, nastojanje i borba da im to pružim kroz ovaj naš „Teatar snova“. Zarekao sam se da za rad djece i njihove sreće nikome i ničemu neću dopustiti da me pokoleba i natjera na odustajanje. Svi dobri i pošteni žitelji ovoga grada su bili uz mene i moju ideju i pružali su mi jako bitnu podršku, a nudili su i svoju neposrednu pomoć.
Mladi ljudi obično najveće greške naprave u strahu da će mladost prestati prije nego donesu najvažnije odluke u svom životu, te brzopleto donesu pogrešno ili nedovoljno izdefinisanu odluku. Kroz rad u pozorištu oni se uče da iz posebnog ugla priđu svojim željama. Iz ugla publike koja vidi, tačnije zapaža sve: i šta se dešava na rampi, na sredini ili u dnu scene, pa čak po tome da li ima dodatnih nepredviđenih zvukova zna da li su glumci mirni ili ne iza scene. Iz tog ugla oni mogu lako i lijepo sagledati svoje želje, motive koji im nude te želje, svoje sposobnosti i potrebe za ostvarenje tih želja. Tako da brzo i lako u sebi nađu odgovore na pitanja: šta, kako i zašto? Mogli su, takođe, vrlo lako identifikovati probleme koji će ih sputvati ka ostvarenju njihovih ciljeva koje automatski dijele u dvije grupe: U prvoj su grupi problemi ili smetnje u njima samima, kao što su: nesigurnost u sebe da li će moći izgurati želju do kraja, dilema između dvije ili više želja koja jedna drugu isključuju i strah od mogućih nesavladivih problema. U drugoj grupi su problemi o kojima oni ne odlučuju niti su ih uzrokovali i uglavnom su materijalne ili zdravstvne prirode. Među svim uzročnicima često se javljaju dva naizgled nebitna problema i prepreke mladoj osobi ka uspjehu: zloba i zavist. Mislim da su zloba i zavist bolesti uma, i da mogu mladoj osobi, koja hrabro ide ka ispunjenju svojih snova i životni ciljeva, mnogo problema donijeti. Pozorište ih uči kako da na vrijeme prepoznaju te ale u bliskim ljudima ili u onima koji im na bilo koji način mogu stati na put.
Davno je neko lijepo rekao: „Pozorište je prije svega ideja i potreba. Ono je život koji teče i van okoštalih institucija. U ovom gradu ima puno ideja, duha, mašte, zanosa, oduševljenja i živosti. To daje nadu da postoji osnova – snaga, želja, sposobnost i volja – za Veliku promjenu. Međutim, te znake života najčešće primijetimo tek kad se nekim čudom pojave u okvirima institucija. A i tada postoji opasnost da nam promaknu.“ Ja sam odlučio da to sve sačuvam i održavam svježim kao balkonsko cvijeće jer su dragocjenosti koje zbog dnevne politike i nadmetanja na tom polju, niko od nadležnih i ne primjećuje.
Radovi na našem pozorištancu su napredovali nesmanjenom brzinom ali i zadivljujućom preciznošću i osjećajem za lijepo i precizno tačno. Sa dragošću sam prisustvovao kako su „žuti mravi“ montirali stolice u gledalištu vodeći računa da bude sve kao „pod konac“. Sa kojeg god mjesta da sam pogledalo u bilo kom pravcu preko stolica ni jedna se nije ni za milimetar odvajala od zamišljene linije koja ih je spajala. Na trenutak mi vljesnu slika vojnih parada pa su me i ove stolice podsjećale na vojnike u ešalonu. Stajale su u stavu „mirno“, čekajući komandu za pokret. Tamnoplava plišana sjedišta su izgledala prekrasno. Radnici su postavljali na zid neke dugačke tanke ploče zatvorene oker boje koje su bile prilično hrapave, ali to se moglo zapaziti samo dodirom. Tada se sjetih kada je u mom gradu pravljen Radnički dom u kojem je bila velika kino–sala. Imao sam tada desetak godina i svo slobodno vrijeme sam bio na gradilišto. Interesovalo me samo kako prave tu salu i pozornicu u njoj. I tada su majstori stavljali lesonit ploče na zid. Lesonit je vrsta građevinskog materijala, tačnij ploče koje su s jedne strane galatke, a sa druge vidno hrapave i grube kako bi ljepljivi materijal bolje nalijegao i lijepio se. Ovi radnici su tako i stavljali pa je glatka strana bila okrenuta vani. Jednog momenta, kada je skoro pola ploča bilo postavljeno, dođe glavni projektant i poče da se dere kako na radnike tako i na predradnika pitajući ga da li on zna da čita crtež i projekat?
ZLOBA I ZAVIST SU BOLESTI UMA
Nedavno su me optužili da ja kao okorjeli jugonostalgičar prizivam bratstvo i jedinstvo. Na to sam im odgovorio: Ne prizivam ja ništa, samo iznosim svoje mišljenje o onome šta me pitaju ili šta mislim da treba u datom momentu da se prokomentariše. Nikada nisam bio za bratstvo i jedinstvo. Što se bratstva tiče imao sam četiri brata i to mi je dovoljno, radije sam za iskreno drugarstvo i prijateljstvo. Za jedinstvo jesam, ali samo za jedinstvo šansi – pa ko umije bolje neka mu i bude bolje. LJudska svijest je još jako daleko od socijalizma a da ne govorim o komunizmu. LJudi još uvijek vole, da ne kažem priželjkuju, da ih omalovažavaju, porobljavaju i jašu i Kurta i Murta zajedno. LJudska svijest je još uvijek bliža savremenicima Tomasa Mora nego licima iz njegove "Utopije".
Mediji i zvanični sajtovi na internetu su se podijelili na one koji su za ovakav vid nastajanja našeg pozorištanca, ali se ta podjela odnosila, uglavnom, na stavove stranke na vlasti i opozicije. Imao sam osjećaj da niko ne misli o djeci i njihovim potrebama.
Djeca obično žure da odrastu ne vodeći računa o tome koliko je to lijep, bitan i nepovratan dio njihovog života. Djetinjstvo, mladost, zrelo doba i doba kada to ništa više nisi, a u stvari si od svega toga po malo, su u stvari četiri doba jednog života. Onaj ko uspije ispoštovati prva tri doba, četvrto će ispoštovati njega. Želio sam da pomognem djeci da u svom životnom dobu ostanu koliko treba i da ne žure kroz život. Otuda i moja želja, nastojanje i borba da im to pružim kroz ovaj naš „Teatar snova“. Zarekao sam se da za rad djece i njihove sreće nikome i ničemu neću dopustiti da me pokoleba i natjera na odustajanje. Svi dobri i pošteni žitelji ovoga grada su bili uz mene i moju ideju i pružali su mi jako bitnu podršku, a nudili su i svoju neposrednu pomoć.
Mladi ljudi obično najveće greške naprave u strahu da će mladost prestati prije nego donesu najvažnije odluke u svom životu, te brzopleto donesu pogrešno ili nedovoljno izdefinisanu odluku. Kroz rad u pozorištu oni se uče da iz posebnog ugla priđu svojim željama. Iz ugla publike koja vidi, tačnije zapaža sve: i šta se dešava na rampi, na sredini ili u dnu scene, pa čak po tome da li ima dodatnih nepredviđenih zvukova zna da li su glumci mirni ili ne iza scene. Iz tog ugla oni mogu lako i lijepo sagledati svoje želje, motive koji im nude te želje, svoje sposobnosti i potrebe za ostvarenje tih želja. Tako da brzo i lako u sebi nađu odgovore na pitanja: šta, kako i zašto? Mogli su, takođe, vrlo lako identifikovati probleme koji će ih sputvati ka ostvarenju njihovih ciljeva koje automatski dijele u dvije grupe: U prvoj su grupi problemi ili smetnje u njima samima, kao što su: nesigurnost u sebe da li će moći izgurati želju do kraja, dilema između dvije ili više želja koja jedna drugu isključuju i strah od mogućih nesavladivih problema. U drugoj grupi su problemi o kojima oni ne odlučuju niti su ih uzrokovali i uglavnom su materijalne ili zdravstvne prirode. Među svim uzročnicima često se javljaju dva naizgled nebitna problema i prepreke mladoj osobi ka uspjehu: zloba i zavist. Mislim da su zloba i zavist bolesti uma, i da mogu mladoj osobi, koja hrabro ide ka ispunjenju svojih snova i životni ciljeva, mnogo problema donijeti. Pozorište ih uči kako da na vrijeme prepoznaju te ale u bliskim ljudima ili u onima koji im na bilo koji način mogu stati na put.
Davno je neko lijepo rekao: „Pozorište je prije svega ideja i potreba. Ono je život koji teče i van okoštalih institucija. U ovom gradu ima puno ideja, duha, mašte, zanosa, oduševljenja i živosti. To daje nadu da postoji osnova – snaga, želja, sposobnost i volja – za Veliku promjenu. Međutim, te znake života najčešće primijetimo tek kad se nekim čudom pojave u okvirima institucija. A i tada postoji opasnost da nam promaknu.“ Ja sam odlučio da to sve sačuvam i održavam svježim kao balkonsko cvijeće jer su dragocjenosti koje zbog dnevne politike i nadmetanja na tom polju, niko od nadležnih i ne primjećuje.
Radovi na našem pozorištancu su napredovali nesmanjenom brzinom ali i zadivljujućom preciznošću i osjećajem za lijepo i precizno tačno. Sa dragošću sam prisustvovao kako su „žuti mravi“ montirali stolice u gledalištu vodeći računa da bude sve kao „pod konac“. Sa kojeg god mjesta da sam pogledalo u bilo kom pravcu preko stolica ni jedna se nije ni za milimetar odvajala od zamišljene linije koja ih je spajala. Na trenutak mi vljesnu slika vojnih parada pa su me i ove stolice podsjećale na vojnike u ešalonu. Stajale su u stavu „mirno“, čekajući komandu za pokret. Tamnoplava plišana sjedišta su izgledala prekrasno. Radnici su postavljali na zid neke dugačke tanke ploče zatvorene oker boje koje su bile prilično hrapave, ali to se moglo zapaziti samo dodirom. Tada se sjetih kada je u mom gradu pravljen Radnički dom u kojem je bila velika kino–sala. Imao sam tada desetak godina i svo slobodno vrijeme sam bio na gradilišto. Interesovalo me samo kako prave tu salu i pozornicu u njoj. I tada su majstori stavljali lesonit ploče na zid. Lesonit je vrsta građevinskog materijala, tačnij ploče koje su s jedne strane galatke, a sa druge vidno hrapave i grube kako bi ljepljivi materijal bolje nalijegao i lijepio se. Ovi radnici su tako i stavljali pa je glatka strana bila okrenuta vani. Jednog momenta, kada je skoro pola ploča bilo postavljeno, dođe glavni projektant i poče da se dere kako na radnike tako i na predradnika pitajući ga da li on zna da čita crtež i projekat?
I onda im je, kada se malo smirio, objasnio da u ovom slučaju hrapava strana lesonita mora da bude vani, jer to će biti istovremeno i kino-,sala ali i pozorišna sala i sala za svečane akademije i priredbe, gdje je akustičnost jako bitna. Upravo ta hrapava strana lesonita pojačava tu akustičnost pošto se zvuci od nje odbijaju bukvalno u svim pravcima. Pedesetak godina nakon toga ja sam znao zašto je materijal koji su Japaci stavljali na zid hrapav.
Pošto sam probe predstave uspješno privodio kraju i imao još nekih organizacionih aktivnosti, jedno vrijeme nisam išao na gradilište, ali sam ih zamolio da me zovnu kada završe montiranje tehnike na pozornici. Htio sam da se uvjerim u njenu fantastičnost svojim očima.
– Mitre, vamoder, i ponesi svoj pribor, malo ćeš se duže zadržati – rekoh u šali, ustajući nakon jutarnje kafice. Kada smo sjeli u mojoj kancelariji pružih mu tekst komedije koju spremam i rekoh: – Slušaj, znaš da se sada, kako se primičemo završetku poslova i otvaranju pozorišta, sve odvija isuviše brzo. U strahu da nešto ne propustimo moramo svi sve vrijeme biti na oprezu. Evo ti tekst moje komedije koju pripremam. Treba da mi napraviš dvije scene. Prva je selo štrumfova sa velikom šumom na horizont- platnu, a druga scena je Gargamelova jazbina.
– Štrumfovi su živjeli, koliko se sjećam iz crtanih filmova, u kućama koje su, u stvari, bile pečurke, gljive, zar ne?
– Da, bijele sa crvenim tufnama ili slično. Vidjećeš iz teksta koliko ih treba i šta još tu treba.
– Od čega da napravimo te pečurke? Od kartona?
– Neee. Bolje je stiropola. Može se lijepo oblikovati. Sjećam se, kada nam je dolazilo neko splitsko pozorište, sve su napravili od stiropola: i kameni zid i mali pristanišni dok i dio kuće. Oni su to donijeli gotovo i samo su redali te ploče po ramovima napravljenim od aluminijuma, ali su mi, na moju molbu, objasnili kako su oblikovali stiropol.
– Kako, baš me interesuje?
– Let–lampom. Znaš onom što se nadruka pritisak pa se onda zapali? To su obično često koristili vodoinstalateri.
– E, za sve ovo mi treba stručna pomoć. Ja mogu uzeti četku u ruke i crtati te tufne po gljivama, ali ih ne umijem napraviti. Ali zato znam čovjeka koji umije.
– Znam i ja! – krenuh ka telefonu. – Dedić iz Doma kulture. Radili smo jedno vrijeme skupa i puno smo dobrih stvari napravili.
– Tome sam i ja dao svoj skromni doprinos – nasmiješi se Mitar.
– Nije bio skroman, nego veliki doprinos – rekoh, čekajući da mi se Dedić javi. Pošto se nije javvljao rekoh: – Molim te sjedi ovde i dozovi ga pa neka dođe ako i kada može. Moram do Balte, sjetih se da nismo radili pozivnice.
– Ti kao onaj što se žalio da brzo zaboravlja. Znaš to?
– Ne, kaži.
– Žali se pacijent doktoru: „Doktore, postao sam jako zaboravan!“. Doktor ga pita: „Otkada?“, a pacijent ga pita zbunjeno: „Šta otkada?“, hahaha!
– Čuj, majstore, umalo da zaboravimo– rekoh Balti kada sam mu prišao.
– Moraš mi osmisliti pozivnice za svečano otvaranje pozorišta.
– Si, šefe! – reče on i odmah poče da kucka po tastaturi, a ja se okrenuh Maji.
– Ti ćeš, Majo, pustiti maštu u pogon i popisati šta sve treba da se pribavi, koga da pozovemo i ne zaboravi rezervisati veliku salu u hotelu „Magla“.
– Koga prvog da stavim na spisak za pozinice, načelnika? – upita ona kroz smješak.
– Neee. Prvo ćeš staviti sve moje male i velike glumice i glumce koji su igrali, a i ove koji su se sada prijavili.
– Koliko toga ima? Puno?
– Puno je kad tuku – rekoh smješeći se – U 50 mojih predstava koje sam igrao u Gumnu igralo je tačno 162 bez statista i iznijelo je, takođe tačno 469 uloga. Dakle tih 162 i ovo novih dvadesetak. Balto će ti dati njihov spisak, a ja ću ti sada prebaciti moj stari spisak.
– Ali šefe – pobuni se ona. – U pozorištvu ima samo 200 mjesta sa balkonom i ložama. Neće biti mjesta za goste?
– Nema mi boljih i važnijih gostiju od njih. Imamo veliki broj pomoćnih stolica koje ćemo ubaciti, a mnogi i neće moći doći. Ili su na fakultetima ili su odselili i sl. Tu treba dodati roditelje glumaca iz ove predstave kojom otvaramo pozorištance. U stvari, oni su na spisku samo što moramo računati da će tu doći po dvoje. Na otvaranje ćemo pozvati i ovo troje Japanaca. Za sve Japance ćemo organizovati svečani ručak, a za sve goste otvaranja ćemo uveče prirediti koktel- parti. Vas dvoje prionite na posao, neka vam i Vanja pomogne oko printanja i pakovanja pozivnica. Za svaki eventualni problem koji ne mognete sami rješite zovite mene.
– Si, šefe! – rekoše njih troje uglas, a ja se vratih u svoju kancelariju.
Stigao sam upravo kada je Mitar spuštao slušalicu. Nasmiješi mi se u znak da mi donosi dobru vijest:
– Stiže za nekoliko minuta. Dobar je to čovjek.
– Jesam li ja tebi pričao o onim tepih-stazama?
– Ne – reče zainteresovano on.
– Prve godine kada je počeo da radi u Domu kulture bio je još deblji, i čovjek bi rekao da ne može da diže ništa teško i da je prilično spor i lijen. Ispostavilo se da je bilo sve potpuno suprotno. Jedne prilike, nakon neke manifestacije tadašnji direktor i ja, smotamo one dvije tepih-staze koje su se stavljale u gornjem holu. Odlučismo da ih mi odnesemo dole u magacin. Obojica priđemo lakšoj stazi i pokušamo je podići. Nije išlo. Istina, mogli smo je vući, ali bi to bilo nezgodno niz stepenice. „Sačekaćemo Dedića pa ćemo on i ja to odnijeti dole, prvo jednu, a onda i drugu. Hajde da mi sklanjamo one štandove.“, reče mi direktor. Dok smo to radili pričali smo kako su teške tepih staze, a malo kasnije se pojavi Dedić noseći pod jednom rukom jednu, a pod drugom drugu-tepih stazu. Gegao se polako kao da šeta, a na licu mu se nije mogao vidjeti nikakav zamor. Nas dvojica se u čudu pogledasmo.
– Jako je ono kao pet normalnih – reče Mitar i ustade da nam naspe po votkicu. – Mislio sam da sačekamo njega, ali ne vjerujem da će on htjeti popiti u sred bijela dana.
Dok je on sipao votkice uđe Dedić sa njegovim poznatim polusmješkom, koji je istovremeno bio i smješak u pozdrav i podsmjeh i smješak koji je očekivao nešto.
– Evo ga. Lupus in fabula – reče Mitar pa ga upita pokazujući na čašu. – može li jedna?
– Ma može i dvije. Ja uvijek mogu – uvijek se tako šalio.
– Ma, mislim na čašicu.
– Aaa to? E, to ne mogu. Rano mi je.
– A kafica? – upitah
– E, kafica može.
Protrlja zvanično ruke, tako je uvijek radio kada se spremao na neki dogovor o poslu, pa mi reče:
– Zvao si me, gdje gori?
– Da nešto gori zvao bih vatrogasce. Ti mi trebaš u svom zanatu. Možeš li...
– Rekoh ti maločas, ja uvijek mogu – smješkao se lukavo. – Šalim se, šta treba?
– Treba da mi vas dvojica napravite scenografiju za predstavu kojom ćemo otvoriti naše „Teatar snova“, dakle za petnaest dana. Koliko će to koštati.
– Koliko se dvojica dogovore – reče on uz smješak koji mu nije silazio s lica, vidjelo se da uživa u našem društvu koliko i mi u njegovom.
– Kada sam odlučivao kojeg ću od vas dvojice zaposliti na radnom mjestu domara, Mitar je prevagnuo samo zato što nije imao posao, a ti si bio zaposlen. Da nije tako bilo ne bih se mogao odlučiti i morao bih obojicu zaposliti. Što jedan ne umije drugi zna. Fantastično se nadopunjujete.
– Možeš ti to i sada – lukavo će Dedić.
– E sada ne mogu. Možda kasnije kada vidimo da li se uklapamo u finansije i kada pozorištance malo zaživi. Do tada ćemo te povremeno angažovati honorarno. Jedino ne znam kako ćeš se provesti kada ti direktor sazna za ovo? Ipak je to izvjesni sukob interesa.
– Ma neće meni badžo ništa. To ću ja u slobodno vrijeme, neće moje radno mjesto trpiti.
– Trpiće ti druge, one prave aktivnosti – našali se Mitar.
– A, to ne smije nikako i nikada da trpi. Za to ja uvijek nađem dovoljno vremena. Dakle, šta pravimo? – pa će kroz smješak. – 'Oće li meni iko, ljudi moji dragi, reći šta treba da se pravi od te scenografije. Moramo materijal nabavljati.
– Sada će Mitar sa tobom da krene do Doma kulture pa tamo u tvojoj radionici lijepo i polako razmotrite predmet i napravite dogovor oko svega, a onda pođite u nabavku materijala. Kada procijeniš koliko to sve vrijedi javni mi i ostavi broj računa kod Maje da ti odmah uplatim.
– Dogovoreno, prijatelju. Uvijek sam ja govorio da je sa tobom lijepo raditi.
– Zadovoljstvo je obostrano i ti to dobro znaš – rekoh rukujući se sa njima dvojicom.
Kada za njima uđoh, Vanja mi reče ustajući, a već je držao ključeve od auta:
– Šefe, zvala je Fumiko, kažu da su završili montiranje tehnike i elektronike na pozornici pa ako hoćemo da vidimo. 'Oćemo li?
– Idemo, samo malo sačekaj – okrenuh se Maji i Balti: – Kako napreduje?
– Nisi mi prebacio spisak glumaca – reče Maja sa blagom dozom prigovora.
– To je samo znak da nisam bezgrešan. Balto idi molim te pa joj prebaci taj pisak. Otišli smo. Ćaos!
Njih dvije su nas čekale kod stražnjeg ulaza, kuda se ulazilo pravo na pozornicu. Nisu krile radost zbog tog svojevrsnog svečanog in, ali im se sa lica mogla pročitati i mala mističnost kao da su nam priredile neko lijepo iznenađenje. Kratko smo se pozdravili i uđosmo u mračnu prostoriju. Prvo je išla Tošimi koja je malom baterijom osvjetljavala samo pod ispred sebe, pa Fumiko, a onda nas dvojica kao slijepci za njima. Kada smo se zaustavili po strujanju vazduha koji osjetih na licu kao blagi povjetarac zaključih da smo na pozornici.
Tošimi reče glasno nešto na svom maternjem jeziku što je meni ličilo na komandu, a potom nama tiše:
– Saha mitejro.
– Gledajte sada – jednako zvanično prevede nam Fumiko.
Nemam tih riječi kojima bih opisao šta se sve događalo od tog momenta, ali ću pokušati. Pred nama se popali bezbroj malih zvjezdica na nebu, samo za razliku od sazvježđa ove su bile u skladnim redovima: gusti i vodoravni ravno, a rijetki i kosi sa strana.
– Ove plave su numeracije sjedišta, a narandžaste osvjetljavaju stazu ka izlaz – rekoh Vanji. – Iz publike se ne vide, pa ne mogu ni ometati predstavu, jedino kada neko krene ka izlazu on će ih vidjeti.
Zatim su počeli da se lagano pale i gase raznobojni reflektor sa balkona i sa zidova sa strane ispred i u visini pozornice, potom po dva sa svake strane, ali visoko iznad loža i na kraju top–reflektor sa balkona koji je povećavao i smanjivao krug svjetla, a boje su se smjenjivale u nijansama. Svi su osvjetljavali i proscenij i pozornicu, a mogli su i samo nešto od toga. Svjetla izvan pozornice stišaše, a počše da se pale na pozornici. Portalna sufita se spusti za dva metra i popališe se svjetla na njoj, a dok se dizala smjenjivale su se i jačina i nijanse boja. Po dva velika portalna reflektora sa strana i tri sa mosta iznad portalne sufite, a onda još tri sufite iznad nas. Lagano smo se okretali. Sve je to pratila muzika Igora Stravinskog „Žar–ptica“, pred sam krešendo popališe se reflektori sa sufite za horizont platno, a nakon toga i plava svjetlost sa strane pozornice tako da ničim nije mogla ometati ambijent na pozornici, a ipak se moglo normalno kretati okolo. NJih dvije se okrenuše ka gledalištu pa i mi sa njima. Tada se prvo upališe normalna svjetla u ložama i na balkonu, zatim u sali a na kraju se popališe i svih dvanaest velikih i prelijepih lustera koji su davali svečanu atmosferu.
– Dona ji so? – reče Tošimi a Fumiko prevede:
– Kakav je utisak?
– Fenomenalno! – rekoh, a ova nije ni morala ni prevoditi nego obe razvukoše veliki raskošni osmijeh.
Onda su nas odvele do režiserskog stola sa šest monitora i milion dugmadi, gdje nas je čekala mlada Japanka Anju Kikuši, inžinjer telekomunikacija i informatike, kako su nam je predstavile. Ona je studirala u Beogradu i jako lijepo je govorila srpski, ekavski i onako sočan sa nekoliko psovki koje služe kao uzrečice, pa sam siguran da nije bila ni svjesna njihovog značenja, za razliku od Fumiko, koja je govorila čisto književni srpski bez žargona i uzrečica. Na monitorima se vidjela pozornica iz šest različitih uglova pa sam lako zaključio da postoje fiksirane kamere koje snimaju šta se dešava na pozornici. Anja nam je strpljivo objašnjavala sve, a dala nam je i tri primjerka brošure sa detaljnim uputama kako se rukuje svim dugmadima na engleskom i, što nas je posebno iznenadilo, na srpskom jeziku.
Posebno nas je interesovalo kako se rotira pozornica. Dok se na jednom dijelu pozornice odigrava radnja, za to se vrijeme moglo na drugom dijelu pripremiti slijedeća scena, i to se sve za stoosamdeset stepeni i u roku od nekoliko sekundi. Moglo se, naravno praviti i tri pa i četiri pozornice, ali bi bile manje i zahtijevale bi pomjeranje draperija naprijed. Postojali su i klasični cugovi sa konopima, ali se se moglo pomjerati „na dugme“. Postojala je mogućnost da se spusti na rampu i bijelo platno i tako bi ovo naše pozorištance postalo klasični bioskop. Onda smo otišli iza pozornice. Tamo su radnici montirali dva wc-a (u kojima su bile po dvije kabine i po jedna tuš–kabina), i dvije šminkarnice u kojima je u dva reda moglo šminkati, svako pred svojim ogledalom istovremeno dvanaest glumica ili glumaca.
U podrumskim prostorijama i suterenu su završavali uređenje garaže, magacina i radionice, a užurbano su radili ovi vrijedni „žuti mravi“ i na uređenju infrastrukture. Oko cijelog pozorišta je bila presađena živa ograda u visini oko sedamdeset centimetara sa propustima za glavni ulaz i za ulaz vozila u garažu. NJih su, po potrebi, zatvarali lagani lanci postavljeni na male stubove, tek toliko da zainteresovanima pokaže da je taj prolaz zatvoren ili (u slučaju glavnog ulaza), da se unutra ništa ne dešava.
Možda bismo još mi obilazili u prijatnom društvu naših Tošimi, Fumiko i Anju Kikuši, da me nije Maja nazvala i rekla mi da me u mojoj kancelariji čeka, niko drugi, do načelnik lično, ali da se ne brinem jer je Balto sa njim. Zahvalih se ovim ljepoticama na ljubaznosti i strpljenju i vratismo se u kancelariju.
– Dobar dan, moćni direktore! – uz široki osmijeh i pruženu ruku, ustajući reće načelnik kada sam ulazio u svoju kancelariju. – Čestitam, velelepno zdanje nam praviš!
– Hvala, načelniče ,ali ja to ne pravim vama, nego djeci ovoga grada – rekoh, u sebi zaključivši da smo se vratili na „ti“, a kad Balto krenu da ustaje kako bi otišao pokazah mu rukom da sjedne nazad. – Sjedi, Balto, neka te. Iz iskustva znam da neki razgovori moraju imati svjedoka i pored toga što ih sve snimamo.
– Ali, šefe, obećao sam gospodinu načelniku da ću vas ostaviti same – reče mi on kako bi mi dao do znanja na šta ga je načelnik nagovarao i doda važan podatak. – Ja sam mu već rekao sve o našem pozorištu, tako da zna.
– To je dobro, Balto, ne valja da načelnik jedne opštine ne zna istinu o tome šta se i kako zida u njegovom gradu. Sjedi ti, neće tebi načelnik zamjeriti što ne možeš da mu ispuniš obećanje. Bar on zna kako je danas teško naći posao, jedino ako ti nije obećao neki posao? – po njegovom smješku sam znao da sam postavio pravo pitanje i da ne mora da smišlja naivnu rečenicu kojom bi mi i to spomenuo:
– Oduševljen kako ja radim svoj posao i kako sam, po njemu, jako kreativan, rekao mi je da, ako ikada ovo propadne i ako budem trebao posao, da bih mogao kod njega biti tehnički urednik biltena „Opštinski glasnik“.
– Lijepo od našeg načelnika. Vidiš kako on o svemu brine. Moramo opet glasati za njega na slijedećim izborima. Hoćemo li?
– Naravno, šefe, tako smo se dogovorili – okrenu se načelniku – Svi ćemo glasati za koga bude glasao i naš šef.
– Kojim dobrom, načelniče? – iznenadih ga ovim direktnim pitanjem, ali mu zbunjenost pokri Maja unoseći kafice i piće, za načelnika viski, za mene, naravno votku, a za Baltu gusti sok od jagode.
– Izvolite i neka vam je prijatno – reče, pogleda u mene, i pošto nije dobila nikakve daljnje instrukcije lagano izađe.
– Usput mi je bilo, pa rekoh da dođem na poziv starog dobrog prijatelja na obećanu čašicu prijatnog razgovora. Ništa obavezno ni konkretno, nego onako.
– Najbolje sam dogovore napravio i planove skovao kada sam sa rajom otišao onako na po jednu – nasmiješih se kratko, pa ozbiljno dodadoh: – Tvoj mi je pomoćnik mnogo problema pokušao napraviti.
– Znam, obavješten sam, ali nemoj mu zamjeriti, još je mlad i neiskusan, a voli da radi na svoju ruku. Rekao sam mu da prestane i da radi samo ono što mu ja kažem – vidno se pravdao, a grašci znoja mu orosiše čelo i kravata mu postade tijesna.
– Sve što je do sada pokušavao bilo je po tvom naređenju, bar mi je on tako rekao. Hoćeš li da ti pustim snimak tog razgovora? – krenuh kao da ću raditi na kompjuteru, ali me on zaustavi:
– Ne, nema potrebe. Znam ja šta on o meni priča i to će mu se jednom obiti o glavu. Nego kako napreduju pripreme za svečano otvaranje? Možda bismo mogli zajedno napraviti spisak gostiju, čisto da ti nešto ne promakne, da ne propustimo nekog važnog.
– Najvažniji su već pozvani.
– Kako? – iznenadi se on. – Pa meni sekretarica nije rekla da mi je stigla pozivnica?!
– Najvažnija su mi djeca. Prvo sam pozvao sve one koji su u mojih 15 godina, koliko sam radio u Domu kulture, igrali kod mene sa molbom da mi potvrde dolazak, potom sam pozvao roditelje čija djeca igraju u predstavi koju ću premijerno prikazati na dan otvaranja, pa tek kada dobijem odgovore od njih, onda ću znati koliko mjesta imam još za druge goste.
– Moramo pozvati načelnike susjednih opština, potom predsjednike političkih partija u našoj opštini, direktore predu...
– Ne moram ja ništa! – prekinuh ga malo povisivši ton, a on brzo otpi malo viskija. – Jeste da se svi ti koje si nabrojao često ponašaju kao djeca, ali nisu djeca. Ja pravim, a za desetak dana i otvaram dječije pozorište „Teatar snova“, ako si zaboravio. Dječije pozorište.
– Znam, ali ipak to je javna ustanova, u stvari ustanova jako vrijedna i bitna za našu opštinu i ne smije da njeno otvaranje prođe neprimjećeno.
– Neće, ne boj se. Svi bitni tv studiji naši i iz okruženja a i pet velikih evrpskih te po jedan iz Amerike i Japana su se već najavili, i ne sumnjam da će to jako dobro propratiti. Zatim, tu će biti i čitav upravni odbor „Vorld čildžn teatar korporejšn“ – znao sam da mi izgovor engleskog nije dobar, ali sam isto tako znao da ne moram oko toga brinuti, jer se u njegovo vrijeme ovde učio ruski jezik u osnovnim i srednjim školama. – Sve je pod kontrolom, vjeruj mi i tvoja mi, ama baš nikakva pomoć, ne treba.
– Pa, zar ne misliš da bih ja kao načelnik Opštine trebao tim povodom da im organizujem prijem na visokom nivou i uz koktel–parti?
– To je do tebe, hoćeš li ili nećeš, šta i kojim povodom organizovati. Povodom svečanog otvaranja, u popodnevnim satima ja imam svečani ručak sa izvođačima radova i glavnim arhitektom Tođo Itoom – trudio sam se da izgleda kao japanski, mada nisam bio siguran, ali mu tu nesigurnost, naravno, nisam pokazao. – Zatim, uveče, za sve goste i učesnike svečanosti u Hotelu „Magla“ priređujem veliki gala parti.
– Ti priređuješ? – reče sa dozom podsmjeha. – Sve ti, pa ima li i mmene tu imalo? Ko sam ja u ovom gradu?
– Ti si načelnik ovoga grada i dobro si mi došao i na ručak i na parti, a vjerujem da će biti mjesta i za svečano otvaranje, ali u sva tri slučaja samo kao moj gost. Dakle, bez zdravica i govorancija. Pretpostavljam da si već čuo da ja na probama i putovanjima djeci zabranjujem bilo kakav razgovor o politici?
– Da, čuo sam, ali ti o tome možeš samo sanjati. Politika je već u svemu – posmijehnu mi se on otvoreno.
– E, u mom je pozorištu neće biti, a čak se nosim mišlju da zabranim ulaz i svim političarima, odnosno svim odbornicima, funkcionerima i liderima političkih partija kako u ovom gradu, tako i iz drugih gradova koji dođu.
– I predsjedniku države bi zabranio ulaz?
– Ne, predsjednik države nije političar to je institucija. Valja li kafica? – uz smješak promijenih temu.
– Odlična je. Moram češće dolaziti, a volio bih pobliže upoznati i ovu mladu damu koja je kuhala kafu – nabaci smješak starog zavodnika.
– Bićeš uslužen. – pritisnuh dugme interfona i javi se Maja:
– Molim?
– Pošalji mi Radu – namjerno nisam rekao teta Radu, kako smo je svi zvali zbog efekta iznađenja koji će uslijediti.
– Zvali ste me, šefe? Da nisam slučajno lošu kafu napravila? – sa dozom straha upita teta Rada.
– Ne, kafa je odlična i zbog toga sam te i zvao. Naime, načelnik jako želi da upozna mladu damu koja je skuhala ovako dobru kafu – okrenuh se načelniku: – načelniče, ovo je krivac za tu dobru kafu, naša teta Rada.
Dok su se oboje zbunjeni rukovali nastavih: – Ona je kod nas ne samo čistačica, nego je istovremeno i kurirka, kafe kuharica, a zadužena je takođe da na na pauzama probe ili predstave akterima posluži sokove, tople napitke i grickalice ili objed. Ona je u stvari mama ove porodice.
– Čuo sam već da si zaposlio i dvoje starijih ljudi. To je lijepo, treba za života sakupiti dovoljno sevapa da se lakše izađe Bogu na istinu – nasmiješi se on, a ja iz toga nisam mogao zaključiti da li me zeza ili tako stvarno misli.
– Ne sakupljam ja, čovječe nikakvih sevapa. Trebali su mi oboje jer nisu imali posao, a dobro sam znao da su vrijedni i da sve znaju i umiju.
– Da, tako i ja radim. Upravo tako, ne gledam ko je čiji rod ili koliko je star. I stari moraju da jedu i... – poče sa hvalospjevom, a ja ga prekinuh obrativši se njoj:
– Šta ti je načelnik rekao kada si bila kod njega za zaposlenje?
Ona se malo snebivala, bilo joj je očito neprijatno, ali me konačno pogleda, pa hrabro reče po pravilu „pa šta bude da bude“:
– To je bilo prošle jeseni. Bila sam kod njega i iznijela mu moj slučaj, a on mi je rekao da smo mi stariji već odradili svoje i da moramo pružiti šansu mlađima.
Brzo pokupi suđe i pogleda me, a iz moga smješka je mogla znati da je slobodna te brzo napusti kancelariju.
– Gledao sam plakate koje si kreirao, jako su kvalitetne i inspirativne – obrati se načelnik Balti, koji me kratko pogleda, pa uz smješak mu reče:
– Hvala. Znači i dalje stoji ponuda za mene, ako me Mrgud istjera jer puno pričam? – našali se Balto.
– Neće tebe Mrgud istjerati, on cijeni svoje ljude – blago reče načelnik, dopi svoj viski i ustade.
Stvarno mi je bilo žao što ide jer sam se taman pripremao za dobru svađu.
– Momci, hvala na piću i druženju. Šta ću, posao zove, a načelnik mora da
misli za sve i na sve.
– Nadam se da ti je sada jasno da za mene i u moje ime više ne moraš? – rekoh, a on uz smješak doda:
– Znam, ali za svaki slučaj, ja sam tu pa ako zatrebam ti samo pozovi, a mogao bi doći u uzvratnu posjetu– pa doda: – Ima i kod mene votke. Doviđenja!
– Doviđenja, gospodine načelniče, bilo mi je zadovoljstvo – reče Balto kada se i sa njim rukovao, a kada je stigao do vrata na trenutak je zastao razmišljajući da li još šta da doda, ali ja ga preduhitrih:
– Doviđenja, načelniče – neokrenuvši se izađe, a Balto me lukavo pogleda i upita tiho:
– Dvanaest nula za tebe?
– Da, drug moj, dvanaest nula; dugo je do sto.
– Kako dugo, još desetak dana?
– E, da je tako jednostavno. Ima tu i beskonačan broj produžetaka. Nećemo se mi njih riješiti još sto godinica.
PETNAESTO POGLAVLJE
GENERALNA PROBA
Ja na život i sve one koje mi čine život ovakvim kakav jeste gledam drugačije od svih. Zamišljam ga kao voz koji ima lokomotivu, parnjaču (snaga, volja i motivacija), što ga vuče ka cilju. Ima i vagone u kojima su grupisani ljudi po važnosti u mom životu. U tim vagonima su kupei, gdje su smješteni ljudi iz užih selekcija pojedinih grupa. Taj voz ima i ložače koji su zaduženi da lokomotiva uvijek ima dobru paru, koji svojim dobrim djelima i riječima pomažu da uvijek budem motivisan, a ima i obavezne kočničare koji se dijele na dva dijela: na pozitivne i na negativne (kao i sve u čovjekovom životu). Pozitivni kočničari se trude da se ne zaletim u životu pa da ne propustim neku dobru priliku, a negativni su problemi i oni koji mi stvaraju probleme te me tako koče i usporavaju moj put ka cilju. Treba biti uporan i hrabro, samouvjereno gaziti ka svom cilju i pokušati uživati u tom putu; biće i lakše i ljepše hodati njime.
„Sve je moguće, sve je na dohvat ruke, samo se čovek ne sme predati. Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svet više nije skučen i pun pretnji.“- govorio je legendarni srpski pisac Meša Selimović.
Dani su lagano prolazili a tako su sve intenzivnije bile naše pripreme za svečano otvaranje pozorištanca. Velike metalne ploče koje su okruživale i zatvarale gradilište su uklonjene, živa ograda se jako lijepo primila i bila je fantastična. Nije bilo trenutka vremena danju i uveče, a da neko od prolaznika nije stajao i gledao sa uživanjem, a mnogi su se i slikali sa našim pozorištem u svojoj pozadini. Na licima im se moglo pročitati divljenje i dragost što su, makar prećutno, bili na našoj strani u borbi da nam ga ne preotmu. Često su me zaustavljali, zvali telefonom ili slali poruke na mejl ili fejzbuk, dajući mi podršku i izjavljujući divljenje na upornost i nepokolebljivost, a jedan tip mi je čak i obećao dio opklade koju će najvjerovatnije dobiti jer se kladio na mene.
Nas je sve to zabavljalo. Za živo čudo nije bilo nikakvih problema oko dobijanja upotrebne dozvole objekta. Stigla nam je i potvrda, koja je više ličila na prelijepu čestitku, da dolaze sponzori iz „World Children Theatre Corporation” sa sjedištem u Minhenu, gospodin Hans, Nijemac, te muž i žena Englezi Robert i Helga. Sa njima će doći i idejni tvorci ovog projekta Majkl crvenokosi Irac i NJemica Greta iz organizacije „El Condor Pasa“. U mejlu su nam dali uputstva oko toga koliko i kakvih soba u hotelu da im rezervišemo, a morali smo im poslati i detaljan scenario svečanosti, te mnoštvo fotografija samog pozorišta iz vana i iz unutra, a svi ti njihovi mejlovi su odisali oduševljenjem i jako velikom zainteresovanošću.
Zvanično preseljenje iz dosadašnjih kancelarija smo ostavili za dan pred svečano otvaranje. Pozitivno nas je iznenadilo i to kako su Japanci lijepo sve oprali i očistili kako vani tako i unutra.
– Čudi nas – reče mi jedne prilike na brifingu Fumiko – kako nas do sada niste pitali kako smo riješili problem grijanja čitave zgrade, čak i vode u kuhinji i tuš–kabinama?
– To je samo znak, sine, da se u ovo ni malo ne razumijem. Mnogo toga ja vas nisam pitao jer ne znam ni šta sve treba da vas pitam, odnosno šta sve ja trebam da znam – nasmješih se skromno. – Kako ste nam riješili problem grijanja čitave zgrade, čak i vode u kuhinji i tuš–kabinama? – nasmiješi se i ona, dopadalo joj se kako glumim naivnu i skromnu osobu, pa izvadi veliku knjigu projekta, okrenu na stranice gdje je očito bila slika krova, pa reče pokazujući na to:
– Solarnim pločama na krovu. Po cijeloj zgradi su postavljeni solarni radijatori. Vidite. Solarna rješenja transformišu besplatnu energiju dobijenu od Sunca u grijanje i zagrijevanje tople potrošne vode. Ova rješenja značajno smanjuju troškove za energiju i smanjuju zagađenje okoline.U proseku, solarni sistemi štede do 60% energije potrebne za zagrijevanje tople potrošne vode i 30% energije za grijanje. U ljetnjem periodu i periodu dobre osunčanosti solarni sistem će obezbjeđivati i do 100% vaših potreba za toplom potrošnom vodom. Preko 100 godina iskustva na tržištu, inovacije i kvalitet nude rješenje za vas. Snaga Sunca je besplatna, energija Sunca je neiscrpna, ne emituje SO2 gasove i ne šteti okolini. Nasuprot tome fosilna goriva postaju sve skuplja, a njihova rezerva sve manja. Nije iznenađujuće što sve više i više ljudi odlučuje da za grijanje tople potrošne vode i grijanje objekata koristi snagu Sunca – pričala je ona pokazujući te solarne ploče nanizane jedna do druge na dvije strane krova postavljene ka istoku i zapadu tako da sam i sam shvatio kako od ranih jutarnjih sati pa do večernjih će biti osvijetljene Suncem, a u Gumnu ako je ičega bilo to je bilo sunčanih dana – ovaj patentirani SOLAR INSIDE program vrši memorisanje dvije vrste parametara tokom prethodnih 30 dana: vremenskih prilika i potrošnje energije u objektu. Na bazi ovih podataka i praćenjem gradijenta, temperature preko senzora na solarnom kolektoru, regulator mijenja vrijeme kada će da se uključi pomoćni sistem / plinski kotao, i omogućuje da solarni kolektori duže rade. Ovo je
naročito bitno u jutarnjim časovima, kada u običnim sistemima vodu uglavnom grije pomoćni sistem, dok se kod ovog sistema maksimalno koristi sunčeva
energija! Plinski kotao se uključuje samo kada je neophodno, čime se štedi dodatnih 15% energije. Solarna optimizacija za grejanje objekta: SOLAR INSIDE vrši solarnu optimizaciju sistema grejanja. U ovom slučaju se preko regulatora u prostoriji registruje porast temeperature u objektu, koji nastaje usled prinosa dodatne energije kroz prozore na južnoj strani i električne uređaje. Uzimajući u obzir ove podatke, regulator smanjuje temperaturu polaznog voda grejanja. To doprinosi da temperatura u prostoru bude konstantna i smanjuje
potrošnju energije potrebnu za grejanje. Korisnici ovakvog sistema imaju korist kako od besplatne solarne energije i od odlične efikasnosti kondenzacione tehnologije tako i od pametnog upravljanja preko patentirane regulacije, što daje vrhunske rezultate u uštedi.
već nakon nekoliko minuta sam prestao pažljivo da je slušam, gledao sam u sliku koju mi je pokazivala klimajući glavom, a istovremeno sam razmišljao kako će biti lijepo kada djeca uđu zimi u salu, poskidaju svoje jaknice i bundice i prepuste se čarima predstave, a neće nas koštati ništa – Šta kažete na to? – nasmiješi mi se ona, a ja pokušah sakriti da me je prenula iz razmišljanja, pa rekoh:
– Da li je teško održavanje toga i postoje li blizu servisi?
– Ovde imate sve detaljno opisano, svaki mogući kvar i način opravke, a imate i telefonske brojeve i adrese servisa. Vama je najbliži servis u Sarajevu. Garancija je pet godina i sve opravke u tom vremenu su besplatne. Imate u ormariću sa komandama i nekoliko rezervnih dijelova, onih koji se najčešće kvare, a ne mogu se popraviti nego samo zamijeniti.
Pozornicu našeg pozorišta smo nekoliko dana koristili kako za pripreme scenografije i efekata tako i za završne probe. Djeca su se najviše radovala rotacionoj pozornici i svaki put kada bi se mijenjala scena okretanjem, svi su išli na scenu kao na ringišpil. Mnoga od ove djece, mojih malih glumaca, su ringišpil vidjeli samo na filmu ili na tv-u. Teta Rada nas je prijatno iznenadila svojim umijećem i nadarenošću za šivanje kostima koje je uz pomoć Maje i kreirala. Naročito joj je uspjela sa djevojčicom koja igra Azraela, jer ta treba da ima takvu garderobu i masku da je može u nekoliko sekundi promijeniti iza paravana. Kad je mačak: donji dio trenerke, crni duks sa kapuljačom i maska. Ispod duksa je skupljena lijepa damska haljina koja pada preko patika na pod kada se skine duks, tačnije kad je Gargamel pretvori u princezu. Tada joj se vidi kosa svijetla, duga sa dijademom na glavi, koja se neće vidjeti ispod kapuljače. Maja, kao i svaka mlada žena, umije sa šminkom. Znala je ona da je pozorišna šminka drugačija pa je internetu i u gradskoj biblioteci našla i pročitala sve što je napisani na tu temu. Kupili smo joj dva seta pozorišne šminke. To su dva kofera sa puno pregrada, ladica i sa ogledalom. Moglo se uključiti u struju, a ima i opciju da koristi mali akumulator tako da se svugdje i u svim uslovima moglo koristiti i našminkati glumce.
Na prvu generalnu probu, dan prije premijere, došao sam rasterećen svih briga. To jutro nisam popio ni jednu votkicu jer u životu na dan proba sa djecom nisam pio ni po jednu. Dječije povjerenje je lako steći, a još ga je lakše izgubiti. S tim, ako jednom izgubite povjerenje kod djeteta više ga nikada i ničim nećete moći povratiti. Alkohol je jedan od uzroka tog gubitka, a tu su još i laganje, nedolaženje i način odnosa prema njima. Dok sam bio mlađi i radio sa vršnjacima znali smo popiti po koju prije, a naročito poslije probe.
Dogovorili smo se da djeca dođu u deset sati, a mi ostali u devet. Mitar i Dedić su stigli ranije i još malo dotjerivali scenografiju koja je bila fenomenalna i uvježbavali su izmjenu scene. Trebalo je, naime, istovremeno navuči sa obe strane po metar draperiju unutar scene, kada se ova pretvara u Gargamelovu jazbinu, odnosno ukloniti tu draperiju kada se ta scena završi, kako se dok je ona u toku sa strana ne bi vidjelo selo štrumfova.
Za režiserskim stolom su bili Vanja, Balto i Anju Kikuši, inžinjer telekomunikacija i informatike. Otkako smo počeli dolaziti na probe sa nama je na pozornici bila i ona. Objašnjavala je njima dvojici sve oko režiserskog stola i komandama na njemu. Anju im je bila simpatična sa svojim srpski po beogradski. Vanja je, naime, pomagao Balti oko efekata, a pogledao je kako funkcionišu kamere i šta trenutno snimaju. Prateći tekst upozoravao bi Baltu kada treba da se pripremi slijedeći efekat i kada da se pusti. Nisu bili u pitanju samo svjetlosni i tonski efekti, nego je pratio i dispoziciju rasporeda i izmjena svjelosti na sceni.
– Kako napreduje, momci? – upitah kada im priđoh. – Ima li problema? – Oni mi u glas odgovoriše:
– Sve je pod kontrolom! – a Vanja reče:
– Imam, šefe prijedlog. Uopšte neće biti teško Balti da sam prati dispoziciju efekata i reflektora. Probali smo nekoliko puta i bilo je u redu. Ako se slažeš onda bih se ja posvetio snimanju predstave. Skužio sam i uvježbao kako se sa kamerama odavde rukuje. Moći ću ići i na krupne kadrove, na zumiranje i švenkanje sa peticom. Neću pokvariti ništa. Sve će kamere istovremeno snimati sve, svih pet kamera i poslije ti možeš montirati kako hoćeš. Ja bih upravljao samo sa kamerom broj pet što je na kranu, takozvana, slobodna kamera.
Znao sam da je jako za to zagrizao, jer rijetko kada je toliko govorio ako nije prepričavao neki događaj. Sjetih se, takođe, da je u zadnjih desetak dana mnogo čitao i da me je često pitao nešto u vezi snimanja, kadriranja i slično. Slegnuh ramenima i upitah Baltu:
– Šta ti veliš, majstore. Možeš li sam?
– Otkud znam, valjda mogu. Ma znaću, valjda. Ne sekiraj se, sve će biti OK. Može naravno da može, neka snima šta fali?
– Dobro. – rekoh stavivši im ruku na po rame – Samo pažljivo, ovo mi je najvažnija predstava u životu, ne bih volio da mi uprskate nešto. Dogovoreno?
– Si, šefe! – rekoše u glas.
– Ebi ga šefe, nema frke. – obrati mi se svojim mekim glasom Anju – Sveće bude u dure. – Ona to „u dure“ je poimala kao sinonim za izraz „u redu“ kao što ni izraz „ebi ga“ nije poimala u njegovom izvornom značenju; potapšah i nju po ramenu i rekoh:
– Sve je u dure, nema frke.
Uradili smo probu, kako smo to voljeli da zovemo „na suvo“, bez djece i sve je dobro finkcionisalo.
– Balto, i sam si bio glumac i znaš da tu i tamo može biti grešaka zbog treme i zbog jednostavnog nepoznavanja teksta da dođe do pometnje, pa da dijete i ne izgovori riječi koje su tebi šlagvort za efekat. Moraš biti spreman na to i da sam osjetiš kada da ga pustiš. Kontaš? – on mi se nasmiješi i reče:
– U dure, nema frke.
– 'Ajde, Vanja, pusti peticu da vidim kako si to uradio – rekoh a on užurbano poče da tipka po tastaturi. Anju je intervenisala uz smješak dva puta. Snimak nije bio loš, ali su mu i šbenkanje i zumiranje bili prebrzi, pa mu rekoh: – prilično dobro, ali ću ti reći prvu rečenicu koju su meni rekli kada sam se počeo baviti amaterskim filmom: Kada švenkaš ili bilo koje kretanje radio sa kamerom moraš voditi računa da i kada misliš da je sporo, treba još sporije.
– Si šefe. To sam i ja sada primijetio dok sam gledao. – a Anju mu doda:
– Film je radi predstava, a ne predstava radi filma, kontaš?
On ju je jedno vrijeme gledao očito pokušavajući da skonta „šta je pisac htio da kaže“, pa se okrenu meni. Ja mu pojasnih.
– Za razliku od snimanja filma, kome su podređeni i scenarij i glumci i kompletna ekipa zajedno sa režiserom, ovo snimanje nije u prvom planu. Predstava je u prvom planu. Trebaš je snimiti tako ta se uopšte ne primijeti da postoje kamere i neki ljudi koji snimaju, nego samo treba da se obro vidi i čuje šta se dešava na pozornici. Kada se radi samo sa jednom kamerom, bar smo mi tako radili, stavimo je na balkon, raširimo kadar od zavjese do zavjese i pustimo da snima od početka do kraja – nasmiješih mu se. – U dure?
– Si, šefe, u dure, nema frke.
Bilo je lijepo gledati djecu kako važno dolaze, ulaze u garderobu i u svoje ormariće odlažu lične stvar, predhodno isključivši telefone, zauzimaju svoja mjesta pred ogledalom za šminkanje i svi u isto vrijeme govore. Sačekao sam da uhvatiim Vesničin pogled i dadoh joj znak rukom da mi priđe.
– Da li su ti svi došli? – upitah je, a ona se nasmiješi i u oku sam joj vidio dozu ponosa i odgovornosti jer ona je šef glumačke ekipe, pa mi spremno odgovori.
– Da, čika Mrgude, svi su tu.
Pogledah u sat pa joj rekoh:
– Super, izuzetno cijenim tačnost. Odličnu ekipu imaš.
– Hvala – reče ona ne krijući ponos.
– Tačno u deset, dakle za pet minuta, dovedi ekipu na rampu. Može?
– Samo da vas pitam nešto. Ako sam dobro razumjela na kraju predhodne probe ste rekli da ćemo danas prvu probu uraditi bez garderobe i šminke, a drugu...
– Bez garderobe?! – našalih se ja – goli?!
–Ma neee. Vi se šalite, zar ne?
– Da, sine, šalim se. Razumio sam te, ali sam želio da te malo opustim, sva si mi u grču. Ima li neki poseban razlog za to za koji bih i ja mogao znati?
– Ne, nema problema, mala trema. Kako se približava premijera sve me veća trema hvata i bojim se da li ću ispuniti vaše očekivanje kao šef glumačke ekipe?
– Već si ga i više nego ispunila. Dakle pet–šest eventualnih kikseva ti ne može promijeniti ocjenu. Pet plus zaključno.
– Dakle bez gar... bez presvalečenja i bez šminke za sada?
– Upravo tako.
Dok sam odlazio iz šminkarnice ka pozornici, čuo sam je kako viče:
– Slušaj 'vamo: za pet minuta svi na rampu, rekao je čika Mrgud!
– Slušaj 'vamo! – pokušah da imitiram Vesnicu okupljajući svoju ekipu na pozornici, koji se brzo okupiše. – Sada ću okupiti glumce na rampi i nakon kratkog dogovora krećemo sa prvom generalnom probom. Nakon toga ćemo imati polusatnu pauzu za kaficu...
– I votkicu... – uleti Maja sa smješkom, a ja joj rekoh glasom koji ne dozvoljava prekidanje.
– Bez votkice, Majo, dok ne završimo sa djecom, To si trebala znati do sada. Dakle, idite svi na svoja mjesta i pripremite se. Ima li pitanja?
– Imam ja jedno – javi se Dedić uz svoj tajanstveni smješak. – Kurbla za zavjesu je blokirana, a ni smo nikako probali sa zavjesom. Trebao bih bar da probam kako funkcioniše, hoću li se snaći?
– Zavjesa se otvara automatski pritiskom na dugme na režiserskom stolu i to će uraditi Balto, a kurbla je tu da se može otvoriti ili zavjesa u slučaju nestanka struje.
– Naaa raaampuuu!– začu se Vesničin glas i začu se tutanj dječijeg juriša.
– Evo ih, stižu. Idite na svoja mjesta.
Oni se raziđoše, a ja siđoh u salu i naslonih se na proscenij. Djeca brzo posjedaše na ivicu pozornice koju smo zvali rampa, sa nogama na prosceniju i umiriše.
– Često me pitaju šta je najvažnije u glumi? Ima tu nekoliko stvari, pa spojene čine to najvažnije: samokontrola, samouvjerenje i talenat za transformaciju. Tada uz pomoć toga svega glumac ulazi u lik, oslobađa se svoje ličnosti, a time skrupula i strahova, pa postaje osoba čiji lik tumači– pričao sam djeci sa ciljem da im pomognem da se što lakše skoncentrišu i da lagano uđu u predstavu i svako u svoj lik. – Vi ste svi već to uspjeli. Neko bolje, neko lošije, ali uglavnom na pragu ste svog ličnog uspjeha, svoje najbolje uloge do sada, svako posebno. Zapamtite djeco, vi se ne borite jedni protiv drugih, nego jedni uz druge, stvarate čaroliju koju zovemo pozorište. Pozorišna vam je predstava kao jedna džez melodija, gdje svaki instrument ima svoju dionicu, one momente kada je on važan ili glavni. Mi smo svi mali čarobnjaci. Naglasio bih iako znam da znate, koliko je važno vaše ponašanje van scene. Ako se tamo jurite, gurate ili pravite grimase pa tako skrećete poglede svojih kolega na pozornici, vi njih istovremeno dekoncentrišete i ne dopuštate im da daju svoj puni doprinos kvalitetu ove predstave.
Sada ćete ići svi na svoja mjesta. Ovo je prvi dio poslednje probe. Nakon toga je mali odmor, sokići, grickalice, presvlačenje i šminka pa idemo na drugi dio, na generalnu probu. I tada ćete kao i na ovoj probi igrati kao da je puna sala bez zaustavljanja. Slušajte šta vam ja sa strane govorim i uradite tako bez ikakvog komenatara, bez klimanja glavom i slično.
– Čika Mrgude, jesmo li ono bili u Vlasenici kada se mala Sanja za vrijeme predstave na pozornici okrenula i upitala vas: „Čika Mrgude, jesam li dobra glummica?“ – svi smo se nasmijali, a se djeca počeše prisjećati raznih anegdota sa predhodnih predstava. Pustio sam ih da se malo opuste, a onda digoh ruku u visinu moga nosa sa dlanom okrenutim ka njima i oni se uširiše.
– Jako mi je drago, djeco, što ste zapamtili ovaj moj znak za mir i što ga još uvijek poštujete. Hvala vam, a sada idemo svi na svoja mjesta.
– Samo, malo, samo malo... – javi se Tea dižući dva prsta i pokušavajući da umiri djecu koja su već odlazila, potom me pogleda. – Da li će se snimati i ove probe ili samo predstava?
– Vanja će snimati sve.
– Baš dobro. Tako će se fiiinooo vidjeti ko griješi a ko spašava predstavu.
– Znam ja Tea, sine, da si ti tu najspremnija, ali ima jedan mali problem: stalno si u grču i u očekivanju da neko pogriješi pa se nedovoljno posvećuješ svojoj ulozi. Dobra si glumica, ali bi bila i bolja kada bi se toga oslobodila. Hoćeš li bar pokušati?
– U redu, pokušaću. Ma, uspjeću ja, vidjećete, Bićete vi još i ponosni na mene – nasmiješi se i odjuri iza scene. Krenuh ka režiserskom stolu govoreći:
– Balto, daj svjetla prve pojave i zatvori zavjesu. Sačekah malo dok je to uradio, a onda glasno rekoh: – Mir! Idemo! Balto je lagano pustio uvodnu melodiju koja dočarava kao i scenografija i svjetla, rano jutro. Držao sam rukom malog Paju koji je igrao Svurka. Osjetio sam njegov mir i sigurnost što mi je bilo drago. Nekoliko trenutaka kasnije ga lagano gurnuh i on istrča na scenu. Taj dječak je bio pun gegova i na svakoj probi je iznova zasmijavao djecu. Zamolio sam ga da odabere svoje najbolje i najdraže gegove i da njih stalno igra tako da se glumci naviknu jer publika treba da se smije, a ne oni. Poslušao me je i bio je fantastičan. Bacih pogled na događanja iza scene. Skoro svi su se smmijali, a mnogi su držali dlanove na ustima kako se ne bi čuo njihov smijeh.
Pogledah u Baltu koji je sa uživanjem posmatrao malog glumca držeći prst na dugmetu koje će u datom momenu pritisnuti i tako pustiti snimak melodije „Tišina“ sa zvučnika koji je bio u podu u blizini gdje je dječak stajao tako da niko u sali neće primijetiti da to on ne svira.
Proba je tekla dobro kako sam i očekivao. Na kraju prvog dijela probe teta Rada je odnijela djeci sokiće i grickalice u šminkarnicu, a nama u holu servirala kafice.
– Djeca su ti fantastina – reče Mitar i povuče veliki dim praveći dobro poznatu pauzu.
– I predstava je dobra, ali mi nešto tu fali.
– Šta ti fali? – upita ga Balto.
– Ne znam, tu i jeste problem. Gledao sam i svjetla i muziku i sve. Čak sam silazio u salu i slušao jako lijepo se čuju i djeca i uopšte se ne primijeti da imamo mikrofone, da smo ih tako načinili glasnijim ali opet... – sleže ramenima – ... nešto fali!
– Znam ja šta tebi fali al' nije za priču – našali se Dedić.
– Možemo li mi... – poče da govori Mitar gledajući u Dedića, a ovaj brzo doda:
– Ja mogu uvijek!
– Neka si ti meni živ i zdrav još bar stotinjak godinica – rekoh, a Dedić me zahvalno pogleda:
– Od Boga ti zdravlje, šefe.
– 'Ajd, srkni tu kafu pa idemo na scenu – reče mu Mitar ustajući.
– Šta da vidimo?
– Ne znam, znaću kada ugledamo, 'ajde! Oni odoše a za njima krenuše Maja i teta Rada.
– Odosmo i mi, šefe, za svojim poslom – reče Maja, na šta skočiše Balto, Vanja i Anju.
– A mene ostavljate samog, da sam samujem u svojoj samoći! – našalih se pa pođoh za njima.
Kada smo stigli na pozornicu vidjeh da Dedić i Mitar idu okolo zaviruju i razgledaju. Traža ono „nešto“ što Mitru fali. Znajući da Mitar, bar što se scene tiče, nikada nije griješio odlučih se i ja da vidim šta bi to moglo da bude.
– Koja ti kamera ima najširi plan? – upitah Vanju, a on uključi kameru broj jedan i reče:
– Jedinica. Ova.
– Pusti snimak probe, ali samo što je ona snimala. Kada on to uradi nas sve četvero se malo nagesmo gledajući u monitor. Pažljivo sam razgledao monitor iz ugla u ugao.
– Tražite i vi šta to Mitru fali.
– Zna Dedić šta Mitru fali – našali se Vanja, a Anja ga udari prijateljski u leđa i reče:
– Baš si bez obrazan! – nasmiješih se kako je izgovarala kao dvije riječi što i nije bilo loše, a potom rekoh Vanji:
– Daj sada, molim te, drugu scenu, jazbinu od Gargamela.
Ni tu ništa nismo mogli otkriti kad odjednom Anja uzviknu:
– Aha! – mi se iznenađeno trgosmo, a ona nas pobjedonosno pogleda –Znam šta biti to Mitrov „nešto“!.. Kako u jazbina bez prozori, ebiga, dođe zeleno svetlost? – potom prstom pokaza kako zelena svjetlost probija kroz draperije sa strana.
– To sufita od horizont platna. Znači, Balto, zapiši, gasiš je pred početak te slike. Jesi li zapisao?
– Si šefe!
– 'Ajde, okreni pozornicu i neka sada ostane da gori kao na snimku pa kada ti kažem to ćeš ugasiti. Dok je on okretao doviknuh onoj dvojici koji su još uvijek njuškali po pozornici. – Navucite draperije za drugu sliku i idite u salu i gledajte! Potom se okrenuh Anju i digoh ruku za „nabacivanje“ – Baci pet, svaka čast. Naš bi narod rekao „'Alal ti oko!“
– Znam to – nasmiješi se ona kad mi nabaci – 'Alalila ja puno toga u život... kroz života svoj.
– Kako bi se to reklo na japanskom? – upita Vanja, a ona mu se blago nasloni na rame i smješeći se nježno reče:
– Nema to u nas. To Serbi i Turci skovali fraza. Mi kažemo „irs“ što značiti „oprostiti“, ali u fraza „'Alal ti oko!“ mi kazati „Aneta gajeta!“ što značiti kao kod vas što „Svaka ti čast!“, kontaš ebiga?
– Bez psovanja molim sa djecom smo – rekoh prekorno, a ona zbunjeno pogleda u mene pa u Vanju:
– Šta sam, ebiga, sad sovati? Mi se nasmijasmo a iz sale se začu aplauz. NJih dvojica su tako snažno aplaudirala kao da je dvadesetak ljudi da su čak i neka djeca dojurila iz šminkarnice.
– Nazad u šminkarnicu! – dreknu Balto nakon čega se oni vratiše, a ja rekoh malo glasnije da me čuju oni u sali:
– Mitre, gledaj pažljivo pa reci da li ti je Anju pronašla to nešto što ti fali? – na to se čulo samo mumljanje a potom glasan smijeh obojice.
– Čika Dedić opet bez obrazan – blago se zacrveni Anju.
Balto upali svjetla kao što su bila ranije upaljena za tu sliku. Nakon desetak sekundi ugasi ona sa horizont sufite i to ponovi nekoliko puta dok ne začusmo Mitra kako viče kao da je otkrio Ameriku:
– E, to! To je to nešto što mi je falilo!
Proba je protekla bez i jednog problema i svi se nakon toga raziđosmo kućama. Bili smo zadovoljni i umorni. Sutra nas je čekao „dan D“. Ko preživi pričaće.
– Šta ti fali? – upita ga Balto.
– Ne znam, tu i jeste problem. Gledao sam i svjetla i muziku i sve. Čak sam silazio u salu i slušao jako lijepo se čuju i djeca i uopšte se ne primijeti da imamo mikrofone, da smo ih tako načinili glasnijim ali opet... – sleže ramenima – ... nešto fali!
– Znam ja šta tebi fali al' nije za priču – našali se Dedić.
– Možemo li mi... – poče da govori Mitar gledajući u Dedića, a ovaj brzo doda:
– Ja mogu uvijek!
– Neka si ti meni živ i zdrav još bar stotinjak godinica – rekoh, a Dedić me zahvalno pogleda:
– Od Boga ti zdravlje, šefe.
– 'Ajd, srkni tu kafu pa idemo na scenu – reče mu Mitar ustajući.
– Šta da vidimo?
– Ne znam, znaću kada ugledamo, 'ajde! Oni odoše a za njima krenuše Maja i teta Rada.
– Odosmo i mi, šefe, za svojim poslom – reče Maja, na šta skočiše Balto, Vanja i Anju.
– A mene ostavljate samog, da sam samujem u svojoj samoći! – našalih se pa pođoh za njima.
Kada smo stigli na pozornicu vidjeh da Dedić i Mitar idu okolo zaviruju i razgledaju. Traža ono „nešto“ što Mitru fali. Znajući da Mitar, bar što se scene tiče, nikada nije griješio odlučih se i ja da vidim šta bi to moglo da bude.
– Koja ti kamera ima najširi plan? – upitah Vanju, a on uključi kameru broj jedan i reče:
– Jedinica. Ova.
– Pusti snimak probe, ali samo što je ona snimala. Kada on to uradi nas sve četvero se malo nagesmo gledajući u monitor. Pažljivo sam razgledao monitor iz ugla u ugao.
– Tražite i vi šta to Mitru fali.
– Zna Dedić šta Mitru fali – našali se Vanja, a Anja ga udari prijateljski u leđa i reče:
– Baš si bez obrazan! – nasmiješih se kako je izgovarala kao dvije riječi što i nije bilo loše, a potom rekoh Vanji:
– Daj sada, molim te, drugu scenu, jazbinu od Gargamela.
Ni tu ništa nismo mogli otkriti kad odjednom Anja uzviknu:
– Aha! – mi se iznenađeno trgosmo, a ona nas pobjedonosno pogleda –Znam šta biti to Mitrov „nešto“!.. Kako u jazbina bez prozori, ebiga, dođe zeleno svetlost? – potom prstom pokaza kako zelena svjetlost probija kroz draperije sa strana.
– To sufita od horizont platna. Znači, Balto, zapiši, gasiš je pred početak te slike. Jesi li zapisao?
– Si šefe!
– 'Ajde, okreni pozornicu i neka sada ostane da gori kao na snimku pa kada ti kažem to ćeš ugasiti. Dok je on okretao doviknuh onoj dvojici koji su još uvijek njuškali po pozornici. – Navucite draperije za drugu sliku i idite u salu i gledajte! Potom se okrenuh Anju i digoh ruku za „nabacivanje“ – Baci pet, svaka čast. Naš bi narod rekao „'Alal ti oko!“
– Znam to – nasmiješi se ona kad mi nabaci – 'Alalila ja puno toga u život... kroz života svoj.
– Kako bi se to reklo na japanskom? – upita Vanja, a ona mu se blago nasloni na rame i smješeći se nježno reče:
– Nema to u nas. To Serbi i Turci skovali fraza. Mi kažemo „irs“ što značiti „oprostiti“, ali u fraza „'Alal ti oko!“ mi kazati „Aneta gajeta!“ što značiti kao kod vas što „Svaka ti čast!“, kontaš ebiga?
– Bez psovanja molim sa djecom smo – rekoh prekorno, a ona zbunjeno pogleda u mene pa u Vanju:
– Šta sam, ebiga, sad sovati? Mi se nasmijasmo a iz sale se začu aplauz. NJih dvojica su tako snažno aplaudirala kao da je dvadesetak ljudi da su čak i neka djeca dojurila iz šminkarnice.
– Nazad u šminkarnicu! – dreknu Balto nakon čega se oni vratiše, a ja rekoh malo glasnije da me čuju oni u sali:
– Mitre, gledaj pažljivo pa reci da li ti je Anju pronašla to nešto što ti fali? – na to se čulo samo mumljanje a potom glasan smijeh obojice.
– Čika Dedić opet bez obrazan – blago se zacrveni Anju.
Balto upali svjetla kao što su bila ranije upaljena za tu sliku. Nakon desetak sekundi ugasi ona sa horizont sufite i to ponovi nekoliko puta dok ne začusmo Mitra kako viče kao da je otkrio Ameriku:
– E, to! To je to nešto što mi je falilo!
Proba je protekla bez i jednog problema i svi se nakon toga raziđosmo kućama. Bili smo zadovoljni i umorni. Sutra nas je čekao „dan D“. Ko preživi pričaće.
ŠESNAESTO POGLAVLJE
DAN D
Vrijeme moje mladosti je vrijeme kada je lijepo bilo biti mlad i voljeti domovinu onom mjerom koliko je domovina voljela nas. A voljela nas je mnogo. Imali smo besplatno školovanje, liječenje i još neke stvari. Kada bi organizovano mladi putovali na ekskurzije, na gostovanja sa sportskim ili kulturnim sadržajem, cijena prevoza je bila i do četrdeset posto umanjena. I mladi su putovali i imali su i svoje organizacije koje su im to omogućavale: Ferijalni savez, Gorani, Izviđači i slično. Danas toga nema. Da li nema uopšte ili nema samo u Gumnu ne bih znao reći, ali znam da se djeca raduju kada im se ukaže bar mala prilika da otputuju svega nekoliko sati vožnje do nekog drugog malog grada i tamo daju svoju predstavu, održe koncert ili odigraju utakmicu. Amateri iz velikih gradova mogu doći u male gradove i tamo igrati svoje predstave, ali amateri iz malih gradova nikako ili vrlo rijetko (za šta je opet trebala jaka veza), nisu mogli gostovati u velikim gradovima. Ako je to demokratija ja sam Ajnštajn.
Prijem svih gostiju otvaranja našeg pozorišta, koji nisu iz Gumna, organizovali smo u „Narandžastom salonu“ Hotela „Magla“. Taj salon je bio idealan za te stvari. Imao je desetak salonskih garnitura (nizak sto sa po dvije „kifle“ i po dvije fotelje za sjedenje. U sredini je bio veliki prazan prostor sa velikom žardinjerom svježeg, prirodnog cvijeća i prekrasnom malom fontanom u sredini.
Maja i Balto su ostali u pozorištu i vršili poslednje pripreme za otvaranje, Mitar i Dedić su na pozornici i u šminkarnicama čekali djecu i da im pomognu da u miru i tišini sačekaju nas pred predstavu, a teta Rada je brisala prašinu sa sjedišta i malo osvježila vazduh uključivši klima uređaje koji su svježem vazduhu dodavali neke osvježavajuće, ali blage mirise iz Japana. Vanja i ja smo, lijepo i svečano obučeni primali goste. Na taj prijem sam pozvao i Japanke kako bi između ostalog upoznale ljude iz „World Children Theatre Corporation” iz Minhena. NJihova firma kao i zemlja su već duže vrijeme sarađivali sa ovom organizacijom ali ovo će biti prvi put da se i lično upoznaju.
Prvo su stigli lokalni novinari, a odmah za njima i nekoliko tv ekipa. Pojedini producenti su mi prilazili želeći dazakažu intervju sa mnom nakon svečanosti uz otvaranjem pozorišta. Dvije moje male lijepe glumice su i njima, a kasnije i ostalim gostima dijelili našu brošuru koju smo napravili Balto i ja, a potom je on isprintao, složio i povezao.
Kada su ušle Tošimi, Fumiko i Anju, nama dvojici je zastao dah. Bile su prelijepe. Imale su haljine sa tradicionalnim motivima Japana ali stilizovane i osavremenjene do fantazije.
– Jutros ste, jednom riječju, prekrasne, moje dame! – rekoh rukujući se sa sve tri. Sačekah da Fumiko prevede pa nastavih: – Dobro mi došle!
– Bolje našle, ebiga! – reče Anju i sasvim se približi Vanji kojem je bilo malo neprijatno.
– Drago nam je da ste uspješno prebrodili sve probleme i da ste vaš brod sigurno doveli do svoje luke, kapetane moj – prevede mi Fumiko šta joj je rekla Tošimi dodajući glasu boju dragosti i svečanosti kako je to bilo i u originalu rečeno.
– Bez vaše nesebične, velike pomoći, sumnjam da bih baš to sasvim uspio, drage moje dame.
Gosti su brzo pristizali. Među prvima je, svakako, bio načelnik Opštine koji mi priđe odmah, još sa dva metra pružajući ruku u pozdrav široko se osmjehujući. U njegovom društvu je bio i mlađani Pomoćnik koji ostade kod fontane ne želeći da se rukuje sa mnom.
– E, pa, gospodine Mitroviću, čestitam na uspjehu i na velelepnom nam pozorištu, tačnije teatru za djecu „Snovi“.
– Hvala, načelniče, ali moje pozorište se zove „Teatar snova“ – rekoh i predstavih mu dame u mom društvu. – A što je pozorištance tako lijepo i, kako i sami kažete, velelepno, trebamo zahvaliti ovim trima damama iz Japana. Da vam ih predstavim: ovo je gospođica Tošimi, glavni inžinjer, te njene saradnice, takođe gospođice Fumiko i Anju. Ova posljednja zausti nešto da kaže, ali pošto sam znao da će biti sa „ebiga“, ne dopustih joj – Vi ste, načelniče, moj dragi gost i izvolite, poslužite se.
– Nisam ja samo dragi gost – uz neskinuti osmijeh s lica i povisivši ton poče načelnik svoj miting, a gosti i fotoreporteri odmah počeše da nam se približavaju – nego smo mi zajedno u ovome - Opština Gumno i ja kao njen načelnik...
– Mi smo zajedno samo u ovom salonu i na mom prijemu. Molim vas imajte to u vidu i pridržavajte se toga – to sam rekao isto glasno kao i on, a onda se malo nagnuh ka njemu i doda tišim glasom koji su takođe mogli svi da čuju: – Znaš kako ja umijem nepredviđeno da reagujem na ono što mi se ne dopada?
– Ja ću svoje goste primiti u ovom salonu, ali u dvanaest sati, kada vi budete u vašem pozorištu, kako ne bi smetali jedni drugima – reče on normalnim glasom, ali sa primjesom pravdanja. Možda mi se samo učinilo. Svejedno, moraću i dalje da budem na oprezu.
Podigoh pogled preko njegovog ramena ka ulazu u salon i vidjeh moje najdraže goste na ovom prijemu. Veseli do razdraganosti, a istovremeno svečani ulazili su: crvenokosi Irac Majkl i NJemica Greta koji su vodili međunarodnu nevladinu organizaciju za pomoć malim dramskim družinama da stanu na noge „EL CONDOR PASA“, a za njima članovi uprave moćne svjetske korporacije koja se bavi pozorištem za djecu i sa djecom „World Children Theatre Corporation” sa sjedištem u Minhenu: proćelavi gospodin Hans koji je bio Nijemac, te bračni par, Englezi Helga i Robert. Za njima je išao i Mitar i ja pomislih da je iskrsao neki problem u pozorištu, ali po njegovom licu nisam mogao vidjeti ništa što bi mi to nagovještavalo pa se malo umirih.
– Evo meni, najdražih gostiju! Dobro mi došli. – rekoh veselo i snažno im stisnuh ruke, a Helga i Greta mi pružiše obraz na pusicu. – Nemate pojma koliko se radujem da sam dočekao i ovaj dan kada ću vas ovim povodom ugostiti.
– I nama je drago, Mister Vizard! – prevede mi Greta šta je Hans rekao pa pojasni kros smješak: – Nazvali smo te Mister Vizard ili u prevodu Gospodin Čarobnjak, a onda sasluša šta joj je taj još govorio pa revede mi i to: – Gospodin Hans kaže da se u cijelom svijetu dječijeg dramskog stvaralaštva sa velikom pažnjom prati moj rad, prepreke na koje nailazim i kako ih rješavama i sve oko toga, koji će, kada uspije, biti pokazatelj kako treba raditi u budućnosti.
– To mu ja dođem kao Nikola Kopernik! – rekoh kroz smijeh, a nakon nekoliko sekundi se smijeh prolomi cijelim salonom. Jedino se nisu smijali načelnik i njegov pomoćnik već su nešto žustro raspravljali iz žardinjere sa cvijećem i fontanom – Bolje i Nikola Kopernik nego Đordano Bruno pa da me spale na lomači!
Uvijek sam volio kada se ljudi smiju. Naročito meni dragi ljudi. Moji su se roditelji rado šalili i smijali se pa smo i mi, njihovi sinovi, to naslijedili. Naslijedili smo dobar smisao za humor i još puno toga dobrog u njima. Na žalost ne svi i ne sve.
Bilo je lijepo slušati dok su se oko mene smijali i, naravno, za to nisu trebali prevodioci. Godilo je i škljocanje foto–aparata, šaputanje prevodilaca, dok je u pozadini svega čuo tiho Ravelov „Bolero“. Fumiko se pokazala pravi poliglota. Prevodila je na japanski ili sa japanskog na srpski, njemački, engleski, talijanski i švedski jezik i to sasvim lako. Ili je bar meni tako izgledalo. Mitar mi neopaženo priđe i šapnu na uvo:
– Izvini, šefe. Prvo su došli dole i željeli su da razgledaju sve. Nisam ih mogao spriječiti, a onda su insistirali da ih dovedem ovde. Moći će Dedić sam sa djecom, ne bojim se ja za njega. Djeca ga poznaju i vole.To koliko djeca vole tebe i njega ja još nigdje nisam ni vidio ni čuo. Ako želiš ja se mogu vratiti tamo?
– U redu, ostani sa nama – rekoh, pokazujući mu očima na načelnika. – Onaj nešto smjera, ali nisam mogao skužiti još o čemu se radi. Moramo motriti na njega i na pomoćnika.
– U redu – reče. – Ti pazi na načelnika, a malog prepusti meni.
Primijetih kako načelnik otrže ruku za koju ga je Pomoćnik pokušao povuči unatrag i krenu ka nama usput namještajući svoj osmijeh. Pretpostavio sam da se sprema na neku govoranciju, voli čovjek da drži miting pa to ti je. Ni ovaj put mu neću dopustiti makar morao biti oštar i bezkrupulozan.
– Pozdravljam cijenjeni skup u želji da se lijepo osjećate u mom gradu, u lijepom starom Gumnu – držao je pred prsima raširene i spojene dlanove, prst na prst, kako su to inače radili mnogi političari dok drže duge govore – Ja, kao načelnik ove opštine, eeee, želim vam dobrodošlicu, u nadi i želji da se osjećate lijepo i ugodno i eeee, zatim želim da vam kažem koliko smo ponosni našim malim pozorištem to jest teatrom „San“, koji smo uz vašu nesebičnu i nemalu pomoć napravili eeee, to jest zajedničkim snagama.
Svi moji gosti, kao po dogovoru se okrenuše jedni ka drugima i počeše živo razgovarati uz pomoć svojih prevodilaca. Sa neskrivenim podsmijehom sam gledao načelnika koji se okretao na sve strane želeći da nađe bar jednog sagovornika, a onda se i ja okrenuh Japankama koje su se smijale nečemu što je Vanja rekao. To sam shvatio vidjevši da dok se smiju gledaju u njega, a on se samo smješkao.
Tada mi priđe lokalni novinar dopisnik jedne od tv stanica, poznat po tome što se probijao u poslu na način koji inače nije bio uobičajen kod ostalih njegovih kolega. Bio je drzak, provokativan režimski novinarčić. Obrati mi se gurnuvši mi mikrofon skoro do brade i reče:
– Gospodine Mitroviću, šta imate izjaviti na ovako drzak i nesvakidašnji prijem vaših gostiju našeg načelnika, koji je samo želio da im izrazi svoju dobrodošlicu?
– „To je suviše lijepo i duhovito pitanje. Bilo bi šteta kvariti ga odgovorom. Nikad se nisam bavio politikom, ona se bavila sa mnom vrlo često. Jednostavno, to su dva zanata koja imaju različite rokove trajanja.“ – odgovorih citirajući besmrtnog Momu Kapora, što ovaj novinarčić to, naravno, nije ni shvatio, pa odšetah nekoliko koraka do žardinjere na sredini sale, okrenuh se gostima i pokušah da privučem njihovu pažnju: Dame i gospodo, dragi gosti! – istog trenutka se umiri sala. Čulo se samo ljuto mumlanje načelnika koji je sa svojim pomoćnikom žurno izlazio iz salona u pratnji onog novinarčića od maločas. Kada sam vratio pogled na goste vidjeh da su i oni svi to promatrali. Kada se okrenuše ja se nasmiješih što je bilo popraćeno njihovim tihim spontanim smijehom. – Pozivam vas da pođemo i obavimo taj sveti čin, otvaranje našeg zajedničkog pozorišta za djecu „Teatar snova“ i prisustvujemo svečanosti u kojoj će biti premijerno igrana moja pedeset i prva predstava u ovom gradu. Neke bi – pokazah preko ramena ka izazu – iznenadila, a vas znam da neće, činjenica da ćete tamo naći veliki broj djece a to su sve moji bivši glumci. Zato vas molim pođimo da nas ne bi dugo čekali.
Kada smo prišli pozorištu bilo je nekoliko stotina djece ali i građana, koji su napravili pristupni špalir i srdačnim aplauzom pozdravili moje goste i mene. Na ulazu u pozorište, dvoje mojih štrumfova su stajali držeći dva–tri metra dugačku široku traku svih duginih boja i ogromne makaze. Greta mi tiho reče:
– Dogovorili smo se da će Helga u ime nas da presjeće traku i neće, kako si ti i zaželio, biti nikakve govorancije.
– Super! – rekoh dok smo se sklanjali u stranu. – Molim te, sada kada sjednete u salu ispričaj im još jednu moju magiju. Ona znatiželjno diže jednu obrvu, a ja joj pojasnih: – Prije nego počnem govoriti na pozornici, djecu u sali ću umiriti ovim pokretom – digoh ruku u visinu moga nosa sa dlanom okrenutim ka njoj.
– I samo to će umiriti djecu? – sa dozom nevjerice upita ona.
– Da, i djecu i njihove roditelje. Neki od tih roditelja su takođe bili moji glumci.
– To je super, svakako ću ih na to upozoriti da ne propuste – reče ona ushićeno.
Helga uze velike makaze, okrenu se ka narodu i podiže ih iznad glave uz smješak, a zatim mirno sa njima presječe traku, uz zaglušujući aplauz. Kada je predala makaze dječaku od kojih ih je i dobila, poljubi štrumfove i krenu u salu, a ostali gosti za njom. Zastadoh na trenutak da vidim da li će Mitru, Vanji i Balti trebati pomoć na vratima koji su upuštali samo one sa pozivnicama. Pošto sam vidio da im to lako polazi za rukom popeh se do kancelarije jer mi je jako bila potrebna votkica. Usput sam se preslišavao u mislima poznavanje kratkog govora koji sam sročio par dana prije za ovu priliku.
Kada sam sišao u hol više nije bilo nikoga. Provjerih, vrata su bila zaključana. Uđoh u salu uvjeren da je sve spremno i da se čeka samo na mene, a nikada nisam volio da me neko dugo čeka. Već na samom ulazu u salu prolomi se srdačan pozorišni aplauz koji me je pratio sve do mikrofona na pozornici. Digoh ruku u visinu moga nosa sa dlanom okrenutim ka publici i sve se umiri. Pogledah u pravcu gdje su sjedili donatori, koji su mi se srdačno smiješili i klimajući glavom dali mi do znanja da su to primijetili i da su radosni zbog toga. Nasmiješih im se i digoh pogled ka mojoj publici. Ako sam ičega imao u ovom gradu, imao sam publike koja me je lijepo prihvatila i bodrila do kraja.
Razmišljao sam kako bi besmrtni Duško Radović bio ponosan na samog sebe zbog genijalnih riječi kojima sam i počeo svoj govor:
– Poštovana djeco!
Kraj
DAN D
Vrijeme moje mladosti je vrijeme kada je lijepo bilo biti mlad i voljeti domovinu onom mjerom koliko je domovina voljela nas. A voljela nas je mnogo. Imali smo besplatno školovanje, liječenje i još neke stvari. Kada bi organizovano mladi putovali na ekskurzije, na gostovanja sa sportskim ili kulturnim sadržajem, cijena prevoza je bila i do četrdeset posto umanjena. I mladi su putovali i imali su i svoje organizacije koje su im to omogućavale: Ferijalni savez, Gorani, Izviđači i slično. Danas toga nema. Da li nema uopšte ili nema samo u Gumnu ne bih znao reći, ali znam da se djeca raduju kada im se ukaže bar mala prilika da otputuju svega nekoliko sati vožnje do nekog drugog malog grada i tamo daju svoju predstavu, održe koncert ili odigraju utakmicu. Amateri iz velikih gradova mogu doći u male gradove i tamo igrati svoje predstave, ali amateri iz malih gradova nikako ili vrlo rijetko (za šta je opet trebala jaka veza), nisu mogli gostovati u velikim gradovima. Ako je to demokratija ja sam Ajnštajn.
Prijem svih gostiju otvaranja našeg pozorišta, koji nisu iz Gumna, organizovali smo u „Narandžastom salonu“ Hotela „Magla“. Taj salon je bio idealan za te stvari. Imao je desetak salonskih garnitura (nizak sto sa po dvije „kifle“ i po dvije fotelje za sjedenje. U sredini je bio veliki prazan prostor sa velikom žardinjerom svježeg, prirodnog cvijeća i prekrasnom malom fontanom u sredini.
Maja i Balto su ostali u pozorištu i vršili poslednje pripreme za otvaranje, Mitar i Dedić su na pozornici i u šminkarnicama čekali djecu i da im pomognu da u miru i tišini sačekaju nas pred predstavu, a teta Rada je brisala prašinu sa sjedišta i malo osvježila vazduh uključivši klima uređaje koji su svježem vazduhu dodavali neke osvježavajuće, ali blage mirise iz Japana. Vanja i ja smo, lijepo i svečano obučeni primali goste. Na taj prijem sam pozvao i Japanke kako bi između ostalog upoznale ljude iz „World Children Theatre Corporation” iz Minhena. NJihova firma kao i zemlja su već duže vrijeme sarađivali sa ovom organizacijom ali ovo će biti prvi put da se i lično upoznaju.
Prvo su stigli lokalni novinari, a odmah za njima i nekoliko tv ekipa. Pojedini producenti su mi prilazili želeći dazakažu intervju sa mnom nakon svečanosti uz otvaranjem pozorišta. Dvije moje male lijepe glumice su i njima, a kasnije i ostalim gostima dijelili našu brošuru koju smo napravili Balto i ja, a potom je on isprintao, složio i povezao.
Kada su ušle Tošimi, Fumiko i Anju, nama dvojici je zastao dah. Bile su prelijepe. Imale su haljine sa tradicionalnim motivima Japana ali stilizovane i osavremenjene do fantazije.
– Jutros ste, jednom riječju, prekrasne, moje dame! – rekoh rukujući se sa sve tri. Sačekah da Fumiko prevede pa nastavih: – Dobro mi došle!
– Bolje našle, ebiga! – reče Anju i sasvim se približi Vanji kojem je bilo malo neprijatno.
– Drago nam je da ste uspješno prebrodili sve probleme i da ste vaš brod sigurno doveli do svoje luke, kapetane moj – prevede mi Fumiko šta joj je rekla Tošimi dodajući glasu boju dragosti i svečanosti kako je to bilo i u originalu rečeno.
– Bez vaše nesebične, velike pomoći, sumnjam da bih baš to sasvim uspio, drage moje dame.
Gosti su brzo pristizali. Među prvima je, svakako, bio načelnik Opštine koji mi priđe odmah, još sa dva metra pružajući ruku u pozdrav široko se osmjehujući. U njegovom društvu je bio i mlađani Pomoćnik koji ostade kod fontane ne želeći da se rukuje sa mnom.
– E, pa, gospodine Mitroviću, čestitam na uspjehu i na velelepnom nam pozorištu, tačnije teatru za djecu „Snovi“.
– Hvala, načelniče, ali moje pozorište se zove „Teatar snova“ – rekoh i predstavih mu dame u mom društvu. – A što je pozorištance tako lijepo i, kako i sami kažete, velelepno, trebamo zahvaliti ovim trima damama iz Japana. Da vam ih predstavim: ovo je gospođica Tošimi, glavni inžinjer, te njene saradnice, takođe gospođice Fumiko i Anju. Ova posljednja zausti nešto da kaže, ali pošto sam znao da će biti sa „ebiga“, ne dopustih joj – Vi ste, načelniče, moj dragi gost i izvolite, poslužite se.
– Nisam ja samo dragi gost – uz neskinuti osmijeh s lica i povisivši ton poče načelnik svoj miting, a gosti i fotoreporteri odmah počeše da nam se približavaju – nego smo mi zajedno u ovome - Opština Gumno i ja kao njen načelnik...
– Mi smo zajedno samo u ovom salonu i na mom prijemu. Molim vas imajte to u vidu i pridržavajte se toga – to sam rekao isto glasno kao i on, a onda se malo nagnuh ka njemu i doda tišim glasom koji su takođe mogli svi da čuju: – Znaš kako ja umijem nepredviđeno da reagujem na ono što mi se ne dopada?
– Ja ću svoje goste primiti u ovom salonu, ali u dvanaest sati, kada vi budete u vašem pozorištu, kako ne bi smetali jedni drugima – reče on normalnim glasom, ali sa primjesom pravdanja. Možda mi se samo učinilo. Svejedno, moraću i dalje da budem na oprezu.
Podigoh pogled preko njegovog ramena ka ulazu u salon i vidjeh moje najdraže goste na ovom prijemu. Veseli do razdraganosti, a istovremeno svečani ulazili su: crvenokosi Irac Majkl i NJemica Greta koji su vodili međunarodnu nevladinu organizaciju za pomoć malim dramskim družinama da stanu na noge „EL CONDOR PASA“, a za njima članovi uprave moćne svjetske korporacije koja se bavi pozorištem za djecu i sa djecom „World Children Theatre Corporation” sa sjedištem u Minhenu: proćelavi gospodin Hans koji je bio Nijemac, te bračni par, Englezi Helga i Robert. Za njima je išao i Mitar i ja pomislih da je iskrsao neki problem u pozorištu, ali po njegovom licu nisam mogao vidjeti ništa što bi mi to nagovještavalo pa se malo umirih.
– Evo meni, najdražih gostiju! Dobro mi došli. – rekoh veselo i snažno im stisnuh ruke, a Helga i Greta mi pružiše obraz na pusicu. – Nemate pojma koliko se radujem da sam dočekao i ovaj dan kada ću vas ovim povodom ugostiti.
– I nama je drago, Mister Vizard! – prevede mi Greta šta je Hans rekao pa pojasni kros smješak: – Nazvali smo te Mister Vizard ili u prevodu Gospodin Čarobnjak, a onda sasluša šta joj je taj još govorio pa revede mi i to: – Gospodin Hans kaže da se u cijelom svijetu dječijeg dramskog stvaralaštva sa velikom pažnjom prati moj rad, prepreke na koje nailazim i kako ih rješavama i sve oko toga, koji će, kada uspije, biti pokazatelj kako treba raditi u budućnosti.
– To mu ja dođem kao Nikola Kopernik! – rekoh kroz smijeh, a nakon nekoliko sekundi se smijeh prolomi cijelim salonom. Jedino se nisu smijali načelnik i njegov pomoćnik već su nešto žustro raspravljali iz žardinjere sa cvijećem i fontanom – Bolje i Nikola Kopernik nego Đordano Bruno pa da me spale na lomači!
Uvijek sam volio kada se ljudi smiju. Naročito meni dragi ljudi. Moji su se roditelji rado šalili i smijali se pa smo i mi, njihovi sinovi, to naslijedili. Naslijedili smo dobar smisao za humor i još puno toga dobrog u njima. Na žalost ne svi i ne sve.
Bilo je lijepo slušati dok su se oko mene smijali i, naravno, za to nisu trebali prevodioci. Godilo je i škljocanje foto–aparata, šaputanje prevodilaca, dok je u pozadini svega čuo tiho Ravelov „Bolero“. Fumiko se pokazala pravi poliglota. Prevodila je na japanski ili sa japanskog na srpski, njemački, engleski, talijanski i švedski jezik i to sasvim lako. Ili je bar meni tako izgledalo. Mitar mi neopaženo priđe i šapnu na uvo:
– Izvini, šefe. Prvo su došli dole i željeli su da razgledaju sve. Nisam ih mogao spriječiti, a onda su insistirali da ih dovedem ovde. Moći će Dedić sam sa djecom, ne bojim se ja za njega. Djeca ga poznaju i vole.To koliko djeca vole tebe i njega ja još nigdje nisam ni vidio ni čuo. Ako želiš ja se mogu vratiti tamo?
– U redu, ostani sa nama – rekoh, pokazujući mu očima na načelnika. – Onaj nešto smjera, ali nisam mogao skužiti još o čemu se radi. Moramo motriti na njega i na pomoćnika.
– U redu – reče. – Ti pazi na načelnika, a malog prepusti meni.
Primijetih kako načelnik otrže ruku za koju ga je Pomoćnik pokušao povuči unatrag i krenu ka nama usput namještajući svoj osmijeh. Pretpostavio sam da se sprema na neku govoranciju, voli čovjek da drži miting pa to ti je. Ni ovaj put mu neću dopustiti makar morao biti oštar i bezkrupulozan.
– Pozdravljam cijenjeni skup u želji da se lijepo osjećate u mom gradu, u lijepom starom Gumnu – držao je pred prsima raširene i spojene dlanove, prst na prst, kako su to inače radili mnogi političari dok drže duge govore – Ja, kao načelnik ove opštine, eeee, želim vam dobrodošlicu, u nadi i želji da se osjećate lijepo i ugodno i eeee, zatim želim da vam kažem koliko smo ponosni našim malim pozorištem to jest teatrom „San“, koji smo uz vašu nesebičnu i nemalu pomoć napravili eeee, to jest zajedničkim snagama.
Svi moji gosti, kao po dogovoru se okrenuše jedni ka drugima i počeše živo razgovarati uz pomoć svojih prevodilaca. Sa neskrivenim podsmijehom sam gledao načelnika koji se okretao na sve strane želeći da nađe bar jednog sagovornika, a onda se i ja okrenuh Japankama koje su se smijale nečemu što je Vanja rekao. To sam shvatio vidjevši da dok se smiju gledaju u njega, a on se samo smješkao.
Tada mi priđe lokalni novinar dopisnik jedne od tv stanica, poznat po tome što se probijao u poslu na način koji inače nije bio uobičajen kod ostalih njegovih kolega. Bio je drzak, provokativan režimski novinarčić. Obrati mi se gurnuvši mi mikrofon skoro do brade i reče:
– Gospodine Mitroviću, šta imate izjaviti na ovako drzak i nesvakidašnji prijem vaših gostiju našeg načelnika, koji je samo želio da im izrazi svoju dobrodošlicu?
– „To je suviše lijepo i duhovito pitanje. Bilo bi šteta kvariti ga odgovorom. Nikad se nisam bavio politikom, ona se bavila sa mnom vrlo često. Jednostavno, to su dva zanata koja imaju različite rokove trajanja.“ – odgovorih citirajući besmrtnog Momu Kapora, što ovaj novinarčić to, naravno, nije ni shvatio, pa odšetah nekoliko koraka do žardinjere na sredini sale, okrenuh se gostima i pokušah da privučem njihovu pažnju: Dame i gospodo, dragi gosti! – istog trenutka se umiri sala. Čulo se samo ljuto mumlanje načelnika koji je sa svojim pomoćnikom žurno izlazio iz salona u pratnji onog novinarčića od maločas. Kada sam vratio pogled na goste vidjeh da su i oni svi to promatrali. Kada se okrenuše ja se nasmiješih što je bilo popraćeno njihovim tihim spontanim smijehom. – Pozivam vas da pođemo i obavimo taj sveti čin, otvaranje našeg zajedničkog pozorišta za djecu „Teatar snova“ i prisustvujemo svečanosti u kojoj će biti premijerno igrana moja pedeset i prva predstava u ovom gradu. Neke bi – pokazah preko ramena ka izazu – iznenadila, a vas znam da neće, činjenica da ćete tamo naći veliki broj djece a to su sve moji bivši glumci. Zato vas molim pođimo da nas ne bi dugo čekali.
Kada smo prišli pozorištu bilo je nekoliko stotina djece ali i građana, koji su napravili pristupni špalir i srdačnim aplauzom pozdravili moje goste i mene. Na ulazu u pozorište, dvoje mojih štrumfova su stajali držeći dva–tri metra dugačku široku traku svih duginih boja i ogromne makaze. Greta mi tiho reče:
– Dogovorili smo se da će Helga u ime nas da presjeće traku i neće, kako si ti i zaželio, biti nikakve govorancije.
– Super! – rekoh dok smo se sklanjali u stranu. – Molim te, sada kada sjednete u salu ispričaj im još jednu moju magiju. Ona znatiželjno diže jednu obrvu, a ja joj pojasnih: – Prije nego počnem govoriti na pozornici, djecu u sali ću umiriti ovim pokretom – digoh ruku u visinu moga nosa sa dlanom okrenutim ka njoj.
– I samo to će umiriti djecu? – sa dozom nevjerice upita ona.
– Da, i djecu i njihove roditelje. Neki od tih roditelja su takođe bili moji glumci.
– To je super, svakako ću ih na to upozoriti da ne propuste – reče ona ushićeno.
Helga uze velike makaze, okrenu se ka narodu i podiže ih iznad glave uz smješak, a zatim mirno sa njima presječe traku, uz zaglušujući aplauz. Kada je predala makaze dječaku od kojih ih je i dobila, poljubi štrumfove i krenu u salu, a ostali gosti za njom. Zastadoh na trenutak da vidim da li će Mitru, Vanji i Balti trebati pomoć na vratima koji su upuštali samo one sa pozivnicama. Pošto sam vidio da im to lako polazi za rukom popeh se do kancelarije jer mi je jako bila potrebna votkica. Usput sam se preslišavao u mislima poznavanje kratkog govora koji sam sročio par dana prije za ovu priliku.
Kada sam sišao u hol više nije bilo nikoga. Provjerih, vrata su bila zaključana. Uđoh u salu uvjeren da je sve spremno i da se čeka samo na mene, a nikada nisam volio da me neko dugo čeka. Već na samom ulazu u salu prolomi se srdačan pozorišni aplauz koji me je pratio sve do mikrofona na pozornici. Digoh ruku u visinu moga nosa sa dlanom okrenutim ka publici i sve se umiri. Pogledah u pravcu gdje su sjedili donatori, koji su mi se srdačno smiješili i klimajući glavom dali mi do znanja da su to primijetili i da su radosni zbog toga. Nasmiješih im se i digoh pogled ka mojoj publici. Ako sam ičega imao u ovom gradu, imao sam publike koja me je lijepo prihvatila i bodrila do kraja.
Razmišljao sam kako bi besmrtni Duško Radović bio ponosan na samog sebe zbog genijalnih riječi kojima sam i počeo svoj govor:
– Poštovana djeco!
Kraj
Višegrad, ljeto 2013.
